Dabar je srpska srednjovekovna župa i oblast u Donjem Polimlju. Dabarska župa je obuhvatala oblast oko donjeg toka reke Lima. Bila je jedna od najznačajnijih oblasti u državi Nemanjića. Po imenu ove oblasti je 1219. godine nazvana i svetosavska Dabarska eparhija, a ovo drevno oblasno ime se očuvalo i u nazivu potonje Dabrobosanske mitropolije.[1][2]

Srpski pravoslavni manastir Banja kod Priboja

Istorija uredi

 
Ktitorska kompozicija iz manastira Dobruna (14. vek)

Tokom ranog srednjeg veka, celokupno Polimlje je pripadalo tadašnjoj Kneževini Srbiji, a potom se nalazilo u sastavu velikožupanske Srbije. Dabarska oblast je doživela najveći procvat za vreme vladavine dinastije Nemanjića. U to vreme, glavno duhovno središte Dabarske oblasti bio je manastir Svetog Nikole u Banji, kod današnjeg Priboja, koji se pominje već u Studeničkom tipiku. Prvi srpski arhiepiskop Sveti Sava je 1219. godine na ovom području ustanovio Dabarsku eparhiju, sa središtem u manastiru Banji. Na području dabra su tokom srednjovekovnog razdoblja podignuti i drugi manastiri, kao što su manastir Mažići i manastir Dobrun.[3]

Nakon raspada Srpskog carstva i stvaranja srpskih udeonih kneževina, Dabar je bio u sastavu oblasti Vojinovića sve do 1373. godine, kada je kada je ova oblast potpala pod vlast bosanskog bana Tvrtka, koji se 1377. godine u obližnjem manastiru manastiru Mileševi krunisao za kralja Srba Bosne.[4]

Tokom 15. veka, oblast Dabra je podeljena između velikaških porodica Pavlovića i Kosača, a deo koji je pripadao Kosačama ušao je sredinom 15. veka u sastav Hercegovine Svetog Save.[5] Nakon uspostavljanja turske vlasti, taj deo je bio u sastavu Hercegovačkog sandžaka, dok je drugi deo oblasti bio u sastavu Bosanskog sandžaka (nahija Priboj).[6]

Vidi još uredi

Reference uredi

Literatura uredi