Vlasteličići su bili niže plemstvo u srednjovekovnoj Srbiji i Bosni. To je deminutiv od reči vlastel (Teodor Taranovski), doslovno "sin maloga vlastelina" (Konstantin Jireček).

Značenje uredi

Vlasteličić je reč pretežno službenih dokumenata. Ne nalazi se u životopisima srpskih vladara, a izostavlja se i u nekim kasnijim prepisima Dušanovog zakonika. Reč "vlasteličić" prvi put se javlja u povelji kralja Dragutina (mšost stvori kraljevstvo mi vlasteličićima dubrovačkim). Tu se odnosi na dubrovačke trgovce. Dakle, reč je potekla iz kancelarije Nemanjića. Mihailo Dinić je dokazao da se isti izraz koristi ponekad i za vlastelu i za pučane. Ponekad se izjednačava vlastela i vlasteličići. Puljka Bolkačevića iz Dračevice car Dušan Silni u razmaku od pet dana u pismima upućenim Dubrovčanima naziva i vlastelinom i vlasteličićem.

Položaj vlasteličića uredi

Kao društveni sloj, vlasteličiće je ustanovio Dušanov zakonik. Prema Zakoniku, vlasteličići se nalaze između velike vlastele i sebara. Podela društva na veliku vlastelu, srednje ljude i sebre, iz doba kralja Milutina, potvrđena je 152. članom Dušanovog zakonika. Pravni položaj vlasteličića ne razlikuje se od pravnog položaja vlastele (članovi 39, 55, 75, 142, 144 i 173. Dušanovog zakonika). Zakonodavac za iste prestupe predviđa iste kazne. Izuzetak je 50. član Zakonika: Vlastelin koji opsuje i osramoti vlasteličića da plati 100 perpera, i vlasteličić, ako opsuje vlastelina, da plati 100 perpera i da se bije štapovima.

I vlasteličićima, kao i vlasteli, car daje na upravu zemlje i gradove, kao i baštinske isprave. Vlasteličići su posedovali sela. Manastiru Svetih Arhanđela kod Prizrena Dušan je priložio vlasteličića Novaka Peciju, zajedno sa dvorovima, vinogradima, njivama i mlinovima. Istom manastiru je svoje baštinsko selo priložio Dušanov vlasteličić Nikola Utoličić. Vlasteličiću Ivanku Probištitoviću Dušan je u Baštinu potvrdio ljude i zemlje kupljene u Štipu i okolini, uključujući i crkvu koju je Ivanko podigao. Vlasteličića Vukšu, car Uroš je poslao u Sveti Srđ, da štiti dubrovačke trgovce.

U državi Nemanjića vlasteličići su poticali iz društvenog sloja vojnika (Žitije Svetog Simeona od Stefana Nemanjića), odnosno malih boljara (Žitije Svetog Simeona od Save Nemanjića). Kao vlasteličiće, Dušanov zakonik pored Srba registruje i Grke i Sase. Naziv vlasteličić proširio se i na zapadne krajeve. Od krunisanja Tvrtka I za kralja, on se ustalio i odomaćio u srednjovekovnoj Bosni, a preko Bosne dospeo u Poljički statut. Društvenu podlogu vlastele i vlasteličića u srednjovekovnoj Bosni činili su baštići i dedići, odnosno svi slobodni ljudi na svojoj zemlji.

Vidi još uredi

Izvori uredi