Giht, podagra,[a] ulozi, bolest „kraljeva i bogataša“ je nasledna ili stečena bolest metabolizma sa karakterističnom, ponavljajućom upalom zglobnih struktura i mekih tkiva nekih organa.[1] Bolest nastaje, kao posledica gomilanja prvo u telesnim tečnostima i krvi mokraćne kiseline a potom i taloženja njenih kristala u tkivima. Zato se giht primarno javlja kod osoba sa hiperurikemijom ili povišenom koncentracijom mokraćne kiseline u krvi i telesnim tečnostima. Osim u zglobovima, kristali mokraćne kiseline se mogu taložiti u koži, hrskavici, tetivama, mekim tkivima, bubrezima i ušnim školjkama. Tako mogu nastati mali, čvrsti i beličasti čvorići – tofusi, u tetivama, koži, ušnim školjkama, ili u bubrezima kao konkrementi (kamen u bubregu).[2]

Giht
A small creature with sharp teeth is biting into a swollen foot at the base of the big toe
Giht, naslikao Džejms Gilrej 1799. Umetnik na slikovit način prikazuje bol i otok, glavne simptome ovog oboljenja.
Klasifikacija i spoljašnji resursi
SpecijalnostReumatologija
Patient UKGiht

Naziv bolesti, giht, potiče od lat. речи – gutta –„кап“.[3] i zasnovana je na pretpostavkama srednjovekovnih lekara da bolest nastaje, pežorativno rečeno, kao posledica „preterivanja u nekom od životnih zadovoljstava“ što u njihovom organizmu narušava metaboličku ravnotežu i dobro zdravlja i zato pod određenim okolnostima „može da „pada“ (ili kao kapi kaplje) oko zgloba uzrokujući u njemu bol i upalu.“

Bolest najčešće (približno u oko 50% slučajeva), napada metatarzalni falangealni zglob, u korenu palca stopala, i karakteriše se simptomima u vidu bola (izraženijeg na dodir), crvenila kože koja je topla i otečena u predelu zahvaćenog dela tela. Dijagnoza bolesti se postavlja na osnovu kliničke slike, i pregleda zglobne tečnosti, u kojoj su prisutni karakteristični kristali mokraćne kiseline. Terapija se zasniva na higijensko-dijetetskom načinu života i primeni; analgetika – nesteroidnih antiinflamatornih lekova (NSAIL), steroida ili kolhicina. Aktivna terapija najčešće vrlo brzo dovodi do poboljšanja i izlečenja. Čim akutni napad gihta prođe, snižavaju se vrednosti mokraćne kiseline u krvi, na šta dugotrajno može uticati u značajnoj meri promena načina života i ishrane. Kod bolesnika sa učestalim napadima, mora se primeniti višemesečna terapija alopurinolom ili probenecidom.

Učestalost ili remisija gihta je u porastu u poslednjih nekoliko decenija u svetu, sa npr. incidencijom od 1 do 2% kod stanovništva zapadnih zemalja, u nekom trenutku njihovog života. Smatra se da je razlog porasta gihta sve veća prisutnost faktora rizika, kao što su; metabolički sindrom, duži životni vek, i promene u načinu ishrane.

Posle prvog napada gihta kod oko 65% bolesnika remisija se javlja u roku od jedne godine, a kod 75% bolesnika u roku od dve godine. Prvih nekoliko napada najčešće ne dovodi do oštećenja zglobova, ali nakon učestalijih i brojnijih napada gihta može doći do trajnih oštećenja hrskavice i koštanih zglobnih površina. To ima za posledicu nastanak hroničnog i dugotrajnog gihta koji se karakteriše deformacijom zglobova ili ušnih školjki. Kod bolesnika sa hroničnim gihtom veoma često se javljaju i druge bolesti: povišen krvni pritisak, šećerna bolest, povišene masnoće u krvi (hiperlipidemija), srčana bolest i gojaznost.[2]

Istorija uredi

 
Hipokrat je simptome gihta sažeto opisao u svojim aforizmima. Ovaj opis je i nakon 2500 godina potpuno tačan.

Za giht su znali još stari Egipćani, 2600. godina p. n. e. Iz tog perioda postoji opis promena kod artritisa zgloba nožnog palca, sličan gihtu. Nešto kasnije, oko 400. p. n. e. Hipokrat je svoja zapažanja o gihtu napisao u obliku aforizama, napominjući u njima izostanak gihta kod evnuha i žena u premenopauzi.[4][5] Pored toga, Hipokrat je među prvima giht povezao sa mogućim uticajem hormona, navodeći izostanak gihta kod evnuha i žena u premenopauzi Neumerenu ishranu i način života bogataša, smatrao je odgovorim za pojavu bolesti kod ove populacije i zato je giht nazvao „bolešću bogatih ljudi“.

Hipokratovi aforizmi o gihtu:
  • Evnusi ne boluju od gihta, niti ćelave.
  • Žene ne boluju od gihta, osim kada im prestane menstrualni ciklus.
  • Mladi ne boluju od gihta pre nego što stupe u seksualne odnose.
  • Upala u gihtu prolazi u toku 40 dana.
  • Napadi gihta su češći u proleće i u jesen.
 
Antoni van Levenhuk prvi je opisao mikroskopski izgled kristala mokraćne kiseline 1679. godine.
 
Prednja strana brošure za lečenje gihta iz 1676.

Od tog perioda u istoriji medicine giht se, pominje kao „kraljevska bolesti i bolest kraljeva“. To potvrđuje i činjenice da je u srednjem veku, povezanost obilnog unosa hrane i alkohola i nastanka gihta bila česta tema karikatura koje su pokazivale moralne karakteristike ljudi koji boluju od gihta.[6][7] ili "bolest bogataša“.[8]

Aulus Kornelije Celzus (30. n.e.) ovako je opisao moguću vezu gihta sa alkoholizmom, pravdajući to kasnijim početkom bolesti kod žena i pojavom pratećih bubrežnih poremećaja:[9]

Reč „giht“ prvi je upotrebio Randolf od Bokinga, oko 1200. godine. Reč je izveo od latinske reči gutta, što znači „kap“ (tečnosti),[4] koja ga je, humoristički gledano, podsećala na kapanje bolesne materije iz krvi i telesnih tečnosti oko obolelih zglobova.[10]

Godine 1683, Tomas Sidenham, engleski lekar, je opisao pojavu gihta u ranim jutarnjim satima, i veću sklonost starijih muškaraca ka ovoj bolesti:[11]

Holandski naučnik Antoni van Levenhuk 1679. godine prvi je opisao mikroskopski izgled uratnih kristala.[4], što je skoro dvesta godina kasnije 1848. godine, engleskom lekaru Alfredu Baringu Garodu pomoglo da pretpostavi da je višak mokraćne kiseline u krvi uzročnik gihta.[12]

Vilijam Buzaglo, samozvani engleski pronalazač, koji se bavio i medicinskom praksom u 18. veku, prvi je kao terapiju za lečenje gihta predložio redovne fizičke vežbe za jačanje zglobova i mišića. Ova metoda vežbanja bila je nešto slično modernim fizioterapijskim vežbama ili masaži. Kako je od njegovih savremenika Vilijam smatran šarlatanom, uglavnom zbog samohvale i reklame, ova njegova metoda je omalovažavana i posle njegove smrti pala je u zaborav.[13]

Na udruženost gihta sa različitim metaboličkim poremećajima, kao što su povišen nivo šećera u krvi i hipertenzija prvi je ukazao švedski lekar Kilin,[14] dvadesetih godina 20. veka. Početkom 1950-ih Vagu,[15][16] iz Marseja ukazao je da na visok rizik za pojavu bolesti krvnih sudova utiče ne samo količina nego i raspodela masti (androgeni, muški tip gojaznosti). Deset godina kasnije, 1966, Kamu,[17] Godine 1968. Haler je proširio pojam metaboličkog sindroma i njime obuhvatio giht, dislipoproteinemiju (poremećen odnos lipida u krvi), šećernu bolest tipa 2 i povišen krvni pritisak.[18] prvi je upotrebio naziv metabolički sindrom (trisindrom) i upozorio da je kod bolesnika sa gihtom, šećernom bolešću, hiperlipidemijom znatno povećana mogućnost pojave bolesti krvnih sudova.[19]

Epidemiologija uredi

Hiperurikemija je veoma česta u opštoj populaciji i na svetskom nivou kreće se do 20%.[20] Godišnja incidenca je različita kod osoba sa različitim stepenom hiperurikemije.[21] Ukoliko je serumska koncentracija MK ≥ 500 μmol/l prevalenca je oko 5%. U prvoj deceniji 20. veka prevalenca i incidenca bolesti je u porastu. Objašnjenje treba tražiti u produženju životnog veka, promenama navika u ishrani i životnih navika, porastu osoba sa metaboličkim sindromom i sve češćoj primeni diuretika, β blokatora i malih doza aspirina.[22]

Prevalenca gihta u opštoj populaciji je oko 3%.[23][24][25][26] Kod normalno uhranjenih osoba prevalenca gihta je do 2% a kod gojaznih, 2,5 puta je veća (oko 5%).[6][27] Stope gihta su se približno udvostručile od 1990. do 2010.[28] Samo u Sjedinjenim Američkim Državama giht pogađa 8,3 miliona ljudi, sa prevalencom među odraslima koja se procenjuje na 3,9%, na osnovu podataka iz Nacionalnog instituta za zdravlje i ishranu (iz perioda 2007-2008).[6] Prevalenca gihta u SAD je oko 20% kod bolesnika koji u istorije bolesti navode prisutnost bolesti kod najbližih srodnika. Procenjuje se da više od 2 miliona ljudi u Sjedinjenim Državama doživotno uzima lekove za smanjenje nivoa mokraćne kiseline u serumu.[6]

Životna dob

Pretežna starost osoba se gihtom je 30-60 godina. Bolest se veoma retko javlja kod osoba mlađih od 45 godina (1,8/1.000). Obično je, nivo mokraćne kiseline povišen u serumu 10-20 godina pre početka manifestnih pojava gihta. Kod starijih od 65 godina oboleva 30,8/1.000 osoba.

Kod muškaraca starijih od 75. godina prevalenca gihta se udvostručuje. Stopa gihta je skoro 5 puta veća kod osoba uzrasta 70-79 godina u odnosu na one mlađe od 50 godina. Veća prevalencija gihta kod starijih osoba može da utiče veća učestalost metaboličkog sindroma, veliki broj osoba koje koriste diuretike i lekove za hipertenziju i hroničnu srčanu insuficijenciju, kao i povećana upotreba niskih doza aspirina.

Ranije početak gihta javlja kod bolesnika sa bubrežnom insuficijencijom ili genetskim abnormalnosti metabolizma purina (npr, nedostatak hipoksantin-guanin fosforiboziltransferaze ili fosforibosilpirofosfatne superaktivne sintetaze).

Rasne i polne razlike

U Sjedinjenim Američkim Državama, dvostruko je veća verovatnoća gihta kod afroameričkih muškaraca nego kod evropskih Amerikanaca.[29] Stope su visoke među narodima Pacifičkih ostrva i Maora Novog Zelanda, ali retke kod australijskih Aboridžina, uprkos višoj koncentraciji seruma mokraćne kiseline u ovoj grupi.[30] Giht je postao čest u Kini, Polineziji i urbanoj podsaharskoj Africi.[6] Nasuprot tome, klinički je dokazano da je giht izuzetno redak među crncima koji žive u Africi.

Giht je najčešći oblik artritis kod muškaraca i žena u menopauzi. Muškarci obolevaju 3-4 puta češće, od žena što se objašnjava urikozuričkim efektom estrogena.[31] Kod muškaraca preko 30 godina i žena preko 50, učestalost gihta je 2%.[32]

Kod muškaraca, nivo mokraćne kiseline raste u pubertetu, a vrhunac za pojavu gihta kod muškaraca je u četvrtoj do šestoj deceniji života. Međutim, početak bolesti kod muškaraca može se javiti i u ranim 20 godinama kod osoba koje poseduju genetsku predispoziciju i izloženi su većem dejstvu faktore rizika.

Kod žena, nivo mokraćne kiseline raste nakon menopauze, a starosni pik nastaje od početka šeste do osme decenije života. Upotreba ciklosporina može izazvati ubrzani oblik gihta, čak u premenopauzi kod žena, posle samo nekoliko godina hiperurikemije, posebno ako je pacijentkinja koristila i diuretike.

Sezonske razlike

Neke studije su otkrile da su napadi gihta učestaliji u proleće. To se pripisuje sezonskim promenama u načinu života, ishrani, zloupotrebi alkohola, fizičkoj aktivnosti i temperaturnim promenama sredine.[33]

Giht kod životinja uredi

Giht je retka bolest kod većine životinja zbog njihove sposobnosti da proizvode urikazu, koja razlaže mokraćnu kiselinu.[34] Ljudi i drugi veliki primati nemaju tu sposobnost, te je giht često oboljenje.[3][34] Međutim, veruje se da je primerak Tiranosaurus reksa poznat kao "Sju", patio od gihta.[35]

Etiologija uredi

 
Uratni kristal u tofusima
 
Mokraćna kiselina u uslovima hiperkoncentracije u mokraći stvara kamenje u bubregu

Mada u velikom broju slučajeva uzrok nastanka metaboličkog poremećaja kod gihta nije poznata, najveći broj teorija smatra da se on razvija u uslovima prevelikih koncentracija mokraćne kiseline u organizmu obolele osobe u obliku mononatrijum urat. Mokraćna kiselina je krajnji stadijum ili nusproizvod metabolizma purina. Purini nastaju na tri načina: iz hrane, metabolizmom nukleinskih kiselina u ćelijama i biološkom sintezom. Normalna vrednost mokraćne kiseline u krvi je do 5,7 mg/dl i dnevno se u organizmu stvori oko 600 mg. Od toga se putem bubrega izluči 450 mg, a ostatak razgrade bakterije u crevima.[36]

Kada je ekskrecija urata mokraćom preko bubrega nedovoljna u serumu se povećava nivo urata i njihova vrednost je iznad nivoa saturacije od 6,8 mg/dL. Nastaje hiperurikemija iz koje se može razviti, kristalizacija urata, koji se u vidu depozita kristala, talože u vezivnom tkivu zglobnim šupljinama, hrskavici, tetivama, mekim tkivima ili istovremeno u svim navedenim strukturama. Hiperurikemija nije bolest, i može postojati bez simptoma. Ipak, ako se stvore kristali mokraćne kiseline kao rezultat hiperurikemije, može se razviti giht. To se dešava u oko 10% ljudi sa hiperurikemijom u nekom trenutku tokom životnog veka.[37] Rizik varira u zavisnosti od stepena hiperurikemije. Kada su vrednosti između 415 i 530 μmol/l (7 i 8,9 mg/dl), rizik iznosi 0,5% godišnje, dok je kod onih sa vrednostima većim od 535 μmol/l (9 mg/dL) rizik 4,5% godišnje.[3]

Uzroci hiperurikemije [38]

Vrsta poremećaja Učestalost Mogući uzroci
Hiposekrecija
(smanjeno izlučivanje MK)
90%
  • Bolest bubrega
  • Aspirin u malim dozama
  • Diuretici, etambutol, pirazinamid
  • Ciklosporin
  • β-blokatori
Hipereprodukcija
(uvećano stvaranje MK)
10%
  • Deficit hipoksantin guanin fosforibozil transferaze
  • Hiperaktivnost fosforibozil profosfat sintetaze
  • Destrukcija ćelija u toku lečenja mijelo i limfoproliferativnih bolesti
  • Lečenje citotoksičnim lekovima,
  • Lečenje varfarinom, vitaminom B12
  • Policitemija vera, hemolitička bolest, psorijaza
  • Dijeta bogata purinima
  • Konzumiranje alkohola

Ako bolesnici sa gihtom mokraćom izlučuje više od 750 mg (4,46 mmol) mokraćne kiseline dnevno za žene, odnosno 800 mg (4,76 mmol) na dan za muškarce, u njihovom organizmu nastaje metabolički poremećaj pod nazivom hiperurikozurija. Kako bolesnici sa gihtom imaju čak i do 1.000 puta više mokraćne kiseline u telu imaju i skoro dva puta (1,97 puta), veću mogućnost da se zbog hiperurikozurije, u njihovim mokraćnim kanalima i bubregu stvori kamenje, u odnosu na zdrave osobe.[39] Zato bolesnici sa gihtom često navode u istoriji bolesti pojavu bubrežnih kolika (izazvanu kretanjem bubrežnog kamena) i hematuriju (pojavu krvi u mokraći). Pojavi kamena u bubregu može prethoditi pojavi gihta kod oko 14% obolelih. Kod 52% bolesnika sa kamenom u bubregu kamenje se sastoji isključivo od mokraćne kiseline, a u 20% slučajeva od kalcijum oksalata ili ponekad i kalcijum fosfata.[40]

  • Kod oko 80–90% bolesnika hiperurikemija je posledica viška urata u serumu, koja nastaje zbog nemogućnosti organizma da mokraćom eliminiše u dovoljnim količinama mokraćnu kiselinu iz plazme.
  • Kod većine od 10–20% preostalih bolesnika hiperurikemija je posledica povećane kiselosti mokraće (nepoznatog uzroka) prekomerne hiperprodukcije mokraćne kiseline (endogena hiperprodukcija MK), kod nekih bolesnika i smanjenog klirensa mokraćne kiseline (kod drugih).[6]

U retkim slučajevima, hiperprodukcija mokraćne kiseline je rezultat nekih od dole navedenih genetičkih poremećaja:[41]

  • Nedostatak hipoksantin–guanin fosforiboziltransferaze (Leš-Nihanov sindrom)
  • Nedostatak glukoza-6-fosfataze (von Girkeova bolest)
  • Nedostatak Fruktoza 1-fosfat aldolaza
  • Superaktivna fosforibozil pirofosfatna sintetelaza (PRPP)

Prekomerne vrednosti mokraćne kiseline takođe mogu izazvati poremećaja u razmeni purina u ćeliji zbog povećanog izlaska purina, koji je prisutne u visokoj koncentraciji u ćelijskim jedrima. Ovi poremećaji uključuju mijeloproliferativni i limfoproliferativni poremećaj, psorijazu i hemolitičku anemiju.

Razgradnja ćelija kao posledica hemoterapije kod maligniteta, posebno ona u tretmanima hematopoeznog ili limfnog sistema, takođe može da podigne nivo mokraćne kiseline u serumu.

Prekomerna fizička aktivnost, sportske aktivnosti i gojaznost takođe mogu izazvati povišene vrednosti mokraćne kiseline u serumu.

Faktori rizika uredi

Kao najčešći faktori rizika za pojavu gihta navode se:[42][43]

Prekomerna ishrana namirnicama bogatim purinima

Purini su komponente nukleoproteine, a nalaze se u različitim količinama u većini vrsta hrane. Prema nivou sadržaja purina hrana se može podeliti na hranu sa visokim sadržajem (100–1000 mg purina /100 g), hranu sa srednjim (10–100 mg purina /100 g) i hranu sa niskim sadržajem purina. Prekomerna ishrana namirnicama bogatim purinima dovodi do povećanog stvaranja mokraćne kiseline, i zato se smatra uzročnikom gihta u oko 12% slučajeva,[27] Nepravilna ishrana često je u jakoj sprezi sa konzumiranjem:

Ograničenje egzogenog unosa purina sa hranom smanjuje mogućnosti stvaranja urične kiseline, redukuje metabolički stres i nastanak upalnih procesa u gihtu.

faktori ishrane za koje se ranije smatralo da su povezani sa pojavom gihta, a zapravo to nisu, uključujući tu unos povrća bogatog purinom (na primer, pasulj, grašak, sočivo i spanać) i većom količinom proteina.[22][46] Konzumiranje kafe, vitamin C i mlečnih proizvoda , kao i fizičke vežbe, smanjuju rizik od pojave gihta.[45][47][48]

Uvećana telesna masa

Gojaznost zbog povećanog rizika za nastanak hiperurikemije ima uticaj i na pojavu gihta. Indeks telesne mase sa vrednošću od 35 ili više, trostruko povećava rizik od gihta kod muškaraca.[22]

Zloupotreba alkohola

Unos većih količina alkohola ometa izlučivanje mokraćne kiseline. Promene u nivoima urata može dovesti akutno alkoholno pijanstvo, kombinovano sa akutni unosom preobilnih obroka sa visokim sadržajem purina, ali i brz gubitak težine, dehidratacija, ili trauma u napitom stanju.

Nasleđe

Istraživanjem je utvrđeno da neke osobe (oko 63%) imaju naslednu sklonost za povećano stvaranja mokraćne kiseline.[49] Kod njih se giht javlja u ranijem životnom dobu i ima teži oblik. U njihovim porodicama je češća pojava gihta. Da je pojava gihta delimično genetske prirode, sa udelom u oko 60% slučajeva varijabiliteta navode studije u kojima je otkrivene veća vrednosti nivoa mokraćne kiseline.[6] Pronađeno je da su obično tri gena, pod nazivom „ SLC2A9, „ SLC22A12 i „ ABCG2, povezana sa gihtom, a varijacije u njima mogu da povećaju rizik skoro dvostruko.[50][51] Mutacije sa gubitkom funkcije kod „SLC2A9“ i „SLC22A12“ uzrokuju naslednu hipourikemiju smanjenjem apsorpcije urata i nezaustavljivu sekreciju urata.[51] Kod nekoliko retkih genetskih poremećaja, kao što su familijarna juvenilna hiperurikemična nefropatija, medularna cistična bolest bubrega, utvrđena je prekomerna aktivnost fosforibozilpirofosfat sintetaze i manjak hipoksantin-guanin-fosforibozil transferaze To je slučaj kod Leš-Nihanovog sindroma, koji se javlja kao komplikacija izazvana gihtom.[6]

Iako su genetski činioci dosta povezani sa hiperurikemijom, ekološki i drugi faktori sredine u pojednim delovima sveta odgovorni su za veći broj obolelih od gihta u razvijenim zemljama.[52][53] Studija sa 514 muških parova blizanaca nije pokazala jaču značajnost morbiditeta od hiperurikemije među monozigotnim (MZ) blizancima (53%) u poređenju sa dizigotnnim (DZ) blizanacima (24%), ali nije ni pokazivala značajnu razliku između MZ i DZ blizanaca, kada je u pitanju rasprostranjenost gihta tokom njihovog života.[54]

Upotreba lekova

Upotreba nekih lekova kao što su diuretici, aspirin, levodopa i ciklosporin utiču na povećanje koncentracije mokraćne kiseline u krvi, što direktno utiče i na pojavu gihta. Lekovi svoj uticaj na povećavanje nivoa mokraćne kiseline u serumu ostvaruju preko tubularnog transporta u bubrežnim petljama.[55][56][57] Diuretici su povezani sa napadima gihta u većim dozama dok najverovatnije u malim dozama npr hidrohlorotiazida ne povećava rizik.[58] Ostali lekovi koji se povezuju sa pojavom gihta su; niacin i aspirin (acetilsalicilna kiselina),[28] imunosupresivni lekovi, ciklosporin i takrolimus,[6] pri čemu, prvi pomenuti, ima posebno izražen uticaj kada se uzima u kombinaciji sa hidrohlorotiazidom.[59] Mada postoje studije u kojima se navodi da je upotreba lekova kao što su blokatori kalcijumovih kanala i losartan povezana sa manjim rizikom od gihta u odnosu na druge lekove za lečenje hipertenzije.[60]

Maligne bolesti

Kkod bolesnika sa malignim bolestima i na hemoterapiji postoji sklonost povećanom stvaranju mokraćne kiseline.

Hronične bolesti i druga stanja

Giht se često kod hroničnih bolesnika (među kojima dominiraju oni sa oštećenjem bubrega) javlja se u kombinaciji sa nekim drugim medicinskim problemima. Kod ovih bolesnika najčešće je izlučivanje mokraćne kiseline, i njeno izmokravanje, smanjeno, pa se ona u višku zadržava u organizmu.[61] Metabolički sindrom, kod koga su prisutni abdominalna gojaznost, hipertenzija, insulinska rezistencija i abnormalne vrednosti lipida, javlja se u skoro 75% slučajeva. Neka druga stanja koja obično prate i povećane komplikacije izazvane pojavom gihta su:[62]

Niska temperatura sredine

Povećano taloženje mokraćne kiseline na niskim temperaturama jedan je od mogućih uzroka promena u zglobovima stopalima i ušnim školjkama.[27]

Povreda ili hirurškom intervencijom izazvana trauma

Ostali faktori rizika

U ovu grupu faktora značajniji za aktiviranje akutnih epizode artritisa spadaju; nagle promene vrednosti mokraćne kiseline, acidoza,[61][64] zglobna hidratacija i proteini ekstracelularnog matriksa, kao što su proteoglikani, kolageni i hondroitin sulfat,[6] naglo prekidanje upotrebe alopurinola.[3] Hronična izloženost olovu i alkoholna pića kontaminirana olovom takođe su faktori rizika za pojavu gihta zbog štetnog uticaja olova na funkciju bubrega.[65] Leš-Nihanov sindrom je često povezan sa gihtom.

Referentne i patološke vrednosti mokraćne kiseline u plazmi i mokraći uredi

 
Struktura Hemijska struktura mokraćne kiseline
Koncentracije mokraćne kiseline u plazmi
  • Referentne vrednosti MK kod muškaraca: 210 - 420 μmol/l.
  • Referentne vrednosti MK kod žena: 150 - 360 μmol/l.

Napomena: U vodenom rastvoru pri pH 7,4 na 37 °C i pri jonskoj jačini sličnoj plazmi rastvorljivost mononatrijum urata je 570 μmol/l.

Hiperurikemija:

  • Nastaje pri koncentracijama mokraćne kiseline (MK) > 360 μmol/l (muškarci > 420 μmol/l, žene > 360 μmol/l)
  • Pri pH krvi 7,4 prag rastvorljivosti MK je koncentracija ≥ 408 μmol/l.

Napomena: Kristalizaciju MK u hiperurikemiji provociraju smanjenje pH tkiva, dehidratacija, povreda i nagli gubitak telesne mase.

Hiperurikozurija:

  • Izlučivanje mokraćom više od 750 mg (4,46 mmol) mokraćne kiseline dnevno, za žene.
  • Izlučivanje mokraćom više od 800 mg (4,76 mmol) mokraćne kiseline dnevno, za muškarce.

Napomena: Hiperurikemija može biti uzrokovana ili povećanom produkcijom urata (urička dijateza, mijeloproliferativne bolesti, maligniteti) ili ishranom bogatom purinima (iznutrice, riba). Uratna dijateza je entitet u kome se opisuje stvaranje kamenaca kod bolesnika sa primarnim gihtom.

Patofiziologija uredi

 
Promene na zglobu stopala kod gihta
 
Šematizovan prikaz metabolizma purina, njegovog izlučivanja preko bubrega i creva i taloženja kristala MK u organima.
 
Leš-Nihanov sindrom nasleđuje se preko H hromozoma, što znači da su majke prenosioci, a sinovi obolevaju

Sve ćelije u ljudskom telu kao i mnoge vrste namirnica koje čovek koristi u ishrani sadrže, u različitim količinama, supstance koje se zovu purini. Purini su komponente nukleoproteina, koje se nalaze u različitim količinama u većini vrsta hrane. Najrasprostranjenija su jedinjenja u prirodi jer ulaze u sastav DNK i RNK,[66] koenzima (NAD+ i NADP+-vitamin B3, FAD-vitamin B2 i CoA-vitamin B5), cAMP (posrednika brojnih hormona), ATP (univerzalnog nosioca energije u biološkim sistemima), svih ćelija biljnog i životinjskog sveta. Njihovu hemijsku strukturu čini pirimidinski i imidazolski prsten. Unosom purina iz hrane ili endogenom sintezom u organizmu, procesom starenja i propadanjem funkcija pojedinih ćelija u organizmu, purini se kroz proces metabolizma purina, pretvaraju u krajnji proizvod - mokraćnu kiselinu.[67] U rastvorenom stanju u krvnoj plazmi, mokraćna kiselina prolazi kroz filtracioni sistem bubrege i njn višak izlučuje se iz organizma izmokravanjem.[64] Zato se i kod zdravih ljudi mokraćna kiselina u određenoj koncentraciji nalazi u krvi (150–420 μmol/l).

Onog momenta kada u organizmu nastane povećano stvaranje, ili smanjeno izlučivanje mokraćna kiseline, ona se javlja u enormnim količinama u plazmi, nastaje stanje poznato kao hiperurikemija. To još ne znači da neke osoba boluje od gihta, jer se njen višak može izlučivati putem mokraće.[68]

Giht kao sistemska bolest poremećaja metabolizma purina,[6] javlja se onda kada njegov krajnji metabolit, mokraćna kiselina, dostigne gornju vrednost njene rastvorljivosti u plazmi (MK > 360 μmol/l). Tada se aktivira kristalizacije mokraćne kiseline u obliku mononatrijum urata, i otpočinje proces taloženja tako stvorenih kristala u zglobovima, tetivama i okolnim tkivima.[28] Kakoimuni sistem bolesnika prepoznaje kristale mokraćne kiseline kao strana tela on počinje intenzivnu „borbu“ protiv njih. Oslobođeni kristali privlače ćelije, aktiviraju komple-ment i stvaranje S3a i S5a, što dovodi do akumulacija neutrofila i makrofaga u zglobu i sinovijalnoj membrani. Tako nakupljeni monociti i makrofagi ponajpre fagocituju kristale MK. Fagocitoza kristala pokreće oslobađanje toksičnih slobodnih radikala i leukotriena V4.[69] Razgradnja neutrofila dovodi do oslobađanja destrukti-vnih lizozomnih enzima. Makrofagi takođe učestvuju u oštećenju zgloba. Fagocitozom se aktiviraju inflamozomi koji konvertuju pro IL-1β i pro IL-18 u njihove aktivne forme koje dovode do infiltracije tkiva neutrofilima,[70][71] što ima za posledicu inflamatornu reakciju, sa karakterističnim znacima; bola, crvenila i otoka.[28] Nakon fagocitoze kristala urata oni sekretuju različite proinflamatorne medijatore, kao što su; IL-1, IL-6, IL-8, i TNF-α. Oni sa jedne strane, pojačavaju zapaljenski odgovor, a sa druge aktiviraju sinovicite ćelije hrskavice da oslobađaju proteaze (npr. kolagenazu) i izazivaju oštećenje tkiva.[72]

Dominantna inflamatorna promena je pojava artritisa, kojoj prethodi period asimptomatske hiperurikemije.[73] U ovom stadijumu bolesti kristali MK se talože u tkivima. Kada je stvoreno dovoljno depozita, precipitirajući faktori dovode do oslobađanja kristala MK koji pokreću kaskadu zapaljenja koje rezultuje akutnim artritisom. Period između dva ataka artritisa naziva se „interkritički period“.[74]

Giht se tipično manifestuje kao recidivski akutni artritis. U oko 80% slučajeva prvi napad artritisa zahvata samo jedan zglob (monoartikularan oblik artritisa). Kod > 50% bolesnika prvi atak artritisa javlja se na prvom metatarzofalangealnom zglobu (podagra). Bolešću može biti zahvaćen svaki periferni zglob, mada su zglobovi nogu predilekciona mesta za taloženje kristala mokraćne kiseline. Kod žena u postmenopauzi artritis se može javiti i na distalnim interfalangealnim zglobovima.[73][74]

Postoji i retka genetska bolest, Leš-Nihanov sindrom, u kome je uzrok gihta nedostatak enzima, hipoksantin guanin fosforiboziltransferaze. Ovaj sindrom se javlja u ranom detinjstvu (najčešće u prvoj godini života) i karakteriše se gihtičnim i mentalnim simptomima; slabom mišićnom kontrolom i umerenom retardacijom. Značajna karakteristika sindroma je samopovređivanje - ova deca od druge godine života grizu prste i usne, i namerno udaraju glavu. Prognoza bolesti je loša, smrt nastupa u prvoj, ređe u drugoj dekadi života.[75]

Evolucioni gubitak urikaze, koja razgrađuje mokraćnu kiselinu, kod ljudi i viših primata najverovatnije dovodi do nastanak ovog stanja,[6] jer pravi okidački mehanizmi za taloženje mokraćne kiseline nisu u potpunosti dokazani. Mada kristalizacija mokraćne kiseline može da nastane i pri normalnim vrednostima MK, veća je verovatnoća da će se to desiti sa porastom njenih vrednosti.[28][76]

Oblici i osnovni patofiziološki mehanizmi hiperurikemije uredi

Oblik Karakteristike
Primarna hiperurikemija

1. Esencijalna hiperurikemija: (javlja se u dva oblika)

  • Povećana sinteza urata (javlja se u 10 - 20% bolesnika). Karakteriše se povećanom aktivnošću jetrene ksantin oksidaze, i uglavnom normalnim izlučivanjem mokraće
  • Smanjena ekskrecija urata (javlja se u 80 - 90% bolesnika). Karakteriše se klirensom mokraćne kiseline < 6 ml/min (normalno: 6-11 ml/min) i dnevnom ekskrecijom < 3,6 mmol/24h

2. Povećana aktivnost PRPP sintetaze, zbog povećanog utroška riboza-5-fosfata i stvaranje velikih količina mokraćne kiseline.

  • Uzroci: povećana enzimske aktivnost zbog: neosetljivost na inhibiciju mehanizmom povratne sprege (viškom ADP i GDP ), povećava maksimalnu brzinu reakcije i povećava afinitet za riboza-5-fosfat.

3. Povećana aktivnost PRPP-amidotransferaze, zbog smanjene osetljivosti enzima na višak IMP, AMP i GMP

4. Nedostatak hipoksantin-gvanin-fosforibozil transferaze (HGPRT) ("Selvigov" put). Leš-Nihanov sindrom: mentalna retardacija, abnormalna mišićna aktivnost, problemi u ponašanju

5. Nedostatak adenin-fosforibozil transferaze Karakteriše se, smanjenom intracelularnom koncentracijom GMP, HMP i AMP, nepostojanjem negativne povratne sprege, povećanom koncentracija PRPP, povećanom sintezom purina i nagomilavanjem: hipoksantin → ksantin → mokraćna kiselina

6. Nedostatak adenozin-dezaminaze (prevođenje adenozina u inozin) karakteriše se; dezoksiadenozin se fosforiliše u dATP, visoka koncentracija dATP inhibira ribonukleotid reduktazu, i smanjuje produkciju dezoksinukleozidtrifosfata (dNTP). Krajnji efekat → inhibicija sinteze DNK i visoka koncentracija dATP u limfocitima, što kod pacijenata razvija tešku imunodeficijenciju.

7. Povećana aktivnost purin-5-nukleotidaze (R-5-N) karakteriše se; povećanom koncentracijom inozina i gvanozina i imunodeficijencijom.

8. Nedostatak glukoza-6-fosfataze (glikogenoze tip I) karakteriše se; nagomilavanjem glukoza-6-fosfata u jetri, stimulacijom pentozofosfatnog ciklusa, stvaranjem velikih količina riboza-5-fosfata, stimulacijom oksidacije masnih kiselina i povećanom sintezom laktata, piruvata i ketonskih tela

Sekundarna hiperurikemija

1. Povećana sinteza mokraćne kiseline kod:

  • Hemoblastoze (zbog povećane razgradnje nukleinskih kiselina)
  • Psorijaze
  • Povećanog unošenje purina

2. Smanjeno izlučivanje mokraćne kiseline iz bubrega zbog:

  • Hronične bolesti bubrega (zbog poremećena tubularna sekrecija mokraćne kiseline)
  • Acidoze (laktatna, ketoacidoza), (mlečna kiselina i ketokiseline kompetiraju sa mokraćnom kiselinom za transportni sistem za izlučivanje mokraćne kiseline u tubulima).
  • Uticaj lekova (diuretici (tiazidi, furosemid), salicilna kiselina, tuberkulostatici (pirazinamid, izonijazid) inhibiraju izlučivanje mokraćne kiseline kroz bubreg)
  • Trovanja (olovom, berilijumom)

Klinička slika uredi

Prodromalna faza

Pojavi manifestne kliničke slike gihta prethodi period asimptomatske hiperurikemije. U ovom stadijumu bolesti kristali MK se talože u tkivima. Kada je stvoreno dovoljno depozita precipitirajući faktori dovode do oslobađanja kristala koji pokreću kaskadu, manifestnih simptoma.

Akutna faza
 
Slabo izraženo crvenilo kože iznad zgloba metatarzalno-falangealnog zgloba palca u akutnoj fazi gihta.

Giht počinje podagrom (početnom manifestacijom u 50% slučajeva gihta) koja se karakteriše naglim, obično u snu, izuzetno jakim bolom, otokom, i zapaljenjem u metatarzalno-falangealnom zglobu velikog prsta noge. Bol je toliko jaka da bolesniku i dodir pokrivača izaziva bolnu senzaciju. Bol u zglobu obično započinje od 2–4 časa tokom noći.[b]

Oboleli zglob daje jasnu sliku zapaljenskog artritisa, u kome dominira otok, zategnuta i sjajna, jako crvena i na dodir topla koža.[77] Najčešće je zahvaćen samo jedan zglob (obično zglob nožnog palca), mada (ređe) bolest može početi i na dva ili više zgloba, koji su najčešće u istom udu (počev od prstiju preko pete sve do članka). Osim velikog prsta palca noge, podagra napada i gornji deo stopala, skočni zglob, zglobovi prstiju ruku, kolena...[78] Kada je zapaljenski proces u zglobu ili zglobovima, izraženiji, bolest može pratiti povišena telesna temperatura i drhtavica (groznica).

Tok bolesti dostiže kulminaciju u prva 24 časa. i najčešće traje 3-14 dana, nakon čega simptomi spontano smiruje, često i bez ikakve terapije.[78]

Faza mirovanja

U toku faze mirovanja bolesnik najčešće nema nikakvih tegoba u zglobovima, ali može u 14% slučajeva biti praćena hematurijom,[v] i stalnom hiperuratemijom. Bolest se ponovo javlja unutar prve godine od prvog napada i obično zahvata isti zglob kao prethodni put. Postoje određeni faktori koji ubrzavaju ili podstiču ponovnu remisiju gihta. To su pre svega gurmanski obroci, koji se sastoje od hrane bogate purinima (riba, iznutrice) i zloupotreba alkohola. U nekim slučajevima kao provocirajući faktor mogu delovati i hirurška intervencija, uzimanje nekih lekova, hemoterapija kod malignih bolesti, naglo mršavljenje, povrede i sl.[78]

Hronična faza
 
Hronična faza gihta sa poliartritičnim promenama i tofusima

Ako se giht higijensko dijetetskom ishranom, pravilnim načinom života i terapijom ne tretira, zbog stalne akumulacije kristala MK giht postaje hroničan artritis, koji se karakteriše pojavom potkožnih i kostnih tofusa, kao i hroničnom uratnom artropatijom. Takođe posle dužeg perioda intermitentnih ataka artritisa jednog zgloba u gihtu može postati poliartikularan.

Tofusi predstavljaju karakterističnu izbočinu na koži, nastalu usled višegodišnje nelečene bolesti, a kao posledica taloženja urata u hrskavici, sinovijalnoj tečnosti zglobova, tetivama, šaci, prstima šake, kolenima, pa čak i na ušnim školjkama. Oko 20% bolesnika ima prisutne bubrežne kamenčiće.[g] Uratna nefropatija se obično ispoljava tek nakon nekoliko godina bolesti i u početku je praćena blagim simptomima, ali kasnije napreduje i dovodi do bubrežne insuficijencije, koja je uzrok smrti u oko 25% bolesnika sa gihtom.[78] Hronično zapaljenje bubrega vremenom dovodi do fibroze i insuficijencije bubrega. Intersticijalne i glomerulske promena mogu nastati i bez kristalizacije. Kod tih bolesnika klinička slika gihta poprima simptome koji liče onima u dugotrajnoj arterijskoj hipertenziji.[80][81]

Faze u razvoju kliničke slike gihta

Faze gihta Karakteristike faze Znaci i simptomi
I faza
 
Visok nivo mokraćne kiseline u krvi
  • Pojavi artritisa prethodi period asimptomatske hiperurikemije, koja je osnovna karakteristika ove faze.
  • Kod pojedinih pacijenata nivo MK u krvi može biti veći od normalnog, ali ne postoje manifestni simptomi bolesti.
  • Visoke vrednosti mokraćne kiseline u krvi (hiperurikemija) mogu se uvećavati, ali u ovoj fazi, simptomi gihta možda se nikada neće razviti.
  • Kod nekih pacijenata može da se pojavi kamen u bubregu pre prvih, manifestnih napad gihta. Uratni kamenci čine 5-10% svih bubrežnih kamenaca.
II faza
 
Epizode akutnog gihtičnog artritisa
  • Ova faza bolesti naziva se i intersticijalna ili remisiona faza gihta.
  • U ovom stadijumu bolesti kristali MK se talože u tkivima. Kada je stvoreno dovoljno depozita precipitirajući faktori dovode do oslobađanja kristala MK u zglobnoj tečnosti, obično u jednom zglobu najčešće palcu noge, koji pokreću kaskadu zapaljenja koje rezultuje akutnim artritisom, „napad gihta“.
  • Mada su najčešće promena na palcu, napad gihta, se može razviti u drugim zglobovima, uključujući kolena, skočni zglob i zglobove stopala i prstiju.
  • Nakon napada gihta, nastaje izvestan period zatišja i okolna tkiva izgledaju normalno nekoliko dana do sledećeg napada, koji se često javlja u roku od 2 godine. Kod mnogih pacijenata ovaj period postaje progresivno kraći, a napadi se javljaju češće.
  • Period između dva ataka artritisa naziva se interkritički period.
  • U kasnijem periodu napadi mogu biti teži, duže traju, a uključeno je i više od jednog zgloba.
III faza
 
Hronični giht sa tofusima
  • Ako su se simptomi giht povukli bez lečenja, nakon nekoliko godina bolest može da pređe u hroničnu fazu, u kojoj su promene izraženije i prisutna na više od jednog zgloba.
  • Ova faza gihta je često udružena sa drugim oblicima artritisa, najčešće osteoartritisom.
  • U ovoj fazi, zbog sve većeg nakupljanja i taloženja kristala MK u telu, dolazi do formiranja dugotrajnih čvorića tofusa. Ako se čvorići nalaze neposredno ispod površine kože, depoziti MK su obično čvrsti i pokretni. Koža iznad njih može biti istanjena i crvena. Tofusi koji su veoma blizu površini kože, mogu prominirati krem ili žutu boju.
  • U početku, tofusi se obično nalaze blizu lakta, duž prstiju ruku i nogu, ili na spoljnoj ivici uva.
  • Ako bolest i dalje napreduje, bez lečenja, tofusi mogu nastati u hrskavici spoljašnjeg uva ili u tkivima oko zgloba (burza, ligamenti i tetive). Zahvaćeni deo je bolan, otečen, crven i topao (tipični znaci upale).
  • U ovoj fazi moguća je progresivno skvrčavanje i uništavanje hrskavice i deformacija kostiju (deformacija zgloba).
  • Ova faza gihta je obično retka zbog sve većeg napretka u ranom lečenju gihta.

Dijagnoza uredi

Giht se može dijagnostikovati i lečiti bez daljih ispitivanja kod onih koji imaju hiperurikemiju i klasičnu podagru. Međutim, trebalo bi uraditi analizu sinovijalne tečnosti ukoliko postoji neka sumnja u vezi sa dijagnozom.[3] Rendgen, mada koristan za identifikovanje hroničnog gihta, nije od velike koristi kod akutnih napada.[6]

Pregled sinovijalne tečnosti uredi

 
Trnasti štapići kristala mokraćne kiseline iz sinovijalne tečnosti, fotografija uzorka posmatranog pod mikroskopom sa polarizovanom svetlošću. Formiranje kristala mokraćne kiseline u zglobovima je povezano sa gihtom.

Konačna dijagnoza gihta bazira se na identifikaciji kristala mononatrijum urata u sinovijalnoj tečnosti ili tofus-a.[82] Svaki uzorak sinovijalne tečnosti uzet sa nedijagnostikovanog zgloba pod upalom, treba da se testira na prisustvo ovih kristala.[6] Pod polarizovanom svetlošću mikroskopa, oni imaju igličastu morfologiju i snažno negativno dvojno prelamanje svetlosti. Ovaj test se teško sprovodi, pa je često potrebno da onaj ko ga sprovodi bude veoma iskusan u tom poslu.[83] Ova tečnost se mora ispitivati relativno brzo, odmah po njenom uzimanju, pošto temperatura i pH utiču na njena svojstva.[6] Osetljivost analize sinovijalne tečnosti je 84%, sa specifičnošću od 100%. U slučaju ako se sumnja na giht, a analiza je negativna, postupak se može ponavljati u drugom zglobu ili sa naknadnom analizom. Kristali mogu biti odsutni u vrlo ranom stadijumu.[83]

Pregled krvi uredi

Određivanje nivoa mokraćne kiseline u krvi je najviše korišćen test u dijagnostici gihta. Oko 25% stanovništva u svojoj istoriji bolesti ima povišene vrednosti mokraćne kiseline u krvi. Iako je hiperurikemija u krvi| napomena|Hiperurikemija se definiše kao stanje u kojem je nivo urata plazme veći od 420 μmol/l (7.0 mg/dl) kod muškaraca i 360 μmol/l (6.0 mg/dl) kod žena.[84]}} jedna od klasičnih svojstvo gihta, ona se javlja samo u 50% slučajeva bez hiperurikemije, a kod većine ljudi sa povišenim nivoom mokraćne kiseline nikad se i ne razvije giht.[82]

Kako gihtični napadi nisu uvek povezani sa nivoom mokraćne kiseline u serumu, tako i povišeni nivoi MK u serumu ne dokazuje dijagnozu akutnog gihta, iako je hiperurikemija prisutna u 95% slučajeva, kao što i normalan nivo MK u serumu ne isključuje dijagnozu. Oko 15% pacijenata sa simptomima gihta mogu da imaju normalne nivoe MK u serumu u vreme akutnog napada gihta. Kako, izraženo visoke vrednosti MK u krvi ne ukazuje ili predviđaju pojavu simptoma gihta, dijagnostiku treba dopuniti određivanjem prisustva kristala urata u sinovijalnoj tečnosti zgloba ili mekim tkiva.[85] Prema tome, korist od merenja nivoa mokraćne kiseline u serumu je često nedovoljna.[82]

Nivo mokraćne kiseline u krvi je u korelaciji sa rizikom za obolevanje od gihta. Tako je npr petogodišnjeg rizik za razvoj gihta približno 0,6% ako je nivo ispod 7,9 mg/dL, 1% ako je 8-8,9 mg/dL, i 22% ukoliko je veći od 9 mg/dL.[86]

Ostale vrste pregleda krvi koje se najčešće obavljaju su; određivanje broja leukocita, vrednosti elektrolita, bubrežna funkcija]], i brzina sedimentacije eritrocita. I bela krvna zrnca i sedimentacija mogu biti povišene kod gihta a da infekcija ne postoji. Postoji podatak o broju leukocita koji je kod pojedinih slučajeva bio čak 40.0×109/l (40,000/mm³).[3]

Analize krvi mogu otkriti brojne abnormalnosti povezane sa gihtom ili kod uobičajenih bolesti koje su međusobno povezane.

Pored toga, patološki rezultati krvi koji ukazuju na poremećaj bubrežnih funkcija ili funkcija jetre mogu uticati na izbor odgovarajuće terapije. Nivo kreatinina u krvi može ukazati na disfunkciju bubrega kod starijih pacijenata ili kod pacijenata sa manjom mišićnom masom.[86]

Hipertrigliceridemija i nizak nivo lipoproteina visoke gustine (HDL) su povezane sa gihta. Visoke vrednosti glukoza kod pacijenti sa gihta ukazuju na njihov povećani rizik za razvoj šećerne bolesti.[86]

Napadi pseudogihta mogu biti izazvani brojnim metaboličkim abnormalnostima. Tako, kod pacijenta koji imaju na početku napada artritisa CPP kristale treba uraditi sledeće biohemijske analize (određivanje nivoa magnezijuma, kalcijuma, gvožđa) i testove za proveru funkcija štitne žlezde.[86]

Pregled mokraće uredi

Pregled mokraće od gihta najčešće izvodi tako što se nakon 24-časovnog prikupljanja mokraće određuje nivo mokraćna kiselina. Ovaj test se obično koristi za kontrolu urikozurične terapije. Ako pacijenti izlučiti više od 800 mg mokraćne kiseline u 24 časa, tokom redovne ishrane, to ukazuje da se ishranom stvara prekomerna količina mokraćne kiseline. Ovi pacijenti (oko 10% slučajeva sa gihtom) zahtevaju lečenje alopurinolom umesto probenecidom kako bi se smanjio nivo mokraćne kiseline.[d] Kod pacijenti koji izlučuju više od 1.100 mg MK za 24 časa obavezno treba bi trebalo ispitati stanje bubrežni funkcija zbog opasnosti od stvorenog bubrežnog kamenja i uratne nefropatije.[87]

Metode vizuelizacije uredi

 
Rendgenski snimak gihtičnih promene na levom stopalu; karakteristična oblast je zglob palca, sa otokom mekog tkiva sa spoljne strane stopala.
 
Izražene erozivne promene na većem broju zglobova stopala
Radiografija

Radiografija obolelih zglobova u akutnom napadu artritisa najčešće ne pokazuje promene koje se očekuju kod gihta, Zato ovi nalazi nisu uvek dijagnostički značajni. Naime u ranoj fazi gihta, radiografski nalaz je često normalan ili pokazuju samo „meka“-oticanja tkiva. Tako je radiografija zgloba kod bolesnika sa akutnim artritisom opravdana je samo ako postoji sumnja na prelom kosti.[88]

Radiografiju treba više koristiti u diferencijalnoj dijagnozi hroničnog artritisa. Nalaz subkortikalnih cista, bez erozija ide u prilog gihta. Radiografskim pregledom se mogu dijagnostikovati i tofusi.

Radiografski nalazi karakteristični za gihta, najčešće se javljaju u prvoj godini od početka bolesti, i karakterišu se erozijama ili lizom delova zgloba sa nazubljenim zglobnim ivicama (vidi sliku). Maglovite radiografske promene ukazuju na stvorene tofe i javljaju se pri kraju druge faze gihta. Tofusi mogu biti i sa znacima kalcifikata.[88]

Erozije sa nazubljenim ivicama, na radiografskom snimku, generalno se smatraju patognomoničnim znakom za giht, ali se one takođe mogu naći u amilidozi, multicentričnoj retikulohistiocitozi, i tip IIA hiperlipoproteinemiji.

Karakteristike erozije zgloba tipične za giht ali ne i za reumatoidni artritisa obuhvataju sledeće promene:[89]

  • Očuvanje zajedničkog prostora
  • Odsustvo periartikularne osteopenije
  • Lokalizovane promena izvan zajedničke kapsule zgloba.

Još jedna karakteristika za tipične erozije kod gihta je prisustvo sklerotične granice, ponekad nazivane „erozija van granice“. Pored toga, erozivne promene u gihtu mogu biti asimetrično raspoređene među zglobovima, sa jakom sklonošću za distalne zglobove, naročito u donjim udovima (vidi sliku).

Kompjuterizovana tomografija

Standardna radiografija i kompjuterizovana tomografija (CT) su komplementarne metode za prepoznavanje zglobnih erozija u gihtu.[90]

Takođe uz pomoć CT skeniranja, u bubregu se kod bolesnika gihtom može otkriti prisustvo kamena, hemijski sastav kamena i prisustvo uratnih depozita u crvima.[91]

Ultrazvučni testovi

Upotreba ultrazvuka u reumatologiji je u ekspanziji. Netofaceozni depoziti kristala mononatrijum urata na površini zglobne hrskavice se ultrazvučnim pregledom mogu videti kao dupla kontura. Ovaj fenomen se detektuje i kod osoba sa asimptomatskom hiperurikemijom. U svojim istraživanjima dr Pineda sa saradnicima, pronašao je znake duple kontura u prvim metatarzofalangealnim zglobovima u 25% od 50 asimptomatskih bolesnika sa hiperurikemijom, ali ni u jednom slučaju kod 52 pacijenta sa normourikemijom.[93] U drugoj studiji (De Miguela i sar) ultrasonografijom prepoznali su taloženje kristala urata u 11 od 26 pacijenata koji su imali asimptomatske hiperurikemije u periodu od 2 do 28 godina života (prosečno 6,2 godine), na kolenom zglobu u 9 slučajeva i prvom metatarzofalangealnom zglobz u 6 slučajeva. Ovi rezultati pokazuju da asimptomatski giht nije bezopasan kao što se to nekada verovalo.[94][95][96][97][98][99][100]

Nakon prvog, akutnog napada bolesti, delovi tela pogođeni gihtom, najčešće su bez promena na ultrasonografiji. Kasnije, ultarzvučni nalaz se karakteriše difuznim proširenje zglobne pukotine sa vidljivim promena na površini zglobne hrskavice.[101] Hondrokalcinoza se može pojaviti kao tanak, hiperehogena traka u hijalinoj hrskavici.

Ultrazvučni nalaz u dokazanom gihta obuhvata sledeće promene:[102][103] T[104]

  • Znak „duple konture“, koji se sastoji od hiperehogenih delova, nastalih nepravilnim taloženjem kristala MK na površini zglobne hrskavice i hiperehogenih susednih koštanih kontura.
  • Znak „vatastih šećernih pramenova“, koji su u stvari nataloženi delovi tofaceoznog materijala, koji se opisuju kao hiperehogine i hipoehogeni heterogeni materijala po obodu zgloba.
  • Nagriženost (erozija) susednih koštanih struktura oko tofaceoznih depozita (naslaga).

Ultrazvuk može pokazati i istaložene uratne kristale u tkivima kod asimptomatskih pacijenata sa hiperurikemijom.

Magnetna rezonantna tomografija

Magnetna rezonantna tomografija (MRT) nije obavezan deo rutinske dijagnostike za akutni artritis. Na MRT snimku najčešće se uočava edem zgloba koji je minimalnog intenziteta što nije dovoljan dokaz da bi se dokazalo postojanje gihta, osim ako istovremeno nije prisutan i osteomijelitis.[105] Zato se preporučuje MRT sa gadolinijumom,[đ] kada je potrebno proceniti stanje tetiva i omotača zgloba u diferencijalnoj dijagnozi kod osteomijelitisa. Na MRT se mogu videti i veliki depoziti kristala u burzama ili ligamentima zglobova, dok ispitivanje erozija otkriva prisustvo tofaceoznih depozita ali ne i koštanog edema ili sinovitisa.[106]

Tofaceozne promene obično imaju nizak ili srednji intenzitet signala na T1-spinu. Intenzitet signala takođe ima tendenciju da bude nizak i na T2-spinu. U odsustvu inflamacije tofusi su na MRT oštro ograničeni i mogu se bolje prikazati primenom gadolinijuma. Prisustvo upale na MRT prikazuje se kao intenzivniji perilezioni znak. Tofaceozne promene i okolini delovi upale mogu se povećati primenom kontrastnog sredstva (gadolinijuma).[107]

Histološki testovi uredi

Hronični tofusu, na histološkom preparatu, kod gihtičnih depozita često se pokazuju kao velike bledo roze acelularne oblasti, koje zapravo predstavljaju rastvorene kristale urata, okružene histocitima i multinukleotidima džinovskih ćelija.

Kristali su rastvorljiv u vodi i na taj način se rastvaraju tokom rutinske obrade tkiva. Ako postoji veliki broj kristala, među njima neki mogu ostati u obrađenom tkivu i pojavljuju se kao bledo braon-sivi reflektujući materijal, ili se mogu videti na pojedinim sekcijama. Uratnim kristali se lepo mogu videti na polarizovanoj svetlosti.

Pseudogiht takođe, na histološkom preparatu, pokazuje bledo roze oblasti koje mogu biti okružene histocitima i multinukleotidima džinovskih ćelija. Na prikazima sa većim uvećanjem, kristali kod pseudogihta su ljubičasti i romboidni i po tome se mogu razlikovati od gihta u rutinskim histološkim pregledima.

Histološki prikaz različitih gradacija promena u gihtu
 
Slabo izraženi oblik gihta
 
Srednje težak oblik gihta
 
Težak oblik gihta
 
Najteži oblik gihta

Definisanje komorbidnih stanja uredi

Kod svih bolesnika sa gihtom treba definisati komorbidna stanja, jer je dokazano da kristali mononatrijum urata pokreću brojna zapaljenja u organizmu. Rastvorena mokraćna kiselina funkcioniše kao pro-oksidant i ima negativan efekat na endotelnu funkciju, oksidativne mehanizme i agregaciju trombocita. Takođe je dokazano da aktivira sistem renin-angiotenzin. Zbog ovih svojstava MK izaziva artritis, metabolički sindrom, arterijsku hipertenziju i koronarnu bolest.[108]

  • Svi bolesnici sa zapaljenjskim reumatskim bolestima, pa samim tim i oni sa gihtom, imaju povećan rizik od kardiovaskularnih bolesti.[109] Taj profil je najnepovoljniji kod bolesnika sa gihtom (57-69). Brojne epidemiološke studije pokazuju da > 90% bolesnika sa gihtom ima arterijsku hipertenziju i da je hiperurikemija nezavisan prediktor njenog nastanka. Na zaključak da je hiperurikemija mogući uzrok hipertenzije navodi i nalaz da oko 90% mladih osoba sa arterijskom hipertenzijom ima hiperurikemiju.[110]
  • Oko 60% bolesnika sa gihtom ima hiperlipidemiju, 50% tip 2 šećerne bolesti, a oko 45% koronarnu bolest. Infarkt miokarda dobije oko 14% bolesnika.[111]
  • Metabolički sindrom je veoma čest kod osoba sa gihtom (> 60%). Povećanje serumske koncentracije MK za ≥ 60 μmol/l povećava rizik od kardiovaskularnog komorbiditeta za oko 20%. Rizik od pojave tipa 2 šećerne bolesti se udvostručuje kada su koncentracije MK ≥ 360 μmol/l. Insulinska rezistencija je veza između gihta i metaboličkog sindroma. Hiperurikemija prethodi hiperinsulinemiji, gojaznosti i šećernoj bolesti. Sa druge strane, insulinska rezistencija smanjuje klirens mokraćne kiseline i dovodi do hiperurikemije.[112]

Diferencijalna dijagnoza uredi

Najznačajnija diferencijalna dijagnoza gihta je septički artritis.[6][82] Ovo treba imati u vidu kod onih pacijenata kod kojih postoje znaci infekcije ili kod kojih ne postoji pomak u lečenju.[82] Pacijenti kod kojih se sumnja na akutniinflamatorni artritis obavezno treba da se podvrgnu artrocentezi i bojenju po Gramu i zasejavanjem, tako dobijene sinovijalne tečnosti, kako bi se isključi septički artritis, čak i ako je dokazan povišen nivo mokraćne kiseline u serumu.[113] Negonokokni zarazni artritisi dovode do smrtnog ishoda u 10% slučajeva, pa stoga diferencijalno dijagnostički moraju biti isključeni.[82]

Druga stanja koja treba imati u vidu podrazumevaju pseudogiht i reumatoidni artritis.[82] Tofusi gihta, naročito kada se ne nalaze u zglobu, mogu se pogrešno protumačiti kao da se radi o karcinomu bazalnih ćelija,[114] ili o drugim neoplazmama.[115]

U diferencijalnoj dijagnozi gihta poseban problem mogu predstavljati sledeća stanja i bolesti, koje treba imati uvek u vidu pre postavljanja konačne dijagnoze, giht ili pseudogiht:[116]

  • Akutna sarkoidoza
  • Amiloidoza
  • Burzitis
  • Kalcifikovani periartritis
  • Hondrokalcinoza
  • Kongenitalna intolerancija na fruktozu
  • Kalcinoza vežnjače
  • Hiperparatiroidizam
  • Nedostatak hipoksantin-guanin fosforiboziltransferaze (Leš-Nihan sindrom)
  • Maligni tumori mekih tkiva
  • Multicentrična retikulohistiocitoza zanoktica
  • Pigmentisani vilonodularni sinovitis
  • Sintetaze superactiviti fosforibosilpirofosfata
  • Psorijatična artropatija
  • Reaktivni artritis
  • Bubrežna osteodistrofija
  • Spondiloartropatija
  • Reumatoidni artritis
  • Tenosinovitis
  • Trauma (povreda)
  • Hiperlipoproteinemija tip IIA

Terapija uredi

Krajnji cilj lečenja gihta je eliminacija depozita kristala mokraćne kiseline (MK), što se može postići samo ako je njena koncentracija u serumu (krvi) < 360 umol/l.[e][117][118][119] Polazeći od ovog cilja terapijski pristup gihtu kreće se u tri pravca:[120]

  • Kupiranje akutnog napada
  • Profilaksa akutnih napada gihta
  • Snižavanje viška mokraćne kiseline i smanjenje njenog stvaranja, čime se sprečava razvoj gihtičnog artritisa, zaustavlja taloženje kristala urata u tkivima i zglobovima i stvaraju uslovi za izlečenje.

Samo pravovremenom terapijom bolest se brzo smiruje i ne poprima hronični tok. Medikamentozno lečenje gihta preporučuje se uz pravilan higijensko-dijetetski režim, sa akcentom na smanjenje unosa masti, hrane bogate purinom, fruktoze i alkohola. Takođe se savetuje se i što veći unos tečnosti, kao prevencija nastanka bubrežnih kamenčića. U težim oblicima bolesti preporučuje se uključivanje u terapiju lekova koji koriguju metabolički poremećaj. Kako bi terapija bila uspešna neophodno je što ranije započeti sa sanacijom artritisa, kako zapaljenski procesi u zglobovima ne bi doveli do trajnih deformiteta.[121]

Tofuse ne treba hirurški uklanjati, osim ako su na kritičnom mestu ili su hronično upaljeni. Hirurško lešenje može biti indikovano kod komplikovanih tofusa, uključujući infekcije, složene deformitet, kompresije (npr, kaude ekvine ili kičmene moždine), prisustvo upornog bol, kao i čireva nastalih u tofusnim erozijama.

Dugoročno uzimanje antiuričnih lekova koriguje hiperuratemiju, sprečava ponovni nastanak artritisa i stvaranje hroničnih promena. Ukoliko postoje tofusi, pravilna terapija dovodi do njihovog rastvaranja i nestanka, čime se eliminiše potreba za hirurškim intervencijama. Terapija gihta načelno traje čitavog života.

Higijensko-dijetetski režim uredi

Prvi korak u regulisanju hiperurikemije je promena načina života (navika) uz strogo poštovanje dijetetskog režima ishrane. U takvom režimu isharana je siromašna purinima i fruktozom. Gojazni ovom ishranom (kojom treba da redukuju unos purina) treba i da smanje telesnu masu. U sklopu terapije gihta gojaznima se preporučuju i redovno fizičko vežbanje, prestanak pušenja i adekvatan unos tečnosti.

U bolnici „Dženeral hospital“ iz Masačusetsa urađena je studija na 47.150 ispitanika, i došlo se do zaključka da se redovnim uzimanjem mleka i mlečnih proizvoda može za 50% smanjiti rizik za pojavu gihta. Utvrđeno je i da svakodnevno uzimanje mesa povećava rizik za pojavu ovog oboljenja za 21%, a i veće količine morske hrane povećavaju rizik za 7%. Prilikom ispitivanja utvrđeno je da pojedine vrste povrća nemaju nikakav uticaj na nastanak gihta, iako se ranije smatralo da imaju (karfiol, spanać, pasulj, grašak, bob).

U odnosu na sadržaj purina namirnice su u dijetalnoj ishrani kategorizovane u; zabranjene, ograničene i one koje se preporučuju (74-78).74.[122][123][124][125]

  • Bolesnici sa gihtom ne treba da koriste crvena mesa, iznutrice, meso divljači, morske plodove i namirnice bogate mastima.[126][127]
  • Upotrebu alkoholnih pića treba da svedu na minimum. Preporuka se naročito odnosi na pivo. Gornja dozvoljena granica alkohola je 4 jedinice za muškarce a 3 za žene. Alkoholna jedinica je odnos jačine i količine alkoholnog pića.
  • Od posebne važnosti je da bolesnici uzimaju 1-1,5 l vode u toku dana. Adekvatnom hidratacijom se stimuliše glomerulska filtracija bubrega i smanjuje mogućnost kristalizacije MK u bubrežnim tubulima. Unosom tečnosti se održava i odgovarajuća količina sinovijske tečnosti i na taj način sprečava kristalizacija mokraćne kiseline u zglobu.
  • Zabranjena je upotreba sokova bogatih fruktozom, koje treba zameniti ishranom bogatom voćem i povrćem.

Kategorizacija namirnica u odnosu na sadržaj purina

Dozvoljeno Umereno dozvoljeno Zabranjeno
Jaja Špargla Inćuni
Orasi, kikiriki buter Karfiol Sardine
Sirevi sa malo masti Spanać Skuša
Obrano ili 1% mleko Mahunasto povrće Tuna
Supe i čorbe bez mesa Kuvani paradajz Haringa
Povrće Krompir Bakalar
Voće i voćni sokovi Piletina Školjke
Beli hleb, pecivo, dvopek Ovčije meso Divljač
Pšenične klice Pečurke Iznutrice
Paste Ovas i ovsena kaša Sosovi sa mesom
Pirinač Pšenične klice i mekinje Mesne prerađevine
Kornfleks Integralno brašno Slanina
Kokice Hleb od raži Svinjsko meso
Kukuruzno brašno Šećer Goveđe meso
Ćureće belo meso Med Sočivo
Jagnjeće meso Čokolada Punomasno mleko i sirevi
Voda Mast Kvasac

Farmakoterapija uredi

Farmakoterapija hiperurikemije je indikovana kod bolesnika koji imaju jedan ili više tofusa, najmanje dva ataka artritisa godišnje, hroničnu bubrežnu insuficijenciju drugog stepena i/ili urolitijazu. Na osnovu preporuka za lečenje gihta, koje se zasnivaju na stavovima EULAR (Evropsko udruženje za borbu protiv reumatizma) terapiju lekovima treba primeniti na sledeći način:[128]

  • Kod bolesnika sa bubrežnom insuficijencijom doze lekova treba prilagoditi klirensu kreatinina.
  • Bolesnici koji pojačano stvaraju mokraćnu kiselinu treba da uzimaju inhibitore ksantin oksidaze.
  • Kod bolesnika sa normalnim klirensom kreatinina koji imaju smanjenu ekskreciju MK indikovana je primena urikozurika.

Lekovi prvog izbora za normalizovanje koncentracije MK u serumu su inhibitori ksantin oksidaze (alopurinol i febuktostat).

Kada bolesnik ima težak, tofaceozni giht a lečenje inhibitprima ksantin oksidaze i/ili urikozuricima nije dalo efekat, bolesnik ne toleriše ove lekove ili su se ispoljili neželjeni efekti indikovana je primena urolitika.

Lek prvog izbora je probenecid. Ne preporučuje se kod bolesnika sa klirensom kreatinina <50 ml/min. Terapija hipouricima se može započeti i u akutnom napadu pod uslovom da je obezbeđena adekvatna antiinflamatorna terapija.

Urikemiju u toku terapije treba kontrolisati na 2 do 5 sedmica dok se doza leka ne podesi. Kada se postigne zadovoljavajuća kontrola urikemij kontrole su na 6 meseci. Redovnim kontrolama se pouzdano prati i privrženost terapiji.

Koncentracija MK u serumu treba da bude < 360 μmo/l kod svih bolesnika u toku terapije. Za ublažavanje kliničke slike gihta koncentracija MK treba da bude <300 μmol/l.

Farmakoterapija u hiperurikemiji

Indikacije Cilj
  • Prisustvo tofusa
  • Dva ili više napada akutnog artritisa godišnje
  • Hronična bubrežna insuficijencija II stepena
  • Urolitijaza (kamen u mokraćnim putevima)
  • Urikemija <360 μmol/l odnosno 300 μmol/l

Lečenje akutnog artritisa uredi

Akutni urički artritis se leče medikamentno. U lečenju se koriste nesteroidni antiinflamatorni lekovi (NSAIL), količine i kortikosteroidi (KS), kao monoterapija ili u kombinaciji.[129][130][131][132][133][134][135][136][137][138][139] Ovi lekovi ne utiču na koncentraciju mokraćne kiseline u serumu (krvi). Osnovni principi medikamentoznog lečenja akutnog artritisa su:

  • Lečenje treba započeti unutar 24 časa.
  • Terapija hipouricima se ne prekida u akutnom napadu, a bolesnici treba da budu edukovani da započnu analgetsku terapiju bez konsultacije lekara.
  • Izbor leka zavisi od intenziteta bola i broja zahvaćenih zglobova. Intenzitet bola se ocenjuje na skali od 0. do 10. Blag bol je do 4, umeren od 4 do 6 i jak od 6. do 10.
  • Kod bolesnika sa blagim do umerenim bolom i zahvaćenim malim zglobovima ili 1-2 velika zgloba lečenje treba započeti monoterapijom sa NSAIL, kortikosteroidima ili kolhicinom. Izbor zavisi od procene koji je lek najadekvatnije za bolesnika i spremnosti bolesnika da preporučenu terapiju koristi.
  • Kod bolesnika sa hroničnom bolešću bubrega ili jetre prednost treba dati kortikosteroidima.

Ako se intenzitet bola u prvih 24 sata smanji za 25% a kasnije za najmanje 50% lečenje treba smatrati uspešnim. Ukoliko izostane efekat monoterapije može se pokušati sa kombinovanom primenom lekova. Kod bolesnika sa poliartrikularnom formom bolesti na samom početku treba primeniti kombinovanu terapiju. Kombinovana terapija podrazumeva istovremenu primenu NSAIL i kolchicina, kortikosteroida i kolchicina i intraartikularnu primenu kortikosteroidima sa drugom terapijom.

Lokalna primena leda je korisna dodatna mera u lečenju akutnog artritisa.[140]

Grupa najčešće korišćenih lekova u terapiji gihta

Vrsta leka Namena i dejstvo
NSAIL
  • Nesteroidne antireumatike treba ordinirati u prvoj liniji odbrane od gihta, u punoj dozi do prestanka napada. Mada nijedan od predstavnika NSAIL nije značajno više ili manje efikasan od drugih.[27] Tradicionalno se u lečenju akutnog artritisa prednost daje naproksenu i indometacinu. Efikasnost pojedinih NSAIL se klinički bitno ne razlikuje pa izbor zavisi od profila neželjenih efekata, komorbiditeta, cene i bolesnikove spremnosti da istraje u uzimanju određenog leka.
  • Poboljšanje se može primetiti već u toku prva četiri sata od primene leka, a preporučuje se da lečenje traje tokom jedne do dve nedelje.[6][27]
  • NSAIL se ne preporučuju kod bolesnika koji imaju preosetljivost na ove lekove ili druge zdravstvene probleme, kao što su gastrointestinalno krvarenje, bubrežna insuficijencija, ili srčana insuficijencija.[32] Tako se kod bolesnika sa bolestima gastrointestinalnog trakta mogu primeniti COX2 inhibitori uz sve mere opreza ako su prisutne kardiovaskularne bolesti.[141]
  • Mada je, indometacin, najčešće korišćen od svih u istoriji NSAIL-a, alternativni lek, kao što je ibuprofen, može imati prednost zbog svog boljeg profila neželjenih efekata, u nedostatku leka veće efikasnosti.[58]
Kolhicin
  • Kolhicin je alternativa za one bolesnike koji ne podnose NSAIL-e.[27] Njegova neželjena dejstva (pre svega gastrointestinalne tegobe) ograničavaju njegovu primenu.[142]
  • Kolhicin se najčešće primenjuje za lečenje akutnog napada artritisa koji ne traje duže od 36 sati. Intravenska primena leka i visoke doze se više ne primenjuju. Doza kolhicina se koriguje ako je klirens kreatinina < 50 ml/min.
  • Gastrointestinalne tegobe, nakon primene kolhicina međutim, zavise od doze a rizik se može smanjiti korišćenjem manjih ali još uvek efikasnih doza.[58]
  • Kolhicin može uzajamno da deluje sa nekim od često propisivanim lekovima, kao što su između ostalih atorvastin i eritromicin.[142] pa to treba imati u vidu tokom njegove primene.
Kortikosteroidi
  • Glukortikoid-i su podjednako efikasni kao i NSAIL-i[143] i mogu se koristiti ako postoji kontraindikacija za primenu NSAIL-a,[27] ili ako su zahvaćena 1-2 velika zgloba.
  • Intrartikularna (unutarzglobna) primena se može kombinovati sa NSAIL, kortikosteroidima peroralno i kolhicinom. Međutim, kod intraartikularne primene treba isključiti infekciju zgloba, pošto steroidi pogoršavaju ovakvo stanje.[27]
  • Ne preporučuje se peroralna primen kombinacija kortikosteroida sa NSAIL zbog sinergističkog negativnog dejstva na gastrointestinalni trakt.
  • Akutni napad gihta je čest kod bolesnika na bolničkom lečenju koji ne uzimaju hranu na usta. Kod ovih bolesnika kortikosteroide treba primeniti intraartikularno ako je zahvaćeno 1-2 zgloba.
  • Kod poliartritisa praktikovati davanje kortikosteroida u mišić.
Peglotikaza
  • Kada bolesnik ima težak, tofaceozni giht a lečenje inhibitprima ksantin oksidaze i/ili urikozuricima nije dala efekat, ili je bolesnik ne toleriše ili su se ispoljili neželjeni efekti indikovana je primena urolitika.[144] Ustanovljeno je da njena primena snižava nivo mokraćne kiseline kod ove populacije.[145]
  • Peglotikaza je rekombinantna urikaza modifikovana polietilen glikolom, koja katalizuje oksidaciju MK u alantoin koji je inertni metabolit purina rastvorljiv u vodi i koji se izlčuje mokraćom.[146]
  • Peglotikaza (Krystexxa) je lek odobrena za lečenje gihta u SAD 2010. godine[144]
  • Ona je lek izbora za 3% populacije koja ne podnosi druge medikamente.[144]
  • Peglotikaza efikasno smanjuje uratemiju, ako se primenjuje intravenskom infuzijom koja se ordinira svake druge nedelje,[144] Snižavanje koncentracije MK je dozno zavisno, a nakon primene leka 45% bolesnika je izgubilo najmanje jedan tofus.
  • U toku primene leka se mogu javiti infuziona reakcija, mučnina i povraćanje, bol u grudima, ekhimoze i veoma retko anafilaktička reakcija.[147]
  • U prva tri meseca primene leka moguća je egzarcerbacija gihta.[148]
  • Antiinflamatorna profilaksa peglotikazom sprovodi se na 6 meseci

Profilaktička terapija novih napada gihta uredi

Antiinflamatorna profilaksa je indikovana kod svih bolesnika sa učestalim napadima artritisa u ranoj fazi primene lekova koji snižavaju urikemiju. Lečenje profilaktičkim lekovima ne započinje se u prve dve nedelje od suzbijanja akutnog napada, zbog postojanja teoretske mogućnosti da se napad pogorša.[6][27] Profilaksu treba sprovoditi sve dok postoje znaci aktivnosti gihta (najmanje 1 tofus pri pregledu, skorašnji akutni arthritis, održavanje hiperurikemija). Brojni lekovi se koriste za prevenciju novih epizoda gihta, uključujući inhibitor ksantinoksidaze (alopurinol i febuksostat) i urikozurik-e (probenecid i sulfinpirazon). Kada su kolchicine ili NSAIL kontraindikovana profilaksa se sprovodi malim dozama kortikosteroida (prednizona ili prednizolona).[27][79]

U toku profilakse trebalo pojačati mere za smanjenje nivoa mokraćne kiseline u serumu sve dok ona ne spadne ispod održivih 300–360 µmol/l (5,0-6,0 mg/dl).[6][27] Ako se ovi lekovi koriste dugotrajno, u vreme napada gihta preporučuje se prekidanje upotrebe.[82] Ako se nivo MK ne može dovesti do ispod 6,0 mg/dl, a i dalje se napadi ponavljaju, smatra se da je lečenje bilo neuspešno ili da se radi o upornom tvrdokornom) gihtu.[149] Uopšte uzev, izgleda da je probenecid manje efikasan od alopurinola.[27]

Ukoliko postoji nedovoljna sekrecija mokraćne kiseline,[ž] najčešće se preporučuje primena urikozuričnih lekova.[150] Međutim, oni se ne preporučuju ako je pacijent imao kamen u bubregu.[150]

Kod 24-časovne ekskrecije urinu sa više od 800 mg mokraćne kiseline, što govori o hiperprodukciji, preporučuje se inhibitor ksantinoksidaze.[150] Inhibitori ksantinoksidaze (alopurinol i febuksostat) blokiraju stvaranje mokraćne kiseline. Dugotrajna terapija je sigurna i dobro se podnosi. Može se primenjivati kod ljudi sa oštećenjem bubrega ili uratnim kamenjem. Kako je alopurinol kod malog broja osoba izazvao preosetljivost ovo treba imati u vidu takom njegove primen.[27] U takvim slučajevima, kao alternativni lek se preporučuje febuksostat.[151]

Prevencija novih napada i artritisa uredi

Antiimflamatorna profilaksa uredi

Antiinflamatorna prevencija je indikovana kod svih bolesnika sa učestalim napadima artritisa u ranoj fazi primene lekova koji snižavaju urikemiju. Prevenciju treba sprovoditi sve dok postoje znaci aktivnosti gihta (najmanje jedan tofus pri pregledu, skorašnji akutni artritis,

Prevencija se može sprovoditi lekom prvog izbora kolhicinom ili primenom malih doza NSAIL-a, uz obaveznu upotrebu inhibitorima protonske pumpe. Kada su kolhicin ili NSAIL kontraindikovani profilaksa se sprovodi malim dozama kortikosteroida.

Antiinflamatorna profilaksa je indikovana kod svih bolesnika sa učestalim atacima artritisa u ranoj fazi primene lekova koji snižavaju uratemiju.

Profilaksu treba sprovoditi sve dok postoje znaci aktivnosti gihta (najmanje jedan tofus pri pregledu, skorašnji akutni arthritis, održavanje hiperurikemije).

Prvi izbor je kolhicin. Preporučena doza je 0.5-0.6 mg 1-2x dnevno.

Profilaksa se može sprovoditi i primenom malih doza NSAIL sa inhibitorima protonske pumpe.

Kada su kolhicin ili NSAIL kontraindikovani profilaksa se sprovodi malim dozama kortikosteroida (<10 mg/d prednizona).

Higijensko-dijetetski način života uredi

Pored lekova važnu ulogu u prevenciji imaju i promene u načinu života, što može značajno dovesti do smanjenja nivoa mokraćne kiseline. Delotvorni izbori dijete i načina života su smanjenje unosa hrane kao što je meso i morski plodovi, unos adekvatne količine vitamina S, ograničenje unosa alkohola i fruktoze, izbegavanje stvaranja prekomerne težine.[27] Niskokalorična dijeta kod gojaznih muškaraca može da smanji nivo mokraćne kiseline za 100 µmol/l (1.7 mg/dl).[58]

Dnevni unos C vitamina od 1.500 mg i povećan unos vode smanjuje rizik od nastanka gihta za 45%.[152]

Konzumiranje kafe, ali ne i čaja, smanjuje rizik od nastanka gihta.[153]

Giht može biti i sekundarno oboljenje kod apneje sna zbog otpuštanjem purina iz ćelija koje nemaju dovoljno kiseonika. Primarnim lečenjem apneje može se prevenirati ili značajno smanjiti broj napada.[154]

Prognoza uredi

 
Tofusna promena na kolenom zglobu

I bez lečenja, akutni napad gihta obično prolazi za pet do sedam dana. Međutim, kod 60% bolesnika javlja se drugi napad u roku od jedne godine, a bolest vremenom može poprimiti i hronični oblik, sa destrukcijom zglobnih površina, zglobnim deformitetima i bezbolnim tofusima.[6] Tofusi se mogu javljati kod 30% pacijenata ako se pet godina ne ušnim školjkama, ollekranonu ili Ahilovoj tetivi.[3][6]

Bolesnici sa gihtom su pod većim rizikom od hipertenzije, šećerne bolesti, metaboličkog sindroma, bubrežnih i kardiovaskularne bolesti, a time i pod većim rizikom od smrti.[6][155]

Hiperurikemija može dovesti do oboljenja prethodno zdravih bubrega. Akutna uratna nefropatija nastaje zbog opstrukcije tubula kristalima MK. Obično se dešava kod bolesnika sa leukemijom i limfomom. Kod bolesnika sa hroničnom hiperurikemijom u intersticujumu bubrega može doći do stvaranja mikrotofa koji izazivaju hronično zapaljenje. Hronično zapaljenje vremenom dovodi do fibroze i insuficijencije bubrega. To može biti delimično zbog veze sa insulinskom rezistencijom i gojaznošću, ali izgleda da su neki od povećanih rizika nezavisni.[155]

Intersticijalne i glomerulske promena u bubregu mogu nastati i bez kristalizacije. Promene su slične onima u dugotrajnoj arterijskoj hipertenziji. Kod bolesnika koji imaju hroničnu pojačanu ekskreciju MK, naročito kada je kiselost mokraće snižena, mogu se stvoriti uratni kemenci. Oni čine 5-10% svih bubrežnih kamenaca.[6] Kao posledica gihta mogu se javiti i drugi oblici hronične bubrežne disfunkcije.[6]

U slučaju da se bolest javi kod mladih osoba prognoza je lošija, jer su ponovni napadi bolesti češći, vrednosti uratemije više, češći su tofusi i promene na bubrezima. Ako se bolest ne leči dolazi do nastanka invaliditeta.

Od kada su u terapiju uvedeni novi lekovi koji smanjuju količinu mokraćne kiseline u krvi, broj bolesnika sa hroničnim promenama je u stalnom padu, a takođe je u stagnaciji i broj bolesnika koji umiru zbog oštećene funkcije bubrega i kardiovaskularnih komplikacija.

Istraživanje uredi

Brojni novi lekovi se proučavaju za lečenje gihta, uključujući anakinru, kanakinumab, rilonacept.[156] i rekombinantni enzim urikaze (rasburikaza) koji je dostupan za lečenje, međutim njegova upotreba je ograničena, jer pokreće autoimunski odgovor. Antigenske verzije sa manjim neželjenim odgovorom su u razvoju.[3]

Pseudogiht uredi

Naslage kristala mogu da izazovu stanje poznato kao pseudogiht. Kristali su ovde sagrađeni od kalcijum-pirofosfata i bolest češće napada velike zglobove kao što su kolena, ručni zglob i zglobove prstiju.

Napomene uredi

  1. ^ Podagra je početna zajednički manifestacija u 50% slučajeva na početku, i u 90% slučajeva na kraju bolesti. Podagra nije sinonim za giht, jer se može javiti i kod bolesnika sa pseudogihtom, sarkoidozoma, gonokoknim artritisom, psorijaznim artritisom, reaktivnim artritisom.
  2. ^ Razlog za početak napada podagre noću je niža telesna temperatura u to doba.[3]
  3. ^ Hematurija je posledica stvaranja bubrežnog kamenja u uslovima hiperurikemije.
  4. ^ Povišene vrednosti mokraćne kiseline u krvi mogu dovesti do taloženja uratnih kristala u bubregu, što dovodi do formiranja kamena i kasnije do uratne nefropatije]].[79]
  5. ^ Kod pacijenata kod kojih je kontraindikovana probenecid (npr. kod onih sa istorijom bubrežnih kamena ili bubrežne insuficijencije), 24-časovni test izlučivanja mokraćne kiseline ne mora se izvršiti, jer su pacijent prinuđeni da koristi alopurinol.
  6. ^ Kontrastno sredstvo koje se koristi u MRT
  7. ^ Pri ovim koncentracijama rizik od pojave akutnog artritisa i godišnja učestalost napada se svode na minimum.
  8. ^ Što se utvrđuje na osnovu rezultata mokraće skupljane u 24 časa. Nalaz je pozitivan ako je količina izlučene mokraćne kiseline manja od 800 mg.

Izvori uredi

  1. ^ Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. V-Đ. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 112. ISBN 86-331-2112-3. 
  2. ^ a b Diamond, Herbert S. (22. 9. 2023). Bruce M. Rothschild, ur. „Gout and Pseudogout: Practice Essentials, Background, Pathophysiology”. 
  3. ^ a b v g d đ e ž z Eggebeen, AT (2007). „Gout: an update”. Am Fam Physician. 76 (6): 801—8. PMID 17910294. 
  4. ^ a b v Pillinger, MH (2007). Rosenthal P, Abeles AM. „Hyperuricemia and gout: new insights into pathogenesis and treatment”. Bulletin of the NYU Hospital for Joint Diseases. 65 (3): 215—221. PMID 17922673. Arhivirano iz originala 16. 12. 2008. g. Pristupljeno 10. 01. 2014. 
  5. ^ „The Internet Classics Archive Aphorisms by Hippocrates”. Arhivirano iz originala 07. 07. 2010. g. Pristupljeno 27. 07. 2010. 
  6. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj o p r s t ć u f Richette P, Bardin T (2010). „Gout”. Lancet. 375 (9711): 318—28. PMID 19692116. S2CID 208793280. doi:10.1016/S0140-6736(09)60883-7. 
  7. ^ Kubitz possibly has gout. „The Disease Of Kings - Forbes.com”. Forbes. 
  8. ^ „Rich Man's Disease - definition of Rich Man's Disease in the Medical dictionary - by the Free Online Medical Dictionary, Thesaurus and Encyclopedia”. 
  9. ^ „LacusCurtius • Celsus — On Medicine — Book IV”. 
  10. ^ „gout, n.1.”. Oxford English Dictionary, Second edition, 1989. Pristupljeno 18. 09. 2011. 
  11. ^ „BBC - h2g2 - Gout - The Affliction of Kings”. BBC. Pristupljeno 27. 07. 2010. 
  12. ^ Storey, GD (2001). „Alfred Baring Garrod (1819-1907)”. Rheumatology (Oxford, England). 40 (10): 1189—90. PMID 11600751. doi:10.1093/rheumatology/40.10.1189. 
  13. ^   Ovaj članak sadrži tekst iz publikacije koje je sada u javnom vlasništvu„William Buzaglo”. Jewish Encyclopedia. 1901—1906. 
  14. ^ Kylin E (1923). „Studien ueber das Hypertonie-Hyperglyka "mie- Hyperurika" miesyndrom”. Zentralblatt Fuer Innere Medizin. 44: 105—27. .
  15. ^ Vague, J. (1996). „Sexual differentiation. A determinant factor of the forms of obesity. 1947.”. Obes Res. 4 (2): 201—3. PMID 8681056. doi:10.1002/j.1550-8528.1996.tb00535.x. 
  16. ^ Vague J. The degree of masculine differentiation of obesities: a factor determining predisposition to diabetes, atherosclerosis, gout, and uric calculous disease. . 4 (2). 1966: 204—12.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  17. ^ Camus JP. Camus, J. P. (1996). „Gout, diabetes, hyperlipemia: A metabolic trisyndrome”. Rev Rhum Mal Osteoartic. 33 (1): 10—4. PMID 5910828. 
  18. ^ Haller H, Hanefeld M, Naumann HJ, Kunze D, Wehner J. Statisti- cal studies on the pathogenesis of the fatty liver in diabetics. Z Gesamte Inn Med 1967; .
  19. ^ Haller, H.; Hanefeld, M.; Naumann, H. J.; Kunze, D.; Wehner, J. (1967). „Statistical studies on the pathogenesis of the fatty liver in diabetics”. Z Gesamte Inn Med. 22 (2): 41—8. PMID 5585465. 
  20. ^ Pillinger MH, Rosenthal P, Abeles AM. (2007). „Hyperuricemia and gout.”. Bull NYU Hosp Jt Dis. 65: 215—221. .
  21. ^ Zhu, Y.; Pandya, B. J.; Choi, H. K. (2011). „Prevalence of gout and hyperuricemia in the US general population: The National Health and Nutrition Examination Survey 2007-2008”. Arthritis Rheum. 63 (10): 3136—41. PMID 21800283. doi:10.1002/art.30520. .
  22. ^ a b v Weaver, AL (2008). „Epidemiology of gout”. Cleve Clin J Med. 75 Su: 5, S9—12. PMID 18819329. doi:10.3949/ccjm.75.suppl_5.s9. 
  23. ^ Trifirò, G.; Morabito, P.; Cavagna, L.; Ferrajolo, C.; Pecchioli, S.; Simonetti, M.; Bianchini, E.; Medea, G.; Cricelli, C.; Caputi, A. P.; Mazzaglia, G. (2013). „Epidemiology of gout and hyperuricemia in Italy during the years 2005-2009:anationwide population-based study”. Ann Rheum Dis. 72 (5): 694—700. PMID 22736095. S2CID 29145174. doi:10.1136/annrheumdis-2011-201254. 
  24. ^ Smith, E. U.; Díaz-Torné, C.; Perez-Ruiz, F.; March, L. M. (2010). „Epidemiology of gout in update”. Best Pract Res Clin Rheum. 24 (6): 811—27. PMID 21665128. doi:10.1016/j.berh.2010.10.004. 
  25. ^ Juraschek SP, Miller ER 3rd, Gelber AC (2013). „Body mass index, obesity, and prevalent gout in the United States in 1988-1994 and 2007-2010”. Arthritis Care Res (Hoboken). 65 (1): 127—32. PMC 3482278 . PMID 22778033. doi:10.1002/acr.21791. 
  26. ^ García-Méndez, S.; Beas-Ixtláhuac, E.; Hernández-Cuevas, C.; Mendoza-Torres, J. M.; Melo-Centeno, C.; Rull-Gabayet, M.; Alvarez-Hernández, E.; Vázquez-Mellado, J. (2012). „Female gout: Age and duration of the disease determine clinical presentation”. J Clin Rheumatol. 18 (5): 242—5. PMID 22832306. S2CID 206011666. doi:10.1097/RHU.0b013e3182611827. 
  27. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj Chen LX, Schumacher HR (2008). „Gout: an evidence-based review”. J Clin Rheumatol. 14 (5 Suppl): S55—62. PMID 18830092. S2CID 6644013. doi:10.1097/RHU.0b013e3181896921. 
  28. ^ a b v g d đ Terkeltaub, R (2010). „Update on gout: new therapeutic strategies and options”. Nat Rev Rheumatol. 6 (1): 30—8. PMID 20046204. S2CID 19235998. doi:10.1038/nrrheum.2009.236. 
  29. ^ Rheumatology Therapeutics Medical Center. „What Are the Risk Factors for Gout?”. Arhivirano iz originala 25. 03. 2007. g. Pristupljeno 26. 01. 2007. 
  30. ^ Roberts-Thomson RA, Roberts-Thomson PJ (1999). „Rheumatic disease and the Australian aborigine”. Ann. Rheum. Dis. 58 (5): 266—70. PMC 1752880 . PMID 10225809. doi:10.1136/ard.58.5.266. 
  31. ^ Bhole V, de Vera M, Rahman MM, Krishnan E, Choi H. (2010). „Epidemiology of gout in women: fifty-two–year followup of a prospective cohort.”. Arthritis Rheum. 62 (4): 1069—76. PMID 20131266. doi:10.1002/art.27338. .
  32. ^ a b Winzenberg T, Buchbinder R (2009). „Cochrane Musculoskeletal Group review: acute gout. Steroids or NSAIDs? Let this overview from the Cochrane Group help you decide what's best for your patient”. J Fam Pract. 58 (7): E1—4. PMID 19607767. 
  33. ^ Fam, AG (2000). „What is new about crystals other than monosodium urate?”. Curr Opin Rheumatol. 12 (3): 228—34. PMID 10803754. doi:10.1097/00002281-200005000-00013. 
  34. ^ a b Agudelo CA, Wise CM (2001). „Gout: diagnosis, pathogenesis, and clinical manifestations”. Curr Opin Rheumatol. 13 (3): 234—9. PMID 11333355. S2CID 34502097. doi:10.1097/00002281-200105000-00015. 
  35. ^ Rothschild, BM (1997). Tanke D, Carpenter K. „Tyrannosaurs suffered from gout”. Nature. 387 (6631): 357. Bibcode:1997Natur.387..357R. PMID 9163417. S2CID 1360596. doi:10.1038/387357a0. 
  36. ^ Bruce M Rothschild, MD; Chief Editor: Herbert S Diamond, MD, Pathophysiology in Gout and Pseudogout, Medscape Reference Pristupljeno 25.1.2014.
  37. ^ Vitart, V; Rudan, I; Hayward, C; et al. (2008). „SLC2A9 je novo identifikivani prenosilac urata koji utiče na koncentraciju urata u serumu, ekskreciju urata i giht.”. Nat. Genet. 40 (4): 437—42. PMID 18327257. S2CID 6720464. doi:10.1038/ng.106. 
  38. ^ Pillinger MH, Rosenthal P, Abeles AM. (2007). „Hyperuricemia and gout”. Bull NYU Hosp Jt Dis. 65: 215—221. .
  39. ^ Kramer HM; Curhan G. (2002). „The Association Between Gout and Nephrolithiasis: The National Health and Nutrition Examination Survey III, 1988-1994”. Am J Kidney Dis. 40 (1): 37—42. PMID 12087559. doi:10.1053/ajkd.2002.33911. 
  40. ^ Marchini, G. S.; Sarkissian, C.; Tian, D.; Gebreselassie, S.; Monga, M. (2013). „Gout, stone composition and urinary stone risk: A matched case comparative study”. The Journal of Urology. 189 (4): 1334—9. PMID 23022002. doi:10.1016/j.juro.2012.09.102. 
  41. ^ Richette, P.; Bardin, T. (2010-01-23). „Gout”. Lancet. 375 (9711): 318—28. PMID 19692116. S2CID 208793280. doi:10.1016/S0140-6736(09)60883-7. 
  42. ^ Singh, J. A.; Reddy, S. G.; Kundukulam, J. (mart 2011). „Risk factors for gout and prevention: A systematic review of the literature”. Curr Opin Rheumatol. 23 (2): 192—202. PMC 4104583 . PMID 21285714. doi:10.1097/BOR.0b013e3283438e13. 
  43. ^ McAdams-Demarco, Mara A.; Maynard, Janet W.; Coresh, Josef; Baer, Alan N. (2012-08-20). „Anemia and the onset of gout in a population-based cohort of adults: Atherosclerosis Risk in Communities study”. Arthritis Res Ther. 14 (4): R193. PMC 3580590 . PMID 22906142. doi:10.1186/ar4026 . 
  44. ^ Weaver, AL (2008). „Epidemiologija gihta”. Cleveland Clinic Journal of Medicine. 75 Su: 5,S9—12. PMID 18819329. doi:10.3949/ccjm.75.suppl_5.s9. 
  45. ^ a b Choi, HK (2010). „Recept za promene načina života kod pacijenata sa hiperurikemijom i gihtom”. Curr Opin Rheumatol. 22 (2): 165—72. PMID 20035225. S2CID 19146212. doi:10.1097/BOR.0b013e328335ef38. 
  46. ^ Choi HK, Atkinson K, Karlson EW, Willett W, Curhan G (2004). „Unos hrane bogate purinom, mlečnih proizvoda i proteina, i rizik od gihta kod muškaraca”. N. Engl. J. Med. 350 (11): 1093—103. PMID 15014182. doi:10.1056/NEJMoa035700. 
  47. ^ Hak AE, Choi HK (2008). „Lifestyle and gout”. Curr Opin Rheumatol. 20 (2): 179—86. PMID 18349748. S2CID 205485689. doi:10.1097/BOR.0b013e3282f524a2. 
  48. ^ Williams, PT (2008). „Efekti dijete, fizičke aktivnosti i performanse, i telesne težine na pojavu gihta kod prividno zdravih, energičnih aktivnih muškaraca”. Am. J. Clin. Nutr. 87 (5): 1480—7. PMC 4090353 . PMID 18469274. doi:10.1093/ajcn/87.5.1480. 
  49. ^ Yang, Q.; Guo, C. Y.; Cupples, L. A.; Levy, D.; Wilson, P. W.; Fox, C. S. (novembar 2005). „Genome-wide search for genes affecting serum uric acid levels: The Framingham Heart Study”. Metabolism. 54 (11): 1435—41. PMID 16253630. doi:10.1016/j.metabol.2005.05.007. .
  50. ^ Merriman, TR (2011). Dalbeth, N.. „Genetska osnova hiperurikemije i gihta.”. Joint, bone, spine : Revue du rhumatisme. 78 (1): 35—40. PMID 20472486. doi:10.1016/j.jbspin.2010.02.027. 
  51. ^ a b Reginato AM, Mount DB, Yang I, Choi HK (2012). „Genetika hiperurikemije i gihta”. Nat Rev Rheumatol. 8 (10): 610—621. PMC 3645862 . PMID 22945592. doi:10.1038/nrrheum.2012.144. 
  52. ^ Vitart, V.; et al. (2008). „SLC2A9 is a Newly Identified Urate Transporter Influencing Serum Urate Concentration, Urate Excretion and Gout”. Nat Genet. 40 (4): 437—42. PMID 18327257. S2CID 6720464. doi:10.1038/ng.106. .
  53. ^ Campion, E. W.; Glynn, R. J.; Delabry, L. O. (mart 1987). „Asymptomatic hyperuricemia. Risks and consequences in the Normative Aging Study”. Am J Med. 82 (3): 421—6. PMID 3826098. doi:10.1016/0002-9343(87)90441-4. .
  54. ^ Krishnan, E.; Lessov-Schlaggar, C. N.; Krasnow, R. E.; Swan, G. E. (May). „Nature versus nurture in gout: A twin study”. Am J Med. 125 (5): 499—504. PMID 22365026. doi:10.1016/j.amjmed.2011.11.010.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć).
  55. ^ Hall, A. P.; Barry, P. E.; Dawber, T. R.; McNamara, P. M. (1967). „Epidemiology of gout and hyperuricemia”. Am J Med. 42 (1): 27—37. PMID 6016478. doi:10.1016/0002-9343(67)90004-6. .
  56. ^ Lin, H. Y.; Rocher, L. L.; McQuillan, M. A.; Schmaltz, S.; Palella, T. D.; Fox, I. H. (1989-08-03). „Cyclosporine-induced hyperuricemia and gout”. New England Journal of Medicine. 321 (5): 287—92. PMID 2664517. doi:10.1056/NEJM198908033210504. .
  57. ^ Rho, Y. H.; Zhu, Y.; Zhang, Y.; Reginato, A. M.; Choi, H. K. (2012). „Risk factors for pseudogout in the general population”. Rheumatology. 51 (11): 2070—4. PMC 3475980 . PMID 22886340. doi:10.1093/rheumatology/kes204. 
  58. ^ a b v g Laubscher T, Dumont Z, Regier L, Jensen B (2009). „Isključivanje stresa kod lečenja gihta”. Can Fam Physician. 55 (12): 1209—12. PMC 2793228 . PMID 20008601. 
  59. ^ Firestein, MD, Gary S.; Budd, MD, Ralph C.; Harris Jr., MD, Edward D.; McInnes PhD, FRCP, Iain B.; Ruddy, MD, Shaun; Sergent, MD, John S., ur. (2008). „Chapter 87: Gout and Hyperuricemia”. Kelley's Textbook of Rheumatology (8th izd.). Elsevier. ISBN 978-1-4160-4842-8. 
  60. ^ Choi HK, Soriano LC, Zhang Y, Rodríguez LA (2012). „Antihipertenzivni lekovi i rizik od pojave gihta među pacijenata sa hiprtenzijom:kontrolisana studija bazirana na stanovništvu.”. BMJ. 344: d8190. PMC 3257215 . PMID 22240117. doi:10.1136/bmj.d8190. 
  61. ^ a b Halabe A, Sperling O (1994). „Nefrolitiaza zbog taloženja soli mokraćne kiseline”. Metabolizam minerala i elektrolita. 20 (6): 424—31. PMID 7783706. 
  62. ^ Reaven, G. M. (1988). „Banting lecture 1988. Role of insulin resistance in human disease”. Diabetes. 37 (12): 1595—607. PMID 3056758. S2CID 73001621. doi:10.2337/diab.37.12.1595. .
  63. ^ Stamp L, Searle M, O'Donnell J, Chapman P (2005). „Gout in solid organ transplantation: a challenging clinical problem”. Drugs. 65 (18): 2593—611. PMID 16392875. S2CID 46979126. doi:10.2165/00003495-200565180-00004. 
  64. ^ a b Moyer RA, John DS (2003). „Akutni precipitati kod hihta zbog totalne parenteralne ishrane”. Časopis reumatologije. 30 (4): 849—50. PMID 12672211. 
  65. ^ Loghman-Adham M (1997). „Uticaji na bubrege ekološke i radne izloženosti olovu”. Environ. Health Perspect. Brogan & Partners. 105 (9): 928—38. JSTOR 3433873. PMC 1470371 . PMID 9300927. doi:10.2307/3433873. 
  66. ^ Begić L (2008) DNA, RNA, protein. Printcom Tuzla.
  67. ^ Buchnan O H , Christman A A, Black W D ( 1944 ) The metabolism of the Methylated Purines. Medical School University of Michigan.
  68. ^ Emmerson BT (1996) The manegment of gout. N Engl J Med 334 : 445-451.
  69. ^ Ames B, Cahcan R, Schwiers E. Hochstein (1981) Uric acid provides an antioxidant defence in human agaits oxidant – an radical caused age and cancer : a hypotesis. Proc Nat Acad Sci USA 78. ( 2 ) 6858-6862.
  70. ^ Martinon F, Petrilli V, Mayor A,; et al. (2006). „Gout-associated uric acid crystals activate the NALP3 inflammasome.”. Nature. 440: 237—241. 
  71. ^ Schroder K, Tschopp J. (2010). „The inflammasomes.”. Cell. 140: 821—32. 
  72. ^ Djordjević-Denić G (2004) Specijalna patološka fiziologija. Beograd.
  73. ^ a b Nuki G, Simkin PA. A concise history of gout and hyperuricemia and their treatment. Arthritis Res Ther. 2006;8(suppl 1):S1.
  74. ^ a b Weaver AL, Cheh MA, Kennison RH. How PCP education can impact gout management: the gout essentials. J Clin Rheumatol. 2008;14(suppl):S42-S46.
  75. ^ Lesch-Nyhan syndrome. Genetics Home Reference. Pristupljeno 24—01-2014.
  76. ^ Virsaladze DK, Tetradze LO, Dzhavashvili LV, Esaliia NG, Tananashvili DE (2007). „Nivoi mokraćne kiseline u serumu kod pacijenata sa metaboličkim sindromom”. Georgian Med News (na jeziku: ruski) (146): 35—7. PMID 17595458. 
  77. ^ Suresh E.Problem Based Review: The patient with acute monoarthritis. .Acute Med. 12 (2): 111—16. 2013.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  78. ^ a b v g Bruce M Rothschild, MD; Chief Editor: Herbert S Diamond, MD, Gout and Pseudogout, Clinical Presentation, Medscape Reference Pristupljeno 25.1.2014.
  79. ^ a b Tausche AK, Jansen TL, Schröder HE, Bornstein SR, Aringer M, Müller-Ladner U (2009). „Giht—aktuelna dijagnoza i lečenje”. Dtsch Arztebl Int. 106 (34–35): 549—55. PMC 2754667 . PMID 19795010. doi:10.3238/arztebl.2009.0549. 
  80. ^ McAdams-DeMarco MA, Maynard JW, Baer AN, Coresh J.Hypertension and the risk of incident gout in a populationbased study: the atherosclerosis risk in communities cohort.J Clin Hypertens (Greenwich). . 14 (10). 2012: 675—9.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  81. ^ Feig, Daniel I. (2012). „The Role of Uric Acid in the Pathogenesis of Hypertension in the Young”. J Clin Hypertens. 14 (6): 346—512. PMID 22672087. S2CID 7874459. doi:10.1111/j.1751-7176.2012.00662.x. 
  82. ^ a b v g d đ e ž Schlesinger, N (2010). „Dijagnostikovanje i lečenje gihta: priručnik za pomoć lekarima opšte prakse”. Postgrad Med. 122 (2): 157—61. PMID 20203467. S2CID 35321485. doi:10.3810/pgm.2010.03.2133. 
  83. ^ a b Schlesinger, N (2007). „Dijagnostikovanje gihta”. Minerva Med. 98 (6): 759—67. PMID 18299687. 
  84. ^ Sachs L, Batra KL, Zimmermann B (2009). „Medicinske implikacije hiperurikemije”. Med Health R I. 92 (11): 353—55. PMID 19999892. 
  85. ^ Sturrock, R (2000). „Giht. Lako može doći do postavljanja pogrešne dijagnoze”. BMJ. 320 (7228): 132—33. PMC 1128728 . PMID 10634714. doi:10.1136/bmj.320.7228.132. 
  86. ^ a b v g Bruce M Rothschild, MD; Chief Editor: Herbert S Diamond, MD, Serum Uric Acid in: Gout and Pseudogout WorkupWebMD Pristupljeno 31. januar 2014.
  87. ^ Bruce M Rothschild, MD; Chief Editor: Herbert S Diamond, MD, Urinary Uric Acid, in: Gout and Pseudogout WorkupWebMD Pristupljeno 31. januar 2014.
  88. ^ a b Barthelemy, C. R.; Nakayama, D. A.; Carrera, G. F.; Lightfoot Jr, R. W.; Wortmann, R. L. (1984). „Gouty arthritis: A prospective radiographic evaluation of sixty patients”. Skeletal Radiol. 11 (1): 1—8. PMID 6710175. S2CID 22163672. doi:10.1007/BF00361124. 
  89. ^ Dalbeth, N.; Clark, B.; Gregory, K.; Gamble, G.; Sheehan, T.; Doyle, A.; McQueen, F. M. (avgust 2009). „Mechanisms of bone erosion in gout: A quantitative analysis using plain radiography and computed tomography”. Ann Rheum Dis. 68 (8): 1290—5. PMID 18708415. S2CID 28382568. doi:10.1136/ard.2008.094201. .
  90. ^ Dalbeth, N.; Clark, B.; Gregory, K.; Gamble, G.; Sheehan, T.; Doyle, A.; McQueen, F. M. (avgust 2009). „Mechanisms of bone erosion in gout: A quantitative analysis using plain radiography and computed tomography”. Ann Rheum Dis. 68 (8): 1290—5. PMID 18708415. S2CID 28382568. doi:10.1136/ard.2008.094201. .
  91. ^ Al-Arfaj AM, Nicolaou S, Eftekhari A, Munk P, Shojani K, Reid G, et al. Utility of dual energy computed tomography (DECT) i8n tophaceous gout. Ann Rheum Dis. 2008;58:S878..
  92. ^ Shimizu, T.; Hori, H. (septembar 2009). „The prevalence of nephrolithiasis in patients with primary gout: A cross-sectional study using helical computed tomography”. J Rheumatol. 36 (9): 1958—62. PMID 19605673. S2CID 6601313. doi:10.3899/jrheum.081128. .
  93. ^ Pineda, Carlos; Amezcua-Guerra, Luis M.; Solano, Carla; Rodriguez-Henriquez, Pedro; Hernandez-Diaz, Cristina; Vargas, Angelica; Hofmann, Fritz; Gutierrez, Marwin (2011). „Joint and tendon subclinical involvement suggestive of gouty arthritis in asymptomatic hyperuricemia: an ultrasound controlled study.”. Arthritis Res Ther. 13 (1): R4. PMC 3241349 . PMID 21241475. doi:10.1186/ar3223 . 
  94. ^ De Miguel, E.; Puig, J. G.; Castillo, C.; Peiteado, D.; Torres, R. J.; Martín-Mola, E. (januar 2012). „Diagnosis of gout in patients with asymptomatic hyperuricaemia: A pilot ultrasound study”. Ann Rheum Dis. 71 (1): 157—8. PMID 21953340. S2CID 45035516. doi:10.1136/ard.2011.154997. .
  95. ^ Bloch C, Hermann G, Yu T F. (2009). „A radiologic reevaluation of gout: a study of 2000 patients.”. Am J Roentgenol. 134 (4): 781—7. PMID 6767366. doi:10.2214/ajr.134.4.781.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |year= / |date= mismatch (pomoć)
  96. ^ Dalbeth N, McQueen FM (2009). „Use of imaging to evaluate gout and other crystal deposition disorders”. Curr Opin Rheumatol. 21 (2): 124—31. PMID 19339922. S2CID 22685223. doi:10.1097/BOR.0b013e3283257b6c. .
  97. ^ Dalbeth N, Doyle AJ (2012). „Imaging of gout: an overview”. Best Pract Res Clin Rheumatol. 26: 823—38. 
  98. ^ McQueen FM, Reeves Q, Dalbeth N. (2013). „New insights into an old disease: advanced imaging in the diagnosis and management of gout.”. Postgrad Med J. 89 (1048): 87—9. PMID 23112219. S2CID 2616054. doi:10.1136/postgradmedj-2012-131000. .
  99. ^ Ottaviani, S.; Allard, A.; Bardin, T.; Richette, P. (2011). „An exploratory ultrasound study of early gout”. Clin Exp Rheumatol. 29 (5): 816—21. PMID 22011529. .
  100. ^ Dalbeth N, Aati O, Gao A, House M, Liu Q, Horne A; et al. (2012). „Assessment of tophus size: a comparison between physical measurement methods and dual-energy computed tomography scanning.”. J Clin Rheumatol. 18 (1): 23—7. PMID 22157268. S2CID 19463356. doi:10.1097/RHU.0b013e31823e5cda. .
  101. ^ Fodor, D.; Albu, A.; Gherman, C. (2008). „Crystal-associated synovitis- ultrasonographic feature and clinical correlation”. Ortop Traumatol Rehabil. Mar-Apr. 10 (2): 99—110. PMID 18449120. 
  102. ^ De Ávila Fernandes, E.; Kubota, E. S.; Sandim, G. B.; Mitraud, S. A.; Ferrari, A. J.; Fernandes, A. R. (mart 2011). „Ultrasound Features of Tophi in Chronic Tophaceous Gout”. Skeletal Radiol. 40 (3): 309—15. PMID 20676636. S2CID 32643183. doi:10.1007/s00256-010-1008-z. 
  103. ^ Fernandes EA, Lopes MG, Mitraud SA, Ferrari AJ, Fernandes AR. Ultrasound characteristics of gouty tophi in the olecranon bursa and evaluation of their reproducibility. Eur J Radiol. Jan 13;[Medline].
  104. ^ Thiele, R. G.; Schlesinger, N. (jul 2007). „Diagnosis of gout by ultrasound”. Rheumatology (Oxford). 46 (7): 1116—21. PMID 17468505. doi:10.1093/rheumatology/kem058. 
  105. ^ Poh, YIH JIA; Dalbeth, Nicola; Doyle, Anthony; McQueen, Fiona M. (novembar 2011). „Magnetic Resonance Imaging Bone Edema is Not a Major Feature of Gout Unless There is Concomitant Osteomyelitis: 10-year Findings from a High-prevalence Population”. J Rheumatol. 38 (11): 2475—81. PMID 21965640. S2CID 33843915. doi:10.3899/jrheum.110477. .
  106. ^ McQueen, F. M.; Doyle, A.; Reeves, Q.; Gao, A.; Tsai, A.; Gamble, G. D.; Curteis, B.; Williams, M.; Dalbeth, N. (januar 2014). „Bone erosions in patients with chronic gouty arthropathy are associated with tophi but not bone oedema or synovitis: New insights from a 3 T MRI study”. Rheumatology (Oxford). 53 (1): 95—103. PMID 24080252. doi:10.1093/rheumatology/ket329. 
  107. ^ Oostveen, J. C.; Van De Laar, M. A. (avgust 2000). „Magnetic resonance imaging in rheumatic disorders of the spine and sacroiliac joints”. Semin Arthritis Rheum. 30 (1): 52—69. PMID 10966213. doi:10.1053/sarh.2000.8368. 
  108. ^ Pillinger MH, Goldfarb DS, Keenan RT. Gout and its comorbidities. .Bull NYU Hosp Jt Dis. 68: 199—203. 2010.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć).
  109. ^ Meek IL, Picavet HS, Vonkeman HE, Verschuren WM, van de Laar MA.Increased cardiovascular risk factors in different rheumatic diseases compared with the general population.. Rheumatology (Oxford). 52: 210—16. 2013.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć).
  110. ^ Ichikawa N, Taniguchi A, Urano W, Nakajima A, Yamanaka H. (2011). „Comorbidities in patients with gout.”. Nucleosides Nucleotides Nucleic Acids. 30 (12): 1045—50. PMID 22132955. S2CID 8495830. doi:10.1080/15257770.2011.596499. .
  111. ^ Krishnan, E.; Svendsen, K.; Neaton, J. D.; Grandits, G.; Kuller, L. H.; MRFIT Research Group (2008). „Long-term cardiovascular mortality among middle-aged men with gout”. Arch Intern Med. 168 (10): 1104—10. PMID 18504339. doi:10.1001/archinte.168.10.1104. .
  112. ^ Li C, Hsieh MC, Chang SJ. (2013). „Metabolic syndrome, diabetes, and hyperuricemia”. Curr Opin Rheumatol. 25 (2): 210—16. PMID 23370374. S2CID 13401513. doi:10.1097/BOR.0b013e32835d951e. .
  113. ^ Janssens, H. J.; Fransen, J.; Van De Lisdonk, E. H.; Van Riel, P. L.; Van Weel, C.; Janssen, M. (2010-07-12). „A diagnostic rule for acute gouty arthritis in primary care without joint fluid analysis”. Arch Intern Med. 170 (13): 1120—6. PMID 20625017. doi:10.1001/archinternmed.2010.196. .
  114. ^ Jordan, DR (2008). „Bellivea”. Ophthal Plast Reconstr Surg. 24 (5): 403—4. PMID 18806664. doi:10.1097/IOP.0b013e3181837a31. 
  115. ^ Sano K, Kohakura Y, Kimura K, Ozeki S (2009). „Atipično naglo pogoršanje u zglobu šake koje nastaje usled infiltracije tofuskog gihta u tetivu”. Hand (N Y). 4 (1): 78—80. PMC 2654956 . PMID 18780009. doi:10.1007/s11552-008-9120-4. 
  116. ^ Puig, J. G.; Michán, A. D.; Jiménez, M. L.; Pérez De Ayala, C.; Mateos, F. A.; Capitán, C. F.; De Miguel, E.; Gijón, J. B. (april 1991). „Female gout. Clinical spectrum and uric acid metabolism”. Arch Intern Med. 151 (4): 726—32. PMID 2012455. doi:10.1001/archinte.1991.00400040074016. .
  117. ^ Schumacher HR Jr, Chen LX. The practical management of gout. Cleve Clin J Med. 2008;75(suppl 5):S22-S25.
  118. ^ Terkeltaub, R. (2010). „Update on gout: new therapeutic strategies and options”. Nat Rev Rheumatol. 6 (1): 30—8. PMID 20046204. S2CID 19235998. doi:10.1038/nrrheum.2009.236. 
  119. ^ Choi, H. K. (2010). „A prescription for lifestyle change in patients with hyperuricemia and gout”. Curr Opin Rheumatol. 22 (2): 165—72. PMID 20035225. S2CID 19146212. doi:10.1097/BOR.0b013e328335ef38. .
  120. ^ Reber, P.; Crevoisier, X.; Noesberger, B. (1996). „Unusual localisation of tophaceous gout”. Arch Orthop Trauma Surg. 115 (5): 297—9. PMID 8836466. S2CID 35315340. doi:10.1007/BF00439058. .
  121. ^ Schapira, D.; Stahl, S.; Izhak, O. B.; Balbir-Gurman, A.; Nahir, A. M. (avgust 1999). „Chronic tophaceous gouty arthritis mimicking rheumatoid arthritis”. Semin Arthritis Rheum. 29 (1): 56—63. PMID 10468415. doi:10.1016/S0049-0172(99)80038-9. .
  122. ^ Singh, J. A.; Reddy, S. G.; Kundukulam, J. (2011). „Risk factors for gout and prevention: a systematic review of the literature”. Curr Opin Rheumatol. 23 (2): 192—202. PMC 4104583 . PMID 21285714. doi:10.1097/BOR.0b013e3283438e13. .
  123. ^ Bardin T, Desideri G.How to manage patients with gout. Curr Med Res Opin. 2013;29 (Suppl 3):17-24.
  124. ^ Khanna D, Khanna PP, Fitzgerald JD, Singh MK, Bae S, Neogi T, Pillinger MH, Merill J, Lee S, Prakash S, Kaldas M, Gogia M, Perez-Ruiz F, Taylor W, Lioté F, Choi H, Singh JA, Dalbeth N, Kaplan S, Niyyar V, Jones D, Yarows SA, Roessler B, Kerr G, King C, Levy G, Furst DE, Edwards NL, Mandell
  125. ^ Doherty M, Jansen TL, Nuki G, Pascual E, Perez-Ruiz F, Punzi L, So AK, Bardin T.Gout: why is this curable disease so seldom cured? Ann Rheum Dis. 2012 ;71:1765-70.
  126. ^ Zhang, Y.; Neogi, T.; Chen, C.; Chaisson, C.; Hunter, D. J.; Choi, H. K. (2012). „Cherry consumption and decreased risk of recurrent gout attacks”. Arthritis Rheum. 64 (12): 4004—1. PMC 3510330 . PMID 23023818. doi:10.1002/art.34677. .
  127. ^ Bray, G. A. (2012). „Fructose and risk of cardiometabolic disease”. Curr Atheroscler Rep. 14 (6): 570—8. PMC 8407053 . PMID 22949106. doi:10.1007/s11883-012-0276-6. .
  128. ^ Zhang W, Doherty M, Bardin T, et al. (2006). „Preporuke u vezi sa gihtom koje se baziraju na EULAR( Evropsko udruženje za borbu protiv reumatizma, prim prev) Drugi deo: Lečenje. Izveštaj operativne grupe Stalnog komiteta EULARA za međunarodne kliničke studije uključujući i terapeutiku (Escisit)”. Ann. Rheum. Dis. 65 (10): 1312—24. PMC 1798308 . PMID 16707532. doi:10.1136/ard.2006.055269. 
  129. ^ Schumacher Jr, H. R.; Boice, J. A.; Daikh, D. I.; Mukhopadhyay, S.; Malmstrom, K.; Ng, J.; Tate, G. A.; Molina, J. (2002). „Randomised double blind trial of etoricoxib and indometacin in treatment of acute gouty arthritis”. BMJ 2001. 324 (7352): 1488—92. PMC 116444 . PMID 12077033. doi:10.1136/bmj.324.7352.1488. .
  130. ^ Altman RD, Honig S, Levin JM, Lightfoot RW. (1988). „Ketoprofen versus indomethacin in patients with acute gouty arthritis: a multicenter, double blind comparative study.”. J Rheumatol. 15 (9): 1422—6. PMID 3058974. .
  131. ^ Maccagno A, Di Giorgio E, Romanowicz A. (1991). „Effectiveness of etodolac ('Lodine') compared with naproxen in patients withacute gout.”. Curr Med Res Opin. 12 (7): 423—9. PMID 1838075. doi:10.1185/03007999109111513. .
  132. ^ Rubin BR, Burton R, Navarra S, Antigua J, Londono J, Pryhuber KG; et al. (2004). „Efficacy and safety profile of treatment with etoricoxib 120 mg once daily compared with indomethacin 50 mg three times daily in acute gout: a randomized controlled trial.”. Arthritis Rheum. 50 (2): 598—606. PMID 14872504. doi:10.1002/art.20007. .
  133. ^ Willburger RE, Mysler E, Derbot J, Jung T, Thurston H, Kreiss A; et al. (2010). „Lumiracoxib 400 mg once daily is comparable to indomethacin 50 mg three times daily for the treatment ofacute flares of gout”. Rheumatology (Oxford). 46 (7): 1126—32. PMID 17478464. doi:10.1093/rheumatology/kem090.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |year= / |date= mismatch (pomoć).
  134. ^ Terkeltaub, R. A.; Furst, D. E.; Bennett, K.; Kook, K. A.; Crockett, R. S.; Davis, M. W. (2010). „High versus low dosing of oral colchicine for early acute gout flare: Twenty-four-hour outcome of the first multicenter, randomized, double-blind, placebo-controlled, parallel-group, dose-comparison colchicine study”. Arthritis Rheum. 62 (4): 1060—8. PMID 20131255. S2CID 205424044. doi:10.1002/art.27327. .
  135. ^ Ahern MJ, Reid C, Gordon TP, McCredie M, Brooks PM, Jones M. (1987). „Does colchicine work? The results of the first controlled study in acute gout.”. Aust N Z J Med. 17 (3): 301—4. PMID 3314832. doi:10.1111/j.1445-5994.1987.tb01232.x. .
  136. ^ Wason S, Faulkner RD, Davis MW. (2007). „Colchicine dosing guidelines for gout patients with varying degrees of renal impairmentbased on pharmacokinetic data”. Arthritis Rheum. 63 Suppl: S1013. 
  137. ^ Man CY, Cheung IT, Cameron PA, Rainer TH. (2007). „Comparison of oral prednisolone/paracetamol and oral indomethacin/ paracetamol combination therapy in the treatment of acute goutlike arthritis: a double-blind, randomized, controlled trial”. Ann Emerg Med. 49 (5): 670—7. PMC 7115288 . PMID 17276548. doi:10.1016/j.annemergmed.2006.11.014. .
  138. ^ Fernández, C.; Noguera, R.; González, J. A.; Pascual, E. (1999). „Treatment of acute attacks of gout with a small dose of intraarticular triamcinolone acetonide”. J Rheumatol. 26 (10): 2285—6. PMID 10529162. .
  139. ^ Schumacher HR, Berger MF, Li-Yu J, Perez-Ruiz F, Burgos-Vargas R, Li C. (2012). „Efficacy and tolerability of celecoxib in the treatment of acute gouty arthritis: a randomized controlled trial.”. J Rheumatol. 39 (9): 1859—66. PMID 22859357. S2CID 24105535. doi:10.3899/jrheum.110916. .
  140. ^ Barthelemy C R, Nakayama D A, Carrera G F, Lightfoot R W, Wortmann R L. Gouty arthritis: a prospective radiographic evaluation of sixty patients. Skel Radiol 1984; 111–8.
  141. ^ Clinical Knowledge Summaries. „Giht - Lečenje – Kakvo lečenje se preporučuje kod akutnog gihta?”. National Library for Health. Arhivirano iz originala 16. 12. 2008. g. Pristupljeno 10. 01. 2014. 
  142. ^ a b „Information for Healthcare Professionals: New Safety Information for Colchicine (marketed as Colcrys)”. U.S. Food and Drug Administration. Arhivirano iz originala 18. 10. 2009. g. 
  143. ^ Man CY, Cheung IT, Cameron PA, Rainer TH (2007). „Poređenje oralne upotrebe kombinacije prednizolon/paracetamola u lečenju akutnog artritisa koji je nalik na giht: nasumični kontrolisani placebo test”. Annals of Emergency Medicine. 49 (5): 670—7. PMC 7115288 . PMID 17276548. doi:10.1016/j.annemergmed.2006.11.014. 
  144. ^ a b v g „UHL(Uprava za hranu i lekove) odobrava novi lek za giht”. FDA. 
  145. ^ Sundy JS, Baraf HS, Yood RA, Edwards NL, Gutierrez-Urena SR, Treadwell EL, Vázquez-Mellado J, White WB, Lipsky PE, Horowitz Z, Huang W, Maroli AN, Waltrip RW, Hamburger SA, Becker MA (17. 08. 2011). „Efikasnost i podnošljivost peglotikaze kod lečenja hroničnog gihta kod pacijenata koji uporno koriste konvencionalne lekove: dva kontrolisana testa po slobodnom izboru”. JAMA: The Journal of the American Medical Association. 306 (7): 711—20. PMID 21846852. doi:10.1001/jama.2011.1169. 
  146. ^ 115.Sundy JS, Baraf HS, Yood RA, Edwards NL, Gutierrez-Urena SR, Treadwell E, et al. Efficacy and tolerability of pegloticase for the treatment of chronic gout in patients refractory to conventional treatment: two randomized controlled trials. .JAMA. 306: 711—20. 2011.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  147. ^ George RL Jr, Sundy JS. Pegloticase for treating refractory chronic gout.. Drugs Today (Barc). 48 (7): 441—9. 2012.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  148. ^ Biggers K, Scheinfeld N. (2008). „Pegloticase, a polyethylene glycol conjugate of uricase for the potential intravenous treatment of gout”. Curr Opin Investig Drugs. 9 (4): 422—442. PMID 18393109. .
  149. ^ Ali S, Lally EV (2009). „Neuspešno lečenje gihta”. Medicine and Health, Rhode Island. 92 (11): 369—71. PMID 19999896. 
  150. ^ a b v Agabegi, Elizabeth D; Agabegi, Steven S. (2008). Step-Up to Medicine (Step-Up Series). Hagerstwon, MD: Lippincott Williams & Wilkins. str. 251. ISBN 978-0-7817-7153-5. Arhivirano iz originala 26. 04. 2016. g. 
  151. ^ Ye P, Yang S, Zhang W, Lv Q, Cheng Q, Mei M, Luo T, Liu L, Chen S, Li Q. (2013). „Efficacy and tolerability of febuxostat in hyperuricemic patients with or without gout: a systematic review and meta-analysis.”. Clin Ther. 35 (2): 180—9. PMID 23332451. doi:10.1016/j.clinthera.2012.12.011. .
  152. ^ Choi HK, Gao X, Curhan G Unos vitamina C i rizik od nastanka gihta kod muškaraca: studija o izgledima, Arch. Intern. Med. 2009, 169:502–507
  153. ^ Choi HK, Curhan G, Konzumiranje kafe, čaja, i kofeina i nivo mokraćne kiseline u serumu: treća nacionalna anketa na temu zdravlja i ishrane, Arthritis Rheum. 2007. 57:5 rr.= 816–821
  154. ^ Abrams B, (2005) Giht je indikator poremećaja spavanja, Sleep 28; 275
  155. ^ a b Kim SY, De Vera MA, Choi HK (2008). „Giht i mortalitet”. Clin. Exp. Rheumatol. 26 (5 Suppl 51): S115—9. PMID 19026153. 
  156. ^ „New therapeutic options for gout here and on the horizon - The Journal of Musculoskeletal Medicine”. Arhivirano iz originala 20. 05. 2010. g. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi

Klasifikacija
Spoljašnji resursi

  Mediji vezani za članak Giht na Vikimedijinoj ostavi


 Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).