Ervin Romel (nem. Erwin Johannes Eugen Rommel; Hajdenhajm, 15. novembar 1891Blauštajn, 14. oktobar 1944) je bio nemački general i komandant Nemačkog afričkog korpusa za vreme Drugog svetskog rata. Poznat je i pod nadimkom Pustinjska lisica (Wüstenfuchs). Romel se često spominje ne samo zbog izuzetne vojničke veštine, nego i zbog viteštva prema suparnicima, budući da je bio jedan od nemačkih zapovednika koji su odbili poslušati Vrhovnu zapovest. Takođe se pretpostavlja da je učestvovao u zaveri da se ubije Adolf Hitler, zbog čega je pre kraja rata bio prisiljen na samoubistvo.[1]

Ervin Romel
Ervin Romel oko 1942. godine
Lični podaci
Datum rođenja(1891-11-15)15. novembar 1891.
Mesto rođenjaHajdenhajm, Nemačko carstvo
Datum smrti14. oktobar 1944.(1944-10-14) (52 god.)
Mesto smrtiBlauštajn, Nacistička Nemačka
Vojna karijera
Služba1911 — 1944
Vojska Nemačko carstvo (do 1918)
 Vajmarska Republika (do 1933)
 Nacistička Nemačka
RodKopnena vojska
ČinFeldmaršal
JedinicaNemački afrički korpus
Učešće u ratovimaPrvi svetski rat
Drugi svetski rat
OdlikovanjaOrden za zasluge
Gvozdeni krst

Mladost uredi

Romel je rođen u mestu Hajdenhajm udaljenom oko 50 km od Ulma, u državi Virtemberg kao drugi sin iz braka protestantskog upravnika srednje škole u Alenu, Ervina Romela starijeg i Helene fon Luc, ćerke uglednog lokalnog zvaničnika. Bračni par je imao još tri deteta, dva sina Karla i Gerharda i ćerku Helenu. Kasnije, sećajući se svojih dečačkih dana Romel je napisao „imao sam veoma srećno detinjstvo“. Mladi Ervin nosio se mišlju da postane inženjer ali je na očev nagovor 1910. godine pristupio lokalnom 124. Virtenberškom pešadijskom puku kao oficirski kadet i uskoro je poslat u oficirsku školu u Dancingu.

U Dancingu je Romel 1911. godine upoznao svoju buduću suprugu Lusi Molin sa kojom se oženio 1916. godine. 1928. dobili su sina Manfreda koji je kasnije postao gradonačelnik Štutgarta. Prema nekim istoričarima Romel je 1912. godine imao ljubavnu aferu sa Valburgom Štemer iz koje je rođena ćerka Gertrud.[2] Romel je diplomirao 1911. da bi već 1912. godine bio primljen u službu kao poručnik.

Prvi svetski rat uredi

Tokom Prvog svetskog rata Romel je služio u Francuskoj, kao i na rumunskom i italijanskom frontu. Tokom rata Romel je tri puta ranjavan i odlikovan je Gvozdenim krstom - prve i druge klase. Takođe je postao najmlađi dobitnik najvišeg pruskog odlikovanja „Ordena za zasluge" (Pour le Mérite), počasti koja je bila rezervisana samo za generale. Ovo odlikovanje je dobio zbog zasluga u borbama u planinama severoistočne Italije, naročito u bici kod Longarone i zauzeću planine Matažur kada je zarobljeno 150 italijanskih oficira, 7000 vojnika i 81 artiljerijskog oruđa.[3] Njegov bataljon je takođe odigrao ključnu ulogu u bici kod Kobarida (bici za Kaporeto) kada je nemačka vojska izvojevala jednu od najznačajnijih pobeda nad italijanskom vojskom.

Između dva rata uredi

Posle rata Romel je bio komandant bataljona i instruktor u Drezdenskoj pešadijskoj školi (1929 — 1933) i Potsdamskoj vojnoj akademiji (1935 — 1938). Njegovi ratni dnevnici, Infanterie greift an (Pešadijski napadi), objavljeni 1937. godine postali su jedan od glavnih vojnih udžbenika i privukli su pažnju Adolfa Hitlera koji ga je iste godine angažovao da obučava Hitlerjugend. 1938. godine. Romel već u činu pukovnika imenovan je za komandanta vojne akademije u Viner Nojštatu. Međutim, ubrzo zatim napušta ovaj položaj zato što je imenovan za komandanta Hitlerovog ličnog zaštitnog bataljona (Fuhrer-Begleitbattalion). Dok je službovao na ovom položaju Romel se veoma zbližio sa Hitlerom. Bio je zadužen za njegovu ličnu bezbednost tokom posete okupiranoj Čehoslovačkoj. Neposredno pred invaziju na Poljsku unapređen je u čin general-majora. Kao izraz velike naklonosti Hitler je naredio da Romelovo unapređenje stupi na snagu retroaktivno od 1. juna 1939. god.

Drugi svetski rat uredi

Poljska 1939. uredi

Tokom ovog perioda Romel je postao lični prijatelj Adolfa Hitlera. Pokazivao je veliko divljenje prema njemu i nacional-socijalizmu što se može videti iz delova pisama koje je pisao svojoj porodici: „Firer zna šta je najbolje za nas“, „Šta mislite o septembarskim događajima; Hitlerov govor? Zar nije divno što imamo takvog čoveka?". Zahvaljujući bliskom odnosu sa Hitlerom Romel je unapređen u čin general-majora i bio je odgovoran za bezbednost Hitlerovog mobilnog štaba tokom poseta frontu.

Francuska 1940—41. uredi

Godine 1940. Romel je dobio komandu nad 7. oklopnom divizijom, koja je kasnije dobila nadimak Gespenster-Division ("Divizija duhova“ zbog neverovatne brzine napredovanja koji je uspevala da postigne usled čega se često događalo da čak i nemačka vrhovna komanda ne zna njen tačni položaj) tokom operacije Fall Gelb, napada na Francusku i zemlje Beneluksa. Tokom ove operacije pokazao je neverovatnu umešnost u komandovanju oklopnim jedinicama zbog čega je imenovan za komandanta nemačkih snaga sačinjenih od 5. lake divizije, a kasnije i 15. oklopne divizije koje su početkom 1941. godine trebalo da budu poslate u Libiju da bi pomogle poraženim i demoralisanim italijanskim trupama posle operacije Kompas. Ove divizije predstavljale su osnovu nove nemačke borbene formacije nazvane Nemački afrički korpus - Deutsches Afrika Korps koja će pod Romelovom komandom steći slavu u borbama u severnoj Africi.

Afrika 1941—43. uredi

 
Ervin Romel tokom kampanje u severnoj Africi, 1942. god.

Nakon dolaska u Afriku Romel je proveo najveći deo vremena vršeći reorganizaciju italijanskih jedinica koje su pretrpele poraz od snaga Britanskog komonvelta pod komandom general-majora Ričarda O'Konora. Nova ofanziva sila Osovine u severnoj Africi predvođena snagama Nemačkog afričkog korpusa izbacila je savezničke snage iz Libije, ali je izgubila momentum i zaustavila se neposredno nakon prelaska preko egipatske granice. Ključna libijska luka Tobruk iako u okruženju i dalje je bila u rukama savezničkih snaga pod komandom australijskog generala Leslija Morsheda. Dotadašnjeg vrhovnog komandanta savezničkih snaga u Severnoj Africi generala Arčibalda Vejvela na tom položaju zamenio je dotadašnji vrhovni komandant britanskih snaga u Indiji general Klod Okinlek. Okinlek je ubrzo pokrenuo ofanzivu koja je potisnula nemačke i italijanske snage i razbila opsadu Tobruka. Međutim, kada je saveznička ofanziva izgubila na snazi Romel je napao.

U klasičnom blickrigu koji je usledio Savezničke snage su temeljno poražene. Za samo nekoliko nedelja linija fronta pomerena je duboko u egipatsku teritoriju. Romelova ofanziva je konačno zaustavljena kod malog železničkog gradića El Alamejn udaljenog samo 60 mi (97 km) od Kaira. Prvu bitku za El Alamejn Romel je izgubio zbog kombinacije logističkih problema i poboljšane taktike savezničkih snaga. Saveznici koji su bili saterani uza zid bili su blizu centara za snabdevanje što je omogućilo dopunu jedinica svežim trupama dovedenim sa drugih frontova. Okinlekova taktika da tokom bitke napada slabije italijanske snage prinudila je Romela da Nemački afrički korpus koristi u ulozi vatrogasca koji je intervenisao na kritičnim tačkama na liniji fronta zbog čega je inicijativa prešla u savezničke ruke. Romel je još jednom pokušao da probije savezničku odbrambenu liniju tokom bitke za Alam Halfu. Međutim, ovaj pokušaj je odlučno sprečen od strane savezničkih jedinica kojima je komandovao novopridošli saveznički komandant general-pukovnik Bernard Montgomeri; uglavnom zahvaljujući tome što je britanska obaveštajna služba razbila šifarski kod nemačke mašine za šifrovanje „Enigma“ zbog čega je saveznicima bio poznat operativni plan i satnica dejstava Nemačkog afričkog korpusa. Ova obaveštajna operacija kao i podaci koja je ona obezbeđivala tokom čitavog Drugog svetskog rata poznati su pod jedinstvenim nazivom „Ultra“.

Zbog savezničkih snaga stacioniranih na Malti koje su konstantno napadale nemačke konvoje sa neophodnim zalihama na putu za Libiju, kao i zbog ogromne razdaljine koju je snabdevanje moralo da prevali od najbližih luka u Libiji do nemačkih položaja u Egiptu, Romel nije mogao da zadrži El Alamejn na neodređeno vreme. Međutim, bila je potrebna još jedna velika bitka tzv. druga bitka za El Alamejn, da bi se njegove trupe naterale na povlačenje. Posle poraza u ovoj bici Romel je uprkos naređenjima Hitlera i Musolinija da se što pre zaustavi i suprotstavi Montgomerijevoj 8. armiji, to učinio tek po dolasku u Tunis i zaposedanju stare francuske odbrambene pogranične linije tzv. Maretske linije. Odlično organizovano povlačenje Nemačkog afričkog korpusa stvorilo je veliko rastojanje između nemačkih i britanskih jedinica što je Romelu ostavilo dovoljno vremena da po dolasku u Tunis nanese poraz američkom 2. korpusu u bici za Kaserinski prolaz.

Okrenuvši se još jednom da se suprotstavi snagama Britanskog Komonvelta na odbrambenoj Maretskoj liniji Romel nije mogao da učini ništa više osim da odlaže neizbežno. Pre završetka kampanje u Tunisu koja je okončana savezničkom pobedom Romel je zbog bolesti morao da se vrati u Nemačku.

Neki autori smatraju da je Romelovo povlačenje Nemačkog afričkog korpusa u Tunis, suprotno Hitlerovim željama, predstavljalo daleko veći uspeh od njegovog zauzeća Tobruka (nasuprot strašnoj sudbini koja je kod Staljingrada zadesila nemačku 6. armiju pod komandom Fridriha Paulusa koji je do zadnjeg trenutka poštovao Hitlerovu naredbu o zabrani odstupanja).

Francuska 1943—44. uredi

Po povratku u Nemačku Romel je jedno vreme bukvalno bio „nezaposlen“. Međutim, kako se ratna plima okrenula protiv Nemačke Hitler ga je postavio za komandanta grupe armija B koja je trebalo da brani francusku obalu od predstojeće savezničke invazije. Posle bitaka u Africi Romel je došao do zaključka da bi svi ofanzivni pokreti trupa u Francuskoj bili onemogućeni ogromnom vazdušnom nadmoći saveznika. Zastupao je stav da tenkovske jedinice moraju da budu razbijene na manje grupacije stacionirane blizu obale kako bi u slučaju invazije mogle odmah da stupe u akciju i odbace saveznike u more. Na taj način Romel je želeo da smanji vreme reagovanja i izbegne velike gubitke koje bi nemačke jedinice trpele tokom transporta ka mestu invazije usled dejstva savezničke avijacije. Želeo je da invazija bude zaustavljena na samoj obali.

Međutim, njegov pretpostavljeni Gerd fon Rundštet je smatrao da nije moguće zaustaviti invaziju na obali zbog velike vatrene moći Britanske kraljevske mornarice koja je imala zadatak da vrši artiljerijsku pripremu i pruža vatrenu podršku desantnim jedinicama. Njegov stav je bio da oklopne jedinice moraju da se grupišu dublje u pozadini bliže Parizu kako bi savezničke jedinice bile napadnute izvan dometa razarajuće brodske artiljerije. Kada je od Hitlera zatraženo da se opredeli za jednu od predloženih taktika on je izabrao kompromis. Oklopne jedinice bile su stacionirane predaleko da bi Romel imao ikakve koristi od njih ali ne dovoljno daleko da bi Rundštetov plan mogao da se realizuje. Uprkos tome nije mnogo nedostajalo da Romelov plan urodi plodom.

Tokom dana D nekoliko oklopnih jedinica našlo se dovoljno blizu da svojim uspešnim dejstvom protiv savezničkih snaga dokaže da je Romelov plan imao mnogo više šanse za uspeh od Rundštetovog. Među ovim jedinicama nalazila se i 21. oklopna divizija, kojom je Romel komandovao u severnoj Africi, a koja je već prvog dana iskrcavanja izvršila protivnapad na britanskom i kanadskom sektoru obale i u jednom trenutku uspela da izbije na obalu Lamanša ali je ubrzo zbog nedostatka podrške bila prinuđena da se povuče.

Zavera protiv Hitlera uredi

Dana 17. jula 1944. godine vozilo u kojem se nalazio Romel uništeno je napadom iz vazduha od strane Spitfajera Kraljevskog kanadskog ratnog vazduhoplovstva. Romel je nakon napada primljen u bolnicu sa ozbiljnim povredama glave. U međuvremenu, nakon neuspelog atentata na Hitlera 20. jula 1944. godine, Romel je bio osumnjičen za učestvovanje u zaveri. Za razliku od Gebelsa koji nije bio uveren u Romelovu umešanost Borman je smatrao da je on bio jedan od glavnih učesnika zavere. O tome da li je Romel bio upoznat sa detaljima zavere i da li je u njoj učestvovao, špekuliše se i danas. Posle rata njegova žena je izjavila da je bio protiv ubistva Hitlera zato što nije želeo da buduće generacije mladih Nemaca steknu utisak da je rat izgubljen zbog „uboda u leđa" (Dolchstoßlegende) što je smatrano za jedan od glavnih razloga za poraz nemačke u Prvom svetskom ratu. Umesto ubistva Romel je smatrao da Hitler mora da bude zarobljen kako bi mu se javno sudilo. Zbog Romelove popularnosti u nemačkom narodu Hitler mu je ponudio alternativu. Mogao je da bira između samoubistva ili javnog suđenja i represije nad porodicom. Romel je izvršio samoubistvo 14. oktobra 1944. godine. Sahranjen je sa svim vojnim počastima.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Radojković, Miodrag. „Ervin Romel”. Drugi svetski rat. Arhivirano iz originala 25. 01. 2022. g. Pristupljeno 25. 1. 2022. 
  2. ^ „Hitlerov general bio „težak“ romantik?”. RTS. Pristupljeno 27. 1. 2022. 
  3. ^ „Ervin Romel(Erwin Rommel) 15.11.1891-14. 10.1944”. Znanje. Pristupljeno 27. 1. 2022. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi