Idalgo (šp: hidalgo/fidalgo) je pripadnik najnižeg plemstva u Španiji i Portugalu, koji je bio oslobođen plaćanja poreza zahvaljujući svom staležu, ali nije obavezno posedovao zemlju.

Reč je u upotrebi od VII veka i nastala je od španskog „hijo de algo“ (nečiji sin). U srednjem veku izgovor se promenio od „hijodealgo“ u „hidalgo“.

Da bi neko mogao da bude proglašen „starim idalgom“ (šp: hidalgo solariego), morao je da dokaže da su mu i deda i baba i sa majčine i sa očeve strane imali titulu idalga. Samo ovi su bili cenjeni i poštovani od svih. Ostali, koji su titulu dobili za neku zaslugu, bili su omalovažavani i ismevani. Još jedna bitna karakteristika hidalga je da je prezirao fizički rad, jer mu je tako njegov osećaj za čast nalagao. S obzirom na to i na činjenicu da se u kasnijem periodu ova titula dodeljivala na nekontrolisan način (jer je svaki vladar, da bi izbegao dodeljivanje zemlje, nagrađivao zaslužne dodeljivanjem titule), Španija XVII veka bila je puna hidalga koji su išli pocepani i izgladneli, bez prebijene pare, ali poslednje što bi im padalo na pamet je bilo da se late nekog posla. Tu situaciju je oštro kritikovao Kevedo u svom delu, pikarskom romanuLazariljo de Tormes“.

Kad su Burboni došli na španski presto, bilo je već oko pola miliona idalga koji nisu plaćali porez, što je išlo na veliku štetu državi. Ova titula je doživela veliku reformu i do kraja XIX veka skoro da je potpuno nestala, zajedno sa društvenim slojem koji je predstavljala.

Literatura uredi

  • Pavlović-Samurović Lj. Soldatić D. Španska književnost 1. Nolit, Beograd 1985.