Vitorio Storaro
Vitorio Storaro (ital. Vittorio Storaro; Rim, 24. juna 1940, Rim, Italija) italijanski je filmski snimatelj i direktor fotografije. Najpoznatiji je po saradnji sa rediteljem Bernardom Bertolučijem, sa kojim je snimio sedam filmova (između ostalih Poslednji tango u Parizu, Dvadeseti vek, Poslednji kineski car, Mali Buda). Sarađivao je i sa Fransisom Fordom Kopolom (Apokalipsa danas, Njujorške priče), Vorenom Bejtijem (Crveni, Dik Trejsi), Karlosom Saurom (Flamenko, Taksi) ... Tri puta je osvojio Oskara za najbolju fotografiju u filmovima Apokalipsa danas (F. F. Kopola, 1979), Crveni (V. Bejti, 1982) i Poslednji kineski car (B. Bertoluči, 1988).
Vitorio Storaro | |
---|---|
Datum rođenja | 24. jun 1940. |
Mesto rođenja | Rim, Kraljevina Italija |
Snimateljski stil mu je inspirisan slikarstvom Čimabua, Karavađa, Vermera i Pjera dela Frančeske, što je najviše vidljivo u filmovima koje je snimio za Bernarda Bertolučija. [1]Svoju sofistifikovanu filozofiju korišćenja boja u kompoziciji filmske slike crpeo je i iz teorije boja Johana Volfganga Getea, pogotovo s obzirom na to koje psihološke efekte izazivaju pojedine boje i kako različite boje utiču na gledaočevu percepciju različitih događaja i situacija. [2] Snimajući Bertolučijeve filmove, do savršenstva je razvio osećaj za pokrete kamere (pri čemu se ne može zanemariti uticaj Kazua Mijagave) izbegavajući korišćenje zum-objektiva, što je vidljivo i u Konformistu (1970), zapaženom i po korišćenju pastelnih boja i Poslednjem tangu u Parizu, gde iskazuje smisao za psihološko i simboličko značenje boja (narandžasta kao boja intenzivnih emocija i strasti). U Smrti u Rimu Đuzepa Patronija Grifija (1974), sukob italijanskog Severa i Juga izražava korišćenjem i suprotstavljanjem narandžaste i plave boje, dok u Apokalipsi danas inventivnim korišćenjem boja suprotstavlja dve kulture: američku (pravi „kolorisani spektakl“) i „prirodnu“ (svet džungle)[1]. U Diku Trejsiju (1990) postiže zanimljive rezultate u korišćenju intenzivnih, zasićenih boja (usklađenih sa kolorističkim stilom samog strip-predloška) i efektnoj kompoziciji filmske slike.[3]
Storaro je jedan od nekoliko snimatelja koji su u američki film uneli evropsku likovnu i snimateljsku kulturu. [4]. Po nekim mišljenjima, spada među deset najvećih snimatelja svetske kinematografije.[2]
Filmografija uredi
- Mladosti, mladosti (Franko Rosi, 1969)
- Ptica sa kristalnim perjem (Dario Arđento, 1969)
- Konformista (Bernardo Bertoluči, 1970)
- Strategija pauka (B. Bertoluči, 1970)
- Eneida (Franko Rosi, 1971)
- Šteta što je kurva (Đuzepe Patroni Grifi, 1971)
- Poslednji tango u Parizu (B: Bertoluči, 1972)
- Igra s vatrom (Salvatore Samperi, 1973)
- Smrt u Rimu (Đuzepe Patroni Grifi, 1974)
- Besni Orlando (Luka Ronkoni, 1975)
- Dvadeseti vek (Bernardo Bertoluči, 1976)
- Skandal (Salvatore Samperi, 1976)
- Agata (Majkl Apted, 1979)
- Apokalipsa danas (F. F. Kopola, 1979)
- Mesec (B. Bertoluči, 1979)
- Crveni (Voren Bejti, 1981)
- Divlji u srcu (F. F. Kopola, 1982)
- Vagner (Toni Palmer, 1983)
- Žena-soko (Ričard Doner, 1985)
- Petar Veliki (TV-serija, Marvin Džej Čomski, Lorens Šiler, 1986)
- Ištar (Elejn Mej, 1987)
- Poslednji kineski car (B. Bertoluči, 1987)
- Taker: čovek i njegov san (F. F. Kopola, 1988)
- Njujorške priče (epizoda: Život bez Zoi, F. F. Kopola, 1989)
- Dik Trejsi (V. Bejti, 1990)
- Čaj u Sahari (B. Bertoluči, 1990)
- Mali Buda (B. Bertoluči, 1993)
- Flamenko (Karlos Saura, 1995)
- Taksi (K. Saura, 1996)
- Dina Frenka Herberta (mini-serija, Džon Harison, 2000)
- Isterivač đavola 4: Početak (Reni Harlin, 2004)
- Isterivač đavola 5: Vlast (Pol Šrejder, 2005)
- Karavađo (Anđelo Longoni, 2007)
- Ja, Don Đovani (Karlos Saura, 2009)
Izvori uredi
Spoljašnje veze uredi
- Vitorio Storaro na sajtu IMDb (jezik: engleski)
- Veb-sajt Vitorija Storara (jezik: engleski)
- Veb-sajt Vitorija Storara (jezik: italijanski)
- Intervju sa Vitoriom Storarom na The Hollywood Interview (jezik: engleski)
- Odrednica na International Cinematographers Guild (jezik: engleski)
- Odrednica na www.comingsoon.it (jezik: italijanski)
- Odrednica na www.cinematographers.nl Arhivirano na sajtu Wayback Machine (29. maj 2013) (jezik: engleski)
- 10 najvećih snimatelja svih vremena na listverse.com (jezik: engleski)