Duka od Meduna ili Raško Milutinov Grozdanović bio je jedan od najpoznatijih srpskih pustolova u 19. vijeku, porijeklom iz brđanskog plemena Bjelopavlići. U romanu francuskog knjižnjevnika Alfonsa Dodea Tartaren Taraskonac on je jedan od glavnih likova koji je u to vrijeme uveseljavao bezmalo čitavu pismenu Evropu, a kneza Nikolu i dvor na Cetinju prilično oneraspoložio, gdje mu je zbog toga i suđeno.[1]

Svjedočanstva o Duki od Meduna

uredi

U srpskom narodu izvan Crne Gore je ostao prilično nezapažen dok je u 19. vijeku u Crnoj Gori i u nekim gradovima Evrope bio relativno poznat, uglavnom po svojim aferama i brojnim prevarama.

List Crnogorac

uredi

U novinama Crnogorac 1871. godine izašao je članak[2] o njemu:

U Jevropi čuveni skitač, najpoznatiji pod imenom Duka od Meduna, pao je našoj javnosti u ruke, i evo ga već nekoliko dana u zatvoru, ovđe, na Cetinju. On je, nažalost, rodom iz Bjelopavlića a pravo ime mu je Raško Milutinov Grozdanović, no to je samo ovđe priznao jer su mu svi tragovi pohvatani, a u svijetu je uzimao svaki dan drugo ime. Izdavao se sad za ovoga grofa, sad za onoga kneza, ili rođaka jedne vladajuće porodice, a u srpskijem krajevima, često za sina Luke Vukalovića. On je onaj isti Duka od Meduna, koji će biti poznat našem svijetu i čuven zbog zloupotrebe imena i znatne novčane prevare u odnošaju s jednom groficom. U Rimu opet jednome kanoniku sv. Jeronima, izmamio je njekolike stotina škuda, a u Đenovi jednom trgovcu do 15.000 talira. U pošljednje vrijeme vukao se po našijem krajevima pod imenom Garašanina (sina) kao član izmisljena društva "Prva jugoslavenska borba", a i imao je pečat sa tijem natpisom u naokolo a u srijedi dvije ruke stisnute i dva prekrštena mača. On govori jezike: srpski, francuski, njemački, talijanski, grčki, ruski, turski i možda jos koji. Zna mnoštvo narodnijeh pjesama na izust., izdaje se za spisatelja i pjesnika i navodi njeke svoje pjesme. Govori o svijema našijem narodnijem ljudima, kao da sve lično poznaje, a tako isto i o jevropskijem velikijem ljudima. On kaže za sebe, da je njegov život puniji čudnijeh doživljaja nego i onoga grofa Monte Hrista. Po svemu se vidi da je darovit, ali zloupućeni život načini ga šarlatanom. Njegov ispit pred sudom, koji će se ovijeh dana držati, biće na svaki način jako zanimljiv.

Alfons Dode

uredi

Alfons Dode je 1872. godine objavio roman Tartaren Taraskonac u kojem 9. poglavnje ima naslov "Crnogorski knez Gregori". Proviđenje je Taratarenu poslalo jednog crnogorskog plemića s kojim se već ranije upoznao na brodu. Gregori je bio potomak stare nasljedne loze, braća su ga prognala kada mu je bilo deset godina, zbog njegovih slobodoumnih načela i od tada putuje svijetom radi obrazovanja i uživanja. Knez je proveo tri godine u Taraskonu. Pilo se dobro i dugo. Ispijalo se "u čast alžirskih gospođa" U slavu slobodne Crne Gore!...". Račun je platio Tartaren. Kasnije je Taraskonac prvi put posumnja. Posumnja u Crnu Goru, posumnja u prijateljstvo... Knez Gregori je umakao s portfeljem i novčanicima...[3]

Jozef Holeček

uredi

Jozef Holeček je o njemu u svojoj knjizi Crna Gora u miru (1883) ostavio više podataka. U Evropi je bio poznat pod imenom "Leo, princ armenski". Po Cetinju se raširila vijest da je stigao Duka od Meduna. Holeček je mislio da se radilo o nekom italijankom vojvodi koji voli Crnogorce i koji je došao da im pomaže u borbi za slobodu. Bio je veoma popularan jer su svi o njemu govorili. Krenuo je iz Kučke nahije, iz nekog sela pored Meduna. Kao mali obreo se u Italiji. Ratovao je pod Garibaldijem. Stvari na brzinu izmisli pa se teško razdvaja laž od istine. Boravio je svuda po Evropi gdje je bilo rata, revolucija, buna. Brzo je učio jezike i običaje. Zaljubljena francuska markiza, bogata udovica ga je izvukla iz kandži ekstremnog socijalizma i vratila u kastu plave krvi. Sa njom je živjeo tri godine, a brak je odbijao uz laž da je sve papire o plemenitom porijeklu izgubio u Parizu. Umio je da piše samo na srpskom, koji je još u Crnoj Gori naučio. Nakon priznanja da je iz ljubavi lažirao svoje porijeklo osramoćena markiza je tražila zatvaranja i robiju. Pobjegao je u Crnu Goru 1875. godine. Ta priča je kružila po mnogim evropskim novinama. Nadao se da se u Crnoj Gori za to neće saznati, ali zbog toga se knjaz na njega ljutio jer je pred svijetom osramotio Crnu Goru.

Zbog opasnosti od posljedica bježi u zapadnu Bosnu i služi Slovencu Miroslavu Hubmajeru, vojvodi bosanskih ustanika. Predstavio se kao crnogorski vojvoda poslan od knjaza Nikole a Hubmajer mu je povjerovao. Prva Dukina obaveza bila je da čvrsto uzme u svoje ruke Hubmajerove finansije. U logoru je živjeo dostojno vojvode. Kada bi gladni Bosnaci čuli kako se živi u logoru, napuštali bi žene i djecu i molili da ih prime u vojnu službu. Tako je bilo sve do proljeća 1876. Jovan Popović je iz Moskve došao u logor kao politički dopisnik za "Ruski mir". Lažno se predstavio kao pobratim Duke od Meduna. Ušavši u šator zatekao je dva junaka u bratskom zagrljaju na goloj zemlji kako spavaju. Jovan je tražio da se Duka odstrani ili će odmah objaviti šta je vidio. Duka se iz logora vratio ocu i majci. Crnogorce je njegov život zabavljao i sa knjazom nisu dijelili negativno mišljenje o njemu. Kada se sreo sa knjazom ovaj mu je obećao vješala. Vještinom ubjeđivanja, ne samo da ga Nikola nije pogubio nego ga je imenovao i za svog poslilnog. Holeček je imao lično priliku da razgovara sa Dukom koji mu je govorio o svojim borbama (napad na kraljevski grad Napulj) sa prijateljem Garibaldijem. Tom prilikom je od Garibaldija "spasio kraljicu". Dok je to govorio ispraznio je dvije ili tri flaše piva. Bio je stalno knjazu uz noge. Nakon što je izbačen iz službe posilnog ponovo pada u knjaževu nemilost. Trajno se nastanio u Crnoj Gori gdje je postao "advokat". Pisao je narodu žalbe, branio ih pred sudom i od toga skromno zarađivao. Kada nije bilo parnica vještački ih je izazivao. Postao je demon crnogorskog porodičnog života, navodeći žene da tuže muževe, a muževe da se žale na žene.[4]

Savo Ivanović

uredi

Bivši tajnik Senata Crne Gore, Savo Ivanović, koji je zbog sukoba sa knezom Nikolom pobjegao u Srbiju i uz finansijsku pomoć Obrenovića objavio u Osijeku knjigu Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović-Njegoševog doma, spominje i Duku od Meduna.[5] Obraća se knezu Nikoli da je Duki dao nalog za njegovo ubistvo:

Kako ste pokušavali da pomenutog Sava ubijete i preko Nika Barbe u Grblju, a tako isto i preko Duke od Meduna u Sremskim Karlovcima nećemo govoriti, premda ne možemo preći ćuteći, a da Vas ne upitamo: zašto tako smrtno mrzite i gonite toga čovjeka i njegovu braću?

Pavle Rovinski i Gustav Raš

uredi

Pavle Rovinski u svojoj Etnogrfiji Crne Gore piše da je ovog avanturistu opisao njemački putopisac Gustav Raš. Raš ga spominje kao Jermenskog princa u djelu Vom Schwarzen Berge. Montenegrinische Skizzen, Bilder und Geschichten, Drezden, 1875., str. 32-35.[6]

Reference

uredi
  1. ^ Pustolovine Duke od Meduna. Pristupljeno 4. 1. 2017. 
  2. ^ Crnogorac, godina 1., broj 19. od 29.5.1871., ukucati br. str. 77. Cetinje. 1871. 
  3. ^ Dode, Alfons (2016). Tartaren Taraskonac, pp. 43—45., ..., 58—59., ... Beograd: Ringer Aksel Springer. 
  4. ^ Holeček, Jozef (2002). Crna Gora u miru, poglavlje: Crnogorac avanturista, od 267—281. str. Podgorica: CID. 
  5. ^ Ivanović, Savo (1898). Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović-Njegoševog doma, pp. 270. i 290.,. Osek. 
  6. ^ Rovinski 1998, str. 259.

Literatura

uredi