Grenlandsko more

море

Grenlandsko more predstavlja morski basen smešten između Grenlanda na zapadu, Svalbarda na severoistokuistoku, ostrva Jan Majen na istoku i Islanda na jugu.[1][2] Od Severnog ledenog okeana ga razdvaja Framov moreuz dok je od Severnog Atlantika razdvojen Norveškim morem i Danskim prolazom. U zavisnosti od izvora Grenlandsko more se nekada definiše kao ivično more Atlantika, odnosno Arktičkog okeana. Obuhvata površinu od oko 1.205.000 km² i odlikuje se jako velikim dubinama, u proseku oko preko 1.400 metara (maksimalna dubina 4.846 m). Nalazi se u zoni hladne polarne arktičke klime koju odlikuju temperature uglavnom ispod 0°C. Grenlandsko more je gusto naseljeno nižim formama života sa dna lanca ishrane. Veliki beskičmenjaci, ribe, ptice i sisari (uključujući foke, kitove i delfine) svi se hrane manjim beskičmenjacima i malim organizmima.

Grenlandsko more
Ledeni breg Grenlandskog mora
Karta ivičnih mora Severnog Atlantika
LokacijaSeverni Atlantik
Zemlje basenaGrenland; Island; Norveška
Površina1.205.000 km2
Pros. dubina1.444 m
Maks. dubina4.846 m
Zapremina1.747.250 km3
Salinitetizmeđu 32 i 35‰
Vodena površina na Vikimedijinoj ostavi

Grenlandsko more se često definiše kao deo Arktičkog okeana,[1][2][3] a ponekad kao deo Atlantskog okeana.[4] Međutim, definicije Arktičkog okeana i njegovih mora imaju tendenciju da budu neprecizne ili proizvoljne. U opštoj upotrebi izraz „Arktički okean“ bi isključio Grenlandsko more.[5] U okeanografskim studijama Grenlandsko more se smatra delom Nordijskih mora, zajedno sa Norveškim morem. Nordijska mora su glavna veza između Arktika i Atlantskog okeana i kao takva mogu biti od velikog značaja u mogućem prekidu termohalinske cirkulacije. U okeanografiji se Arktički okean i Nordijska mora često zajednički nazivaju „Arktičko Sredozemno more“, rubno more Atlantika.[6][7][8]

Istorija uredi

Dok je ovo more poznato milenijumima, prva naučna istraživanja sprovedena su 1876–1878 u okviru Norveške severnoatlantske ekspedicije.[9] Od tada je nekoliko zemalja, uglavnom Norveška, Island i Rusija, poslale naučne ekspedicije u to područje. Složeni sistem vodenih struja u Grenlandskom moru opisao je 1909. Fridtjof Nansen.[2]

Grenlandsko more je bilo popularno lovište za kitolovsku industriju tokom 300 godina, sve do 1911, prvenstveno sa sedištem u Špicbergenu. U tom trenutku, ranije bogata populacija kitova, bila je toliko iscrpljena da industrija više nije bila profitabilna. Preostali kitovi Grenlandskog mora su od tada zaštićeni, ali populacije nisu pokazale nikakve dokaze značajnije regeneracije. Od kasnih 1990-ih, polarni biolozi izveštavaju o povećanju lokalne populacije grenlandskih kitova, a 2015. arktički naučnici su otkrili iznenađujuće obilje na malom području. Ovi rezultati se mogu protumačiti kao rani znak početka oporavka ove vrste, koja je nekada činila najveću populaciju grenlandskih kitova na svetu, sa procenjenih 52.000 kitova.[10]

Inuiti su lovili kitove u neindustrijskim razmerama u Grenlandskom moru od 15. veka, o čemu svedoči arheologija.[10]

Prvi potpuni prelazak Grenlandskog mora na ljudski pogon ostvaren je 2017. godine veslačkom ekspedicijom Polar Rov koju je predvodio Fjan Pol.[11][12]

Nafta i gas uredi

Američki geološki institut je procenio da se najmanje 13% neotkrivenih svetskih nalazišta nafte i 30% svetskih neotkrivenih džepova gasa nalazi na Arktiku, pri čemu Grenlandsko more potencijalno sadrži velike količine prirodnog gasa i manje količine tečnog prirodnog gasa i sirove nafte.[13][14] Ovo je navelo grenlandskog ministra i pokrajinsko veće da ponude veliki broj priobalskih koncesija za potencijalno vađenje ugljovodonika (nafta i gas). Većina koncesija se nalazi u morima zapadno od Grenlanda (prvenstveno u Dejvisovom moreuzu i Bafinovom zalivu), ali i 19 koncesija u Grenlandskom moru.[15][16]

Krajem 2013. godine, ukupno tri konzorcijuma su dobila prava na ekstrakciju ugljovodonika na četiri velika područja Grenlandskog mora od Grenlandskog biroa za minerale i naftu. Konzorcijume predvode naftne kompanije Statoil, Ševron i Eni, ali to uključuje i nekoliko drugih manjih kompanija kao što su Šel, Britiš Petroleum, DONG Enerdži i Nunaoil. Od tada je prodata peta koncesija na ugljovodonike.[17][18] Ekson Mobil, najveća naftna kompanija na svetu i sa mnogo iskustva na Arktiku, takođe je u početku aplicirala za pravo na vađenje nafte u Grenlandskom moru, ali se povukla u decembru 2013. iz neobjašnjivih razloga, i umesto toga koncentrišući napore na gas iz škriljaca i američko tržište.[19][20]

Bušenje nafte u dubokim vodama u arktičkom okruženju ispunjenom ledom predstavlja potencijalni novi poduhvat za naftnu industriju i predstavlja mnoge rizike i opasnosti. Zbog ovih poteškoća, Savet ministara Grenlanda očekuje da se prve istražne vežbe održe ne ranije od sredine 2020-ih. Oni procenjuju da će potpuni preliminarni program sa seizmičkim istraživanjima, istražnim bušotinama i odgovarajućim bezbednosnim merama trajati oko 16 godina i ulaganje od oko 500 miliona američkih dolara u svaku koncesiju.[15][20]

Reference uredi

  1. ^ a b „Greenland Sea” (na jeziku: ruski). Great Soviet Encyclopedia. Arhivirano iz originala 14. 5. 2013. g. Pristupljeno 5. 9. 2010. 
  2. ^ a b v „Greenland Sea”. Encyclopædia Britannica on-line. 
  3. ^ Greenland Sea, MarBEF Data System – European Marine Gazetteer
  4. ^ Reddy, M. P. M. (2001). Descriptive Physical Oceanography. Taylor & Francis. str. 8. ISBN 978-90-5410-706-4. 
  5. ^ Serreze, Mark C.; Barry, Roger Graham (2005). The Arctic climate system. Cambridge University Press. str. 19. ISBN 978-0-521-81418-8. Pristupljeno 27. 11. 2010. 
  6. ^ Blindheim, Johan; Østerhus, Svein (2005). „The Nordic Seas, Main Oceanographic Features”. Ur.: Drange, Helge. The Nordic seas: an integrated perspective : oceanography, climatology, biogeochemistry, and modeling. American Geophysical Union. str. 11—38. ISBN 978-0-87590-423-8. 
  7. ^ Loeng, Harald (2005). „Chapter 9: Marine Systems”. Ur.: Symon, Carolyn. Arctic Climate Impact Assessment. Cambridge University Press. str. 453—493. ISBN 978-0-521-86509-8. Pristupljeno 27. 11. 2010. 
  8. ^ Meincke, J; Rudels, B; Friedrich, H J (1997). „The Arctic Ocean–Nordic Seas thermohaline system”. ICES Journal of Marine Science. 54 (3): 283—299. doi:10.1006/jmsc.1997.0229 . 
  9. ^ Norwegian North-Atlantic Expedition (1876–1878), also [1]
  10. ^ a b Matt Walker (22. 7. 2015). „secret whale refuge”. BBC Earth. Pristupljeno 27. 10. 2015. 
  11. ^ „Speaking With the Men of the Record-Breaking Polar Row Expedition”. Men's Journal (na jeziku: engleski). 2017-09-08. Pristupljeno 2018-04-20. 
  12. ^ „First row across the Greenland Sea”. Guinness World Records (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2018-06-03. 
  13. ^ „90 Billion Barrels of Oil and 1,670 Trillion Cubic Feet of Natural Gas Assessed in the Arctic”. US Geological Survey (USGS). 23. 7. 2008. Pristupljeno 17. 4. 2016. 
  14. ^ „Assessment of Undiscovered Oil and Gas Resources of the East Greenland Rift Basins Province” (PDF). US Geological Survey (USGS). avgust 2007. Pristupljeno 17. 4. 2016. 
  15. ^ a b Kevin Casey (20. 1. 2014). „Greenland's New Frontier: Oil and Gas Licenses Issued, Though Development Likely Years Off”. The Arctic Institute. Arhivirano iz originala 27. 4. 2016. g. Pristupljeno 16. 4. 2016. 
  16. ^ „Current Licences”. Bureau of Mineral and Petroleum (Greenland). Arhivirano iz originala 13. 5. 2016. g. Pristupljeno 16. 4. 2016. 
  17. ^ „Map of exclusive hydrocarbon licences” (PDF). Bureau of Mineral and Petroleum (Greenland). februar 2016. Arhivirano iz originala (PDF) 13. 5. 2016. g. Pristupljeno 16. 4. 2016. 
  18. ^ „Approved Hydrocarbon Activities”. Bureau of Mineral and Petroleum (Greenland). 31. 10. 2015. Arhivirano iz originala 13. 5. 2016. g. Pristupljeno 16. 4. 2016. 
  19. ^ „Managing Arctic resources”. ExxonMobil. Pristupljeno 16. 4. 2016. 
  20. ^ a b Kevin McGwin (12. 12. 2013). „If Exxon speaks, will oil industry listen?”. The Arctic Journal. Arhivirano iz originala 17. 4. 2016. g. Pristupljeno 16. 4. 2016. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi