Vitorio Storaro (ital. Vittorio Storaro; Rim, 24. juna 1940, Rim, Italija) italijanski je filmski snimatelj i direktor fotografije. Najpoznatiji je po saradnji sa rediteljem Bernardom Bertolučijem, sa kojim je snimio sedam filmova (između ostalih Poslednji tango u Parizu, Dvadeseti vek, Poslednji kineski car, Mali Buda). Sarađivao je i sa Fransisom Fordom Kopolom (Apokalipsa danas, Njujorške priče), Vorenom Bejtijem (Crveni, Dik Trejsi), Karlosom Saurom (Flamenko, Taksi) ... Tri puta je osvojio Oskara za najbolju fotografiju u filmovima Apokalipsa danas (F. F. Kopola, 1979), Crveni (V. Bejti, 1982) i Poslednji kineski car (B. Bertoluči, 1988).

Vitorio Storaro
Datum rođenja(1940-06-24)24. jun 1940.(83 god.)
Mesto rođenjaRimKraljevina Italija

Snimateljski stil mu je inspirisan slikarstvom Čimabua, Karavađa, Vermera i Pjera dela Frančeske, što je najviše vidljivo u filmovima koje je snimio za Bernarda Bertolučija. [1]Svoju sofistifikovanu filozofiju korišćenja boja u kompoziciji filmske slike crpeo je i iz teorije boja Johana Volfganga Getea, pogotovo s obzirom na to koje psihološke efekte izazivaju pojedine boje i kako različite boje utiču na gledaočevu percepciju različitih događaja i situacija. [2] Snimajući Bertolučijeve filmove, do savršenstva je razvio osećaj za pokrete kamere (pri čemu se ne može zanemariti uticaj Kazua Mijagave) izbegavajući korišćenje zum-objektiva, što je vidljivo i u Konformistu (1970), zapaženom i po korišćenju pastelnih boja i Poslednjem tangu u Parizu, gde iskazuje smisao za psihološko i simboličko značenje boja (narandžasta kao boja intenzivnih emocija i strasti). U Smrti u Rimu Đuzepa Patronija Grifija (1974), sukob italijanskog Severa i Juga izražava korišćenjem i suprotstavljanjem narandžaste i plave boje, dok u Apokalipsi danas inventivnim korišćenjem boja suprotstavlja dve kulture: američku (pravi „kolorisani spektakl“) i „prirodnu“ (svet džungle)[1]. U Diku Trejsiju (1990) postiže zanimljive rezultate u korišćenju intenzivnih, zasićenih boja (usklađenih sa kolorističkim stilom samog strip-predloška) i efektnoj kompoziciji filmske slike.[3]

Storaro je jedan od nekoliko snimatelja koji su u američki film uneli evropsku likovnu i snimateljsku kulturu. [4]. Po nekim mišljenjima, spada među deset najvećih snimatelja svetske kinematografije.[2]

Filmografija uredi

Izvori uredi

  1. ^ a b Filmska enciklopedija JLZ
  2. ^ a b Top 10 Greatest Cinematographers - Listverse
  3. ^ Filmski leksikon LZ, Zagreb, 2003
  4. ^ Filmska enciklopedija JLZ, Zagreb, 1990, knjiga 2 (L-Ž), pod: Storaro, Vittorio

Spoljašnje veze uredi