Istorija Srpske pravoslavne crkve

Istorija Srpske pravoslavne crkve obuhvata istoriju pravoslavnog hrišćanstva među Srbima, odnosno istoriju Srpske pravoslavne crkve, kao pomesne crkve u srpskim zemljama. Istorija pravoslavnog hrišćanstva u srpskim zemljama započinje pokrštavanjem Srba, koje je sprovedeno u razdoblju od 7. do 10. veka, a nastavlja se daljom izgradnjom i razvojem srpskih crkvenih ustanova, koje su od početka 11. do početka 13. veka bile pod okriljem Ohridske arhiepiskopije. Najznačajnija prekretnica u istoriji Srpske pravoslavne crkve dogodila se 1219. godine, kada je pravoslavna crkva u Srbiji postala autokefalna i od tada je bila organizovana kao pomesna Srpska arhiepiskopija, na čelu sa sopstvenim arhiepiskopom. Nakon proglašenja Srpskog carstva, uzdignuta je 1346. godine na stepen Srpske patrijaršije, čiji je tron nakon 1463. godine ostao upražnjen tokom narednih pola veka, nakon čega su se javili i prvi pokušaji obnove, koja je konačno izvršena 1557. godine.[1][2]

Prvi srpski arhiepiskop Sveti Sava, osnivač Žičke arhiepiskopije (1219)
Pečat srpskog kneza Strojimira iz 9. veka, sa predstavom krsta: materijalno svedočanstvo o pokrštavanju Srba

Tokom razdoblja turske vlasti, obnovljena Srpska patrijaršija je odigrala ključnu ulogu u borbi za opstanak srpskog naroda. Ukinuta je 1766. godine, od strane carigradskih fanariota. U međuvremenu, na srpskim prostorima pod vlašću Habzburške monarhije, stvorena je samoupravna Karlovačka mitropolija, koja je 1848. godine uzdignuta na počasni stepen Srpske patrijaršije u Sremskim Karlovcima. Pravoslavna crkva u obnovljenoj Srbiji je 1831. godine stekla samoupravu, kao autonomna Beogradska mitropolija, koja je 1879. godine stekla i autokefalnost. Specifičan je bio položaj ostalih srpskih crkvenih oblasti i eparhija, u Crnoj Gori, Bosni, Hercegovini, Raškoj, Kosovu, Metohiji i Povardarju. Sve srpske crkvene oblasti ujedinile su se 1920. godine u jedinstvenu Srpsku patrijaršiju, koja je poznata kao Srpska pravoslavna crkva.[1][2]

Pokrštavanje Srba uredi

 
Crkva Svetih apostola Petra i Pavla u Rasu, drevno središte Raške eparhije
 
Srpski pravoslavni Manastir Žiča, prvoprestolni manastir Žičke arhiepiskopije (1219)

Prilikom doseljavanja na prostore Jugoistočne Evrope, tokom 6. i 7. veka, mnogobožačka južnoslovenska plemena su se susrela sa ostacima ranohrišćanskog nasleđa na prostorima razorenih poznorimskih (ranovizantijskih) provincija.[3][4] Proces hristijanizacije Južnih Slovena je tekao postepeno i odvijao se u nekoliko faza. Pokrštavanje Srba je započelo tokom 7. i 8. veka, a najvećim delom je dovršeno tokom 9. i 10. veka.[5][6] Uspešnim pokrštavanjem Srba, postavljen je temelj za nastanak i razvoj srpskog hrišćanstva, oličenog u vidu Srpske pravoslavne crkve.[7]

Od dolaska na Balkansko poluostrvo Srbi su bili izloženi jakom uticaju hrišćanstva. Primanje hrišćanstva je bio izuzetno dugotrajan proces, kako potvrđuju i podaci o pokrštavanju srpskih plemena iz 7. veka i iz druge polovine 9. veka. [8]

Izučavanje ovog pitanja sa sobom nosi jedan veliki problem, a to je nedostatak izvora. Glavni, a gotovo i jedini izvori koji se bave ovim pitanjem su: Spis o narodima, Panegirik Vasiliju Prvom i taktika Cara Lava Šestog. Spis o Narodima, delo Konstantina VII Porfirogenita, smatra se za izuzetno značajno delo, izvor za izučavanje istorije doseljenja Srba na Balkansko poluostrvo. Porfirogenit piše kako je Iraklije poslao u Srbiju sveštenike iz Rima, što predstavlja jedan od najranijih dodira Srba i hrišćanstva. Pored ovih izvora, značajna su i tri pisma koja svedoče i daju najosnovnije podatke o Srbima i njihovom pokrštavanju iz ovog perioda. To su: Pismo pape Agatona caru Konstantinu IV iz 680. godine, Pismo pape Jovana X upućeno dalmatinskom episkopu i Pismo pape Jovana VIII srpskom knezu Mutimiru iz 873. godine.[9]

Dolaskom na Balkansko poluostrvo, Srbi su bili mnogobošci. Verovali su u svoje Bogove, te se tek od 6. veka može govoriti i počecima hristijanizacije Srba i Slovena, pod uticajem Vizantije. Deo Srba koji je prelazio u hrišćanstvo u tom periodu većinom su bili oni koji su privremeno prelazili u službu Vizantije, ili su živeli pod vlašću cara Romeja. Hristijanizacija je primetnija u 8. veku. O razmerama hristijanizacije iz tog perioda govori i podatak da je 766. godine za vaseljenskog patrijarha u Carigradu izabran Sloven Nikita. Prvi podatak koji govori o tome da je neki starešina Srba primio hrišćanstvo potiče iz prve polovine 9. veka.

Prema podacima koje je ostavio Porfirogenit, Car Iraklije je naselio Srbe na teritoriju koju je ranije opustošio od Avara, a zatim ih je pokrstio tako što je doveo sveštenike iz Rima. Ovo nije ostavilo dublji istorijski trag, sumnja se da je moguće da su neki Srbi tada formalno pokršteni od strane rimskih sveštenika, ali da oni nisu trajno niti iskreno primili hrišćanstvo. To je bio samo prvi pokušaj pokrštenja Srba. [10]

O masovnom pokrštenju se može govoriti tek nakon pokrštavanja vladarske porodice. Kako je već rečeno, prvi podatak da je neki starešina Srba primio hrišćanstvo potiče iz prve polovine 9. veka. Do konačnog pokrštavanja je došlo za vreme vladavine Mutimira i njegove braće, u drugoj polovini 9. veka. Tada se prvi put među Srbima javljaju hrišćanska imena, i to sinovi kneza Mutimira, Petar Gojniković i Stefan. [11]

Samo pokrštavanje u Srbiji dogodilo se kada je Mutimir sa svojom braćom odlučio da sklopi sporazum sa Vasilijem Prvim.Car je od njih tražio da prime veru u Hrista i poslao latinske sveštenike da obave svečano pokrštavanje. Srpski vladari su pozvali svoje podanike da dođu na obalu reke i u njenoj vodi budu konačno pokršteni,a oni koji odbiju ovaj poziv, i ostanu verni svojim starim bogovima smatraće se neprijateljima kneževine.[11]

Srpska arhiepiskopija (1219—1346) uredi

 
Pećki manastir Svetih apostola, drugo središte Srpske arhiepiskopije, a potom i središte Srpske patrijaršije
 
Srpski manastir Gračanica iz prve polovine 14. veka

Do formiranja srpske Pećke arhiepiskopije Srbi su bili podeljeni u više crkvenih hijerarhija: Sirmijumska mitropolija, Salonska arhiepiskopija, Justinijana Prima, Akvilejski patrijaršija i Ohridskoj arhiepiskopiji koja je imala tri episkopije (Rašku, Lipljansku i Prizrensku) u kojima su vladike bili Grci.[12]

Stefan Nemanja je u 12. veku uspeo da ujedini većinu tadašnjih srpskih teritorija. Za ovaj period srpske pravoslavne istorije izuzetno je značajna ličnost Svetog Save. Kao najmlađi sin Stefana Nemanje, na rođenju je dobio ime Rastko. Još od malih nogu je pokazao izrazitu želju za znanjem i ljubav prema hrišćanstvu. Sa svega 16 godina, protiv želje svojih roditelja, Rastko je otišao na Svetu goru, gde se i zamonašio, postavši monah Sava. Primer svog najmlađeg sina pratio je njegov već ostareli otac Stefan Nemanja, ubrzo se i on zamonašio. dobivši ime Simeon. Na Svetoj gori podignut je srpski manastir Hilandar, koji je obnovljen 1198. godine. Radi izmirivanja svoje braće, a i kako bi preneo telo svog oca u Studenicu, Sveti Sava se 1208. godine vrača u Srbiju. Ovaj period boravka Svetog Save se smatra za najplodonosniji, iz ovog perioda potiču sve priče koje se i dan danas o njemu pričaju. On je obilazio srpske gradove, učio narod o pravoslavlju, štitio pismenost i pobožnost. Do pojave Svetog Save srbija je bila pod jurisdikcijom Ohridske arhiepiskopije. Sveti Sava je odlučio da pripremi sveštenike, monahe i episkope i da potpuno osamostali Crkvu u Srbiji. [13]

1217. godine, Sava ponovo napušta Srbiju i upućuje se u manastir Hilandar. On, odatle, uz pratnju, odlazi u Nikeju, gde se nalazio Vizantijski Car Teodor Laskaris i carigradski patrijarh Manojlo Sarantena.Sveti Sava ih moli za samostalnost srpske Crkve. Njegova molba je prihvaćena i Sava je u Nikeji rukopoložen (hirotonisan) za arhiepiskopa - poglavara Crkve u Srbiji, i uzeo je titulu "arhiepiskop srpskih i primorskih zemalja"[14] Tako je Srbija, konačno izdejstvovala autokefalnost svoje crkve. Sava se nakon ovoga vraća u Srbiju. Pored već postojeće tri eparhije, Sava osniva još osam episkopija ( Žičku, Zetsku, Hvostansku, Humsku, Topličku, Moravičku, Budimljansku i Dabarsku). Sedište svake se nalazio u manastiru, a Manastir Žiča je proglašen za sedište Arhiepiskopije. Naravno, ovako veliki poduhvat, nije mogao da prođe bez ikakvih poteškoća. Tako se ovome protivila Ohridska Arhiepiskopija, sa Dimitrijem Homitijanom na čelu, koji je Svetom Savi uputio protestno pismo. To pismo, međutim, nije imalo većeg značaja za opstanak i razvoj srpske arhiepiskopije.

Naslednici Svetog Save će nastaviti rad na jačanju crkvene organizacije, a nemalu ulogu u tome su imali članovi vladajuće dinastije Nemanjića koji su podizali manastire—zadužbine i bogato ih obdarivali zemljištem sa ljudima i imunitetnim pravima. Svaki od nemanjićkih kraljeva podigao je jedan ili više manastira. Najvažniji među njima bio je manastir Hilandar na Svetoj gori, osnovan od Stefana Nemanje, a obnovljen i uvećan od kralja Milutina.

Crkveno osamostaljivanje je na idejnom planu došlo do izražaja u kultu Stefana Nemanje — Svetog Simeona Mirotočivog, koji je proglašen za svetitelja i slavljen u biografijama koje su napisali njegovi sinovi Sava i Stefan. Docnije se kultu Simeona Mirotočivog pridružio i kult Svetog Save, koji je takođe proglašen za svetitelja.

Srpska patrijaršija (1346—1463) uredi

 
Srpski manastir Visoki Dečani iz prve polovine 14. veka
 
Mileševski Beli anđeo, vrhunsko delo srpskog srednjovekovnog crkvenog slikarstva

U razvitku srpske crkve novi period otpočinje stvaranjem Srpskog carstva za vreme vladavine kralja, a potom cara Stefana Dušana, ali i Dragutina, Milutina i Stefana Dečanskog. U okviru priprema za carsko krunisanje, izvršeno je uzdizanje srpske crkve na rang patrijaršije 1346. godine, u prisustvu bugarskog patrijarha, ohridskog arhiepiskopa, srpskih episkopa i svetogorskog monaštva. Vizantija je bila oslabljena, što je išlo u prilog Dušanu, koji je za plan imao ideju da njegovo srpsko-vizantijsko zameni oslabljenu Vizantiju. On je sebe smatrao carem Srba i Grka, a kako bi to viđenje imalo legitimitet, trebalo je Arhiepiskopiju uzdignuti na stepen Patrijaršije. To se i dogodilo na praznik Cveti 1346. godine u Skoplju. Na saboru je Arhiepiskopija proglašena za Patrijaršiju, a prvi srpski patrijarh bio je Joanikije I. On je nosio titulu " Patrijarh srpskih i pomorskih zemalja". Sedam dana kasnije, na Vaskrs je patrijarh krunisao Dušana za cara, a njegovog sina za kralja. Zetska, Prizrenska, Skopljanska i Raška episkopija su uzdignute na nivo mitropolije. Prvostepena je bila Skopljanska, kako je car tu i krunisan. Ohridska arhiepiskopija je imala počasno mesto, odmah nakon srpske patrijaršije. [14]

Pošto je Srpska patrijaršija nakon 1346. godine proširila svoju nadležnost na osvojene oblasti (Makedonija, Tesalija, Epir), carigradski patrijarh Kalist I (1350—1353) je odlučio da na to reaguje izricanjem zvanične osude u vidu izopštenja srpskog vladara, srpskog patrijarha i ostalih srpskih arhijereja, zbog prisvajanja carskog naslova i patrijaršijskog dostojanstva, odnosno zbog prisvajanja crkvene nadležnosti nad eparhijama Carigradske patrijaršije u nedavno osvojenim oblastima. Time je došlo do crkvenog raskola. Pomirenje sa carigradskom patrijaršijom pokušao je da izdejstvuje još car Dušan, međutim, iznenadna smrt ga je u tome prekinula. 1364. godine patrijarh Kalist je bio poslat u Ser kod monahinje Jelisavete kako bi radio na pomirenju dve patrijaršije jer je opasnost od Turaka pretila kako Srbiji tako i Vizantiji. Kalist je na ovoj misiji umro, a sahranjen je od strane onih na koje je bacio kletvu. Postignuto je delimično pomirenje sa delom srpske države kojom je vladao Despot Uglješa Mrnjavčević ( vladao je u oblasti Sera). Ideja konačnog pomirenja potekla je od svetogorskih monaha koji su zajedno živeli i zajedno se podvizavali. Delegacija monaha, sa srpskim monahom starcem Isaijom i jeromonahom Nikodimom Grčićem na čelu, došla je najpre u Srbiju kod kneza Lazara i patrijarha Save IV, a potom se 1375. god. uputila u Carigrad. Pregovori su uspeli, dobijena je pismena odluka, kojom se priznaje kanoničnost Srpske patrijaršije i briše međusobni raskol. U Srbiju su upućena dva predstavnika Carigradske patrijaršije, koji su u Prizrenu, u manastiru Sv. Arhanđela sa Sbima odslužili Svetu liturgiju. Tako je skinuta anatema (kletva) i Crkve su se pomirile.[12]

Sa osmanskim provalama nastaju teška vremena za Srpsku patrijaršiju. Usled turskih osvajanja, sa pomeranjem državnog težišta ka severu, pomeraju se i crkveni centri. U 15. veku se spominju Beogradska i Smederevska mitropolija. Manastirski centri takođe se pomeraju na sever. Manastiri koje su gradili knez Lazar i njegovi naslednici nalaze se svi u Pomoravlju i Podunavlju. Iz ovog vremena sačuvano je malo istorijske građe na osnovu koje bi mogli pratiti podrobnije posledice turskih osvajanja na srpsku crkvu. Uočljivo je samo da su mnogi srednjovekovni srpski manastiri zapusteli ili im se čak gubi trag.

Opasnost od Turaka se povećavala, a nakon smrti cara Dušana, nije bilo moćne ličnosti koja je mogla da vodi srpsku državu i očuva veliko carstvo koje je Dušan ostavio. Jedan od prvih velikih i značajnih srpskih poraza pred Turcima desio se 1371. godine na Marici, gde su poginula braća Mrnjavčevići, Kralj Vukašin i Despot Uglješa. Uroš je umro krajem iste godine. Najveći deo srpskih zemalja ujedinio je knez Lazar Hrebeljanović. Na Vidovdan 28/15. juna 1389. god. na Kosovu polju (Gazimestan kod Gračanice) odigrala se Kosovska bitka. Srbi su, sa knezom Lazarom časno primili poraz. Ovom bitkom nisu pokorene sve srpske zemlje, ali je Srbija postala vazalna u odnosu na Tursku. Zato je Kosovska bitka velika prekretnica kako u srpskoj tako i u pravoslavnoj istoriji. U ovo vreme izvori pominju dvojicu srpskih patrijarha, Spiridona i Jefrema. Kneza Lazara nasledio je njegov sin Stefan Lazarević. On je dobio titulu despota, a nakon bitke kod Angore 1402. godine je srbija prestala da bude vazalna. Manasija, Stefanova zadužbina, postala je duhovni centar Despotovine. Jedan od poslednjih srpskih despota pred konačan pad u tursko ropstvo bio je despot Đurađ Branković. On je odbio je da primi uniju sa rimokatolicima, koji su dali obećanja da će vojno pomoći u borbi protiv Turaka. Kako su Manastiri Peć i Žiča već bili pod Turcima, centar patrijaršije je prenesen u Smederevo, kao poslednju slobodnu teritoriju.[13]

Pravni status srpske pravoslavne crkve u srednjem veku uredi

Kada je reč o pravnom položaju srpske crkve i njenom odnosu sa državom u srednjem veku, ona je bila status in statu, odnosno država u državi. To znači da je crkva imala sopstveno zakonodavstvo, upravu i sudstvo. Vladarima nije bilo dozvoljeno da se mešaju u dogmatska pitanja, izbor i postavljanje episkopa. Crkveni sud nad sveštenim licima (kliricima) je vodio računa o bolesnicima, prosjacima, siromasima, udovicama i siročadi i automatski je njima samo crkveni sud mogao da sudi. Čak 13 članova Dušanovog zakonika je vezano za crkvu; neki od članova se odnose na: obaveznost crkvenog braka, pravo episkopa da kažnjava vernike, borba protiv jeresi itd. Crkveni posedi se nisu mogli oduzeti jer su imala status pravne svojine na zemlji i to je garantovao vladar. Takođe, crkvena zemlja je imala i ekonomski imunitet što je značilo da su ljudi koji su nju obrađivali bili oslobođeni od plaćanja poreza i tereta državi. Pored ekonomskog, srpska crkva u srednjem veku je uživala i upravni i sudski imunitet. Značaj srpske pravoslavne crkve u srednjem veku je ogroman, jer je crkva brinula o siromašnima, posredovala u državnim odlukama i bila usko vezana za vladare. Crkve i manastiri su bili oslobođeni i vojevanja vojske i plaćanja soće. Crkva je imala veoma razvijenu karitativnu delatnost, ona je davala pomoć siromašnima i nemoćnim. Davala im je hranu, odeću, obuću i zaklon. Ona je podsticala na davanje milostinje i pružanje pomoći. Crkva je imala snažan uticaj na državne poslove izvan crkvene sfere. To je najvidljivije u pravu crkvenih velikodostojnika da učestvuju u radu državnog sabora i da aktivno deluju prilikom donošenja najvažnijih političkih odluka. Visoko sveštenstvo je imalo pravo intervencije u korist siromašnih i nepravedno progonjenih.

[8]

Borba za opstanak (1463—1557) uredi

 
Srpski patrijarh Makarije I (1557—1572)
 
Srpski patrijarh Jovan I (1592—1614)

Celokupno područje jurisdikcije Srpske patrijaršije našlo se do 1496. godine u granicama Osmanskog carstva. Stav turske vlasti prema hrišćanima imao je opšti osnov u Kuranu (zimije), ali politiku prema pojedinim hrišćanskim crkvama ona je određivala i menjala shodno razvoju političkih prilika na svome državnom području i u sferi svojih interesa.

Srpska crkva deli sudbinu potlačene srpske raje. Manastiri kao i raja imali su razne obaveze prema turskim feudalcima i sultanu. Osnovni oblici državnih nameta bili su vojnica, harač na zemlju i prihod, zatim razni porezi koje su Turci zatekli u osvojenim zemljama (porez na ovce, ispaše, bunareve), te vanredni porezi poput ratnog poreza.

Da bi lakše upravljali potčinjenim hrišćanskim narodima, sultani ostavljaju versku samoupravu hrišćanskim crkvama, ali istovremeno nameću nove obaveze crkvenoj jerarhiji. Crkveni poglavari postaju i narodne vođe — etnarsi. Osnovna funkcija etnarha sastojala se u prikupljanju poreza namenjenih sultanu i centralnim organima carevine.

U prvo doba turske vladavine položaj potlačene raje nije bio suviše nepodnošljiv, ali vremenom nasilje turskih feudalaca nad rajom i države nad crkvom se povećava. Od svih obaveza raji je najteže padalo oduzimanje dece i njihovo odvođenje u janjičare. To je narod nazvao „danak u krvi”.

Srpska crkva deli sudbinu svoga naroda i vremenom dolazi do dezorganizacije unutar srpske crkve. Tako srpsku jerarhiju sve više zamenjuju episkopi grčke narodnosti pod jurisdikcijom Ohridske arhiepiskopije. Do tridesetih godina 16. veka Ohridska arhiepiskopija uspela je da proširi svoju jurisdikciju nad mnogim eparhijama srpske crkve.

Obnovljena Srpska patrijaršija (1557—1766) uredi

 
Prostorni opseg obnovljene Srpske patrijaršije tokom 16. i 17. veka
 
Srpski patrijarh Arsenije III
 
Srpski patrijarh Arsenije IV

U opštem periodu dezorganizacije za vreme turske vladavine doći će i do kratkog predaha, pa čak i oporavka za vreme velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića (vezir 1555—1579), koji je bio srpskog porekla. U takvim okolnostima Makarije, brat Mehmed-pašin, dobio je berat kojim ga je sultan postavio za prvog patrijarha obnovljene Pećke patrijaršije (1557—1571; umro 1574). Obnovljena srpska crkva pod turskom vlašću dobila je ista prava i povlastice koje je turski sultan dao Carigradskoj patrijaršiji.

Vreme postojanja pokrajinskih crkava (1766—1920) uredi

 
Teritorija Karlovačke patrijaršije 1909. godine
 
Srpske crkve brvnare.

Do ujedinjenja postojalo je sedam potpuno samostalnih ili od stranih crkava zavisnih srpskih crkvenih oblasti:

  • Karlovačka mitropolija (sa sedam eparhija) — obuhvatala pravoslavne Srbe u Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji, ima svoj početak posle Velike seobe 1690. godine. Naziv Karlovačka mitropolija postoji posle 1713. kad je sedište preneto u Sremske Karlovce. Istorija Karlovačke mitropolije predstavlja borbu Srba da očuvaju pravoslavlje i da opstanu kao narod u velikoj austrijskoj državi. U tome se posebno istakao mitropolit Pavle Nenadović (1749—1768), a zatim mitropolit Stefan Stratimirović (1790—1836). Srbi u Austrougarskoj monarhiji nadživeli su i kao narod i kao Crkva to carstvo.
  • Crnogorska mitropolija (sa 3 eparhije) koja je obuhvatala Kraljevinu Crnu Goru. Turci nisu nikada potpuno ovladali srpskim plemenima u crnogorskim brdima. Kod Careva Laza 1712. su Turci poraženi i od tada počinje oslanjanje Crne Gore na Rusiju i njenu pomoć, kako u ekonomskom tako i u političkom pogledu. Crnogorska država je proširena posle ratova 1876. i 1878. Stvorena je još jedna eparhija u Crnoj Gori — Zahumsko-raška, a posle Balkanskog rata obnovljena je 1913. godine Pećka eparhija. Crna Gora je, kao i Srbija, na Berlinskom kongresu 1878. dobila nezavisnost.
  • Pravoslavni Srbi u Dalmaciji — Srpska crkva u Dalmaciji i Boki kotorskoj (sa dve eparhije). Posle Karlovačkog mira 1699. godine i Požarevačkog mira 1718. Dalmacija je, umesto pod tursku, došla pod vlast Mletačke republike. Interesantno je da su dalmatinski Srbi 1750. godine ne mareći za zabrane Mlečana, izabrali sebi episkopa. Nakon Napoleonovih francuskih osvajanja, Dalmacija je potpala pod njihovu upravu. Tek 1810. godine Srbi su dobili svog prvog episkopa. Godine 1828. dalmatinska crkva je došla pod jurisdikciju Karlovačke mitropolije. Godine 1867. došlo je do nove podele između Austrije i Ugarske (Mađarske). Dalmacija je, prema toj podeli, sa svojim eparhijama Dalmatinsko-istrijskom i Bokokotorskom 1874. potpala pod jurisdikciju rumunsko-rusinske Bukovine i takvo stanje je ostalo sve do sloma Austrougarske 1918. i ujedinjenja Srpske crkve.
  • Crkva u Bosni i Hercegovini (sa četiri eparhije) — ova crkva je posle ukidanja Pećke patrijaršije potpala pod Carigradsku patrijaršiju do okupacije 1878. godine. Episkopi su takođe bili fanarioti, Grci. Položaj pravoslavnih u Bosni i Hercegovini bio je izuzetno težak te iako su u eparhijama bili Srbi ona je i dalje bila pod vrhovnom vlašću Carigrada.
  • Beogradska arhiepiskopija (sa pet eparhija) se otrgla od fanariota — Grka 1830. godine kada je Srbija postala samoupravna kneževina, a potpunu nezavisnost od Carigradske patrijaršije je dobila 1879. godine posle proglašenja potpune nezavisnosti od Turaka.
  • Septembara 1831. godine Carigradski patrijarh Konstantin I dao Srpskoj crkvi autonomiju. Knez i narod sami su birali mitropolite i episkope, a beogradski episkop dobio naslov arhiepiskopa beogradskog i čin mitropolita cele Srbije.
  • Stara Srbija i Makedonija (sa šest eparhija) — oblast je takođe bila pod vlašću Carigradske patrijaršije. Oblast istočne Srbije (Niš, Pirot i Vranje) ušla je u sastav Srbije 1878. godine. Samim tim su i crkve u tom kraju došle pod okrilje Srpske mitropolije. Međutim, Južna Srbija i Povardarje su još uvek čekali nacionalnu, srpsku jerarhiju. Godine 1912. i 1913, odnosno 1919, grčki i bugarski episkopi su napustili svoje eparhije Srpska pravoslavna crkva u Staroj Srbiji i Makedoniji došla je u sastav Beogradske arhiepiskopije.
  • Srpska crkva u Americi koja se počela stvarati 1894. godine kada je tamo podignut prvi srpski hram i koja je priznavala kao svoju vrhovnu crkvu vlast američkog ruskog arhiepiskopa u Njujorku. Godine 1923. osnovana je posebna srpska eparhija u Čikagu i potčinjena je jurisdikciji srpskog patrijarha u Beogradu a od 1926. ima svoga episkopa.

Od ujedinjenja pokrajinskih crkava (1920) do danas uredi

Ujedinjenje i vaspostavljanje Srpske patrijaršije uredi

Prvi svetski rat se završio 1918. godine. Na ruševinama Austrougarske i evropskog dela Osmanske Turske ponikle su nove proširene države. Stvorena je prvi put u istoriji Slovena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

Stekli su se svi uslovi da nekadašnja Pećka patrijaršija, ukinuta daleke 1766. godine bude obnovljena. Nova državna vlast na čelu sa kraljem Petrom I dala je saglasnost i Srpska crkva se obratila Carigradskoj patrijaršiji kao majci crkvi i upoznala je sa novim okolnostima, Carigradska patrijaršija je to odobrila, izdala je odgovarajući Tomos. Održan je potom Arhijerejski sabor u Sremskim Karlovcima, na kome je doneta odluka da se Srpska crkva uzdigne na stepen patrijaršije.

Pred Drugi svetski rat, u Kraljevini Jugoslaviji je bilo blizu osam miliona pravoslavaca, preko 4.000 hramova (uključujući kapele i filijalne crkve), blizu dve i po hiljade sveštenika, oko 250 manastira sa oko 500 monaha i 450 monahinja (računajući i iskušenice i poslušnice).[15]

Po završetku Drugog svetskog rata Srpskoj crkvi nije isplaćena ratna šteta. Komunisti su Crkvu odvojili od države, oduzeli joj oko 70.000 hektara zemlje i 1.180 zgrada, koje su vredele osam milijardi dinara. U periodu Drugog svetskog rata, Srpska crkva i njen patrijarh Gavrilo (1937—1950) pretrpeli su najveće gubitke i stradanja u celoj svojoj istoriji. Delovanjem UDBAe, došlo je do tzv. američkog raskola 1963. godine, gde je Mitropolija novogračanička, izdvojena iz SPC i proglašena Slobodnom srpskom pravoslavnom crkvom. Ovaj raskol je, delovanjem patrijarha Pavla prevaziđen 1992. godine. 1969. godine od Srpske patrijaršije, se na sličan način, odvojila samozvana Crkva Makedonije. Ona nije priznata niti od jedne od pomesnih pravoslavnih crkava. Pošto pokušaj prevazilaženja raskola 2002. godine Niškim sporazumom nije uspeo, Srpska patrijaršija je dala autonomiju Arhiepiskopiji ohridskoj iste godine i ona je danas sastavni deo SPC.

Raspad Jugoslavije i rat na području Bosne i Hercegovine (1992—1995) i u srpskim krajinama doneo je mnogo zla kako narodu tako i Crkvi. Većina eparhija u zapadnim srpskim zemljama dobrim delom su u ratu opustele, narod je raseljen, a crkve i manastiri razoreni.

Spor Karađorđevića i Petrovića uredi

Nakon oslobođenja Peći (1912) i priključenja Crnoj Gori, kralj Nikola je stvorio Pećku eparhiju, potčinivši je crnogorskom mitropolitu na Cetinju. Takvo ponižavanje nekadašnjeg srpskog patrijaršijskog središta bilo je u potpunoj suprotnosti sa ranijim izjavama samog kralja Nikole o neophodnosti obnavljanja Srpske patrijaršije u Peći. Iako je tada imao priliku da ostvari ovaj uzvišeni cilj, stari crnogorski vladar je tu priliku svojom krivicom propustio. Tek kada je zbog takve svoje politike izgubio i krunu i državu, pokušao je u emigraciji da se vrati na svoje prvobitne zamisli, istupajući protiv načina na koji je 1920. godine sprovedeno srpsko crkveno ujedinjenje. Spor je postojao oko toga ko je glavni naslednik istorijskog prava na tron svesrpskog patrijarha. Kralj Nikola je u emigraciji negodovao[16] što Beograd Karlovačku mitropoliju uzdiže na nivo svesrpske patrijaršije, otimajući to pravo Peći kojem to istorijski pripada. Iako su Nikolina stremljenja bila politička, kao i srbijanskih vlasti, istorija nije ispoštovana i centar obnovljene srpske crkve više nije u Pećkoj patrijaršiji, nego u Beogradu.[17] Međutim, začetnik takve politike bio je upravo Kralj Nikola, koji 1912. godine nije ispoštovao istorijsko prvenstvo Peći, dajući prednost Cetinju.

Stanje danas uredi

 
Zastava Srpske pravoslavne crkve

Srpska pravoslavna crkva je samostalna i autokefalna Crkva koja ima dostojanstvo patrijaršije. Sedište Srpske crkve je u Beogradu u patrijaršijskom dvoru. Poglavar Srpske crkve ima sledeću titulu: „Arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski…”

Ima ukupno 39 eparhija i i Ohridsku arhiepiskopiju koju čine: 1 mitropolija i 6 eparhija. Sam patrijarh je eparhijski arhijerej u Arhiepiskopiji beogradsko-karlovačkoj. Četiri su mitropolije: Zagrebačko-ljubljanska, Crnogorsko-primorska, Dabrobosanska i Australijsko-novozelandska. Ima 35 eparhija: Žička, Šumadijska, Šabačka, Valjevska, Budimska, Niška, Zvorničko-tuzlanska, Sremska, Banjalučka, Temišvarska, Kanadska, Istočnoamerička, Banatska, Bačka, Britansko-skandinavska, Raško-prizrenska, Zahumsko-hercegovačka, Bihaćko-petrovačka, Osečkopoljska i baranjska, Srednjoevropska, Zapadnoevropska, Timočka, Vranjska, Zapadnoamerička, Slavonska, Braničevska, Mileševska, Dalmatinska i Kruševačka. Titularni episkopi postoje za sledeće eparhije: Hvostanska, Budimljanska i Jegarska. Srpska crkva danas ima preko 3.500 parohija, 204 manastira, oko 1.900 sveštenika, oko 230 monaha, 1.000 monahinja.

Od crkveno-prosvetnih ustanova ima šest bogoslovija. U bogoslovijama se trenutno školuje preko 1.000 učenika a na bogoslovskim fakultetima i Akademiji studira preko 1.000 studenata.

Pored ovih ustanova Srpska crkva je osnovala 1993. godine u Beogradu i Akademiju za umetnosti i konzervaciju sa nekoliko odseka (ikonopis, freskopis, konzervacija).

Od 2021, na tronu Srpske pravoslavne crkve nalazi se Njegova svetost arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski Porfirije.

Reference uredi

  1. ^ a b Puzović 2000. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFPuzović2000 (help)
  2. ^ a b Puzović 2010.
  3. ^ Popović 1995.
  4. ^ Popović 2004. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFPopović2004 (help)
  5. ^ Ferjančić 1959.
  6. ^ Moravcsik 1967.
  7. ^ Ćirković 2004.
  8. ^ a b Mirković, Zoran S. (2007). Srpska pravna istorija (Drugo izd.). Beograd. str. 82-85. 
  9. ^ SLIJEPČEVIĆ, ĐOKO (2002). ISTORIJA SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE I. Beograd. str. 10—13. 
  10. ^ „Vladimir Corovic: Istorija srpskog naroda”. www.rastko.rs. Pristupljeno 2022-06-13. 
  11. ^ a b SLIJEPČEVIĆ, ĐOKO (2002). ISTORIJA SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE I. Beograd. str. 19—24. 
  12. ^ a b Grigorije Mikić, PREGLED ISTORIJE HRIŠĆANSKE CRKVE, II deo, PRVI DEO — Od krštavanja Srba do Svetoga Save
  13. ^ a b „KRATAK PREGLED SRPSKE CRKVE KROZ ISTORIJU - Protojerej dr Radomir Popović | Srpska pravoslavna crkva [Zvanični sajt]”. www.spc.rs (na jeziku: srpski). Arhivirano iz originala 21. 12. 2018. g. Pristupljeno 2022-06-13. 
  14. ^ a b Popović, Protojerej dr Radomir (19. 02, 2021). „KRATAK PREGLED SRPSKE CRKVE KROZ ISTORIJU”. www.spc.rs/sr/njegova_svetost_arhiepiskop_petshki_mitropolit_beogradskokarlovachki_patrijarh_srpski_g_porfirije. Arhivirano iz originala 21. 12. 2018. g. Pristupljeno 13.06.2022.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  15. ^ „Politika”, 21. mart 1940
  16. ^ List „Glas Crnogorca”, 24. septembar 1921.
  17. ^ Glas Crnogorca u egzilu — Srpska patrijarsija

Izvori i literatura uredi

Izvori uredi

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi