Istorija interseksualne hirurgije

Istorija interseksualne hirurgije nastala je kroz viševekovni proces preplitanja i razvoja brojnih medicinskih specijalnosti: pedijatrijske hirurgije, pedijatrijske urologije i pedijatrijske endokrinologije, u sve veće i rafiniranije razumevanje seksualne diferencijacije, koje je pratio i razvoj političkih zagovaračkih grupa ujedinjenih ljudskom kvalifikovanom analizom, a u poslednjim decenijama čak i sumnjom u pogledu efikasnosti i kontroverzi kada i da li treba izvršiti neke procedure.

Sloboda izražavanja rodnog identiteta u sebi uključuje i pravo na usluge interseksualne hirurgije, kako bi neka osoba sebe i fizički doživljavala kao žensko, iako je rođen sa muškim telom i obratno, i time izbegla rodnu disforiju.

Transseksualizam, odnosno rodna disforija, označava stanje u kojoj osoba oseća nesklad između rodnog identiteta i svog biološkog pola uz stalno prisutnu potrebu da ta dva aspekta uskladi. Hirurški tretman interseksualne hirurgije predstavlja završni korak u ovoj tranziciji kojom transrodne osobe teže da postignu anatomski i funkcionalni sklad svojih genitalija sa željenim polom.

Prije medikalizacije ove vrets hirurgije, zakoni su pravljeni tako da se odnose samo na seksualni odnos muškarca, žene ili hermafrodita, sa zakonskim pravima kako muških tako ili ženski osoba, u zavisnosti od polnih karakteristika koje su bile najdominantnije.[1] Temelji klasičnog prava, na osnovu podataka Institutes of the Lawes of England, kroz istoriju hermafroditi su opisivane kao osobe koja su se mogla roditi „bilo kao muško ili žensko, prema dominantnoj seksualnoj osobini”.[2][3]Pojedinačni slučajevi opisani su u nekim slučajevima, sporadično tokom vekova.

Savremene ideje o medikalizaciji interseksualnih i urođenih defekata mogu se pratiti u delima francuskog anatoma Isidore Geoffroy Saint-Hilaire (1805—1861), koji je bio pionir teratologiji.

S obzirom da su hirurzi tokom 1920-ih pokušali da „poprave” stanje počeli su sve više da se bave interseksualnom hirurgijom. Uspeh je često bio delimičan, a operacija je često bila povezana sa manjim ili velikim, prelaznim ili trajnim komplikacijama.

Tehnike u svim oblastima hirurgije, u zadnjim decenijama, često se revidiraju u potrazi za većim stopama uspeha i smanjenim stopama komplikacija. Neki hirurzi, svesni neposrednih ograničenja i rizika od operacije, osećaju da značajne stope nesavršenih ishoda nisu skandal (naročito za teže i ugrožene slučajeve). Umesto toga, oni negativni ishodi vide kao izazov koji treba prevazići poboljšanjem tehnike.[4]

Rekonstrukcija genitalija koja je razvijena u okviru dugogodišnje istorije, poslednjih decenija, skoro svaki aspekt ove perspektive, doveden je u pitanje, sa rastućom zabrinutošću u pogledu implikacija ljudskih prava medicinskom intervencijom.

Rodna disforija i transseksualizam kroz istoriju uredi

Rodna disforija

Rodna disforija je kompleksno i slabo razumljivo stanje, kako među opštom populacijom, takao i među medicinskim osobljem. Do sada je termin rodne disforije pretrpeo nekoliko modifikacija, kao i različite interpretacije pojmova koje označava.

Transseksualizam

Transseksualizam, kao pojam koji se prvi put pojavio u modernoj medicini 1923. godine, označava osobe koje se ne osećaju ugodno u svom rodnom položaju, te se oblačenjem u odeću osobe suprotnog pola, osećaju kao potpuno svoje.[5]

Danas, transseksualizam predstavlja stanje u kojem osoba oseća nesklad između svog biološkog pola i rodnog identiteta i stalnu želju da se ova dva aspekta usklade, da anatomski i funkcionalno odgovara svom željenom polu.

Prema dijagnostičkom statističkom priručniku za mentalne poremećaje Američkog udruženja psihijatara a (APA DSM V) i prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB-10), transseksualne osobe imaju potrebu za psihijatrijsko, endokrinološko i hirurško praćenje i lečenje koje će dovesti do rodnog usklađivanja.[6][7]

Obzirom da u praksi postoje i određeni psihijatrijski stanja koja mogu imitirati rodnu disfunkcija, pre započinjanja bilo kakvog lečenja, neophodna je procena od strane psihijatara, potom započinjanje odgovarajuće hormonske terapije, da bi na kraju usledilo hirurško usklađivanje genitalija i drugih delova tela da bi rezultat sveukupnog pristupa bio-balansiranju duha i tela.

U cilju da sigurni i efikasni putevi postignu trajni lični fond sa svojim rodnim identitetom, poboljšavaju sveukupno zdravlje i psihičko blagostanje, 1979. godine, nemački seksolog i endokrinolog, Hari Bendžamin, osnovao je svetsko udruženje za rodnu disforiju (HBIGDA – Harry Benjamin International Gender Dysphoria Association) i objavio kliničke smernice (Standards of Care) prevashodno namenjene lekarima, psihoterapeutima, socijalnim radnicima i drugim specijalistima koji se bave radom sa osobama sa rodnim disforjem.

Od 2001. godine, HBIGDA je promienila naziv u WPATH (World Professional Association for Transgender Health), kada je i objavila sedmu verziju kliničkih smernica za rad sa osobama sa rodnom disforijom.[8]

Pionirski zahvati u interseksualnoj hirurgiji uredi

 
Hugo Jang pionir u rekonstruktivnoj hirurgiji genitalija (1930)

Prvi, piomirski poduhvati u rekonstruktivnoj hirurgiji genitalija obavljeni su u periodu između 1930. i 1960. godine od strane urologa Huga Janga (Hugh Hampton Young)'' i drugih hirurga u bolnici Džon Hopkins u Baltimoru i drugim glavnim univerzitetskim centrima u SAD.[9]

Razumevanje interseksualnih stanja bilo je prvih decenija 20. veka bilo relativno primitivno, zasnovano na identifikaciji tipa gonada palpacijom ili operacijom. S obzirom na to da je sposobnost određivanja čak i vrste gonada u detinjstvu ograničena, određivanje pola i vaspitanje određivao je uglavnom izgled spoljašnjih genitalija. U takvim uslovima većina mladih interseksualnih pacijenata odrastala je neprestano tražeći pomoć za sveje fizičke probleme sa genitalnim funkcijama.

Zahtevi za operacijom dramatično su porasli sa boljim razumevanjem stanja kongenitalne adrenalne hiperplazije (CAH) i primene novog lečenja (kortizonom) od strane Lawson Wilkinsa, Frederick Barttera i drugih oko 1950. godine. Hormonski testovi i kariotipizacija za utvrđivanje polnih hromozoma i dostupnost testosterona za lečenje doveli su do delimičnog razumevanja sindroma neosetljivosti androgena. U toku od jedne decenije, potom, najčešće interseksualne slučajevi su mogli da se precizno dijagnostikuju i predvidi njihov budući razvoj sa određenim stepenom poverenja.

U to periodu rekonstruktivna hirurgija gena primarno se odvija na starijoj deci i odraslima. Početkom 1950-ih, ona se prvenstveno sastojala od mogućnosti uklanjanja neželjenog ili nefunkcionalnih gonada, dovođenja testisa u skrotum, saniranja hipospadije, širenja vaginalnog otvora i uklanjanja klitorisa.

Najčešća interseksualna hirurgija ponuđena u detinjstvu, bila je amputacija klitorisa i proširenje vaginalnog otvora kako bi se virilizovana devojka sa CAH pojavila manje kao dečak. Međutim, do kraja 1950-tih hirurške tehnike za transformaciju odraslog čoveka u ženu razvijaju se kao odgovor na zahteve za takvu operaciju od strane transseksualaca.

Prve hirurške tehnike u interseksualnoj hirurgiji uredi

Tehnika disekcije retrovezikalne šupljine bez graftovanja

Lečenje henatometre kod pacijenata disekcijom retrovezikalnog špaga u slučaju postojanja vaginalnog septuma ili lečenje agnezije vagine datira još iz 19. veka, kada se primenjivala sa različitim uspehom:[10]

 
Gijom Dipitren 1825. izveo je diskretnu disekciju prostora između bešike i rektuma, uz umetanjem metalne modle cilindričnog oblika, kod dve pacijentice sa odsustvom vagine.
  • Dipitren je 1825. opisao dve pacijentkinje sa odsustvom vagine, tretiranim diskretnim disekcijom prostora između bešike i rektuma, uz umetanjem metalne modle cilindričnog oblika. U jednom slučaju, smrtni ishod je nastap kao rezultat peritonitisa, a u drugom je došlo do stenoze prethodno stvorenog kanala.[11][12]
  • Varton je koristio modlu obloženu sa kondomom kako bi pokrio rektovezikalni tunel. Modla sa kondom se korišćen tokom dana i noći prve tri nedelje, a nakon toga je pacijent nosio samo tokom noći. Sama tehnika je bila relativno laka, i sa dobrim postoperativnim rezultatima, uz očuvanje izgleda eksternih genitalija.[13] Na biopsiji, mesec dana nakon hirurške intervencije, postojali su dokazi formiranja skvamoznog epitela u neovagini. Pretpostavlja se da se epitelijalizacija vršila od spoljašnjeg vaginalnog otvora prema unutra i da će u narednom periodu od dva do četiri meseca nakon operacije vagina biti prekrivena skvamoznim epitelijumom. Međutim, i kod ove tehnike, javile su se postoperativne komplikacije u čak 25% slučajeva u vidu nedovoljno veličine vagine, kao i poave veziko i rektovaginalne fistule[13][14][15]

Razvoj interseksualne hirurgije novorođenčadi uredi

Do šezdesetih godina 20. veka, mladi specijalisti pedijatrijske hirurgije i pedijatrijske urologije u dečjim bolnicama bili su najčedšće upućeni na donošenje odluka o hirurškim intervencijama kod novorođenčadi boljim nivoima uspeha i sigurnosti. Ovi specijalizovani hirurzi su počeli da koriguju prirodne defekate u mlađoj dobi sa boljim rezultatima. Ranija korekcija anaomalija smanjila je društvenu različitos deteta sa deformisanim usnama, krivim nogama nogama ili malformacijom lobanje, a mogao se spasiti život novorođenčeta sa spina bifidom.

Operativne korektivne intervencije na genitalije u detinjstvu su opravdane:

  • zbog uverenja da je operacija genitalija manje emocionalno traumatična ako se izvodi pre doba dugoročnih uspomene,
  • pretpostavke da čvrst rodni identitet najbolje podržava uloga genitalija trajnih genitalija,
  • preferencija roditelja za ranu fiksaciju polnog identiteta
  • tvrdnje mnogih hirurga da se povezivanje tkiva, kože i organa odojčadi radi brže, sa manjim ožiljcima od onih kod adolescenata i odraslih.

Međutim, jedan od nedostataka operacije u detinjstvu je taj, što su potrebne decenije pre nego što se procene ishodi u smislu seksualne stvarne funkcije odraslih i rodnog identiteta.

Izvori uredi

  1. ^ Raming, Ida; Macy, Gary; Bernard J, Cook (2004). A History of Women and Ordination. Scarecrow Press; 113.
  2. ^ E Coke, The First Part of the Institutes of the Laws of England, Institutes 8.a. (1st Am. Ed. 1812) (16th European ed. 1812).
  3. ^ Greenberg, Julie (1999). "Defining Male and Female: Intersexuality and the Collision Between Law and Biology". Arizona Law Review. 41: 277–278.
  4. ^ Lobe, TE; Woodall DL; Richards GE; Cavallo A; Meyer WJ (1987). The complications of surgery for intersex: changing patterns over two decades. Journal of Pediatric Surgery. 22 (7): 651–2.
  5. ^ Hirschfeld M. Die intersexuelle constitution. Jahrb. Sex Zwischenstufen. 1923;23:3-27.
  6. ^ American Psychiatric Association. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fifth Edition. 5th. Arlington, VA: American Psychiatric Association; 2013. 451-9.
  7. ^ WHO International Statistical Classification of Diseases and Related Health Problems, 10th revision, Geneva, Switzerland, 2007.
  8. ^ Coleman E, Bockting W, Botzer M, Cohen-Kettenis P, De Cuypere G, Feldman J, Fraser L, Green J, Knudson G, Meyer W. J, Monstrey S, Adler R. K, Brown G. R, Devor A. H, Ehrbar R, Ettner R, Eyler E, Garofalo R, Karasic D. H, Lev A. I, Mayer G, Meyer-Bahlburg H, Hall B. P, Pfaefflin F, Rachlin K, Robinson B, Schechter L. S, Tangpricha V, van Trotsenburg M, Vitale A, Winter S, Whittle S, Wylie K. R, & Zucker K. Standards of Care for the Health of Transsexual, Transgender, and Gender-Nonconforming People, Version 7. Int J Transgenderism. 2011;13:165–232
  9. ^ Young, HH (1937). Genital Abnormalities, Hermaphroditism, and Related Adrenal Diseases. Baltimore: Williams and Wilkins. This was the standard work on intersex conditions until the middle of the 20th century, and helped establish the reputation of Johns Hopkins.
  10. ^ Robert M, Goldwyn RM. Hystoory of attempts to form a vagina. Plast Reconstr Surg. 1977;59:319-29.
  11. ^ Whitacre FE, Chen CY. The surgical treatment of absence of the vagina. Reposrtof two cases. Am J Obstet Gynecol. 1945;49:789-96.
  12. ^ Freundt I. Colocolpopoisis. The use of sigmoid colon in the treatment ofconditions associated with absence of the vagina. 1994.
  13. ^ a b Wharton LR. A simple method of constructing a vagina. Ann Surg 1938;107:842-54
  14. ^ Wharton LR. Difficulties and accidents encountered in construction of thevagina. Am J Obstet Gynecol 1946; 51:866-75.
  15. ^ Fore SR, Hammond CB, Parker RT, Anderson EE. Urologic and genitalanomalies in patients with congenital absence of the vagina. Obstet Gynecol.1968;46:410-6.

Literatura uredi

  • Marta Bižić, Rekonstrukcija genitalija u hirurgiji promene pola iz muškog u ženski, Doktorska disertacija, Beograd, 2017.

Spoljašnje veze uredi