Isavrija

Isavrija (grč. Ἰσαυρία) — naziv u antičkoj geografiji teško dostupne izolovane oblasti južne Male Azije, čije granice su se značajno mijenjale tokom istorije, no, u osnovnom, obuhvata veći dio savremene turske oblasti Konije i planinski vijenac Središnji Tavor.

Isavrija na karti Male Azije

Ime

Naziv oblasti potiče od ratobornog plemena Isavrijanaca i njihovih naselja Stara Isavra (grč. Ίσαυρα Παλαιά}}) i Nova Isavra (grč. Ίσαυρα Νέα).

U vrijeme rimske okupacije oni nijesu bili potpuno pokoreni i vršili su razbojničke napade na susjedne oblasti.

Istorija

Kada je u IV vijeku prije n. e. Perdika, makedonski regent poslije smrti Aleksandra Velikog, opsjeo dobro utvrđenu prijestnicu Isavriju, njeni žitelji su odlučili da spale grad.

Rimska vladavina

Kada su se početkom I vijeka prije n. e. Rimljani prvi put sreli s Isavrijancima, oni su Kilikiju Traheju smatrali za dio Isavrije, koju su, prema tome, produžili do Sredozemnog mora, i to prošireno poimanje održavalo se tokom naredna dva stoljeća. Cijeli sliv rijeke Kalikadn smatran je isavrijskim, a gradovi u njenom južnom toku obrazovli su takozvani Isavrijski Dekapolis.

U periodu 76—75. godine prije n. e. dio Isavrije je potpao pod rimsku vlast. U ratovima kilikijskih pirata protiv Rima Isavrijanci su uzeli toliko brojno učešće, da je prokonzul Publije Servilije, smatrajući nužnim gonjenje Isavrijanaca do njihovih utvrđenih gradova i potčinjavanje sveg naroda, zbog toga dobio nadimak Isavrik.

Početkom I vijeka n. e. Isavrija je postala udijelom vlasti kralja Galatije Aminte, pri kojoj su, vjerovatno, Isavrijanci sačuvali svoje ratničke navike i izvjesnu nezavisnost. U pokušaju da umiri Isavrijance Aminta je poginuo. Nesposobni da zaštite susjedne oblasti od napada, Rimljani su bili prinuđeni da okruže Isavriju nizom utvrđenja, što, ipak, nije dovelo do značajnijeg poboljšanja.

Negdje u III vijeku Isavrijanci i Kilikijci su se objedinili u jedan narod. Pod opštim imenom Isavrijanci oni su i na dalje vršili napade na putnike, trgovce i karavane i pljačkali napredne gradove. Predvodio ih je Trebelijan, samoproglašeni rimski car (260-268), koji je u tvrdome gradu Isavriji ustrojio dvor i počeo da kuje sopstveni novac. Mada je Trebelijan bio ubijen, Isavrijanci nijesu bili ukroćeni. Nekakve uspjehe bio je postigao rimski car Prob.

Početkom IV vijeka, tokom Dioklecijanove administrativne reforme, Kilikija i Pisidija su bile izdvojene iz Isavrije, koja je u nadoknadu dobila istočni dio Pamfilije. Koncem tog vijeka opis Isavrijanaca dao je Amijan Markelin.

Vizantijski period

U periodu od V do VIII vijeka Isavrijanci su nekoliko puta zauzimali vizantijski prijesto. Prvi put, poslije smrti Lava I Makele, 474. godine, carem su proglasili njegovog šestogodišnjeg unuka Lava. Dijete-car je umrlo iste te godine, uspijevši imenovati za savladara svoga oca Flavija Zenona, Isavrijanca porijeklom. Poslije zacarenja Zenona divlji Isavrijanci su u prijestonici zadobili silan uticaj, zauzimajući najbolja mjesta i odgovorne dužnosti. Uvidjevši da je među saplemenicima bilo ljudi koji su protiv njega podigli pobunu, Zenon je odlučno nastupio protiv ustanika i ugušio metež u planinskoj Isavriji, gdje je naredio da se razvali veći dio utvrđenja. Isavrijski uticaj u prijestonici trajao je do smrti Zenonove.

Udova Zenona, Arijadna, dala je svoju ruku prestarelome Anastasiju, koji je zauzimao prilično skromnu pridvorsku dužnost silentiariosa. Jedan od prvih problema, sa kojim se suočio novi car bio je preovlađujući uticaj Isavrijanaca, metežnog stanovništva prijestonice. Kada su se poslije smrti Zenona među Isavrijancima pojavile spletke protiv novoga cara, Anastasije ih je hitro izagnao iz prijestonice, oduzevši im svu imovinu i lišivši ih dužnosti (položaja). Zatim je u upornom šestogodišnjem ratu konačno umirio samu Isavriju. Mnogi Isavrijanci bili su preseljeni u Trakiju.

U periodu 695—698. godine carstvom je upravljao Leontije, vizantijski strateg isavrijskog porijekla, a od 717. do 802. godine takozvana Isavrijska dinastija, u čije se isavrijske korijene, ipak, sumnja.

Savremena istraživanja

U datoj oblasti nalaze se razvaline gradova i njihovih utvrđenja, od kojih su najbolje vidljive ruine Stare Isavrije. Od Nove Isavrije skoro da ništa nije ostalo. Američki arheolog Džon Robert Sitlington Steret vršio je istraživanja, mada ona nisu bila iscrpna. Položaj naselja otkrio je 1901. godine Škotlanđanin Vilijam Mičel Remsi. Remsi je otkrio više od 50 natpisa i veliki broj grobova, koji se odnose na period od III do V vijeka.

Znameniti Isavrijanci

Sveti mučenik Onisije Isavrijski, postradao u II vijeku. Pravoslavna crkva ga proslavlja 5. marata (po julijanskom kalendaru).

Sveti mučenik Konon Isavrijski, rođen u selu Bidanije, udaljenom 18 stadija od grada Isavrije. Živio i postradao u II stoljeću. Pravoslavna crkva ga proslavlja 5. marta (po julijanskom kalendaru).

Prepodobni Grigorije Dekapolit, rođen u Dekapolju Isavrijskom, skončao mirno u Carigradu, u IX stoljeću. Pravoslavna crkva ga proslavlja 20. novembra (po julijanskom kalendaru).