Za istoriju pre države Izrael vidi Istorija Palestine

Država Izrael' (heb. מדינת ישראל Medinat Yisrael) je službeni naziv zemlje, a njena moderna istorija počinje u 19. veku kada počinje da se budi jevrejska nacionalna svest, što će u novim međunarodnim okolnostima, nakon dva svetska rata, i dovesti do uspostavljanja nove države na Bliskom istoku.

U pojmu Izrael (egip. ysrys; ugarit. yśril; heb. ישראל [yisra'el]; grč. ἰσραήλ; lat. israel) sadržan je niz raznih značenja: nadimak jednog od praotaca Jevreja, po imenu Jakov; izraelski narod; naziv severnog kraljevstva, od Solomona do pada pod asirsku vlast; naziv zemlje koji se poklapa s nazivom Palestina; ime moderne države Izrael.

Zastava Izraela
Model drugog jevrejskog hrama, Muzej Izraela u Jerusalimu
Masada simbol Izraela.
Titov slavoluk u Rimu. Odvođenje Jevreja u ropstvo
Drevni kamen iz drugog jevrejskog hrama u Jerusalimu ispisan Hebrejskim kamenorezom
Otvarane Hebrejskog univerziteta i Jerusalimu 1925 godine
Izraelski ratni avioni iznad bivšeg koncentracionog logora Aušvic


Drevni Izrael i Judeja uredi

Izrael se prvi put spominje u istorijskim spisima u kamenorezu faraona Merneptaha iz 1230. p. n. e.[1]U 10. veku pre nove ere dolazi do formiranja ujedinjenog kraljevstva Izraela, koje za vreme vladavine Davida postavlja Jerusalim kao svoju prestolnicu. Arheološka otkrića poslednjih godina iz dela Jerusalima, poznatijeg kao Davidov grad, potvrđuju postojanje impozantne palate iz tog doba, za koju njen pronalazač Ejlat Mazar smatra da predstavlja deo Davidove rezidencije.[2]Nakon smrti kralja Solomona, za koga se vezuje izgradnja prvog jerusalimskog hrama, poznatijeg kao Solomonov hram dolazi do raspada ujedinjenog kraljevstva Izraela i formiranja dve države: Judeje sa Jerusalimom kao glavnim gradom, i Izraela sa Samarijom kao prestonicom. Izrael je tokom ovog istorijskog perioda imao dominantnu poziciju i po asirijskim zapisima, poput Monolita iz Karkara, bio je jedan od glavnih saveznika Asirije.[3]Moavski ili Mešin monolit je drevni kamenorez iz 9. veka pre nove ere koji predstavlja najstariji zapis o Bogu Izraela, Jahvi, kao i o borbama koje je Izrael vodio sa susednim narodima.[4] Izrael je uništen 722. p. n. e. od strane Asirije, a 10 od 12 plemena Izraela odvedeno je u ropstvo i nestalo u istorijskom kontekstu.

Judejska država koja je obuhvatala 2 južna plemena, formirala se kao značajan faktor u regionu u 9 veku pre nove ere.[5] Za razliku od severnog Izraela, gde je pored Jahvizma, postojalo i politeističko verovanje, Jahvizam je posebno nakon uništenja Izraela, postao dominantno obeležje Judeje.[6] Svoj Vrhunac Judeja dostiže za vreme vladavine Jezekilja, što se manifestuje kroz impozantne graditeljske poduhvate poput Jezekiljinog tunela-akvedukta, širokog odbrambenog jerusalimskog zida, ili iz Asirijskih zapisa kakav je Portal o Lakišu. Judejska država biva uništena od strane Vavilona 586. p. n. e., njeno stanovništvo biva raseljeno i tada počinnje prva jevrejska dijaspora.[7]

Nakon sloma Vavilona od strane Persije, pod vođstvom Ezre i Nehemije, raseljeno judejsko stanovništvo vraća se nazad. Teritorija Judeje potpada pod grčku vlast 333. p. n. e., ali se jevrejska državnost uspostavlja ponovo nakon ustanka Makebajaca 165. p. n. e.. Tada dolazi do formiranja Hašmonejske kraljevine, sa Jerusalimom kao glavnim gradom. Kraljevina Hašmonejaca biva uništena od strane Rimljana 66. p. n. e., a izraelski ustanci 70. godine posle nove ere i 135. godine posle nove ere, osim fizičkog pustošenja dovode i do prisilnog proterivanja jevrejskog stanovništva i početka druge dijaspore, koja će se završiti tek u 20. veku.[8]

Buđenje jevrejske svesti uredi

Jevrejski narod je tokom dijaspore očuvao svoju tradiciju, jezik i kulturu kao i posvećenost Zemlji Izraela koja se ogledala u prvom redu u verskim ritualima i obredima. Kada su Palestinu zauzeli Arapi u 7 veku, u njoj je još bilo oko 400 000 Jevreja.[9] Jevrejske zajednice su postojale u Galileji, Jerusalimu, Judeji i obalskom delu zemlje. Velika stradanja Jevreji su pretrpeli i tokom krstaških ratova.[10] Nakon proterivanja španskih Jevreja, značajne jevrejske zajednice su stvorene u Cfatu i Tiberiji na Galilejskom jezeru. U Cvatu se razvila Kabala. Tokom 1840.tih godina Jevreji postaju ponovo većinsko stanovništvo u Jerusalimu.[11] Cionizam se kao politička ideja o vaspotavnjalju jevrejske države u zemlji Izraela razvio 80-ih godina 19. veka. Osnovana su jevrejska naselja Petah Tikva 1878 (Vrata nade) Rišon Lecion (Prvi u Cionu) 1882, Zihron Jakov 1890 i druga. Prvi cionistički kongres u Bazelu označio je prekretnicu u borbi za jevrejsku državnost. Tel Aviv je osnovan 1909. godine kao prvi Hebrejski grad. Pored izgradnje kibuca kolektivnih naselja, Jevreji su počeli izgradnju industrije, obrađivanje pustinje i obnovu Hebrejskog jezika i pisma uz izgradnju odbrambenih snaga prvo pod imenom Hašomer (čuvari) potom Hagana (odbrana) iz koje će se 1948. stvoriti izraelska vojska.

Tokom 19. veka među evropskim Jevrejima dolazi do oživljavanja nacionalnog identiteta, želje za emancipacijom i povratkom u Izrael. Tako je stvoren pokret nazvan cionizam (njegovim formalnim osnivačem smatra se Teodor Hercl, 1897). Pokret je nastao u Bazelu u Švajcarskoj, gde je održan Prvi cionistički kongres na kojem je objavljen cilj — u Palestini stvoriti dom jevrejskom narodu, zajemčen javnim pravom. Utemeljena je Svetska cionistička organizacija (engl. WZO). Pokret je dobio ime po brdu na kojem se nalazio Jerusalimski hram (Cion ili Sion), međutim, kasnije je taj naziv simbolizovao sam Jerusalim. Cilj ovog pokreta bilo je ujedinjenje Jevreja u dijaspori i njihov povratak u Palestinu. (Iako su se prvobitno dvoumili treba li domovina da bude Argentina ili Palestina, 1906. na cionističkom kongresu odlučeno je da to ipak bude Palestina).

Šerif Husein, emir od Meke, koji se u to doba prozvao vođom palestinskih Arapa, vodio je tajnu prepisku sa ser Henrijem Mekmejonom, britanskim visokim poverenikom u Egiptu. Zahtevao je potpunu nezavisnost arapskih zemalja pod osmanlijskom vladavinom, a Mekmejon mu je potvrdio da Velika Britanija podržava želju za nezavisnošću svih arapskih naroda pod vlašću Šerifa Huseina.

Prvi Aliyah (povratak Jevreja) dogodio se 1881. godine. Većina useljenika podigla je nova jevrejska naselja. Broj Jevreja postupno je rastao kao rezultat daljih useljeničkih talasa, posebno tokom Prvog svetskog rata. Godine 1914. u Palestini je živelo 60.000 Jevreja (oko 9% ukupnog stanovništva).

Od Prvog svetskog rata do 1948. uredi

Područje za vreme Prvog svetskog rata uredi

Tajni pregovori koji su tokom februara 1916. vođeni između Francuske, V. Britanije, Rusije i Italije rezultovali su tajnim Sajks-Pikotovim sporazumom, kojim je podeljen bliskoistočni deo Osmanskog carstva.

Dok se Ruska Imperija rušila usled privrednog rasula i boljševičke revolucije, a Amerika još nije bila uključena u rat na strani sila Antante, britanski ministar spoljnih poslova Artur Balfor dana 2. novembra 1917. šalje pismo lordu Valteru Rotšildu, predstavniku Engleske federacije cionista. U njemu mu objašnjava kako britanska vlada povoljno gleda na mogućnost uspostavljanja nacionalne domovine jevrejskog naroda na prostoru Palestine, no naglašava da se ne sme činiti ništa što bi narušilo status ostalih nejevrejskih zajednica na prostoru. Jerusalim su Britanci videli kao strateški smešten gradić na stecištu puteva između Evrope i Indije, severa i juga. Tada, u decembru 1917, Velika Britanija de fakto počinje da upravlja Palestinom kao okupaciona snaga. Ubrzo posle, 1918, Turci su izbačeni iz Palestine zajedničkim snagama Britanaca, Francuza i Arapa. Na mirovnoj konferenciji u Versaju (1919) doneta je odluka o budućnosti regije. Od mandata utvrđenog ugovorom Društva naroda, Palestina prelazi pod direktno britansko tutorstvo.

Ubrzo nakon preuzimanja mandata, Britanija odvaja 76% mandatne Palestine i na toj teritoriji osniva Transjordan, na čelo kojeg dovode svog savetnika, hašemitskog šerifa od Meke, koji je izgubio borbu za vlast u Arabiji protiv porodice Saud. Jordanom i danas vlada ista kraljevska porodica.

Posleratno razdoblje i Drugi svetski rat uredi

Tokom dvadesetih i tridesetih godina i uporedno sa useljavanjem Jevreja i Arapa u mandatnu Palestinu, izbijaju sukobi i pobune palestinskih Arapa. Arapi podižu pobune: 1922. pa 1929. Za vreme arapskih pobuna, Britanci uglavnom stoje sa strane (najpoznatiji primer arapskog nasilja u ovoj pobuni su uništavanje drevnog jevrejskog naselja u Hebronu, u koji se Jevreji vraćaju tek nakon rata 1967), uprkos mandatu Društva naroda, po kojem su mandat nad Palestinom dobili, kako bi na njenoj teritoriji, uspostavili jevrejski nacionalni dom. Britanija počinje da ograničava jevrejsko, ali ne i arapsko useljavanje.

Dolazak nacista na vlast u Nemačkoj (1933) pojačava doseljavanje u Palestinu. Arapi izazivaju nerede u Jerusalimu i Jafi. Arapi se opiru naseljavanju Jevreja, što s vremenom kulminira u pobuni 1936. Britanci pobunu guše tek tri godine kasnije (njen vođa, jerusalimski muftija hadži Muhamed Amin el Huseini beži u Berlin. On će, za vreme Drugog svetskog rata, osnovati Handžar diviziju). Britanska vlada šalje Pilovu komisiju (pod vođstvom lorda Roberta Pila) koja zaključuje da mandat više ne funkcioniše i preporučuje podelu zemlje na dve države — jevrejsku i arapsku, i neutralno sveto područje kojim bi upravljala Britanija. Kroz dve godine Britanija je, s Hitlerom, na vlasti u Nemačkoj i s Drugim svetskim ratom pred vratima, izdala zloglasnu Belu knjigu u kojoj značajno ograničava ulazak Jevreja u Palestinu, ograničavajući imigracije na broj od 75.000 ljudi u idućih 5 godina. Jevreji to vide kao kršenje Balforove deklaracije i mandata.

Za vreme rata dešavala su se mnoga legalna i nelegalna useljavanja i dalja polarizacija dve zajednice. Tokom holokausta u Evropi, Velika Britanija i SAD nisu prihvatale jevrejske useljenike, pa je njihova jedina nada bila Palestina. Kao rezultat toga, 1947. Jevreji čine 33% stanovnika. Tokom godina, Jevreji su stekli i mnogo zemlje kupujući je od Arapa.

Predsednik SAD poziva Britaniju da otvori palestinska vrata 1945. za 100.000 Jevreja, koji su preživeli holokaust i posleratne progone po Evropi.

Plan Ujedinjenih nacija 1947. uredi

Godine 1947. britanska vlada objavljuje da namerava da odustane od mandata i prepusti pitanje Palestine Ujedinjenim nacijama. Posebna komisija usvaja rezoluciju 181. od 29. novembra 1947. i predlaže sledeći plan podele:

  • britanski mandat Palestina deli se na dve države, arapsku i jevrejsku, povezane ekonomskom unijom i područje Jerusalima pod međunarodnim nadzorom;
  • jevrejska država bi obuhvatala 55% zemlje (uključujući pustinju Negev) sa 498.000 Jevreja i navodno samo 497.000 ne-Jevreja. Određeni demografski podaci pokazuju još gori odnos po Jevreje i OUN pošto su Arapi po njima trebalo da čine 51% stanovništva Izraela;
  • arapska država bi obuhvatala 45% zemlje sa 807.000 ne-Jevreja i 10.000 Jevreja;
  • Jerusalimsko područje imalo bi 105.000 ne-Jevreja i 100.000 Jevreja.

Dok su Jevreji u Palestini prihvatili plan, palestinski Arapi su ga potpuno odbacili, jer su smatrali da čitava teritorija pripada njima. Jevreji su činili većinu samo na području grada Jafe dok su u svih drugih 15 teritorijalnih područja Arapi bili većina po popisu stanovništva iz 1945. godine.

Osnivanje države Izrael uredi

 
Karta Izraela uz kasnije okupirana područja.

Kada je 14. juna 1948. završen britanski mandat, istog dana je proglašena država Izrael. Arapske zemlje su već sutradan u ime zaštite Arapa na ovom području napale Izrael. Izbio je rat između Izraela i sledećih arapskih zemalja: Libana, Sirije, Egipta, Transjordanije, Saudijske Arabije i Jemena. Uprkos teškoj situaciji i nekim početnim neuspesima, izraelska vojska pokazala se nadmoćnom pa je u sedmomesečnom ratu porazila arapske vojske i preuzela nadzor nad 78% ostatka mandatne Palestine. Judeja i Samarija su došle pod transjordanijsku kontrolu, i bivaju anektirane pod imenom Zapadna obala, dok sama Transjordanija, nakon prelaska reke, svoje ime menja u Jordan (aneksiju su priznale Ujedinjeno Kraljevstvo i Pakistan); pojas Gaze zauzima i anektira Egipat. S područja pod izraelskim nadzorom izbeglo je ili proterano između 520.000 ljudi (prema izraelskim procenama), 900.000 ljudi (prema arapskim procenama) i oko 720.000 po podacima OUN-a. Istovremeno, iz arapskih zemalja je proterano između 800.000 i milion Jevreja; njih oko 600.000 nalazi utočište u Izraelu.

Borbe nakon 1948. uredi

Suec 1956. uredi

Nacionalizacija Sueckog kanala (1956) pružila je Izraelu priliku da napadne Egipat kako bi priveo kraju terorističke napade na granici. Nakon snažnog američkog pritiska i kratkotrajne borbe, Izrael je pristao da se povuče sa Sinaja uz obećanje o nenapadanju i neometanju plovidbe izraelskim brodovima u Akabskom zalivu od strane Egipta.

Šestodnevni rat 1967. uredi

Do kraja 1966. sukobi Izraela i arapskih suseda poprimili su ozbiljne razmere. Osuda tih incidenata od OUN bila je neefikasna. Kada je egipatski predsednik Gamal Abdel Naser zatvorio Akabski zaliv za plovidbu, po međunarodnom pravu je objavio rat Izraelu. Naser je pokrenuo egipatske snage bliže granici, a kako bi preduhitrio bili kakav arapski napad, Izrael je udario prvi i uništio egipatske snage još u bazama. Jordan i Sirija napale su Izrael s područja Judeje i Samarije odnosno Zapadne obale i sa Golanske visoravni. U manje od nedelju dana Izrael je od Egipta okupirao pojas Gaze, čitav Sinaj, od Jordana zapadnu obalu Jordana i od Sirije Golansku visoravan. Usledila je Rezolucija Saveta bezbednosti OUN, koja počiva na bilateralnosti i principu „zemlja za mir“, a po kojoj se od Izraela tražilo da se povuče s određenih delova zauzetih teritorija (unutar sigurnih i odbranjivih granica) u zamenu za mir.

Jom Kipur rat 1973. uredi

Egipatska vojska je u iznenadnom napadu prešla Suecki kanal 6. oktobra 1973, no ubrzo je poražena u pokušaju iznenadnog ponovnog zauzimanja Sinaja. Psihološki učinak rata omogućio je istorijsku posetu egipatskog predsednika Sadata Izraelu 1977. i mirovne pregovore, koji su kulminirali sporazumom u Kemp Dejvidu, u kojem se Izrael, Egipat i SAD slažu da će se Izrael povući sa Sinaja, Egipat priznaje postojanje Izraela uz normalizaciju odnosa, a sporazum će biti povezan sa pregovorima o autonomiji Palestinaca na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze.

Pripajanje Golanske visoravni 1981. uredi

Godine 1981. izraelska vlada izglasava zakon o službenom pripajanju Golanske visoravni Izraelu.

Palestinska oslobodilačka organizacija u Libanu uredi

PLO, nakon neuspelog pokušaja puča u Jordanu, beži u Liban i koristi ga kao bazu za napade na Izrael. Izraelska vojska u nekoliko navrata napada i ulazi u Liban (1978. i 1982), iz kojeg se povukla krajem 1982, ali je zadržala kontrolu nad pojasom od deset milja na jugu zemlje.

Kao rezultat akcije, PLO napušta Liban i svoje uporište uspostavlja u Tunisu.

Prva intifada uredi

U decembru 1987. započinje pobuna kao spontana provala protesta među Palestincima na okupiranim područjima protiv dvadesetogodišnje okupacije. Intifada je započela kad su deca i omladina izašli na ulice bacajući kamenje i zapaljive bombe na izraelske vojnike i kad je upućen poziv na generalni štrajk. Tim protestom Palestinci su želeli da pokažu da oni nisu naoružan narod, već da jednostavnim bacanjem kamenja, demonstracijama i štrajkovima mogu da prouzrokuju znatne štete Jevrejima. Veruje se da je intifada pomogla u započinjanju mirovnog procesa u Madridu 1991. Protest se završio u septembru 1993. godine.

Proglašenje države Palestine uredi

Dana 15. novembra 1988. na sastanku u Alžiru Palestinsko nacionalno veće objavilo je Deklaraciju o nezavisnosti, uspostavljajući time državu Palestinu na okupiranim područjima. Istog dana Jordan se odrekao Zapadne obale u korist Palestinaca, jer je na prostoru još uvek većina stanovnika bila palestinske nacionalnosti. Proglašenje Palestine značilo je priznavanje OUN rezolucije 181. tj. podele prostora iz 1947, prihvatanje načela podeljenosti, priznavanje rešenja obeju država i napuštanje terorizma. Ubrzo je 55 zemalja priznalo palestinsku državu. Izraelska vlada je reagovala u aprilu 1989. sa predlogom o slobodnim izborima na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze koji bi vodili ka prelaznoj samoupravi.

Kuvajt i Zalivski rat uredi

Široko rasprostranjeno mišljenje oko napada Iraka na Kuvajt bilo je da krajnji cilj napada nisu ni pogranični sporovi ni nafta, već ujedinjenje svih Arapa i njihovih snaga u borbu protiv Izraela. Arafatova podrška iračkoj invaziji unazadila je palestinski slučaj za mnogo godina. Palestinci su u Sadamu Huseinu videli snažnog čoveka koji ima moć i hrabrost da se suprotstavi Izraelu i SAD.

Mirovni proces uredi

Madrid 1991. uredi

Američka inicijativa dovela je do sazivanja trodnevne konferencije u Madridu (1991) zbog izraelskog nepriznavanja PLO-a, Palestinci su bili uključeni kao članovi jordanske delegacije, ali su mogli da deluju nezavisno. Vodila se velika rasprava, pogotovo oko formule „zemlja za mir“. Dve strane su se složile da nastave rasprave sledećih meseci. Ekstremističke palestinske grupe poput Hamasa i Islamskog džihada osudile su proces kao rasprodaju Palestine a, usled potpisivanja Sporazuma, Arafata je ostavio dugogodišnji saveznik i savetnik Edvard Said.

Oslo I uredi

U vreme madridskog procesa, posredstvom norveške vlade počeli su tajni pregovori u Oslu, koji su finalizirani sporazumom Oslo I, potpisanim od strane Jicaka Rabina i Jasera Arafata u Beloj kući 13. septembra 1993. Sporazumom je dogovoreno postupno izraelsko povlačenje iz Gaze i Jerihona i prepuštanje uprave Palestinskoj Samoupravi. Najveći uspeh je bio priznavanje PLO-a kao predstavnika Palestinaca, a PLO je formalno priznao pravo Izraela na postojanje, iako još uvek nije promenjena povelja, u kojoj poziva na uništenje Izraela. Snažno protivljenje sporazumu među Palestincima dovelo je do snaženja terorizma, koji se ogledao u početku samoubilačkih napada na civilne ciljeve (autobuse, restorane i slično).

Oslo II uredi

U septembru 1995. godine usledio je sporazum Oslo II koji je zamenio sve dotadašnje sporazume. Zapadna obala je podeljena na 4 zone, a predlog je bio neprihvatljiv i Palestincima i Izraelcima. Rezultat sporazuma je bilo ubistvo Jicaka Rabina od strane izraelskog ekstremiste Jigala Amira dana 4. novembra 1995. godine.

Nastavak sukoba uredi

U julu 2000. predsednik Klinton ugostio je izraelskog premijera Ehuda Baraka i predsedavajućeg Palestinske Samouprave Jasera Arafata u Kemp Dejvidu kako bi postigli konačno rešenje problema. Izraelsko tumačenje je da su Palestinci odbili velikodušne ustupke, a palestinsko tumačenje je da Izrael nije ponudio dovoljno. Tokom predizborne kampanje za izraelski parlament Kneset, Arijel Šaron, vođa Likuda, posetio je ostatke jevrejskog Drugog Hrama na Brdu Hrama u Jerusalimu dana 28. septembra 2000, a pratilo ga je hiljadu policajaca. Istakao je da Izrael nikada neće odustati od prava na Brdo Hrama, a Barak je najverovatnije odgovarao Šarona od posete. Palestinci su to iskoristili kako bi pokrenuli unapred pripremljenu Drugu intifadu, koja traje i danas. U njoj su Palestinci izašli na ulice u protestu koji je postajao sve nasilniji, s nastavkom bombaških samoubistava, započetih 1994. godine, koja su prouzrokovala smrt mnogih izraelskih civila. Pripadnici Hamasa uključeni su u napade na jevrejske naseljenike, a Izraelci vrše pritisak na Palestince ograničavajući im kretanje i zatvarajući granice.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Merneptah Stele, Pristupljeno 31. 3. 2013.
  2. ^ King David's Palace IsFound, Archaeologist Says - The New York Times
  3. ^ Wood, Harvey & Leuchter 2006, str. 273.
  4. ^ III. - The Basalt of the Moabite Stone Arhivirano na sajtu Wayback Machine (13. avgust 2012), Pristupljeno 31. 3. 2013.
  5. ^ Grabbe 2008, str. 225–6.
  6. ^ Van der Toorn 1999, str. 911-3.
  7. ^ Thompson 1992, str. 410–1.
  8. ^ Brief History of Israel and the Jewish People, Pristupljeno 31. 3. 2013.
  9. ^ Israel Cohen (1950). Contemporary Jewry: a survey of social, cultural, economic, and political conditions. Methuen. str. 310. Retrieved 19 December 2011.
  10. ^ Baron, Salo Wittmayer (1952). A Social and Religious History of the Jews: High Middle Ages, 500-1200. Columbia University Press. 
  11. ^ Jerusalem, Eine Vorlesung, pages 33-34 (42-43 in the electronic copy)

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi