Edvard Riđ-Šmigli
Edvard Riđ-Šmigli (1886-1941) (polj. Edward Rydz-Śmigły) bio je maršal Poljske.[1]
Edvard Riđ-Šmigli | |
---|---|
Datum rođenja | 11. mart 1886. |
Mesto rođenja | Berezhany |
Datum smrti | 2. decembar 1941.55 god.) ( |
Mesto smrti | Varšava |
Vojna karijera uredi
U Prvom svetskom ratu bio je na čelu diverzantsko-obaveštajne Poljske vojne organizacije (polj. Polska Organizacja Wojskowa) 1917-1918. U vreme poljske intervencije protiv Rusije 1919. komandovao je divizijom, a u sovjetsko-poljskom ratu 1920. komanduje armijom.[1]
Diktator uredi
Nasledio je Jozefa Pilsudskog na vlasti 1935. i istovremeno, postao glavni inspektor vojske, a 1936. maršal i vrhovni komandant. Sa diktatorskim karakterom vlasti sprovodio je politiku protiv demokratskih snaga u zemlji i protiv SSSR, i sve tešnje sarađivao sa Hitlerovom Nemačkom.[1]
Kada se, nakon sloma Čehoslovačke, Poljska našla obuhvaćena od Nemačke, i pred Hitlerovim teritorijalnim zahtevima, povezao se sa zapadnim silama. Do napada Nemačke na Poljsku 1939. malo je učinio u modernizaciji vojske.[1]
Nemačka invazija Poljske uredi
Tokom nemačke invazije na Poljsku septembra 1939, maršal Riđ-Šmigli bio je vrhovni komandant poljske armije. Iz političkih razloga počinio je ozbiljne greške: glavninu snaga rasporedio je kordonski na zapadnoj granici, na frontu od 1.600 km[a], a opštu mobilizaciju objavio je tek 30. avgusta[b]. 17. septembra, nakon sovjetske invazije Poljske, povukao se sa vladom i ostacima vojske[v] u Rumuniju.[2]
Emigracija i smrt uredi
Emigrirao je posle sloma Poljske 1939, ali se ilegalno vratio u Poljsku 1941, gde je umro[g] pod konspirativnim imenom Adam Zaviša (polj. Adam Zawisza) .[1]
Napomene uredi
- ^ Na poljski raspored uticali su politički, ekonomski i psihološki razlozi: htelo se zaštititi granično stanovništvo, očuvati ekonomski najbogatije pokrajine i sporne teritorije koje su Nemci zahtevali.[2]
- ^ Oružane snage stavljene su u pripravnost 23. avgusta, a delimična mobilizacija počela je 25. avgusta iz političkih razloga, kako bi se izbegle nemačke optužbe za provokaciju.[2]
- ^ Oko 32.000 vojnika.
- ^ Prirodnom smrću.
Reference uredi
Literatura uredi
- Gažević, Nikola (1974). Vojna enciklopedija (knjiga 8). Beograd: Vojnoizdavački zavod.
- Gažević, Nikola (1975). Vojna enciklopedija (knjiga 9). Beograd: Vojnoizdavački zavod.