Википедија

Vjeronauka

школски предмет који има за циљ вјерско образовање и васпитање ученика

Vjeronauka je školski predmet koji ima za cilj vjersko obrazovanje i vaspitanje učenika. U Srbiji je imao status obaveznog izbornog predmeta, u osnovnim i srednjim školama. Od školske 2021.-2022, vjeronauka u školama je svedena na niži nivo i više nema status obaveznog izbornog predmeta, nego je, odlukom ministarstva prosvjete, to sada nastavni program.[1][2]

Istorija ukidanja, osporavanja i opstrukcije vjerske nastave u školama

Vjeronauka je kod Srba u knjaževini i kraljevini Crnoj Gori bila prva među predmetima i u svjedočanstvima je prvo naveden taj predmet kao Nauka hrišćanska, pa Srpski jezik i ostali predmeti.[3] Glas Crnogorca je 1905. godine objavio školski oglas u kojem je jedan od uslova za upisivanje u Gimnaziju na Cetinju bilo polaganje prijemnog ispita iz vjeronauke, srpskog jezika i matematike. [4] Lazar Tomanović je negodovao što je Svetozar Pribićević kao ministar prosvjete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, naredio da učitelji pitaju roditelje, da li žele da im djeca pohađaju vjeronauku.[5] [6] Smatrao je da tradicionalne vrijednosti nisu stvar izbora, dok je kod liberalnijih Srba pitanje tradicije realtivizovano. Izbacivanje vjeronauke iz škola se desilo u vrijeme komunističke vlasti. Poznati pravoslavni apologeta i svještenik Lazar Milin je zapisao da komunistička vlast u jesen 1944. godine, nije odmah javno zabranila vjeronauku, niti je grubo izbacila iz škole, već ju je svela na fakultativni predmet. Prosvjetni faktori, koji su bili ateistički, su se nadali da se niko od đaka neće prijaviti za vjeronauku, jer đačka psihologija je takva da teži što manjem broju predmeta. Za vjeronauku se prijavilo preko devedeset procenata đaka, i to u vrijeme kada je takvo izjašnjavanje bilo rizično i opasno, jer su takvim đacima pripsivani epiteti da su četnici i ljotičevci. Pošto svođenje vjeronauke na fakultativni predmet nije ostvario željeni cilj novih vlasti, predmet je ukinut [7] od 31. januara 1952.[8] Patrijarh srpski German je na proslavi 750 godina SPC u Studenici 1969. godine, u besjedi na liturgiji, između ostaloga spomenuo i vjeronauku. Naveo je da po zakonu tadašnje države djeca imaju pravo pohađati vjeronauku, ali ne u školama nego pri hramovima. Konstatovao je da je među ljudima zavladao strah i kukavičluk, pa su se mnogi pravdali da ne šalju djecu na vjeronauku, jer je jedan državni činovnik, drugi je prosvjetni radnik, treći radi u vojsci i kaže da ne smije da šalje dijete, da ne izgubi službu, iako znaju da im je to pravo po zakonu garantovano. Smatrao je da taj strah vrijeđa i državne vlasti koje su dale zakon i pravo propisali. Konstatovao je da tada ima djece koja nisu znala ni da se prekrste.[9][10] Pošto (pravoslavna) vjeronauka u Srbiji od uvođenja, novembra 2001, do školske godine 2022-2023 (duže od dvije decenije) nema ni kvalitetne i za sve jednake i obavezne udžbenike, u Ministarstvu prosvjete je bilo riječi i o tome da predmet iz obaveznog izbornog, pređe u neobavezni izborni predmet. U Republici Srpskoj izostaju takvi problemi, jer za vjeronauku postoje kvalitetni udžbenici Katihetskog odbora iz Banja Luke, a i politička klima je takva da pripadnici svih vjera uglavnom poštuju svoj vjerski identitet.

U Crnoj Gori predmet nije vraćen u škole, izbačen je i predemt srpski jezik i uveden crnogorski, a u udžbenicima je sve dominantnija latinica, kao i u školskim dnevnicima što se prešlo na latinicu.[11] Bivši ministar prosvjete u Srbiji Srđan Verbić je htjeo pokrenuti diskusiju o potebi da se vjeronauka uči u školama,[12] a u vrijeme ministra prosvjete Mladena Šarčevića, školama je 22. juna 2020. stiglo Stručno uputstvo o formiranju odeljenja i načinu finansiranja u osnovnim i srednjim školama za školsku 2020-2021. godinu. Ranija praksa je bila da se jedna grupa za vjeronauku formira sa minilalno 15 učenika, a po novoj bi minimalan broj učenika u grupi bio 30 učenika, što bi znatno narušilo kvalitet u izvođenju nastave. Na taj način bi veliki broj vjeroučitelja ostao bez posla, što je izazvalo negodovanje Srpske pravoslavne crkve.[13] Patrijarh srpski Porfirije je 4. novembra 2021, na otvaranju međunarodnog ekspertskog panela Dvadeset godina verske nastave u Republici Srbiji, na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu SPC u Beogradu, u svom govoru, kao problem vezan za vjersku nastavu u Srbiji naveo i svođenje vjeronauke sa školskog predmeta na nastavni program (vjeronauka i građansko postaju obavezni izbroni program)[14], u školskoj godini 2021.-2022. Predmeti su likovno, muzičko, matematika..., a programi su čuvari prirode, ruke u tijestu, vjerska nastava... Patrijarh smatra da vjeronauka ima formativan uticaj na učenike i da ovakav status nije održiv ni na kraći rok.[1] I jedan od vikara patrijarha Porfirija, vladika toplički Jerotej Petrović, predsjednik Odbora za vjersku nastavu Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke, zamjerio je ministarsvu prosvjete Srbije što smatra da za vraćanje vjeronauke u status redovnog izbornog predmeta treba formirati komisiju, a za svođenje vjeronauke sa redovnog izbornog predmeta na nastavni pogram, nije formirana komisija, sve je odrađeno preko noći, bez ozbiljnog razmatranja, ikakvih konsultacija, čak i bez formalnog, pismenog obavještenja o toj promjeni, Crkvi i vjerskim zajednicama.[2] 2022. patrijarh Porfirije i vjeroučitelji Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke su negodovali zbog ometanja učenika od strane direktora nekih (60-ak) škola, da se opredjele za pohađanje vjerske nastave u osnovnim i srednjim školama.[15]

Srbija

Reforma obrazovnog sistema u Srbiji počela je uvođenjem veronauke i građanskog vaspitanja. Ovo je posledica širih društvenih promena započetih 2000. godine. U Srbiji je najzastupljenije stanovništvo pravoslavne veroispovesti. Izvođenje nastave veronauke kao fakultativnog predmeta kod učenika prvih razreda osnovnih i srednjih škola započelo je u Srbiji novembra 2001. godine. Istovremeno, kao alternativni predmet veronauci uvedeno je građansko vaspitanje. Srbija se tako priključila kako Evropskim zemljama, tako i susednim zemljama Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u kojima se konfesionalna veronauka izvodi još od 1991. godine, odnosno od raspada zajedničke države.

Višekonfesionalni model verske nastave

Godine 2001, Srbija se opredelila za konfesionalni, podvojeni, višekonfesionalni model verske nastave koju u javnim školama može izvoditi sedam „tradicionalnih” ili „istorijskih” crkava i verskih zajednica: Srpska pravoslavna crkva, Rimokatolička crkva, Islamska zajednica, Jevrejska zajednica, Slovačka evangelička crkva, Hrišćanska reformatska crkva i Evangelička hrišćanska crkva u Srbiji-Vojvodini. Verska nastava je najpre ponuđena kao fakultativni predmet u prvim razredima osnovne i srednje škole, s mogućnošću da se kao alternativa odabere građansko vaspitanje ili nijedan od ta dva predmeta. Ministarstvo prosvete i sporta je prikazalo podatke da se te prve godine kada su uvedeni kao fakultativni predmeti 30% roditelja dece osnovaca opredelilo za veronauku, 20% za građansko vaspitanje, 10% za oba predmeta, dok se 30% roditelja opredelilo da njihova deca ne slušaju ni jedan od ova dva predmeta. U srednjim školama se 67% učenika opredelilo da ne sluša ni jedan od ova dva predmeta, 15% je izabralo veronauku, dok je oko 10% se opredelilo za slušanje građanskog vaspitanja, 2-3% se učenika opredelilo za slušanje oba predmeta.[16]

Cilj vjerske nastave u školi

Cilj vjerske nastave u osnovnoj i srednjoj školi je da se njom svjedoče sadržaji vjere i duhovno iskustvo tradicionalnih crkava i religijskih zajednica koje djeluju na našem prostoru, da se učenicima pruži cjelovit religijski pogled na život, kao i da im se omogući slobodno usvajanje duhovnih vrijednosti Crkve ili zajednice kojoj istorijski pripadaju, odnosno, čuvanje i njegovanje sopstvenog vjerskog i kulturnog identiteta.[17]

Republika Srpska

Vjeronauka je uvedena kao obavezan predmet u osnovnim školama Republike Srpske još 1992. na osnovu tadašnjeg Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju. Časovi vjeronauke se održavaju jednom sedmično u trajanju od 45 minuta u sklopu rasporeda časova.

Vjeronauku mogu predavati diplomirani teolozi i lica koja su položila stručni ispit za vjeroučitelje — sveštenici ili civili. Episkopski savjet, koga čine svi pravoslavni episkopi u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, donio je na sjednici 2001. odluku o osnivanju Katihetskog odbora Srpske pravoslavne crkve u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini. Katihetskom odboru je stavljena u dužnost briga o programu i udžbenicima za vjeronauku, kao i polaganju stručnih ispita za vjeroučitelje. Udžbenike pravoslavne vjeronauke za korišćenje odobrava Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske, a sadržaj programa utvrđuje Katihetski odbor. Izdavanje udžbenika se vrši s blagoslovom jednog od episkopa u Episkopskom savjetu.[18]

O uvođenju vjeronauke kao predmeta i u srednjim školama, Vlada Republike Srpske i Srpska pravoslavna crkva su potpisale sporazum.[19]

Hrvatska

U Hrvatskoj, vjeronauka se dijeli na školsku i župnu.

Župna vjeronauka je usmjerena na sticanje iskustva života u vjeri u jednoj župi (parohiji). Na njoj se priprema za sakramente. Zamišljena je kao vaspitanje u vjeri gdje se vjernicima svih uzrasta (predškolska djeca, osnovnoškolci, srednjoškolci, studenti, odrasli, starija lica) pruža uživo iskustvo vjere. Dječja vjeronauka se u praksi često održava pod vidom pripreme za sakramente (prva pričest, sveta potvrda). Katekumenat je posebni oblik župne vjeronauke kod kojega se odrasla lica kroz duže vremensko razdoblje pripremaju za krštenje.

Katolička vjeronauka je uvedena kao izborni predmet u osnovnoj i obavezni izborni predmet u srednjoj školi (umjesto nje se može izabrati etika koja je po konceptu slična predmetu Građanskog vaspitanja u Srbiji), a odvija se prema nastavnom programu odobrenom od strane Hrvatske biskupske konferencije i Ministarstva nauke, obrazovanja i sporta. Predaju je diplomirani teolozi i diplomirani katehete koji su položili stručni ispit i imaju mandat biskupa. Katolička vjeronauka se održava i u ustanovama predškolskog vaspitanja.

Druge zemlje

U Njemačkoj je vjeronauka redovan i obavezan nastavni predmet uz mogućnost izuzeća. Vjeroučitelj nastavu može realizovati tek onda kada dobije ovlašćenje od Crkve (kao i u Republici Srpskoj). U Austriji je vjeronauka obavezan nastavni predmet za djecu osnovne škole, a za srednjoškolce je izboran predmet. Realizuje se dva časa sedmično.

U Italiji se izvodi katolička konfesionalna vjeronauka koju finansira država. Pohađanje vjeronauke nije obavezno, a moguće je tražiti izuzeće. U Francuskoj nema vjeronauke u školama. Postoji jedan slobodan dan u sedmici za vannastavne aktivnosti, među njima i vjeronauku koja nije obavezna. U Belgiji postoje dvije vrste srednjih škola — državne i katoličke. U katoličkim školama vjeronauka je obavezan nastavni predmet koji se realizuje sa dva časa sedmično. U državnim školama učenici biraju između nastave religije (katoličke, protestantske, jevrejske ili islamske) ili nekonfesionalne etike.

U Ujedinjenom Kraljevstvu je vjeronauka nekonfesionalana, ali postoji predmet religijsko obrazovanje, koji je neka vrsta vjerske kulture. Vjeronauka je redovan i obavezan nastavni predmet. U Irskoj, u osnovnim i srednjim školama postoji konfesionalna vjeronauka kao redovni predmet. U školi postoji mogućnost obavljanja vjerskih obreda.

U Švedskoj je vjeronauka interkonfesionalan nastavni predmet — uključuje uopšteno sve religije. Ne opredjeljuje se ni za jednu opciju, riječ je o svojevrsnoj religijskoj kulturi. Predmet je obavezan za sve učenike. U Poljskoj je vjeronauka neobavezan nastavni predmet. Učenici koji žele mogu pohađati etiku kao alternativni nastavni predmet.

U Španiji je vjeronauka redovan i obavezan nastavni predmet sa mogućnošću izuzeća. Poštuje se vjerska sloboda i pravo na izbor. Održava se dva časa sedmično u osnovnoj i srednjoj školi. U Portugaliji se vjeronauka izvodi u svim javnim školama jedan čas sedmično.[20]

Reference

  1. ^ a b Pravoslavlje, br. 1312, od 15. novembra, Patrijarh srpski Porfirije otvorio Međunarodni ekspertski panel Dvadeset godina verske nastave u Republici Srbiji. Beograd. 2021. str. 6. 
  2. ^ a b Petrović, Jerotej (2021). Pravoslavlje, br. 1313, od 1. decembra, Episkop Jerotej: Veronauka nije stvar neije dobre volje. Beograd. str. 2. 
  3. ^ Školska SVJEDOČANSTVA jednog vremena: Srpski jezik i srpska istorija obavezni nastavni predmeti!. 
  4. ^ Glas Crnogorca, Školski oglas, br. 33 od 20. avgusta. Cetinje. 1905. str. 4. 
  5. ^ Tomanović 2018, str. 358.
  6. ^ Tomanović 2018, str. 387.
  7. ^ Popović, Radomir (2005). Pravoslavni apologeta, sećanje na oca Lazara Milina, Omladina i religija (pitanje veronauke u školama). Beograd: Nova Iskra i Muzej SPC. str. 63. ISBN 86-84365-13-5. 
  8. ^ Artuković, Mato (2019). Prilozi za povijest Broda i okolice, knj. 4, Politički progoni Mate Dumendžića i Ferde Gerštnera iz Donjih Andrijevaca. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest. str. 105. 
  9. ^ Đorić, German (1969). Pravoslavlje, br. 61-62, 6. novembar, Govor Njegove Svetosti patrijarha Germana na liturgiji u manastiru Studenica. Beograd: SPC. str. 3. 
  10. ^ Đorić, German (2019). Pravoslavlje, br. 1261, 1. oktobar, Govor Njegove Svetosti patrijarha Germana na liturgiji u manastiru Studenica. Beograd: SPC. str. 25. 
  11. ^ Završni udarac ćirilici u NDCG: Školski dnevnici na latinici. 
  12. ^ Srđan Verbić: Želim da otvorim diskusiju o potrebi da se veronauka uči u školama - po meni bi najbolje bilo da imamo predemet u kome se đaci uče toleranciji. 2016. 
  13. ^ Pravoslavlje, br. 1280. od 15. jula, Uputstvo Ministarstva prosvete nije u skldu sa zakonom. Beograd: SPC. 2020. str. 6. 
  14. ^ Veronauka među đacima popularnija od građanskog vaspitanja - pravo na izbor ugroženo?. 
  15. ^ Apel veroučitelja Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke. 
  16. ^ Zorica Kuburić i Slađana Zuković, Verska nastava u školi, Novi Sad 2010, 32-33
  17. ^ Ignjatije Midić. Crkveni slovar: Pravoslavni katihizis za prvi razred osnovne škole. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. 2001, 63.
  18. ^ „Odbor za versku nastavu Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke: O polaganju stručnog ispita za vjeroučitelje u Republici Srpskoj”. Arhivirano iz originala 06. 03. 2014. g. Pristupljeno 31. 07. 2010. 
  19. ^ RTRS: Sporazum o uvođenju vjeronauke u srednje škole
  20. ^ „Odbor za versku nastavu Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke: Vjeronauka u vaspitnom sistemu RS, iskustva o vjeronauci u nekim zemljama”. Arhivirano iz originala 06. 03. 2014. g. Pristupljeno 06. 03. 2014. 

Literatura

  • Marković, Saša M. (2012). „Istorija religije, između etnofiletizma i obrazovnog predmeta”. Srpski jezik, književnost, umetnost: Zbornik radova. 2. Kragujevac: Filološko-umetnički fakultet. str. 375—387. 
  • Tomanović, Lazar (2018). Memoari. CID, Podgorica. 

Spoljašnje veze

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Вјеронаука&oldid=25442225”