Dogoni ili Dogo kako sebe zovu žive u Maliju. Bave se zemljoradnjom, stočarstvom i delimično lovom. Žive u izolovanom renou platoa Bandiagara. Po predanju, Dogoni su u te oblasti došli pod pritiskom talasa islamizacije. Dogovi su vekovima uspeli da sačuvaju svoju kulturu, bez obzira na evropski uticaj i blizinu Tombuktua, starog centra islamizacije Sudana. Podizali su svoja naselja na nedostupnim mestima, na stenama, što je predstavljalo vrstu utvrđenja. Dogoni su najbolje proučen narod u Africi zahvaljujući radovima Marsela Griola, Germen Diterlen i Deniz Polm i ekspediciji u oblasti Bandiagara.

Dogoni u ceremonijalnoj odeći

Osnovu socijalne organizacije Dogona čini velika porodica na čijem čelu je njen najstariji član. Vlast pripada Savetu starešina na čelu sa religioznim vođom ogonom. U svakom selu nalazi se nekoliko „Velikih domova” u kojima se nalaze oltari predaka. Sela su autonomna, a simbol jedinstva Dogona su veliki religiozni praznici Sigi koji se održavaju jednom u šezdeset godina. Centralno mesto u religioznim ceremonijama zauzimaju ritualne maske. U svojim ceremonijama Dogoni koriste 80 različitih vrsta maski.[1]

Analizirajući mitove i rituale Dogova Marsel Griol je došao do zaključka da se pogled na svet Dogona zasniva na predstavama o ambivalentnosti, a takođe i o materijalnom i duhovnom dvojstvu ljudske prirode. To je izraženo u opozicijama: život-smrt, poredak-haos, vlaga-suša i drugim. Ambivalentnost ženskog, emocionalno-osećajnog, i muškog, racionalnog načela izražava se istovremeno u postojećim pozitivnim i negativnim aspektima svakog člana te opozicije. U socijalnom smislu izražava se pripadnost: totemskoj grupi, uzrasnoj grupi, očevom i majčinom rodu. Na religioznom planu ta četiri aspekta simbolički su izražena u kultovima: Binu (totem), Lebe (majka-zemlja), Ama (bog-otac) i Jurugu (mitski lik koji simbolizuje haos). U panteonu Dogona njemu je suprotstavljen Nomo koji simbolizuje poredak, socijalni aspekt čovekove ličnosti, pobedu života nad smrću.

Telem uredi

Odakle su Dogoni došli nije poznato. Postoji nekoliko verzija usmenog predanja po kojima su Dogoni doseljeni iz oblasti današnje Mauritanije ili sa jugozapada iz zemlje Mande. Došavši u oblast Bandiagare, Dogoni su zatekli stanovnike koje su nazvali Telem, što na njihovom jeziku znači „našli smo ih”. O ovom starinačkom stanovništvu Dogoni su imali neverovatne priče: tvrdili su da su to bila nadprirodna bića koja su za vreme velikih suša mogla da odlete na nebo i tamo načine otvore kako bi pala kiša. Da bi se utvrdile činjenice o prošlosti Dogona i o ranijim stanovnicima oblasti Bandiagara, jedna ekspedicija holandskih arheologa i drugih naučnika preduzela je opsežna istraživanja tokom šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog veka. U nameri da ustanove identitet Telema i odrede njihovu vezu sa Dogonima, naučnici su se koristili arheološkim istraživanjima pećina, biološkim istraživanjima ljudskih skeleta nađenih u pećinama, kao i bioloških istraživanja živih stanovnika ove oblasti. Istovremeno su izvršena detaljna etnološka proučavanja Dogona.

Najstarije kulturne ostatke našli su kanjonu Toloj u blizini Sange, gde je u jednoj pećini otkriveno četrdeset ostava-ambara sagrađenih od sušenih zemljanih svitaka. Površina ovih građevina bila je ukrašena crtežima i otiscima prstiju. Datiranje pronađenih kulturnih ostataka iz ovih ostava je pokazalo da kultura Toloj potiče iz 2. i 3. veka pre nove ere. Ustanovljeno je takođe, da je kultura naroda Telem iz mnogo kasnijeg perioda, odnosno iz vremena od 11. do 15. veka. Pećine nisu korišćene kao stalna staništa, kako se to pominje u dogonskom predanju, izuzev možda kao privremena skloništa za vreme rata. Utvrđeno je takođe da se skeleti Telema razlikuju od posmrtnih ostataka Dogona, što je konačno potvrdilo pretpostavku da Dogoni nisu potomci naroda Telem. Detaljnim i obimnim istraživanjima koja su izvršili holandski stručnaci ustanovljeno je da je kultura Telem u oblasti Bandiagara postojala od 11. do 15. veka i da je naglo isčezla.[2]

Umetnost uredi

Dogonska umetnost je isto toliko individualistička koliko i samo pleme, i u tom smislu čini jednu od osobenosti u afričkoj umetnosti. Najstarija grupa skulptura, za koju se pretpostavlja da je u istom stilu izrađivanja pre više od dve stotine godina, jeste skulptura poznata pod imenom telem. Rađena je od drveta pepeljasto sive ili crvenkaste boje. Odlikuje se izuzetno dinamičnom pozom sa podignutim rukama, što ima značenje molbe za kišu, odnosno za plodnost. Ponekad je u klečećem položaju. Najčešće predstavlja ženu, ali ponekad i hermafrodita. Ove skulpture su pretežno čuvane u ambarima, gde su im prinošene žrtve, ali se takođe nalaze i u grobovima. Predstave sa podignutim rukama nalaze se i na mnogim ritualnim predmetima, a osobito na vratima ambara. Figure predaka su više statične i geometrijske, sa oštrim uglastim oblicima koji idu do apstrakcije. Pripisuje je im se izuzetna plodonosna moć. Kada neki od uglednih članova umre, njegovo telo se drži izvesno vreme u pećini-svetičištu pored same statue.[3]

Maske i mitologija uredi

 
Dogonska ritualna maska, Muzej afričke umetnosti (Beograd)

Polazeći od određenja maske kao znaka sa tri bitna elementa: sadržaja, izraza i značenja, analiza maski Dogona sadržala bi određivanje i dešifrovanje elemenata koje jedna maska sadrži da bi se bolje shvatila njena funkcija u društvu. Maske imaju dva kompoziciona dela: deo maske koji pokriva lice i onaj koji se nastavlja po vertikali. Stil Dogona odlikuje se pravougaonim formama. Maske Dogona su, po pravilu, antropomorfne, dopunjene crtama različitih životinja (antilope, hijene, majmuna). Najrasprostranjeniji oblik je maska ''Kanaga''. Lice maske je pljosnato, sa otvorima za oči, podeljeno po vertikali tankom pregradom nosa. Maska ''Sirige'' napravljena je od drveta. Lice maske je antropomorfno. Iznad lica maske nalazi se deo visok tri do pet metara koji simbolizuje kuću religioznog vođe ogona. Maska je ukrašena geometrijskim formama koje odeažavaju kosmogonijske predstave Dogona. Gornji deo maske okrenut je prema istoku ili zapadu, čime se simbolično prikazuje dnevno kretanje sunca. Maska „devojke” Fulbe napravljena je od kauri školjki. Sastavni deo maske čine ženske grudi koje su napravljene od plodova baobaba i oivičene kauri školjkama. Ovu masku nose muškarci u obredima u kojima žele da neutralizuju životnu snagu svojih neprijatelja Fulbe.[1]

Pripremama za za ritualne igre pod maskama (ili iminu kako se one zovu kod Dogona) i njihovim pravilnim izvođenjima upravljali su ljudi srednjeg doba starosti imina giru. Svaki član udruženja i učesnik igara starao se o svojoj maski i celokupnom odelu koje je koristio za vreme igre. Mnogi su izrađivali maske sami, ali su takođe mogli dati da im određenu masku izradi neko od rođaka ili poznatih rezbara koji je mogao živeti i u veoma udaljenom naselju. Kao rezultat toga, dogonske maske mogu biti različitog umetničkog kvaliteta. Osim u pogrebnim svečanostima posvećenim precima, ritualne igre pod maskama održavane su u prošlosti i u drugim prilikama, a osobito za vreme setvenih svečanosti, kada su duhovne sile trebale da omoguće plodnost zemlje, sigurnu i plodonosnu žetvu. u novije vreme, povremeno se u ritualnim igrama, kao i u predstavama za strance,pojavljuju nove maske koje predstavljaju nove ličnosti ili predmete, kao na primer policajac ili turista, bicikli i automobili. Za Dogone, maska koja nije obojena, ili ako se pre rituala ponovo ne oboji, predstavlja obično parče drveta, lišeno života i prave vrednosti. Veoma često se osnovna objašnjenja za životinjske maske svode na priče ili basne o zaštiti lovca, i zasnivaju se na verovanju da se životna snaga oslobođena smrću životinje, koju lovac ubije, može osvetiti lovcu i naneti mnoge nevolje, kako njemu, tako i njegovim srodnicima. Zbog toga je maska koja predstavlja životinju, sredstvo koje može da privuče i prihvati dušu ubijene životinje i da je smiri. Ritualne igre pod maskama, kao i sve druge značajne događaje, obrede i rituale, objavljuju i prate bubnjevi. Oni imaju posebnu ulogu i značaj za život zajednice isto kao i za važne događaje u životu svakog čoveka. Bubnjevima se odaje počast. Dogoni kažu: Maska ide prema bubnju. Ritam bubnjeva za Dogone ima jasno značenje. Njegov zvuk je prvobitni zvuk objave, on je ritam kosmosa, ritam života. Jedan od najvažnijih muzičkih instrumenata, osobito u vezi sa posmrtnim ritualima, a i u vezi sa maskama je bivolji rikač i to pre svega zbog simbolike zvuka koji proizvodi. To je ovalna daščica sa rupom na jednom kraju kroz koju se provlači i vezuje dugačak konopac pomoću koga se daščica zavrti i okreće. Za Dogone, rikači su jezici koji govore i oni su svedoci pojave smrti na zemlji. Njegov zvuk je govor umrlog. Zbog toga glas rikača, u noći pogrebnih svečanosti izaziva veliko uzbuđenje i strah. On prati pojavu velike maske i naziva se istim imenom kao i maska, odnosno majka maski, imina na.[2]

Mit o postanku uredi

Po mitu vrhovni bog Ama stvorio je Sunce i Mesec. Ama je zatim u svemir bacio glinene kuglike od kujih su nastale zvezde. Od grumena ilovače Ama je napravio Zemlju i sa njom hteo da se sjedini. Na putu se isprečio crveni termitnjak koji je Ama presekao ali spajanje nije bilo potpuno. Zemlja je umesto blizanaca, koji bi nastali u normalnom sjedinjenju, rodila šakala. On je stvarao samo neprilike. Tek posle drugog spajanja rođeni su blizanci. Gornji deo tela imalo je ljudsko obličje a donji zmijsko. Ovi duhovi dobili su ime Nomo. Otišli su na nebo da čuju naređenja tvorca. Sa neba su videli da je njihova majka naga. Pokrili su je vlaknima nebeskih stabljika koji su bili puni srži duhova Nomo. Tako je Zemlja dobila govor, jednostavan ali sasvim dovoljan. Ali šakal, njen večiti neprijatelj, ukrao joj je odeću i postao vlasnik govora. Tako je mogao da otkrije tajne vrhovnog bića i da ih prenese plemenskim vračevima. Zemlja je neljudskom postupkom svoga sina oskrnavljena. Ama je počeo bez nje da stvara decu. Duhovi Nomo su primetili da su prestali da se rađaju blizanci. Nacrtali su obrise muškog i ženskog tela, jedno povrh drugoga. Od tada se čovek rađa sa dve duše i ljudi su hermafroditi. Duše se eleminišu obrezivanjem i odsecanjem klitorisa, posle čega se postaje pravi muškarac i prava žena.[1]

Materijalna kultura uredi

 
Dogonska vrata, Muzej afričke umetnosti (Beograd)

Među prva i najvažnija znanja primljena direktno od Nomoa spadaju, prema mitologiji Dogona, umeće tkanja i obrade gvožđa. Za ovu staru zemljoradničku zajednicu, alat za obradu zemlje svakako je jedna od najvažnijih potreba, te sukod njih, kao i kod drugih zemljoradničkih naroda u ovom delu Afrike, kovači imali izuzetan položaj koji je objašnjavan mitom o njihovom poreklu i sposobnošću. Kultni predmet koji predstavlja kuku pomoću koje je Nomo ukrao komad sunca prikazan je u dogonskoj umetnosti račvastim štapom sa izrezbarenim parom predaka na dužem delu i sa jednim ljudskim likom na samom vrhu. Među mnogobrojnim predmetima koji simbolišu određene delove dogonske mitologije, nalazi se i simbol arke-kovčega pomoću koje se Nomo spustio na zemlju, zajedno sa semenjem biljaka, životinjama i svim drugim stvarima koje postoje na zemlji. Predstava arke se javlja u dva različita tipa predmeta, čija kultna ili praktična upotreba nije dovoljno razjašnjena. Najčećše je arka predstavljena u vidu čamca ili korita, na čijim su bočnim spoljašnjim stranama izrezbarene predstave Nomoa sa podignutim rukama, dok je na jednom kraju arke prikazana glava konja, a na drugom rep. Drugi tip arke, koji je znatno ređi, je u vidu dosta velikog, teškog, pravougaonog predmeta od drveta. I ovde je na jednoj strani prikazana glava konja, a na drugoj rep, dok su površine predmeta ukrašene rezbarenim predstavama para Nomoa sa podignutim rukama. Nizovi antropomorfnih figura koje personifikuju Nomoa najčešće se nalaze na malim drvenim vratima sa dogonskih ambara koji su služili za čuvanje žitarica, ali i kao kultna mesta koja obeubeđuju život i opstanak porodice. Drveni stubovi koji drže nadstrešnicu seoskog foruma- toguna, ukrašeni su dvopolnim ljudskim figurama sa veoma malom glavom i veoma naglašenim muškim i ženskim odlikama. Stubovi mogu biti ukrašeni i drugim motivima koji podsećaju na pojedine delove dogonskog mita o stvaranju sveta.[2]

Kult predaka uredi

 
Dogonska skulptura pretka, Metropolitenski muzej umjetnosti

U užem smislu, kao kod većine afričkih naroda, kult predaka čini osnovu religijskog i društvenog sistema, je porodični i rodovski kult, ali ovde je on istovremeno posvećen svim precima, na kojem se prinose žrtve, i gde im se ljudi obraćaju, nalazi se u velikoj kući ginu, koja se smatra kućom predaka i u kojoj živi starešina porodice. Prema mitologiji Dogona, kada se posle smrti Lebea, pojavila smrt među ljudima, izrađivane su statue od drveta da bi prihvatile duše umrlih. One su postavljene na oltare predaka, ali su tokom vremena figure predaka, preko kojih potomci dolaze u vezu sa umrlim članovima porodice i svojim precima uopšte, dobile mnogo šire značenje i namenu. Rađene su kao posebne statue ili izrezbarene figure na vratima, bravama, štapovima i drugih predmeta, figure predaka su prepoznatljive po položaju i načinu prikazivanja ljudskog tela. Bilo da su rađene u geometrizovanom stilu ili više realistički, sa zaobljenim oblicima, one su uvek u polusedećem ili sedećem položaju, sa savijenim nogama u kolenima i rukama postavljenim paralelno sa telom i dlanovima postavljenim na kolena ili sklopljenim u krilu. Skulptura Dogona, kao i umetnost uopšte, pre svega je likovno iskazan pogled na svet. Izvajano delo predstavlja određeni jezik, simbol, formu, kojima se izražava umetnik pokušavajući da uobliči svoje viđenje sveta. Kao svaki jezik ili simbol, umetničko delo nije uvek jasno definisano. Često poseduje više značenja od kojih nam mnoga ostaju nejasna. Neophodno je napomenuti da su mnoge antropomorfne skulpture, koje se nekad nazivaju figurama predaka, bile namenjene drugim kultovima, kao što je na primer kult blizanaca ili kult plodnosti, koje se u izvesnim detaljima razlikuju od antropomorfnih figura koje su korišćene isključivo u kultu predaka.[2]

Reference uredi

  1. ^ a b v Kovač, Senka (1996). Maska kao znak. Beograd: Filozofski fakultet. str. 48-71. ISBN 86-80269-20-4. 
  2. ^ a b v g Aranđelović-Lazić, Jelena (2001). Mit i sistem sveta u umetnosti Dogona. Beograd: Nezavisna izdanja Slobodana Mašića; Muzej afričke umetnosti. str. 7-96. ISBN 86-7598-002-7. 
  3. ^ Aranđelović-Lazić, Jelena (1973). Umetnost zapadne Afrike. Beograd: Etnografski muzej. str. 20. 

Spoljašnje veze uredi