Fransoa Pol Žil Grevi (franc. François Paul Jules Grévy; Mon-su-Vodre, 15. avgust 1807. — Mon-su-Vodre, 9. septembar 1891) bio je 4. predsednik Republike Francuske tj. njen starešina (šef).

Žil Grevi
Fotografija Žila Grevija
Lični podaci
Puno imeFransoa Pol Žil Grevi
Datum rođenja(1807-08-15)15. avgust 1807.
Mesto rođenjaMon-su-Vodre, Francuska
Datum smrti9. septembar 1891.(1891-09-09) (84 god.)
Mesto smrtiMon-su-Vodre, Francuska
Državljanstvofrancusko
NarodnostFrancuz
UniverzitetParis Law Faculty
Politička karijera
Politička
stranka
Republikanski oportunisti
30. januar 1879. — 1. decembar 1887.
PrethodnikPatris Mak Maon
NaslednikMari Fransoa Sadi Karno
Ko-princ Andore
30. januar 1879. — 1. decembar 1887.
PrethodnikPatris Mak Maon
NaslednikMari Fransoa Sadi Karno

Ekonomske reforme uredi

Francuska na početku njegovog mandata uredi

Industrijski i trgovinski napretci stvorili su izobilno novih bogatstava; a izobilje onoga što je za život potrebno učinilo je, da se umnoži i broj stanovnika. Nikad nije umnožavanje bilo tako brzo. Za 82 godine (od 1800. do 1882.) Evropa je od 187 dostigla do 330 miliona, a Savezne Države od 5 na 50 miliona stanovnika. Kod anglosaksonskih je naroda umnožavanje najbrže za tih 80 godina, njihov se broj utrostručio.

Bogatstvo se još više umnožilo, pa se i sad još jednako umnožava. Stanovnici obrazovanih zemalja ne troše sve svoje prihode; oni svake godine ostavljaju na stranu sume koje upotrebljavaju na stvaranje novih izvora, i to je ušteda. Ona je za vreme Grevija u srednju ruku u Francuskoj iznosila na 1 900 miliona. Štedionice, koje su 1860. godine imale na ostavi 3 150 miliona, imale su 1878. godine 8 500 miliona. Države su se koristile tim povećavanjem bogatstva, te su umnožile i svoje izdatke. Rashodi su se u Francuskoj popeli od 700 na 2 800 miliona. Za podmirenje tih rashoda morali su se za toliko povećavati porezi, jer su postali jedini državni izvori prihoda. Neposredni porez na imanja nikako ne bi mogao zadovoljiti to ogromno povećavanje izdataka. Stoga se pribeglo udaranju carine, posrednih poreza, na piće, šećer, duvan i dr, koji su usled umnožavanja stanovništva postali najproduktivniji od svih vrsta poreza.

Države su dobivale novac na zajam s takvim olakšicama, kakve su bile nepoznate vladama XVIII stoleća; one su se tim koristile i načinile grdno velike dugove. Za to je Engleska dala prvi primer: da bi mogla izdržati rat s Napoleonom, opa je svoj dug podigla na 920 miliona funata sterlinga (23 milijarde) u 1815. godini. Tada se govorilo da će toliki dug neminovno dovesti do brankrotstva.

Tim je putem pošla i Francuska; uzajmljivanje je postalo običnim izvorom za vladu, koja je bila u velikoj novčanoj neprilici. Državni su dugovi ugovoreni pod vidom neisplative pozajmice, i poverioci samo imaju prava da primaju interes. Stoga je dosta da se godišnje porez poveća za onoliko, koliko je potrebno za plaćanje toga interesa.

Tim su se postupkom toliko služili, da je dug gotovo svih država od 1820. do 1880. godine porastao do nečuvenih razmera. Francuska je svoj dug podigla od 4 na 22 milijarde. Najveći deo tako pozajmljenoga novca otišao je na ratne troškove. Naoružanje je povećalo dugove za 40 milijarda, dok su ih železnice i telegrafi povećali samo za 14 milijarda.

Novac i Novčanice uredi

Zlatni rudnici u Australiji i Kaliforniji dali su više zlata nego što ga je igda bilo u saobraćaju otkako je sveta. Za vreme od 1850. do 1860. vađeno je svake godine u srednju ruku po 200 000 kilograma zlata u vrednosti 700 miliona dinara. Količina zlata rasturenoga po svetu između 1800. i 1885. godine gotovo se utrostručila, i ceni se da ga danas ima oko 45 milijarda. — Srebrni su rudnici u početku bili manje izdašni: oko 1850. godine opi su još davali samo 900 000 kilograma godišnje, oko 1870. proizvodnja se popela na 2 000 000, a 1884. na 2 800 000.

To uvećavanje, ma da je grdno veliko, ipak nije srazmerno sa uvećavanjem trgovine, koja se za to vreme udesetostručila. Dragoceni metali dakle ne bi mogli podmiriti potrebe. Jedna od Velikih revolucija XIX stoleća bilo je i razvi-janje papirnoga novca.

Još odavno je imalo banaka (novčanih zavoda), koje su izdavale novčanice (banknote). Kina ih je imao još u VIII stoleću po Hristu; Francuska je 1719. godine imala banku Lo-ovu. Ali svet nije imao dovoljno vere u te hartije.

Od kraja XVIII stoleća ustanovljene su državne banke, s dovoljnom garancijom, da bi mogle uliti poverenje. Banka ima prava da izda samo određenu količinu novčanica, ali mora u svojim kasama čuvati dovoljno novaca, da bi mogla isplatiti svoje novčanice: to je metilna podloga (novčana); ona iznosi otprilike jednu trećinu vrednosti onih novčanica koje su u saobraćaju. Ostatak svoje podloge banka daje na priplod, pozajmljujući ga sigurnim trgovcima: te pozajmljene vrednosti sačinjavaju lisnicu (portefeuille, to jest vrednost u hartijama). Pošto je novac ne košta ništa, jer ga je dobila u razmenu za svoje novčanice, banci je osigurana dobit. U vreme krize, kad bi svi imaoci novčanica mogli pokušati da u isti mah naplate svoje novčanice, država pritiče banci u pomoć određivanjem prinudnoga kursa (cours forcé); banka nije više obavezna da isplaćuje i onda se moraju novčanice primati za sva plaćanja.

Do kraja veka sve obrazovane zemlje imaju svoje državne banke. U bogatoj Francuskoj, gde je poverenje potpuno, novčanice se tako isto lako primaju kao i zlato, a često ih još i vole kao podesnije za nošenje. U zemljama, gde država ima manje poverenja, novčanice nadaju ispod one vrednosti koju one predstavljaju.

Javna nastava uredi

Najpre je ostvareno načelo obavezne osnovne nastave u Nemačkoj, a poglavito u kraljevini Saksonskoj, Virtenbergu i Pruskoj. U svima su opštinama ustanovljene osnovne škole, i sva deca od šeste do četrnaeste godine obavezna su da ih pohode. Država je najzad primila na sebe najveći deo troškova, tako da je nastava mogla postati besplatna.

Isto je takvo uređenje zavedeno i u Švajcarskoj i skandinavskim zemljama.

Taj je primer malo po malo pridobio i ostale narode. Sad je na celom kopnu usvojeno da sva deca bez razlike imaju prava na osnovnu nastavu. U mnogim je državama nastava čak i obavezna. Tako je bilo od 1882. godine i u Francuskoj.

Nastava se u svima zemljama, pa i u Francuskoj, razvijala u toliko, u koliko je vladavina bivala više demokratska. Zemlja, u kojoj je osnovna nastava najviše rasprostranjena, u istini je i najviše demokratska na celom svetu, a to su Savezne Države.

Čineći nastavu obaveznom, vlade su je u isto doba činile i svima pristupačnom, osnivajući o državnom ili opštinskom trošku škole po svima predgrađima.

Godine 1880. u Francuskoj je bilo 73 000 škola, uključujući i 12 000 privatnih škola, s 5 miliona učenika.

Učešće Francuske u društvenim, političkim i ekonomskim napretcima uredi

U političkim stvarima Francuska je obično pozajmljivala iz Engleske one ustanove, koje su joj bile potrebne, da se uredi posle obaranja staroga uređenja. No ona je te ustanove tako izmenila, da se mogu primeniti na životne prilike naroda na evropskom kopnu. Tako je većina uredaba u Nemačkoj, Španiji, Italiji, Belgiji i dr. izrađena po ugledu na francuske uredbe. Parlamentarna vladavina, ovakva kakva se danas upotrebljava u celoj Evropi, engleska je tvorevina, no doterana prema onom, kako se u Francuskoj praktikuje.

Što se tiče ekonomskih napredaka, oni gotovo svi vode svoje poreklo iz Engleske. Engleski narod, bogatiji i naviknutiji na. industriju (za šta ima da zahvali svojim rudnicima gvožđa i uglja), na pogodnijem položaju za pomorsku trgovinu u veliko, pretekao je sve ostale za vreme velikih ratova, koji su Evropu upropašćavali i raseljavali. Od tud je Engleska od pre stotinu godina davala drugim narodima primer za sve gotovo ekonomske napretke. Englezi su izmislili parnu mašinu i železnicu, oni su dali prve uglede velikih fabrika, rudnika, železničkih i parobrodskih društava; oni su uredili kreditni i bankarski sistem, akcionarska (udeonička), kooperativna i radnička društva.

Francuska se ponajčešće ograničavala na ugledanje na ekonomske ustanove Engleske. Ona nije stvaranjem doprinosila ekonomskom napredovanju sveta. Ali se ona za svoj račun znatno koristila. Da bi se to videlo, dovoljno je uporediti sadašnju statistiku sa statistikom iz početka XIX stoleća.

Od 1815. godine vrednost se zemlje udvostručila, pa je nešto i veća: tada je hektar zemlje vredeo u srednju ruku 700 dinara, 1874. godine vredeo je 2000 din.; po tom je vrednost opala, te 1889. godine hektar nije vredeo više od 1700 dinara. Celokupna se vrednost popela na 90 milijarda.

Broj kuća i fabrika 1823. godine iznosio je malje od 6,5 miliona, a 1888. godine prebacio je preko 9 miliona. Vrednost građevina još se mnogo više uvećala negoli i broj njihov; 1851. godine cenjena im je vrednost na 20 milijarda, a 1888. godine bez malo 40 milijarda dinara.

Rasla je i trgovina sa inostranstvom. Za vreme Grevija bilo je oko 5448 uvoza i oko 4383 izvoza.

Francusko širenje u Africi uredi

Alžir uredi

Kada je Žil Grevi došao na čelo Francuske, zemlja je imala jednu oblast od 300 000 km² u Alžiru (ne računajući oko 100 000 km² u pustinji Sahari). Uz staro kabulsko i arabljansko stanovništvo naseliše se i evropski doseljenici. U godini 1881. većih je bilo 420 000 duša, od njih su bar polovina Francuzi ili francuski potomci, koji su gotovo svi došli iz južnih pokrajina, a ostali su prirođeni stranci: (Pokušalo se posle 1870. godine da se u Alžiru zasnuju naseobine od Elzašana, ali nije bilo uspeha.) Italijani, Španci i Maltezi. (Tu valja dodati i 50 000 alžirskih Jevreja, koji su se 1870. godine izjasnili da su Francuzi). Starosedelaca ima 3 260 000 duša. Zemlja je bila podeljena na dva dela. Oni predeli, gde su se naselili doseljenici, sačinjavaju građansku oblast, podeljenu na tri okruga (departmana) i uređenu po francuskom načinu, sa istim onakvim činovnicima, kakvi su i u Francuskoj; stanovnici biraju poslanike za narodnu skupštinu i za senat. U toj građanskoj oblasti stanuje i većina starosedelaca, no oni su sačuvali svoju veru, svoje zakone i svoje plemenske starešine, i nisu francuski građani.

Samo one zemlje, gde su starosedeoci ostali sami, (a to je većinom oblast Sahare), sačinjavaju vojnu oblast (territorie de commandement), koja je ostala uređena po vojničkom načinu; tu su francuski oficiri u isti mah i vojničke starešine i upravnici (administratori); oni i sude i održavaju red među urođenicima.

Doseljenici su zauzeli najveći deo plodnih zemalja, koje su uzapćene ili kupljene od starosedelaca, te ih sad obrađuju; Kabuli, koji su i pre bili zemljoradnici, sad su povećali svoju proizvodnju. Alžir je pre svega zemlja žitom izobilna; tu se 1887. godine naželo skoro 15 miliona cenata (kvintala) žita i ječma. On daje i plodova koje donose tople zemlje. Op je 1887. godine dao 160 000 hektolitara maslinova ulja; tu se gaji pomorandža, urma, šećerna trska itd.

Od pre nekoliko godina otvorena su i tri nova izvora za prihode. U primorju se gaje variva, koja se šalju u Francusku kao prve proletnje novine (ona sazrevaju mnogo pre nego povrće u Francuskoj). Po visoravnima u unutrašnjosti bere se jedna divlja biljka, tako zvana alfa, od koje se gradi hartija; 1887. godine nabrano je 2 200 000 cenata. U srednjoj je oblasti sađena, pa se i sad još sadi vinova loza. 1886. godine već je imalo 70 000, a 1888. godine 88 000 hektara vinograda; godine 1886. nađeno je 1 569 000, a 1888. godine 2 728 000 hektolitara vina.

Alžir je u 1887. godini učinio trgovinski promet od 211 miliona dinara uvoza i 186 miliona izvoza.

Računa se da je Alžir od 1830. do 1888. godine stao Francusku 5 milijarda, a dao je prihoda samo 1 250 miliona. Ali treba voditi računa i o tom, da je 3 400 miliona utrošeno na vojne izdatke. Od tada se prihodi brže povećavaju negoli rashodi i vrednost imanja u Alžiru ceni se preko 3 milijarde dinara.

S dve strane pored Alžira bile su ostale nezavisne muslimanske države, na zapadu Maroko, a na istoku Tunis. Francuska nije težila za tim da zauzme Maroko, pa čak ni posle pobede nad marokanskim sultanom, Abd-el-Kaderovim saveznikom, 1844. godine. A prema Tunisu ona se samo ograničila na to, da tuniskoga beja primora, da se ostavi gusarenja po Sredizemnom Moru.

Tunis uredi

Tuniski je bej pokušao da u svojoj državi uvede vladavinu po evropskom načinu. No on je uspeo samo u toliko, što je naredio da francuski inžinjeri izvrše nekolike radove, i što je učinio u Evropi pozajmice, koje ga dovedoše do bankrotstva 1869. godine. Tunis i dalje ostade u neredu, koji mu nije dao da se koristi svojim izvorima.

Godine 1881. francuska se vlada koristi tim što tuniska plemena povrediše alžirsku granicu, te posla u Tunis jednu malu vojsku. Bej je, i ne pokušavajući da se bori, pristao da svoju zemlju stavi pod francusku zaštitu. On je zadržao svoj naziv, svoje dvorove i prihode. Francuska je uzela na se da izvrši sve izmene u administraciji, pravosuđu i finansijama; ona je dobila pravo da smesti posade svuda, gde god ona sama nađe za korisno; ona je uzela u svoje ruke i odnose sa inostranstvom. Ona je stvorila jednu naročitu upravu, sastavljenu od Francuza, koja je za nekoliko godina preuredila finansije smanjivanjem poreza i rashoda.

Urođenici su sačuvali svoje običaje, svoje zakone i imanja. Ali je ona bezbednost, koja je stvorena pravilnom administracijom, privukla u zemlju i evropske doseljenike, koji se počinju tuda nastanjivati, ne samo radi trgovine, nego i radi obrađivanja zemlje. U Tunisu već ima 40 000 evropljana, od kojih je 15 000 Francuza.

Tunis ima 130 do 150 000 km² (četvrtina Francuske), a plodniji je od Alžira. On je nekada sačinjavao provinciju Afriku, koja je za dugo bila žitnica Rima; a osem toga tu se počela zasađivati i vinova loza.

Trgovina, koja je 1880. god. iznosila 12 miliona uvoza i 11 miliona izvoza, već se bila podigla 1888. godine na 31 milion uvoza i 19 miliona izvoza.

Zauzimanje te zemlje stalo je Francusku oko 300 miliona, a zaštitni se troškovi svake godine smanjuju.

Francuska, kao gospodar Tunisa i Alžira, gospodari severnom Afrikom.

Senegal uredi

Pošto su Francuzi stigli do izvornoga kraja reke Senegala, oni su se uputili karavanskim putem, koji vodi na Gornji Nigar i tako su došli i u Sudan.

Sudan je vrlo prostrana oblast, koja obuhvata svu srednju Afriku od gornjega Nigra do gornjega Nila. Veliki je deo pust, a bez sumnje i neplodan. Ali, i pored neprekidnih ratova, koji uništavaju sela, i pored neprijateljskih pohoda trgovaca s robljem, koji odvode stanovništvo, u Sudanu ipak preostaje dovoljno stanovništva, da se može otvoriti važno tržište. Evropljani su gledali da tamo prodru, da bi otvorili izlaz svojoj robi (naročito tkaninama i gvožđuriji), koja bi se davala u razmenu za domaće proizvode: slonovu kost, zlatan pesak, gumu i žita. Za dolazak u Sudan Francuzi su imali na izboru dva puta, jedan od Alžira preko Sahare na Timbukt, a drugi od Senegala, koji se spušta duž Nigra. U isti mah su projektovane dve željezničke pruge, jedna preko Sahare, koja bi polazila od Alžira, a druga koja bi vezivala Nigar sa Senegalom. Posle pogibije Flatersova društva ((Paul-François-Xavier) Flatters je bio francuski oficir. Kao potpukovnik u Alžiru u dva maha je preduzimao da preko Sahare trasira železničku prugu za Sudan. No oba puta su morali rad prekinuti zbog urođeničkih napada. 16. februara 1881. godine urođenici Tuaregi napadnu ga u Vir-el-Garati, te ubiju i njega i gotovo svu pratnju njegovu.), koje je bilo poslato u Saharu (1882), odustalo se od građenja preko Sahare. U Senegalu su radovi započeti i 264 kilometra železnice pušteno je u saobraćaj, ali je građenje više stalo nego što se mislilo...

U svima zemljama, koje su pristale na ugovore, Francuska je zavela vojničke pošte s malim posadama. Ta poštanska linija sad je već potpuno postavljena na Senegalu. 1883. godine zauzeta je Bamaka na Nigru, i sad se ta linija počinje spuštati niz tu reku.

U Senegalu gotovo da i nije imalo Francuza, jer je podneblje suviše toplo. Ali su se urođenici vrlo brzo navikli, da se smatraju za francuske podanike, i trgovina se naglo razvija. Godišnji je obrt bio oko 40 miliona. (Francuska su naselja na gvinejskoj obali samo male trgovačke radnje, koje je vlada čak bila i sasvim napustila kao nezdrave i vrlo skupe.)

Kongo uredi

Južno od polutara, jedna mala francuska trgovačka kuća pri ulasku u Gabon poslužila je kao polazna tačka za ispitivanja, koja je dostigla do velike reke Konga. Savornjan-de-Braca zauzeo je u ime Francuske jednu prostoriju od 670 000 km², čije je granice utvrdila Berlinska Konferencija 1885.—86. godine. Ta oblast, koja je po prostoru veća od Francuske, još je naseljena samo starosedeocima. No podneblje je u njoj zdravije nego u Senegalu i nekolika naselja već su tamo zasnovana: — jedno je u izvornom kraju Ogouje, a drugo na desnoj obali Konga u Bracavilju (naspram Leopoldvilja, glavnoga grada slobodne države Konga, koji je zasnovao Stenli na drugoj obali Konga za račun belgijskoga kralja).

Madagaskar uredi

Na istočnoj obali Afrike Francuska je pokušavala u XVII i XVIII stoleću da zauzme veliko ostrvo Madagaskar. No ona je od toga odustala i u tom kraju samo je zadržala sitna ostrva i Reinion, koje je negda bilo vrlo bogato ostrvo usled sadova kave i šećerne trske, a danas je gotovo propalo, zbog toga što se zemlja ispostila.

Ona je pokušala da utvrdi svoj uticaj nad hovajskim narodom, koji je na Madagaskaru zasnovao neku vrstu vojničke carevine. Sklapano je više ugovora o zaštiti, ali su engleski misionari, koji su hovajske kraljeve obratili u hrišćanstvo, u početku francuski uticaj držali u ravnoteži. Francuska je vlada počela primoravati Hovajce da prime ugovor od 1885. godine, kojim se Francuskoj ustupalo pristanište Diego-Suareu i dopuštalo joj se, da u madagaskarskoj prestonici ima svoga diplomatskoga poslanika (residenta). A po tom se ona najzad reši da u unutrašnjost ostrva pošlje i jednu vojničku ekspediciju, što se završi prisvajanjem Madagaskara (1895)

Na taj je način Francuska postala najpretežnija u sva ta četiri afrička kraja.

Francusko širenje u Aziji uredi

Francuska je poslednja došla i utvrdila se na jugoistočnoj strani, u Indo-Kini (1862.).

Od sva ta tri pritežanja najneznatnije je francusko, ali se i ono naglo uvećavalo. Zauzimanje je, počelo 1862. godine. Anamski car, koji je dopustio da se pobiju francuski misionari, primoran je, da ustupi tri oblasti, od kojih je stvorena francuska Kočinčina. Godine 1867. ona je uvećana s tri nove oblasti. Ona danas ima skoro 2 miliona stanovnika i čini trgovinski obrt od 123 miliona godišnje; njen se budžet od 8 miliona, koliko je iznosio 1868, podigao u 1888. godini na 30 miliona. Zemlja je istina nešto malo nezdrava, izuzimajući planinske krajeve, ali je vrlo plodna, a naročito pirinčem.

Francuska je utvrdila svoju zaštitu nad malom kraljevinom Kambodžom 1863. godine, a po tom, posle Tokinskoga Rata i nad samim Anamskim Carstvom (1883.). Anamsku oblast Tonkin, koja je u stvari postala nezavisna, dva puta su Francuzi osvajali, i od 1882. godine njom upravljaju Francuzi.

Literatura uredi

  • Šarl Senjobos (1908). „Istorija savremene obrazovanosti“. Srpska književna zadruga. Beograd