Vitomir Korać (Šid, 26. januar/14. april 1877Iriški Venac, 5/8. septembar 1941), publicista i političar.

Vitomir Korać
Vitomir Korać
Lični podaci
Datum rođenja(1877-01-26)26. januar 1877.
Mesto rođenjaŠid, Austrougarska
Datum smrti8. septembar 1941.(1941-09-08) (64 god.)
Mesto smrtiIriški Venac, Kraljevina Jugoslavija

Biografija uredi

Rođen je 1877. godine u Šidu. Gimnaziju je pohađao u Šapcu. Posle toga je bio trgovački pomoćnik i advokatski pisar u rodnom gradu te pisar kotarske oblasti u Staroj Pazovi.

Politička karijera u Austrougarskoj uredi

Godine 1896, preselio se u Zagreb i postao član Glavnog odbora i sekretar Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije (SDSHiS), te izvršni urednik njenog glasila Sloboda. Zbog socijalističke agitacije bio je hapšen i kažnjavan u Šidu od 1895. do 1897. godine. Posle toga je služio robiju Sremskoj Mitrovici do 1899, nakon čega je upućen na vojnu službu u Travnik.

Nakon povratka iz Travnika 1900. godine, preuzeo je čelno mesto u stranci. Radi suprotstavljanja politici Kuena Hedervarija, pokrenuo je list Nova Sloboda (zbog proglasa s njim vezi je 1901. ponovno zatvoren), povezao se s mađarskim socijalistima i u Budimpešti 1902. organizovao štampanje brošure Kako se drži prosti lopov na banskoj stolici te lista Crvena sloboda (urednik do 1905). Godine 1903, uključio se u skupštinski pokret hrvatske oporbe. U martu na velikom zboru u Zagrebu izneo je rezolucije o građanskim pravima, a u maju je zbog članka o pravosuđu uhapšen i osuđen na 10 meseci zatvora.[1]

Pod njegovim je vođstvom SDSHiS učestvovala u sastavljanju zajedničkog programa te u decembru 1905. pristupila Hrvatsko-srpskoj koaliciji. Stranka je koaliciju već u aprilu 1906. napustila zbog sporazuma njenih čelnika s banom Teodorom Pejačevićem. Godine 1907, kao zamenik Vilima Bukšega, postao je član ugarsko-hrvatske sekcije Međunarodnog socijalističkog biroa u Briselu (izvrši organ Druge internacionale), a naredne godine je u šidskom izbornom kotaru, kao prvi i poslednji socijaldemokratski poslanik, izabran u Hrvatski sabor, u kojem je delovao do 1910. godine. Međutim, 1908. godine zbog razilaženja s ostatkom stranačkog vođstva preselio se u Šid, gde je osnovao Zemljoradnički savez i štampariju, te do 1912. izdavao i uređivao list Pravo naroda.[1]

Godine 1910, na zboru SDSHiS u Zagrebu promicao je strategiju postepenih društvenih reformi (opšte pravo glasa, osmočasovni radni dan, sloboda štampe i »sloboda savesti«, uključujući ateizam). Na Balkanskoj socijalističkoj konferenciji u Beogradu zagovarao je jugoslovenstvo na kulturnom planu, koje je video kao rešenje hrvatsko-srpskoga spora. Oštro je kritikovao frankovce, koncept hrvatskog državnog prava, klerikalizam, povremeno i srpska presizanja. Radi uticaja na seljaštvo podsticao je osnivanje seoskih konzumnih zadruga. Na početku Prvog svjetskog rata, pripadao je struji, tada zabranjene SDSHiS, koja se zauzimala za politiku pasivnosti, no postepeno je, pod utiskom raspada Druge internacionale i Lenjinovih postavki o narodnom samoodređenju, podupro rušenje Austrougarske monarhije.

Karijera u Kraljevini SHS/Jugoslaviji uredi

Pred kraj rata, SDSHiS se podelila na radikalnu »levicu« i reformističku »desnicu«. Korać ju je 1918, zajedno s Bukšegom, predstavljao u Narodnom veću Slovenaca, Hrvata i Srba. Promicao je unitaristički ustroj Kraljevine SHS, te što brže proglašenje, pa je izabran u Odbor za ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom. Nakon 1. decembra, ostao je u Beogradu kao član odbora što je upravljao državnim poslovima do osnivanja vlade.

Bio je ministar za socijalnu politiku u prvoj, Protićevoj, vladi Kraljevstva SHS 1918—1919, te u prvoj i drugoj vladi Ljube Davidovića 1919—1920, ujedno i član Privremenog narodnog predstavništva 1919–1920. godine. Godine 1919, imenovan je u Komisiju za rešenje agrarnog pitanja, a učestvovao je i u izradi izbornog zakona te utvrđivanju nepovoljnog odmera pri zameni krune dinarom. Sredinom 1920-ih, izjasnio se za izmenu Vidovdanskog ustava kako bi se ojačala nezavisnost sudstva i mesna samouprava, ali mimo »istorijskih pokrajina«.[1]

U Novom Sadu 1919. godine, bio je jedan od osnivača Socijaldemokratske stranke Jugoslavije, koja se 1921. s Jugoslovenskom socijaldemokratskom strankom i Socijalističkom radničkom partijom Jugoslavije ujedinila u Socijalističku zajednicu Jugoslavije, ubrzo preimenovanu u Socijalističku partiju Jugoslavije. Korać je bio politički sekretar i od 1926. do 1928. predsednik partije. Partija se takođe zauzimala za socijalne reforme, ali nije okupila znatnije članstvo. Sam Korać je u Sremu, Bačkoj i Banatu neuspešno nastupao na parlamentarnim izborima, sukobljujući se s tzv. centrumaškim krilom, koje je preovladalo pred Šestojanuarsku diktaturu[1]. Za vreme njenog trajanja sarađivao je s predstavnicima režima[2], a potkraj 1939. uključio se u obnovu socijaldemokratske stranke.

Delovao je i na sindikalnom planu, posebno u Opštem radničkom savezu. Budući da nije bio sklon revolucionarnim postupcima, predstavnici KPJ držali su ga za oportunističkog saradnika klasnog neprijatelja, »policajsocijalista«, pa i »socijalfašista«.

Njegovi neretko polemični, ali i teorijski zasnovani tekstovi te govori o radničkim i sindikalnim temama, socijalnom zakonodavstvu, agrarnoj reformi i drugim političkim zbivanjima objavljivani su u raznim časopisima, glasilima i novinama u Beogradu, Novom Sadu, Ljubljani, Zagrebu i ostalim mestima.[1]

Dela uredi

  • „Kršćanski socijalizam ili socijalna demokracija?“ Zagreb 1907.
  • „Socijalna demokracija prema vladi i strankama“. Zagreb 1910.
  • „Socijalni demokrati ili centrumaši“. Pravo naroda 1921.
  • „Slobodna privreda“. Beograd 1925.
  • „Povjest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji od prvih početaka do ukidanja ovih pokrajina 1922. godine“, 1–3. Zagreb 1929–1933.

Reference uredi