Drugi šlezvički rat

Nemačko-danski rat ili Drugi šlezvički rat (dan. 2. Slesvigske Krig, nem. Deutsch-Dänischer Krieg) je bio drugi sukob između Danske i Pruske zbog pitanja Šlezvig-Holštajna. Rat je počeo 1. februara 1864. kada je pruska vojska prešla granicu Šlezviga.

Drugi šlezvički rat
Nemačko-danski rat

Bitka za Dubel
Vreme1. februar30. oktobar 1864.
Mesto
UzrokAneksija Šlezviga od strane Danske
Ishod Danska predaje Šlezvig, Holštajn i Lauenburg Pruskoj i Austriji
Sukobljene strane
Nemačka konfederacija:
Austrijsko carstvo,
Pruska
Danska
Jačina
61.000[traži se izvor] 38.000[traži se izvor]
Žrtve i gubici
1.700+ 1.570+

Danska se borila protiv Pruske i Austrije. Kao i u Prvom šlezvičkom ratu, i ovaj rat se vodio zbog kontrole nan vojvodstvima Šlezvig i Holštajn usled pitanja prava nasledstva nad vojvodstvima Holštajn i Lauenburg, pošto je danski kralj umro, a da nije ostavio naslednika koji bi bio prihvatljiv za Nemačku konfederaciju. Povod za rat je bilo dansko usvajanje Novembarskog ustava, koji je integrisao vojvodstvo Šlezvig u Dansko kraljevstvo, što je bilo kršenje Londonskog protokola.

Rat se završio 30. oktobra 1864. kada su Bečkim mirom Danskoj oduzeta vojvodstva Šlezvig, Holštajn i Saks-Lauenburg i date Pruskoj i Austriji. Ovo je takođe bio poslednji sukob iz koga je Austrija/Austrougarska izašla kao pobednik.

Pozadina uredi

U novembru 1863. Danska je donela Ustav, koje je trebalo da važi i za Šlezvig. Time se nisu više držali sporazuma o miru iz 1851. godine. Pruski kancelar Oto fon Bizmark iskoristio je tu priliku da reši pitanje Šlezviga u nemačku korist. Bizmark je dao Danskoj kratki ultimatum i odmah nakon završetka ultimatuma Pruska i Austrija objavile su rat protiv Danske.

Rat uredi

Pošto je prusko-austrijski zahtev da se Danska odrekne Šlezviga bio odbijen, snage Nemačkog saveza (saksonske, hanoverske, pruske i austrijske) ušle su 22. decembra 1863. u Lauenburg i Holštajn, a danske su se povukle u Šlezvig. Podržavana od Velike Britanije i Švedske, Danska nije prihvatila ponuđene uslove mira, pa je prusko-austrijskim trupama 31. januara 1864. naređeno da upadnu u Šlezvig.[1]

Pruska i Austrija počele su rat snagama jačine oko 60.000 vojnika (2 pruska i 1 austrijski korpus), pod komandom feldmaršala F. Vrangela, a Danska sa vojskom (3 pešadijske divizije i 1 konjička divizija) jačine oko 54.000 ljudi pod komandom generala Kristjana Mese (dan. Christian Julius de Meza).[1]

Da bi izbegli obilazak i presecanje odstupnice, danske snage su, uz manje sukobe, nastavile povlačenje kroz Šlezvig. Posle evakuacije Flensburga 7. februara, danski general Mesa poseo je dipelski mostobran sa 2 pešadijske divizije, severni deo ostrva Als sa 1 pešadijskom brigadom, a manjim snagama zatvorio pravce koji vode u Jiland. Početkom marta pruski kombinovani korpus (oko 20.000 pešaka, 3.750 konjanika, 1.200 pionira, 96 oruđa) princa Fridriha Karla izolovao je danske snage na dipelskom mostobranu i otpočeo napad za osvajanje Dipela. U ogorčenim borbama za svaki blokhauz, Prusi su odbacili preostale danske snage preko Als Sunda i do 18. marta ovladali čitavim mostobranom. [1]

Ostale prusko-austrijske snage produžile su nastupanje na sever. U bici kod Vajlea 8. marta austrijski korpus generala L.Gablenca naneo je Dancima poraz. Posle osvajanja Frederiše 29. aprila, gde je zaplenjeno 219 topova, prusko-austrijske snage su u junu i julu osvojile veći deo Jilanda i sva veća severnofrizijska ostrva.[1]

Ugovorom o miru, potpisanim u Beču 30. oktobra 1864, Danska je primorana da se odrekne pokrajina Šlezvig-Holštajn i Lauenburg.[1]

Operacije na moru uredi

Danska je krajem 1863. bila premoćna na Baltičkom i Severnom moru. Imala je 5 oklopnih brodova, 23 broda raznih klasa drvene gradnje (od kojih 1 linijski brod i 4 fregate) i 8 velikih brodova na jedra. Prusija je u Baltičkom moru imala 3 parne korvete, 2 aviza, 18 topovnjača, 6 brodova na jedra i više topovnjača na vesla.[1]

Posle proglašenja prisajedinjenja Šlezviga i protesta Prusije, Danska je 15. marta 1863. blokirala obalu pred ušćem Odre, a dva dana kasnije kod Jasmunda došlo je do neodlučne bitke između Danskih i pruskih brodova. Radi podrške pruskoj floti, Austrija je uputila u Severno more deo svoje flote.[1]

Odred austrijskih i nekoliko manjih pruskih brodova pod komandom Vilhelma Tefethofa, sudario se sa Dancima u blizini Helgolanda 9. maja. Posle neodlučne bitke, Danci napuštaju blokadu ispred Labe i polaze na Kategat radi eventualne odbrane Kopenhagena od glavnine austrijske flote, koja je 1. jula uplovila u Kukshafen (Cuxhaven) i, istog meseca, zaplenila u prepadu na zapadnu obalu Danske veći broj manjih danskih obalskih brodova.[1]

Iako nije mogla računati na dolazak austrijske flote u Baltik, pruskoj floti uspelo je da dobrim rasporedom svojih jedinica drži Dance daleko od zapadnog dela Baltičkog mora. Znatno jača danska flota nije znala da iskoristi svoju nadmoćnost i ukaže jaču podršku kopnenoj vojsci, a nije raspolagala dovoljnim brojem brodova da bi održavala efikasnu blokadu u Baltičkom moru i u Helgolandskom zalivu.[1]

Posledice uredi

Nemačko-danski rat je u aprilu 1864. završen pobedom Pruske i Austrije. Pregovori o podeli Šlezviga nisu doveli do nikakvog rezultata, tako da je Šlezvig-Holštajn bio pod zajedničkom upravom Pruske i Austrije, a ne, što je bio cilj, nezavisno vojvodstvo. Pojedini delovi Šlezviga su ostali danski: ostrvo Ero, sedam Kirhšpila južno od Koldinga i jedan mali deo severnije od Ripena. Zato danski kralj predaje danske enklave, koje nisu pripadale Šlezvigu, (Loharde, Megeltonderhered, Listland na Siltu, Zid-Rem, Amrum, Vesterland-Fer).

Nakon Austrijsko-pruskog rata 1866. godine Šlezvig-Holštajn je postao pruska provincija, a od 1871. deo Nemačkog carstva. Glavno pitanje politike kancelara Bizmarka bilo je pitanje Šlezvig-Holštajna, što je osnivanjem Nemačkog carstva rešeno.

Vidi još uredi

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi

  1. ^ a b v g d đ e ž z Nikola Gažević, Vojna enciklopedija (knjiga 6), Vojnoizdavački zavod, Beograd (1973), str. 49-50.