Idiolekt je individualna karakteristična i jedinstvena upotreba jezika, uključujući i govor. Ova jedinstvena upotreba uključuje vokabulargramatiku i izgovor.

Idiolekt je varijetet jezika jedinstven za pojedinca. Ovo ga razlikuje od dijalekta, uobičajenog skupa lingvističkih karakteristika koje deli jedna grupa ljudi.

Idiolekt i jezik uredi

Pojam jezik koristi se kao apstraktan opis za upotrebu jezika te mogućnosti individualnih govornika i slušalaca.[1] Prema ovom gledištu, jezik je „sastav idiolekata ... pre nego jedinica sama po sebi”.[1] Lingviste proučavaju određene jezike, kao što je engleski ili kosa, uvidom u iskaze ljudi koji govore te jezike.

Ovo je u suprotnosti sa gledištem onih koji nisu lingviste, pogotovo u Sjedinjenim Američkim Državama; oni su stava da idealni sistemi postoje izvan okvira stvarne upotrebe odnosno govorenja jezika. Zasnovano na radovima iz SAD, Nansi Nidijelski i Denis Preston opisuju jezičku ideologiju koja je kako se čini zajednička među govornicima američkog engleskog. Prema Nidijelskovoj i Prestonu, mnogi od njihovih ispitanika veruju da postoji jedan „tačan” gramatički i rečnički uzorak koji podleže standardnom engleskom, te da individualna upotreba proizilazi iz ovog spoljašnjeg sistema.[2]

Lingviste koji razumeju pojedine jezike kao mešavine jedinstvenih, individualnih idiolekata moraju ipak da uzmu u obzir činjenicu da članovi velike zajednice govornika i čak govornici različitih dijalekata istog jezika mogu da se međusobno razumeju. Sva ljudska bića verovatno stvaraju jezik na suštinski isti način.[3] Ovo je dovelo do traganja za univerzalnom gramatikom, kao i pokušaja da se dodatno definiše priroda pojedinih jezika.

Forenzička lingvistika uredi

Polje forenzičke lingvistike uključuje pokušaje da se odredi da li je određena osoba napisala dati tekst ili nije, upoređujući stil teksta sa idiolektom pojedinca. Forenzičke lingviste mogu da zaključe da je tekst konzistentan sa pojedincem, otpišu mogućnost da je pojedinac autor, ili usporedbu proglase neubedljivom.[4]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ a b Zuckermann, Ghil'ad (2006). „A New Vision for 'Israeli Hebrew': Theoretical and Practical Implications of Analysing Israel's Main Language as a Semi-Engineered Semito-European Hybrid Language”. Journal of Modern Jewish Studies. 5 (1): 57—71. »ensemble of idiolects ... rather than an entity per se«
  2. ^ Niedzielski, Nancy; Preston, Dennis (2000). Folk Linguistics. Berlin, Mouton de Gruyter.
  3. ^ Gleitman, Lila (1993). A human universal: the capacity to learn a language. Modern Philology. 90: S13—S33.
  4. ^ McMenamin, Gerald R.; Choi, Dongdoo (2002). Forensic Linguistics: Advances in Forensic Stylistics. London, CRC Press.

Spoljašnje veze uredi