Grčko-turski rat (1919—1922)

Grčko-turski rat vođen između maja 1919. i oktobra 1922. Neki ga zovu Rat u Maloj Aziji ili Grčkom kampanjom u Turskom ratu za nezavisnost.

Grčko-turski rat (1919—1922)
Deo Turskog rata za nezavisnost

Grčki napad
Vreme15. maj 191911. oktobar 1922.
Mesto
UzrokProširenje Grčke na račun Turske
Ishod Pobjeda Turske Republike
Sukobljene strane
 Kraljevina Grčka
Podrška:
 Ujedinjeno Kraljevstvo
Osmansko carstvo Turski revolucionari
Podrška:
 Sovjetska Rusija[1]
 Kraljevina Italija[2][3][4]
Komandanti i vođe
Kraljevina Grčka Leonidas Paraskevopulos
Kraljevina Grčka Anastasios Papulas
Kraljevina Grčka Jorgos Hadžianestis
Mustafa Kemal Ataturk
Osmansko carstvo Ismet Inonu
Osmansko carstvo Fevzi Cakmak
Osmansko carstvo Ali Fuat Cebesoy
Jačina
200.000 * 120.000 * + lokalna milicija
Žrtve i gubici
23.000 **
20,820 ***[traži se izvor]
20.540 **
10,000 ***[traži se izvor]

To je bio niz vojnih pohoda tokom komadanja Osmanskog carstva, nakon Prvog svetskog rata. Rat je vođen između grčke vojske i osmanske regularne vojske i turskih nacionalista, koji su kasnije osnovali Republiku Tursku.[5][6]

Grčka kampanja otpočela je zato što su saveznici iz Antante, posebno britanski premijer Dejvid Lojd Džordž, obećali Grčkoj, za savezništvo u ratu, teritorijalno proširenje na račun protivničkog Osmanskog carstva. Završio je tako da su se Grci morali povući na granice od pre početka rata i velikom razmenom stanovništva, s novo ustanovljenom Republikom Turskom, i mirovnim ugovorom iz Lozane.

Propast vojne kampanje Grčke, neuspesi u tursko-jermenskom ratu, kao i neuspesi u francusko-turskom ratu protiv Turskog nacionalističkog pokreta, prisilili su Saveznike, da napuste Mir iz Sevra i pregovaraju u Lozani o novom mirovnom sporazumu. Na kraju su morali priznati nezavisnost Turske Republike i turski suverenitet nad Istočnom Trakijom i Anadolijom.

Pozadina sukoba uredi

Geopolitički okvir sukoba uredi

Geopolitički kontekst sukoba proizlazi iz posledica Prvog svjetskog rata, kao i činjenice da je Osmansko carstvo bilo uključeno u bliskoistočne intrige. Grci su dobili naredbu da se iskrcaju u Smirnu (tur. İzmir) od stane Antante, kao deo dogovora o deobi Osmanskog carstva. Tokom tog sukoba, Osmansko carstvo se potpuno urušilo, i bilo prisiljeno od strane pobedničke Antante, da potpiše Mirovni ugovor u Sevru 10. avgusta 1920. Bilo je puno tajnih sporazuma koji su uključivali komadanje Osmanskog carstva, nakon Prvog svetskog rata. Trojna Antanta je davala kontradiktorna obećanja Grcima na račun Male Azije.

Na Pariskoj mirovnoj konferenciji, 1919., Grčki premijer Venizelos, snažno je lobirao je za veliko proširenje Grčke, tzv. Veliku Ideju (grč. Μεγάλη Ιδέα) koja bi uključivala nekoliko grčkih zajednica u Severnom Epiru, Trakiji i Maloj Aziji. Saveznici, a posebno britanski premijer Dejvid Lojd Džordž su obećali Grčkoj teritorije u zamenu za velike žrtve i troškove koje su Grci podneli tokom rata na strani saveznika iz Antante. To je uključivalo istočnu Trakiju, ostrva Imbros (turski: Gokceada) i Tenedos (turski: Bozcaada), kao i delove zapadne Anadolije, oko grada Smirne, gde je u to vreme živela značajna grčka zajednica.

Italo-anglo-francuski sporazum iz Sen Žan de Morjena, potpisan 26. aprila 1917, ustanovio je „bliskoistočne interese" Italije ali je taj dogovor prekršen grčkim oslobađanjem Smirne, koja je obećana Italiji. Pre samog oslobođenja, italijanska delegacija se opirala ideji grčkog zauzimanja zapadne Anadolije. Nakon toga napustila je Parisku mirovnu konferenciju i nije se vratila do 5. maja. Odlazak Italijana olakšao je posao Lojd Džordžu da uveri Francusku i SAD da daju prednost Grcima u vojnim operacijama u Zapadnoj Anadoliji u odnosu na Italijane.

Po nekim istoričarima, grčko oslobođenje Smirne bila je kap koja je prelila čašu i uzrokovala Turski nacionalistički pokret. Po britanskom istoričaru Arnoldu Tojnbiju, to je bila sramota Venizelosa i Lojda Džordža, koji su načinili velike greške i izazvali velike patnje grčkog i turskog stanovništva (masovnog preseljenja). Tako su nestali Pontski Grci, istovremeno to je izazvalo i promenu etničkog stanja stanovništva u Severnoj Grčkoj, gde je većina prognanika upućena, naročito u Makedoniji i Trakiji, gde se promenio etnički sastav stanovništva, što je izazvalo dalje krize koje se protežu i danas.

Grčka zajednica u Anadoliji uredi

Jedan od glavnih argumenata Grčke vlade za upućivanje vojne ekspedicije u Malu Aziju, bila je i brojna Grčka zajednica u Anadoliji.

Grci su od antičkih vremena naseljavali Malu Aziju (Jonjani). Grčke kolonije u Maloj Aziji, bile su značajan deo grčkog sveta, i uvek pod kontrolom Grka, od bronzanog doba, preko helenizma, Vizantije pa sve do kraja 15. veka, kad su Osmanlije osvojile i poslednje enklave. Pre Prvog svetskog rata oko 2,5 miliona Grka živelo je unutar teritorije Turske (kakva je danas). Novoustanovljena turska vlada je započela 1915. sa rigidnom nacionalističkom politikom protiv manjinskih zajednica, koja se po nekim istoričarima naziva - genocidom (najpoznatiji su masakri i progoni Jermena), kao i progon drugih manjinskih zajednica (uglavnom hrišćana). Između ostalog na taj način je prognana i etnički očišćena brojna grčka zajednica u Pontu, Maloj Aziji i Zapadnoj Anadoliji).

Tadašnji grčki premijer Elefterios Venizelos, u izjavi datoj britanskim novinarima rekao je: da Grčka ne ratuje protiv islama, već protiv anahrone, korumpirane i nesposobne vlasti, koju će isterati sa onih područja gde Grci čine većinu stanovništva. Protivnici grčkih stanovišta, branili su novu tursku vladu, činjenicama da je ona tek ustanovljena, i preslaba da bi mogla efikasno delovati, kao i time da je ona ionako pod kontrolom britanskih okupacionih vlasti.

Grčki nacionalizam uredi

Jedan od velikih pokretača rata bila je grčka nacionalna Velika ideja (grčki: Megali idea), zapravo jedna vrsta ponovnog vaskrsenja Vizantijskog carstva, na obe obale Egejskog mora. U vreme grčke borbe za nezavisnost od Otomanskog carstva (1830), Megali idea je igrala veliku ulogu u grčkoj politici i nacionalnoj svesti.

Velika ideja ipak nije samo ideja KSIKS, vekovnog probuđenog nacionalizma. Ona je u korenima mnogih grčkih verovanja, kao što su da Konstatinopolj ponovo treba obnoviti kao sedište hrišćanstva, i da treba ponovo osnovati hrišćansko Vizantijsko carstvo koje je propalo 1453. Kao i da crkva Sveta Sofija ponovo treba da bude u hrišćanskim rukama. Velika ideja je uključivala je Konstantinopolj, Krit, Tesaliju, Epir, Makedoniju, Trakiju, Egejske ostrva, Kipar, obalu Male Azije, pa čak i Pont u Crnom moru.

Vojne operacije uredi

Vojni aspekt sukoba počeo je Sporazumom o prekidu vatre iz Mudrosa. Grčko-turski rat se može podeliti u tri perioda.

  • Prvi deo, (od maja 1919. do novembra 1920), uključuje iskrcavanje grčke vojske u Maloj Aziji i njeno učvršćivanje po obali Egeja.
  • Drugi deo je trajao od oktobra 1920. do juna 1921. Njega su karakterisale grčke ofanzivne vojne operacije.
  • U trećem, završnom periodu, koji je trajao do avgusta 1922, Turci su preuzeli stratešku inicijativu i prisilili grčku vojsku na napuštanje Male Azije.

Zaposedanje Smirne od strane Grka, maja 1919. uredi

20.000 grčkih vojnika iskrcalo se u Izmir (Smirnu) 15. maja 1919. i preuzelo kontrolu nad gradom i okolinom, pod zaštitom grčke, francuske i britanske mornarice. Pravna osnova tog čina bio je član 7. primirja iz Mudrosa, koji je dozvoljavao Saveznicima „zauzeće bilo koje strategijske pozicije ako bi to zahtevala sigurnost Saveznika“.

Grčke snage su u međuvremenu ušle i u istočnu Trakiju.

Grci u Izmiru i ostali hrišćani, većinom Jermeni, koji su činili manjinu po turskim izvorima, a većinu po grčkim, dočekali su grčke vojnike kao oslobodioce. Nasuprot tome tursko stanovništvo, je u njima videlo zavojevače. Grčko iskrcavanje je prošlo uz sporadični otpor manjih neregularnih turskih vojnih grupa po periferiji. Većina regularne vojske dočekala je Grke u miru ili se povukla dublje u unutrašnjost.

Dok je turskoj vojsci naređeno da ne puca, turski ekstremista Hasan Tahsin je ubio grčkog službenika. Na to su grčki vojnici otvorili vatru na turske vojnike i vladinu zgradu, oko 300 do 400 Turaka i oko 100 Grka je poginulo tog prvog dana. Grčka uprava bila je ponižavajuća za muslimane, naročito kad se zahtevalo skidanje fesova (sa muških glava) i feredža sa ženskih lica, što su ortodoksni islamski vernici doživljavali kao tešku uvredu i teror nad sobom.

Grčka letnja ofanziva 1920. uredi

U leto 1920, grčka vojska preduzela je seriju uspešnih napada u pravcu doline Meander (Menderes), Peramosa i Filadelfije. Ciljevi ove ofanzive bili su osiguranje strateške dubine za odbranu Smirne (Izmira) i njene okoline. Na kraju te kampanje Grci su povećali slobodnu teritoriju u Anadoliji.

Mirovni ugovor iz Sevra avgusta 1920. uredi

Otomanska Imperija je potpisala 10. avgusta 1920. Sporazum iz Sevra, prepuštajući Grčkoj Trakiju, sve do linije Čatalja. Ono što je bilo još značajnije, je da je Turska dala prava Grčkoj na ostrva Imbros i Tenedos, zadržavši malu teritoriju oko Konstantinopolja, ostrva u Mramornom moru, i „mali uski pojas Evropskog tla“. Bosforski tesnac prepušten je pod kontrolu Međunarodne komisije i otvoren za saobraćaj svima.

Turska je bila prisiljena da prepusti teritoriju oko grada Smirne (Izmir). Grci su upravljali enklavom Izmir, ali suverenitet je nominalno ostao pod sultanom. Po provizornom sporazumu, Smirnom (Izmirom) bi upravljao lokalni parlament u periodu od pet godina, a zatim bi se uključila u Kraljevinu Grčku, ako se tako odluči na plebiscitu koji bi trebalo da se održi pod pokroviteljstvom Lige naroda.

Sporazum nikad nije ratifikovan ni od strane Osmanskog carstva, a ni od Grčke.

Grčka ekspanzija oktobra 1920. uredi

U oktobru 1920. grčka vojska je napredovala u unutrašnjost Anadolije uz podršku Lojda Džordža, koji je time želeo da poveća pritisak na Turke da potpišu Ugovor iz Sevra. Ova avantura otpočela je tokom liberalne vlade Elefteriosa Venizelosa, koji je ubrzo je izgubio izbore i vlast. Njega je zamenio Dimitrios Gounaris, koji je unapredio neiskusne monarhističke oficire za vrhovne komandante.

Kralj Konstantin I je lično preuzeo komandu nad vojskom iz Smirne (Izmir). Strategijski ciljevi ovih operacija bili su: poraziti turske nacionaliste i prisiliti Mustafu Kemala Ataturka na mirovne pregovore. Grci, su bili brojniji i modernije opremljeni i želeli što brži sukob sa slabo opremljenom turskom vojskom.

Smrt kralja Aleksandra i odstupanje premijera Venizelosa, oktobar 1920. uredi

U oktobru 1920, Kralj Aleksandar je umro zbog ugriza svog kućnog ljubimca - majmuna. Taj incident zove se „majmunski ugriz koji je promenio grčku istoriju“. Venizelos je i tako želeo republiku i to jedva dočekao da ukine monarhiju. Nakon smrti kralja Aleksandra, zakazani su novi izbori za 1. novembar 1920. Ubrzo je izbio sukob između podupiratelja Venizelosa i onih koji su podržavali novog pretendenta za grčkog kralja Konstantina. Rat je naterao mnoge Grke da promene mišljenje, i glasaju za promene. Na veliko iznenađenje mnogih, Venizelos je dobio samo 118 od mogućih 369 mesta. Veliki poraz primorao je Venizelosova i nekoliko njegovih bliskih saradnika da napuste zemlju. Nova vlada pripremila je plebiscit za povratak kralja Konstantina. Plebiscitom je kralj pozvan da se vrati u domovinu, a grčka vojska koja je trebalo da štiti Smirnu i Egejsku obalu uputila se u marš na Ankaru.

Prva bitka kod Inenija, decembar 1920. uredi

U decembru, 1920. Grci su dospeli do Eskisehira. Naišavši na snažan otpor, vratili su se na prvobitne položaje. Na početku 1921. Grci su obnovili svoje napade, ali su opet naišli na snažan otpor turskih nacionalista, koji su se borili neuporedivo bolje i motivisanije i bili opremljeni poput regularne vojske.

Grčka strateška inicijativa je prvi put zaustavljena u Prvoj bici kod Inenija (11. januara 1921). Taj razvoj događaja naveo je Saveznike da predlože na osnovi ugovora iz Sevra, konferenciju u Londonu gde su i obe turske strane bile prisutne: turski revolucionari (koji ugovor iz Sevra nisu priznavali), kao i otomanska vlada. I pored toga što su postignuti neki dogovori sa Italijom, Francuskom i Velikom Britanijom, odluku nije podržala Grčka vlada koja je verovala da i dalje ima stratešku inicijativu i da će pregovarati sa jačih pozicija. Grci su započeli, drugu bitku kod Inenija (27. marta) i uspeli da poraze Turke (30. marta). Britanci su podržavali grčku teritorijalnu ekspanziju, ali nisu hteli direktno da učestvuju u vojnim operacijama da ne bi provocirali Francuze.

Bitka kod Sakarje, avgust 1921. uredi

U julu, 1921, osvežena grčka vojska je pobedila turske snage pod komandom Ismeta Inenia u bici kod Kutahja - Eskisehir i izbila na obale reke Sakarje (grč. Sangarios), na manje od 100 km zapadno od Ankare. Turska vojska je imala brojne fanatične dobrovoljce, koji su izgarali u bici. Ali i pored sovjetske vojne pomoći, bili su slabo opremljeni, sa privatnim puškama pokupljenim zbrda zdola, sa malo municije, i bez uniformi. Poraz je bio posledica toga. Grčki kralj Konstantin je likovao, i pozvao britanske oficire na pobedničku večeru u Kemalov glavni grad.

U međuvremenu, turski parlament, nezadovoljan potezima Ismeta Inenija kao komandanta na zapadnom frontu, želeo je da Mustafa Kemal i štabni general Fevzi Cakmak preuzmu komandu nad odbranom. Strah od grčkog napredovanja kulminirao je za 21 dan u bici kod Sakarje (23. avgust - 13. septembar 1921). Turske odbrambene položaji bili su na uzvisinama, a trebalo je da ih Grci zauzmu na juriš. Visovi su padali iz ruke u ruku, po nekoliko puta. Ključni moment bitke bio je grčki pokušaj zauzimanja Hajmana, na svega 40 km južno od Ankare, koji su Turci uspeli da zadrže. Bitka je iscrpila obe strane, ali to je bio ipak prvi poraz Grka, koji su se morali povući na ranije položaje. Slabosti grčke pozicije su bili velika razvučenost prednjih linija, isprekidane linije opskrbe, i zbog toga nedostaci municije u ključnim momentima.

To je bilo najviše što su Grci mogli postići u Anadoliji. Za nekoliko nedelja vratili se na položaje koje su držali u julu.

Turski parlament nagradio je vojskovođe Mustafu Kemala i Fevzi Cakmaka, činom feldmaršala, za zasluge u bici. Do današnjeg dana niko drugi nije dobio čin od pet generalskih zvezdica u Turskoj republici.

Kraj grčke ofanzive uredi

Po nekima, Grci su poraženi jer im je izostala Saveznička vojna podrška. Ali po drugim stavovima, stvar je stajala obrnuto. Britanske snage zauzele su Bosporski tesnac, najbogatiji deo Turske, francuska vojska napadala je na Turke sa juga i zauzela gradove na jugu Anadolije (uključujući Adanu), a Turci su za vratom imali i jermenske borce koji su digli pobunu i tako otvorili i treći front. Sve to bilo je i više nego izdašna pomoć.

U međuvremenu su Turci osigurali sovjetsku podršku, vrativši Sovjetima grad Batum. Italijani su koristili svoju vojnu bazu u Antaliji da naoružaju i izvežbane turske snage u borbi protiv Grka. U javnim istupima, Mustafa Kemal razvio je misao o Anadoliji kao „tvrđavi protiv agresije na Istok“. Bitka nije bila dakle samo za Tursku već za čitav Istok. To je mobilisalo mudžahedine po čitavoj Aziji, i pribavilo Turskom nacionalnom pokretu brojne simpatizere i podupiratelje.

Kilafetski komitet u Bombaju počeo je da prikuplja pomoć Turskom nacionalnom otporu. Oni su izjavili: „Mustafa Kemal-paša učinio je čuda i nemate pojma koliko ljudi u Indiji obožava njegovo ime...“ Ipak, glavni razlog grčkog poraza bio je loše planiran strategijski cilj cele te vojne avanture. Grčka vojska nije oskudevala jedino u motivisanom ljudstvu, ali u svemu drugom jeste, zbog siromašne privrede koja nije mogla da izdrži tako dugu mobilizaciju ljudstva. Uskoro je grčka okupaciona vojska dosegla svoj limit u logistici i počela da pokazuje ozbiljne slabosti proizašle iz držanja tako velike teritorije. Grčka ekspediciona vojska trpela je i stalne napade od strane turskih regularnih, ali i brojnih dobrovoljačkih neregularnih snaga.

Zatišje - mart 1922. uredi

Kad su im propali vojni pokušaji, Grci su počeli da pozivaju Saveznike da pruže pomoć. Na početku 1922. britanci, Francuzi i Italijani su odlučili da Sporazum iz Sevra nije moguće više podržavati, te da ga moraju prepraviti. Nakon te odluke počeli su da potpisuju zasebne sporazume i da napuštaju svoje stavove o Turskoj, te su ostavili Grke same.

U martu 1922, Saveznici su predložili primirje, ali je Mustafa Kemal Ataturk osećao da ima strategijsku prednost i odbio svake pregovore sve dok su Grci u Anadoliji. Nastavio je sa reorganizacijom turske vojske i pripremama za konačni protivudar na Grke.

Turski protivudar - avgust 1922. uredi

Turci su otpočeli sa svojim protivudarom 26. avgusta. Taj događaj oni zovu Velika ofanziva (tur. Buiuk Taaruz). Većina grčkih odbrambenih pozicija bila je pregažena 26. avgusta. Sledeći dan pao je grad Afijon. Grčka vojska je pretrpila odlučujući poraz 30. avgusta u bici kod Dumlipinara, sa zarobljenom ili iz stroja izbačenom polovinom vojske, i sa potpunim gubitkom opreme. Ovaj dan slavi se u Turskoj kao Nacionalni odmor - Dan pobede. Tokom bitke kod Dumlipinara, grčki generali: Tricupis i Dionis su pali u zarobljeništvo. Nakon toga 1. septembra, Mustafa Kemal je naredio turskoj vojsci: „Vojnici, Vaš prvi cilj je Mediteran, napred“.

Eskisehir je pao 2. septembra i grčka vlada molila je Britance da im pomognu da barem zadrže enklavu Izmir (Smirna). Balikesir i Bilecik su zauzeti 6. septembra, a sledećeg dana Ajdin. Manisa je pala 8. septembra. Vlada u Atini podnela je ostavku, a turska konjica ušla je u Izmir (Smirna) 9. septembra. Nakon toga pali su Gemlik (9. septembra) i Mudanja (11. septembra), sa čitavom grčkom divizijom u okruženju. Izbacivanje grčkih snaga iz Anadolije dovršeno je 14. septembra. Kemalove snage nalazile su se severno od Bosfora, na Mramornom moru, i Dardanelima gde su saveznički garnizoni osveženi vojnicima, Britanije, Francuske i Italije iz Konstantinopolja. Britanski kabinet je odlučio da se odupre Turcima kod Dardanela i zatražio pomoć od Francuza i Italijana, te da tako pomogne Grcima da zadrže istočnu Trakiju. Uprkos tom pozivu, Italijani i Francuzi napustili su svoje položaje, i ostavili Britance same.

Kemalove snage su izbile 24. septembra na tesnac i odbile britanski zahtev za povlačenjem. Ovo je razdvojilo britansku vladu, Saveznički komandant britanski general Harington je naredio svojim ljudima da ne pucaju na Turke, i upozorio vladu da ne srlja u avanturu. Grčka mornarica napustila je Istanbul nakon njegovog zahteva. On je napokon prisilio Grke da se povuku iza reke Marice u Trakiji. Ovi potezi naveli su Mustafu Kemala Ataturk da prihvati pregovore o prekidu vatre.

Politika spaljene zemlje od strane Grka uredi

Po mnogim izvorima, prilikom svog povlačenja iz Anadolije u zadnjoj fazi rata, grčka vojska je spaljivala sve od kuda se povlačila.

Po izveštajima Džejmsa Loder Parka, američkog vice-konzula u Istanbulu u to vreme, koji je posetio uništene krajeve odmah nakon grčke evakuacije, situacija je izgledala ovako: „Manisa. .. gotovo potpuno uništena vatrom ... 10.300 kuća, 15 mošeja, 2 javna kupališta, 2278 trgovina, 19 hotela, 26 vila ... uništeno. "

Ponovno zauzeće Izmira - septembar 1922. uredi

Zbog mogućnosti velikih nereda i zločina koji bi se mogli desiti nakon ponovnog zauzeća Smirne (Izmira), Mustafa Kemal Ataturk izdao je naredbu da će kazniti smrću svakog turskog vojnika koji teroriše civile. Par dana pre zauzeća grada deljeni su leci po gradu pisani na grčkom jeziku. Kemal Ataturk je takođe naglasio da vlada u Ankari ne može biti odgovorna za pojedine slučajeve odmazdi i masakra. Ove komande su naveliko ignorisane od strane turske vojske i Nasrudin-paše, komandanta turske vojske u Izmiru, čije su zapovesti bile potpuno oprečne Ataturkovim. Nasrudin-pašine komande imale su za glavni cilj proterivanje hrišćanskog stanovništva iz grada.

Za vreme smutnje i anarhije koja je usledila, veliki deo grada je izgoreo, a imovina Grka je opljačkana. Požar je i danas sporan događaj, neki ga pripisuju turskoj vojsci, dok je po drugima uzrok starost kuća, ali ostaje činjenica da su goreli samo grčki i jermenski delovi grada. Turska vojska izmasakrirala je veliki deo hrišćanske populacije, to uključuje linč i neobično sadističko ubistvo, grčkog pravoslavnog Mitropolita Krisostomosa iz Smirne, kome su najpre odsečene uši, nos i ruke, a oči iskopane nožem. Grci su nastojali da pobegnu iz grada brodovima, bar do Savezničkih brodova.

Prekid neprijateljstava uredi

Sporazum o prekidu vatre iz Mudanije zaključen je 11. oktobra 1922. Saveznici (Britanci, Francuzi i Italijani) ostali su u kontroli istočne Trakije i Bosfora. Grci su morali napustiti ta područja. Sporazum je stupio na snagu 15. oktobra, dan nakon što su ga Grci potpisali.

Primirje iz Mudanije nasledio je Lozanski ugovor, velik njegov deo je uključivao razmenu stanovništva. Preko jedan i po milion Grka (hrišćana) je preseljeno, nešto u Atiku, a dobar deo u novostečene teritorije u Makedoniji i Trakiji.

Snage koje su pomagale Turske nacionaliste uredi

Nova grčka vlada pod Gunaresom smenila je sve oficire veterane, i vrhovnu komandu nad vojskom dala Anastasiosu Papulasu. Francuzi i Italijani sklopili su posebne sporazume sa turskim revolucionarima, i tako učvrstili njihovu vlast. Prodali su im velike količine vlastitog oružja (sa terena), jer su računali da su Grci ionako britanski klijenti, pa ga neće kupiti. Italijani su koristili svoje baze u Anadoliji za pomoć Turcima, a protiv Grka, koji su ih izgurali sa željenih pozicija. Napokon i novoustanovljeno severni sused Sovjetski Savez imao je dobar odnos sa Kemalom Ataturkom, jer nije bio u poziciji i nije želeo da otvara novi front na svojim južnim granicama. Taj odnos sa novom turskom vlašću, kulminirao je sporazumom iz Moskve (1921). Sovjetski Savez je mirno posmatrao grčko - turski i tursko - jermenski sukob, i pomagao Kemala novcem i municijom.

Razaranja i etničko čišćenje uredi

Grčki masakri nad Turcima uredi

Britanski istoričar Arnold J. Tonbi je napisao o organizovanom teroru nakon Grčke okupacije Smirne 15. maja 1919. Tonbi je zajedno sa svojom ženom svedočio teroru Grka nad Turcima u Jalovi, Gemliku i Ismidu, naseljima gde su „spaljene i opljačkane kuće, sa svežim leševima, i terorom zaplašenim preživelim stanovništvom.“ Isto tako svedočio je o pljačkama vršenim od strane grčkih civila i vojnika u uniformama.

Unutrašnja saveznička komisija na Jalova - Gemlik poluostrvu, u svom izveštaju od 23. maja 1921, napisala je da se tokom grčke okupacije zapadne Anadolije dešavalo sledeće: „Područje je izloženo sistematskom uništenju, deo po deo, i to najmanje za poslednjih dva meseca, razaranja su i veća u blizini grčkih naselja. Članovi komisije zaključuju da u delovima Jalove i Gumleka, zauzetim od strane grčke vojske, postoji sistematski plan za uništenje turskih sela i istrebljenje muslimanske populacije. Taj plan sprovode grčke i jermenske bande uz instrukcije a katkada i direktnu pomoć grčkih regularnih snaga.“

Turski masakri nad Grcima i Jermenima uredi

Brojne zapadne novine izveštavale su o zlodelima turske vojske nad hrišćanskim civilnim stanovništvom, većinom nad Grcima i Jermenima. Britanski istoričar Tonbi je zabeležio da su turske jedinice namerno palile grčke kuće, i nastojale ih totalno uništite, kako bi isterale i uništile stanovništvo. Masakri su sprovođeni između 1920—1923. za vreme turskog rata za nezavisnost, a naročito protiv Jermena na istoku i jugu, i protiv Grka u Crnomorskoj regiji. Isto tako je postojao značajan kontinuitet politike terora između 1915—1917. i 1919. .- 1921. u istočnoj Anadoliji.

Turski guverner Ebubekir Hazim Tepejran u Regionu Sivas je rekao da su masakri 1919. počinjeni nad Grcima u njegovom delu crnomorske obale toliko strašni da ih on nije u stanju ni opisati. Po službenim izveštajima 11181 Grka je ubijeno tokom 1921. od strane regularne vojske pod komandom Nuredin-paše (koji se proslavio ubistvom mitropolita Krisostomosa). Pojedini parlamentarni zastupnici zahtevali su da Nuredin-paša bude osuđen na smrt, i zahtevali su njegovo suđenje, koje je kasnije povučeno zbog intervencije Mustafe Kemala.

Reference uredi

  1. ^ Jelavich, Barbara (1983). History of the Balkans: Twentieth century. Cambridge University Press. str. 131. ISBN 978-0-521-27459-3. 
  2. ^ The Place of the Turkish Independence War in the American Press (1918-1923) by Bülent Bilmez: "...the occupation of western Turkey by the Greek armies under the control of the Allied Powers, the discord among them was evident and publicly known. As the Italians were against this occupation from the beginning, and started "secretly" helping the Kemalists, this conflict among the Allied Powers, and the Italian support for the Kemalists were reported regularly by the American press."
  3. ^ Mütareke Döneminde Mustafa Kemal Paşa-Kont Sforza Görüşmesi, Mevlüt Çelebi” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 22. 12. 2018. g. Pristupljeno 29. 08. 2019. 
  4. ^ „Mustafa Kemal Paşa – Kont Sforza ve İtalya İlişkisi”. Arhivirano iz originala 23. 08. 2019. g. Pristupljeno 23. 08. 2019. 
  5. ^ Fromkin 1989.
  6. ^ Giles 2008.

Literatura uredi