Daglas DC-3 (engl. Douglas DC-3) je vazduhoplov fiksnih krila, pogonjen klipnim motorima. Njegove letne osobine su promenile vazdušni transport tridesetih godina dvadesetog veka. Zahvaljujući svojim letnim osobinama, opštoj pouzdanosti i činjenici da se letelica koristi i danas u 21. veku, smatra se jednim od najznačajnijih transportnih aviona ikada napravljenih.[1]

Daglas DC-3

Daglas DC-3
Daglas DC-3

Opšti podaci
Namena putnički, transportni
Posada 2
Broj putnika 21 do 32
Poreklo  SAD
Proizvođač Makdonel Daglas
Probni let 17. decembra 1935.
Uveden u upotrebu 1936.
Prvi operater Amerikan erlajns
Broj primeraka >16.000
Dimenzije
Dužina 19,70 m
Visina 5,16 m
Raspon krila 29,00 m
Površina krila 91,70 m²
Masa
Prazan 8.300 kg
Normalna poletna 11.400 kg
Maksimalna 12.700 kg
Pogon
Motori klipni
Broj motora 2
Fizičke osobine
Klipnoelisni motor Prat end Vitni Tvin Vasp S1C3G
Snaga KEM-a 895 kW
Snaga KEM-a u ks 1.200 ks
Performanse
Maks. brzina na Hopt. 381 km/h
Ekonomska brzina 274 km/h
Dolet 1.650 km
Plafon leta 7.300 m
Brzina penjanja 344 m/min
Portal Vazduhoplovstvo

Projektovanje i razvoj uredi

Daglas DC-3 je dizajnirao i izgradio Artur Rejmond sa svojim timom. DC-3 je niskokrilni putnički avion metalne konstrukcije čija se konstrukcija krila i trupa uzeta od prethodnika DC-1 i DC-2. Trup aviona je gotovo kružnog poprečnog preseka. Stajni trap mu je klasičan, prednji točkovi su uvlačeće u gondole motora, a zadnji samo usmeravajući (klavirski) se nalazi na repu aviona. Daglas DC-3 je prvi put poleteo 17. decembra 1935. godine. Povod za pravljenje letelice bio je telefonski razgovor između predsedavajućeg kompanije Amerikan erlajns Sajrusa Smita i Donalda Daglasa. Sajrus Smit je zatražio od Daglasa da se izradi avion sličan modelu DC-2, ali sa značajnim poboljšanjima u dizajnu. Neke od novih pogodnosti koje je nudio DC-3 bile su: kuhinja sa tekućom vodom, sedišta prilagodljiva za spavanje... Ove pogodnosti su popularizovale vazdušna putovanja širom Sjedinjenih Američkih Država. Postalo je moguće preleteti SAD sa Istoka na Zapad za oko 15 časova, uključujući tri sletanja duž putanje da bi avion bio napunjen gorivom. To je bilo značajno unapređenje u odnosu na glavog konkurenta Boingovog modela 247 (Boing 247).

Za pogon aviona najčešće su korišćeni sledeći klipni radijalni motori:

  • Rajt GR-1820-G102A Cyclon,
  • Rajt GR-1820-G202A Cyclon,
  • Prat end Vitnej R-1830-S1C3G Twin Wasp,
  • Prat end Vitnej R-1830-92 Twin Wasp,
  • Prat end Vitnej R-2000 Twin Wasp,

Nakon rata u ove avione su ugrađivani i turboelisni motori proizvođača Prat end Vitnej i Rols Rojs.

Za vreme Drugog svetskog rata mnogi civilni DC-3 avioni prepravljeni su u vojne verzije. Za potrebe ratnog vazduhoplovstva savezničkih snaga, izrađeno je preko 10.000 vojnih verzija DC-3 pod nazivom C-47 Skytrain C-47, C-53, R4D i Dakota. Vrhunac proizvodnje dostignut je 1944. godine kada je dostavljeno 4.853 primeraka. Ratne snage mnogih savezničkih zemalja koristile su ga za transport trupa, tereta i ranjenika. Licencirane kopije proizvodile su se i u Japanu pod nazivom Showa L2D (487 aviona) i u Sovjetskom Savezu pod nazivom Лисунов Ли-2 (između 2.200 i 4.900 aviona).

Posle rata hiljade vojnih verzija su prerađene u civilne verzije, gde su postale standard u gotovo svim svetskim avio-kompanijama.

Daglas DC-3 je značajno je doprineo ubrzanom razvoju svetskog avio-transporta zahavaljujući jeftinim delovima mnogih vojnih modela zaostalih iz Drugog svetskog rata i relativno lakom održavanju aviona.

Produkcija (DC-3) uredi

U Santa Moniki i Long Biču u Kaliforniji je izrađeno 10.655 modela DC-3 za potrebe civilnog i vojnog vazduhoplovstva. Preko 2.000 licenciranih komada napravljeno je u Rusiji pod nazivom Lisunov Li-2. U Japanu je takođe izrađeno 485 komada pod nazivom L2D Type 0, od kojih je preko četiri stotine modela bilo u upotrebi 1998. godine.

Veliki broj motora rađen je za DC-3 kroz istoriju njegove proizvodnje.

Najpopularniji bio je Pratt & Whitney R-1830. Neki su bili unapređivani sa motorima tipa: Rolls-Royce Dart ili Armstrong Siddeley Mamba turbines.

Operativno korišćenje uredi

Korišćenje u svetu uredi

 
Er Indija Daglas DC-3 na aerodromu Hitrou jula, 1958.

Pre Drugog svetskog rata u SAD se vazdušni saobraćaj veoma brzo razvijao baš zahvaljujući avionima DC-3. Vazduhoplovne kompanije kao što su Junajted, TVA i Estern su imale preko 400 ovih aviona kojima su održavale redovne avio-linije širom Amerike. Holandski KLM je avionima DC-3 počev od 1936. godine održavao liniju Amsterdam-Džakarta-Sidnej daleko najdužu liniju na svetu u to doba.

U toku Drugog svetskog rata napravljeno je preko 10.000 primeraka vojne verzije ovog aviona koji je nosio oznaku S-47. Vrhunac proizvodnje je dostignut 1944. godine kada je proizvedeno 4.853 primerka. Nesumnjivo je da je ovaj avion predstavljao okosnicu vojnog vazdušnog saobraćaja savezničkih snaga. Nakon rata mnogi vojni transportni avioni su prerađeni u civilne. Zahvaljujući ekonomičnosti, pouzdanosti, mogućnosti sletanja na travnate terene i jednostavnom održavanju ovi avioni su postali osnovni avioni u mnogim zemljama. O njegovom kvalitetu govori činjenica, da se taj avion koristi već 70 godina. Kada je 1985. godine proslavljena pedesetogodišnjica aviona DC-3, u svetu je još uvek letelo 1.500 primeraka ovih aviona.

Korišćenje u nas uredi

 
Pranjani, 10. avgusta, 1944. Aviona C-47 tokom Operacije Vazdušni most. Avion C-47 je vojna verzija Daglas DC-3. Tog dana je prvi put sleteo, u tada okupiranoj Srbiji, avion koji je proizveden u čuvenoj kompaniji Daglas.
 
Daglas DC-3 vojna verzija C-47

Avion DC-3 je uveden u jugoslovenski vazdušni saobraćaj krajem Drugog svetskog rata, kada je transportna jedinica Vojnog vazduhoplovstva, opremljena avionom C-47 (vojna verzija DC-3) i počela da prevozi putnike i teret na domaćim i međunarodnim linijama. Osnivanjem JAT-a (1947) dobijeno je od UNRE i kupljeno iz američkih vojnih viškova nekoliko aviona C-47, koji su u Čehoslovačkoj i Holandiji prepravljeni u putničke avione. Do 1953. godine JAT je u flotu uveo 16 aviona DC-3 sa kojima je održavao domaći i međunarodni saobraćaj na preko 30 raznih linija. Karijeru u JAT-u avioni tipa DC-3 su završili 1976. godine kao poštanski avioni i avion za aerofoto snimanje za potrebe Geodetskog zavoda. Do tada su preleteli 65 miliona kilometara i prevezli 3,25 miliona putnika i 150.000 tona tereta.[2]

Prvi JAT-ov avion tipa DC-3, registracije YU-ABB, nalazi se danas u zbirci Muzeja jugoslovenskog vazduhoplovstva na aerodromu „Nikola Tesla“ u Beogradu.

Zemlje koje su koristile ovaj avion uredi

Galerija uredi

Reference uredi

  1. ^ „Daglas C-47 / DC-3” (na jeziku: (jezik: srpski)). DNVTS. Arhivirano iz originala 14. 10. 2019. g. Pristupljeno 16. 10. 2019. 
  2. ^ Janić, Čedomir; Simišić, Jovo (2007). Više od letenja - Osam decenija Aeroputa i JAT-a. Beograd. ISBN 978-86-7086-004-9. 

Literatura uredi

  • Marck, Bernard (1997). Historie de L'aviation. Paris: Flammarion. ISBN 2-08-010038-6. 
  • Janić, Čedomir; Simišić, Jovo (2007). Više od letenja - Osam decenija Aeroputa i JAT-a. Beograd. ISBN 978-86-7086-004-9. 
  • Janić, Čedomir (2003). Vek avijacije - [ilustrovana hronologija] (na jeziku: (jezik: srpski)). Beočin: Efekt 1. COBISS.SR 110428172. 
  • Janić, Čedomir; Petrović, Ognjan (2010). Vek avijacije u Srbiji 1910-2010, 225 značajnih letelica. Beograd: Aerokomunikacije. ISBN 978-86-913973-0-2. 
  • Francillon, René (1979). McDonnell Douglas Aircraft Since 1920: Vol. 1 (na jeziku: (jezik: engleski)). London: Putnam. ISBN 978-0-87021-428-8. 
  • Gradidge, Jennifer M (2006). The Douglas DC-1/DC-2/DC-3: The First Seventy Years Vol. 1 and 2 (na jeziku: (jezik: engleski)). Tonbridge, Kent, UK: Air-Britain (Historians) Ltd. ISBN 978-0-85130-332-1. 
  • Pearcy, Arthur (1995). Douglas Propliners: DC-1–DC-7 (na jeziku: (jezik: engleski)). Shrewsbury, UK: Airlife Publishing. ISBN 978-1-85310-261-5. 
  • Yenne, Bill (1985). McDonnell Douglas: A Tale of Two Giants (na jeziku: (jezik: engleski)). Greenwich: Connecticut: Bison Books. ISBN 978-0-517-44287-6. 
  • Chant, Christopher (1977). „Douglas C-47 Skytrain”. Drugi svjetski rat - Avioni (na jeziku: (jezik: srpski)). Zagreb: Alfa. str. 132—133. 
  • Jarrett, Philip (2000). Flugzeuge. München: Covengarden. str. 72. ISBN 978-3-8310-9066-2. 
  • Simons, David; Withington, Thomas. Die Geschichte der Fligerei (na jeziku: (jezik: nemački)). Bath: Parragon Books Ltd. ISBN 978-1-4054-8950-8. 

Spoljašnje veze uredi

  • http://vazduhoplovnetradicijesrbije.rs/index.php/istorija/daglas-c-47-dc-3
  • „Internet muzej Daglas DC-3” (na jeziku: (jezik: engleski)). www.centercomp.com. Arhivirano iz originala 10. 12. 2010. g. Pristupljeno 18. 8. 2010. 
  • „Douglas DC-3” (na jeziku: (jezik: engleski)). www.militaryfactory.com. Pristupljeno 18. 8. 2010. [mrtva veza]
  • „Douglas DC-3” (na jeziku: (jezik: engleski)). airliners.net. Pristupljeno 18. 8. 2010. 
  • „DC-3/Dakota” (na jeziku: (jezik: engleski)). DC-3/Dakota Historical Society. Pristupljeno 18. 8. 2010. 
  • „Douglas DC-3” (na jeziku: (jezik: engleski)). The DC-3 Aviation Museum. Arhivirano iz originala 17. 09. 2009. g. Pristupljeno 18. 8. 2010. 
  • „Douglas DC-3” (na jeziku: (jezik: engleski)). DC-3 centennialofflight.gov. Arhivirano iz originala 06. 08. 2004. g. Pristupljeno 18. 8. 2010. 
  • „Douglas DC-3” (na jeziku: (jezik: engleski)). Douglas DC-3 aviation-history.com. Pristupljeno 18. 8. 2010. 
  • „DC-3” (na jeziku: (jezik: engleski)). www.century-of-flight.net. Pristupljeno 18. 8. 2010. 
  • „DC-3” (na jeziku: (jezik: ruski)). Ugolok neba. 2004. Pristupljeno 18. 8. 2010. 
  • „DC-3” (na jeziku: (jezik: engleski)). www.aerofiles.com. Pristupljeno 18. 8. 2010.