Demonsko jezgro je bila sfera načinjena od plutonijuma subkritične mase, teška 6,2 kilograma i 89 milimetara u prečniku, koja je na kratko dostigla kritičnu masu prilikom dve odvojene nezgode u Laboratoriji Los Alamos tokom 1945. i 1946. godine. Oba incidenta su dovela do akutnog trovanja radijacijom i smrti naučnika. Nakon ovih incidenata, naučnici iz laboratorije su ovu plutonijumsku kuglu nazvali „demonskim jezgrom“.

Demonsko jezgro je korišćeno u prvom testiranju atomske bombe nakon Drugog svetskog rata, svega pet nedelja nakon drugog smrtonosnog incidenta. Tokom testa se ponašalo očekivano, i dovelo je do eksplozije jednake siline kao i sledeće jezgro korišćeno u tom skupu koji je sačinjavao dva testa.

Proizvodnja i rana istorija uredi

Treće jezgro, nalik drugom jezgru bačenom na Nagasaki, se sastojalo od tri dela: dve hemisfere i prsten, načinjen da zadrži tok neutrona da ne izbija u mlazu iz spojene površine između hemisfera tokom implozije (jezgro „Spravica“ korišćeno tokom Triniti testa kod Alamogorda u julu nije imalo ovakav prsten).[1][2] Rafinirani plutonijum je poslat iz kompleksa Hanford sajt u Vašingtonu u Los Alamos; inventarski dokument datiran na 30. avgust pokazuje da je Los Alamos potrošio „HS-1, 2, 3, 4; R-1“ (komponente za Spravicu i Debeljka) a da je i dalje imao u posedu „HS-5, 6; R-2“, pripremljene i u rukama kontrole kvaliteta. Materijal za „HS-7, R-3“ je bio u metalurškom odeljenju Los Alamosa gde je vruće presovan i optakan niklom, i takođe bi bio spreman do 5. septembra (nije jasno da li bi do ovog datuma bio spreman i nepomenuti „HS-8“ za proizvodnju četvrtog jezgra).[3] 10. avgusta, general Lesli Grovs je pisao generalu Džordžu Maršalu, načelniku generalštaba::

Sledeća bomba implozionog tipa je bila planirana da bude spremna za slanje na metu prvog dana sa dobrim vremenskim prilikama nakon 24. avgusta 1945. Uštedeli smo 4 dana u proizvodnji i očekujemo slanje finalnih komponenti iz Novog Meksika 12. ili 13. avgusta. Ukoliko ne bude nepredviđenih poteškoća u proizvodnji, transportu na bojište ili nakon pristizanja na bojište, bomba bi trebalo da bude spremna za dejstvovanje prvog dana sa pogodnim vremenom nakon 17. ili 18. avgusta.

Maršal je dopisao napomenu: „Ne sme da bude bačena na Japan bez izričitog ovlašćenja od strane Predsednika“, jer je predsednik Hari Truman koristio svoj ekskluzivan autoritet da naredi dejstvovanje, i čekao je da vidi rezultate bacanja prve dve bombe.[3] 13. avgusta je određen raspored za treću bombu: "[U] četvrtak [16. avgusta] [treća bomba] biće spremna; 19. će biti bačena."[3] Japan se predao 15. avgusta 1945. Vesti o završetku rata su treće jezgro zatekle u pripremana za prevoz u vazduhoplovnu bazu Kirtland, tako da je ostalo u Los Alamosu.

Prvi incident uredi

 
Rekonstrukcija nesreće iz 1945. Plutonijumska sfera je okružena pločama volfram karbida koji reflektuje neutrone.

Dana 21. avgusta 1945, plutonijumsko jezgro je proizvelo nalet neutronske radijacije koji je doveo do smrti Harija Daglijana. Fizičar Daglijan je napravio grešku dok je sam vršio eksperimente sa neutronskim reflektorom i jezgrom. Jezgro je stavljeno unutar naslaganih cigala od volfram karbida koji se ponaša kao reflektor neutrona, i dodavanje svake cigle je približavalo jezgro kritičnoj masi. Pokušavajući da postavi još jednu ciglu oko jezgra, Daglijan ju je slučajno ispustio na jezgro, koje je stoga postalo kritično. Uprkos tome što je brzo klonio ciglu, Daglijan je primio smrtonosnu dozu radijacije. Umro je 25 dana kasnije od akutnog trovanja radijacijom.[4]

Ime Poreklo Starost u trenutku incidenta Zanimanje Doza[5][6] Posledice Referenca
Hari K. Daglijan, mlađi Nju London, Konektikat 24 fizičar 2,0 Gy neutronskog zračenja
1,1 Gy gama zračenja
umro 25 dana nakon nesreće od akutnog radijacionog sindroma, hematopoezički fokus [7]
redov Robert Dž. Hemerli Vajthol, Ohajo 29 stražar Specijalnog inženjerskog detašmana (SED) 0,08 Gy neutronskog
0,001 Gy gama
umro 1978. (33 godina nakon nesreće) od akutne mijelocitne leukemije sa 62 godine [7]

Drugi incident uredi

 
Rekonstrukcija incidenta iz 1946. Polu-sfere se vide ali se jezgro unutra ne vidi. Berilijumsku polu-sferu odignutu drži šrafciger.

Dana 21. maja 1946,[8] fizičar Luis Slotin i sedmoro drugih pripadnika osoblja su bili u Laboratoriji Los Alamos sprovodeći eksperiment kako bi potvrdili tačan trenutak u kome subkritična masa može da postane kritična pomoću pozicioniranja neutronskih reflektora. Test je nazvan „golicanje zmajevog repa“ zbog toga što je bio ekstremno rizičan. Podrazumevao je da vršilac eksperimenta postavi dve polu-sfere berilijuma (koji odbija neutrone) oko jezgra i da ručno spusti gornju polu-sferu preko jezgra. Kako su reflektori ručno pomerani bliže i dalje jedan od drugog, scintilacioni brojači su merili relativnu aktivnost jezgra. Ako bi se reflektori u potpunosti preklopili to bi moglo da dovede do trenutnog formiranja kritične mase i smrtonosnog oslobađanja energije. Po Slotinovom neodobrenom protokolu, jedino šta je sprečavalo da do ovoga dođe je bila glava standardnog ravnog šrafcigera, koji je naučnik držao rukom. Slotin je postao vrlo samouveren pa je ovaj eksperiment sproveo gotovo tuce puta, često u farmerkama i kaubojskim čizmama, u sobi punoj posmatrača. Enriko Fermi je navodno rekao Slotinu i ostalima da će biti „mrtvi za godinu dana“ ako nastave da sprovode taj eksperiment.[9]

Na dan nesreće, Slotinov šrafciger je iskliznuo napolje dok je spuštao gornji reflektor, što je dopustilo reflektoru da padne preko jezgra. Istog trenutka je došlo do bljeska plave svetlosti i Slotin je osetio talas toplote na svojoj koži; jezgro je postalo superkritično i oslobodilo masivni nalet neutronske radijacije za koji se procenjuje da je trajao oko pola sekunde.[10] Slotin je brzo zbacio gornji reflektor na pod. Grejanje jezgra i reflektora je zaustavilo kritičnost nekoliko sekundi nakon inicijacije,[11] ali Slotinova reakcija je sprečila da do nje ponovo dođe i na taj način je zaustavila nesreću. Slotinovo telo se nalazilo iznad jezgra, i zaštitilo je ostale prisutne od najvećeg dela neutronske radijacije. On je primio smrtonosnu dozu od 10 greja neutronskog/1,14 greja gama zračenja[12] za manje od jedne sekunde i umro je devet dana kasnije od akutnog trovanja radijacijom. Najbliži Slotinu je bio Alvin K. Grejvs, koji je posmatrao preko Slotinovog ramena i stoga bio delimično zaklonjen. On je primio visoku ali nesmrtonosnu dozu radijacije.[5] Grejvs je bio u bolnici nekoliko nedelja zbog teškog trovanja radijacijom, razvio razvili su mu se hronični neurološki i problemi sa vidom kao posledica izlaganja radijaciji[5] a umro je 20 godina kasnije od srčanog udara. Ovaj srčani udar je mogao biti izazvan skrivenim komplikacijama usled izlaganja radijaciji, ali je takođe mogao biti i genetski izazvan, pošto je i njegov otac umro od istog uzroka.[13][14][15]

Osoblje u sobi su činili:

Ime Poreklo Starost u trenutku nesreće Zanimanje Doza[5][6] Posledice
Luis Slotin Vinipeg, Manitoba, Kanada 35 fizičar 10 Gy neutronskog zračenja
1,14 Gy gama zračenja
umro 9 dana nakon nesreće od akutnog radijacionog sindroma, gastrointestinalni fokus [8]
Alvin K. Grejvs Ostin, Teksas 34 fizičar 1,66 Gy neutronskog
0,26 Gy gama
umro 1965. (19 godina nakon nesreće) od srčanog udara, tokom skijanja [5]
Stenli Alan Klajn Čikago, Ilinois fizičar umro 2001 (55 godina nakon nesreće); odbio da učestvuje u ispitivanjima [5]
Merion Edvard Sijeslicki Maunt Lebanon, Pensilvanija 23 fizičar 0,12 Gy neutronskog
0,04 Gy gama
umro od akutne mijelocitne leukemije 1965. (19 godina nakon nesreće) [5]
Dvajt Smit Jang Čikago, Ilinois 54 fotograf 0,51 Gy neutronskog
0,11 Gy gama
umro od aplastične anemije i bakterijskog endokarditisa 1975. (29 godina nakon nesreće) [5]
Rimer Edgar Šrajber Makminivil, Oregon 36 fizičar 0,09 Gy neutronskog
0,03 Gy gama
umro prirodnom smrću 1998. (52 godine nakon nesreće), star 88 [5][11]
Teodor Perlman Luizijana 23 inženjer 0,07 Gy neutronskog
0,02 Gy gama
„živ i dobrog zdravlja i raspoloženja“ 1978. godine [5]
redov Patrik Dž. Kliri Njujork 21 stražar 0,33 Gy neutronskog
0,09 Gy gama
poginuo u Korejskom ratu 1952. [5]

Dvojica mašinista koji su bili u drugom delu zgrade nisu lečeni: Pol Long i drugi, neidentifikovan[16]

Nakon Slotinove nesreće, ručni eksperimenti sa kritičnom masom su prekinuti i Šrajber, jedan od preživelih, je dizajnirao mašine na daljinsku kontrolu kako bi se ovakvi eksperimenti izvodili dok je osoblje udaljeno četvrt milje.[11]

Upotreba Demonskog jezgra uredi

 
Krosrouds Ejbl (Crossroads Able), 23-kilotonska atomska bomba bačena iz vazduha, detonirana 1. jula 1946. korišćenjem „demonskog jezgra“.

Demonsko jezgro je iskorišćeno u Ejbl (Able) testu tokom operacije Raskršća (Crossroads) na atolu Bikini 1. jula 1946.[17] Proizvelo je eksploziju jačine 23 kilotona TNT (96 TJ), isto kao i jezgro iskorišćeno u sledećem testu.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Wellerstein, Alex. „You don't know Fat Man. Restricted data blog. Pristupljeno 4. 4. 2014. 
  2. ^ Coster-Mullen, John (2010). Core Differences, from "Atom Bombs: The Top Secret Inside Story of Little Boy and Fat Man". Pristupljeno 4. 4. 3014.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |access-date= (pomoć) An error: the illustration caption states the Fat Man core was plated in silver; it was plated in nickel, as the silver plating on the gadget core blistered. The disk in the drawings is a gold foil gasket.
  3. ^ a b v Wellerstein, Alex. „The third core's revenge”. Restricted data blog. Pristupljeno 4. 4. 2014. 
  4. ^ Miller 1991, str. 68, 77.
  5. ^ a b v g d đ e ž z i j Hempelman, Louis Henry (19. 10. 1979). What Has Happened to the Survivors of the Early Los Alamos Nuclear Accidents? (PDF). Conference for Radiation Accident Preparedness. Lushbaugh, Clarence C. and Voelz, George L. Oak Ridge: Los Alamos Scientific Laboratory. LA-UR-79-2802. Pristupljeno 5. 1. 2013.  Brojevi pacijenata u ovom dokumentu su identifikovani kao: 1 - Daglijan, 2 - Hemerli, 3 - Slotin, 4 - Grejvs, 5 - Klajn, 6 - Jang, 7 - Kliri, 8 - Sijeslicki, 9 - Šrajber, 10 - Perlman
  6. ^ a b 1978 estimates from Hempelman
  7. ^ a b Dion, Arnold. „Acute Radiation Sickness”. 
  8. ^ a b A Review of Criticality Accidents, Sept 26, 1967, LANL
  9. ^ Welsome, Eileen (1999). The Plutonium Files (PDF). str. 184. ISBN 978-0-385-31402-2. Pristupljeno 18. 11. 2012. 
  10. ^ McLaughlin, Thomas P.; Monahan, Shean P.; Pruvost, Norman L.; Frolov, Vladimir V.; Ryazanov, Boris G.; Sviridov, Victor I. (maj 2000). „A review of criticality incidents, 2000 Revision (LA-13638)” (PDF): 75. Pristupljeno 18. 5. 2014. 
  11. ^ a b v Calloway, Larry. „Nuclear Naiveté” (PDF). Albuquerque Journal. 
  12. ^ Načinjeno je pet studija koje su proučavale doze radijacije koje su primili svi prisutni u nesreći; ovo su najskoriji rezultati, iz 1978, dati u tabelama u ovom članku i u ovom dokumentu
  13. ^ Clifford T. Honicker (19. 11. 1989). „America's Radiation Victims: The Hidden Files”. New York Times. str. 11. 
  14. ^ Alsop, Stewart; Robert E. Lapp (6. 3. 1954). „The Strange Death of Louis Slotin” (PDF). Saturday Evening Post. 226 (36). str. 25ff. Arhivirano iz originala (PDF) 17. 10. 2014. g. Pristupljeno 3. 4. 2014. 
  15. ^ Honicker, Clifford T. (19. 11. 1989). „AMERICA'S RADIATION VICTIMS: The Hidden Files”. The New York Times Magazine. Pristupljeno 23. 4. 2011. 
  16. ^ unknown. „Louis Slotin”. Arhivirano iz originala 07. 04. 2014. g. Pristupljeno 4. 4. 2014.  Očigledno, izveštaj je pisao drugi od dvojice mašinista prisutnih u zgradi kad se nesreća desila; svedočenje očevica nesreće.
  17. ^ Miller 1991, str. 69.

Literatura uredi

  • Welsome, Eileen (1999). The Plutonium Files (PDF). str. 184. ISBN 978-0-385-31402-2. Pristupljeno 18. 11. 2012. 
  • Coster-Mullen, John (2010). Core Differences, from "Atom Bombs: The Top Secret Inside Story of Little Boy and Fat Man". Pristupljeno 4. 4. 3014.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |access-date= (pomoć) An error: the illustration caption states the Fat Man core was plated in silver; it was plated in nickel, as the silver plating on the gadget core blistered. The disk in the drawings is a gold foil gasket.</ref> Rafinirani plutonijum je poslat iz kompleksa Hanford sajt u Vašingtonu u Los Alamos; inventarski dokument datiran na 30. avgust pokazuje da je Los Alamos potrošio „HS-1, 2, 3, 4; R-1“ (komponente za Spravicu i Debeljka) a da je i dalje imao u posedu „HS-5, 6; R-2“, pripremljene i u rukama kontrole kvaliteta. Materijal za „HS-7, R-3“ je bio u metalurškom odeljenju Los Alamosa gde je vruće presovan i optakan niklom, i takođe bi bio spreman do 5. septembra (nije jasno da li bi do ovog datuma bio spreman i nepomenuti „HS-8“ za proizvodnju četvrtog jezgra).<ref name="third">Wellerstein, Alex. „The third core's revenge”. Restricted data blog. Pristupljeno 4. 4. 2014. 
  • Miller, Richard L. (1991). Under the Cloud: The Decades of Nuclear Testing. The Woodlands, Texas: Two Sixty Press. ISBN 978-0-02-921620-0. 

Spoljašnje veze uredi