Википедија

Karolinzi

Karolinzi su vladarska i vlastelinska franačka porodica. Oni su upravljali Franačkom i državama koje su nastale po Verdenskom ugovoru 843, a u periodu od 687. do 987.[1] Temelj i ugled porodici postavio je majordom Pipin Mali. Porodica i dinastija dobila je ime po Karlu Martelu (768—814). Najznačajniji predstavnik dinastije bio je Karlo Veliki. Njega je papa na Božić 800. u Bazilici Svetog Petra u Rimu krunisao za cara Rimskog carstva. Posle sukoba, mirom u Ahenu 812. priznao ga je vizantijski car Mihailo I Rangabe.

Karolinzi
OsnivačKarlo Martel
Krunisanje Karla Velikog u Rimu 800.
Novčić Karla Velikog s natpisom KAROLVS IMP AVG (Karolus imperator augustus)

Njegov naslednik bio je Ludvig Pobožni koji je vladao od 814 do 840. Unuci Karla Velikog (Ludvig Nemački, Karlo Ćelavi i Lotar) podelili su franačku državu Verdenskim ugovorom 843. Franačka je podeljena na tri dela iz kojih su se razvile kasnija Nemačka, Francuska i Italija. Karolinzi su se održali u Italiji do 875, u Nemačkoj do 911, a u Francuskoj do 987. godine.

Poreklo imena uredi

Karolinzi su ime dobili po svom istaknutom predstavniku Karlu Martelu (685/689-741).[2] To ime je nastalo je od srednjovekovnog latinskog: karolingi, a taj pridev nastao je od ponešto izmenjenog staronemačkog karling, kerling, kerlinc[3] (što je značilo Karlov potomak, a on je pak nastao na osnovu iskrivljenog izgovora latinskog imena Karlo: Carolus.[4][5]

Istorija dinastije uredi

Moć Karolinga temeljila se je na velikim zemljišnim posedima koje su oni s vremenom stekli na području gornjeg toka reka Meze i Mozele. Druga značajna odrednica koja je Karolinge dovela do vlasti bila je lična ambicioznost Pipina Malog, koji je lukavo iskoristio težnju onovremene Crkve, koja je u ta vremena tražila moćne svetovne zaštitnike, da proširi svoj uticaj i moć. Pipin Mali je to vešto iskoristio i okrunjen je za kralja 751. godine. Karolinzi su bili značajni za Franačku državu, jer su uspeli da uspostave državno jedinstvo i da učvrste središnju vlast. Najveći i najpoznatiji od svih karolinških monarha bio je Karlo Veliki, koji je okrunjen za cara od pape Lava III u Rimu 800. godine. Njegovo carstvo, po nekim svojim odrednicama bilo je nastavak Rimskog carstva (ili obnova), jer je bilo okvir unutar kojeg su položeni temelji kulturnog jedinstva Evrope (karolinška umetnost). Tradicionalna franačka (i merovinška) praksa podele nasledstva među naslednicima ostala je i kod karolinških careva, kao i koncept nedeljivosti carstva. Karolinzi su svoje sinove postavljali kao svoje kraljeve (savladare) u različitim regijama (regna) carstva, koja bi oni i nasleđivali i nakon smrti svog oca. Nakon smrti Ludovika I Pobožnog, izbio je trogodišnji građanski rat između njegovih naslednika koji je završio Ugovorom iz Verduna, kojim je carstvo podeljeno na tri dela. Lotaru I pripala je Italija, Burgundija, Provansa i zemlje između reka Meze, Šelde i Rajne i Frizlandija. Ludvigu II Nemačkom, pripala je Istočna Franačka (kasnija Nemačka), a Karolu II Ćelavom - Zapadna Franačka (buduća Francuska) Karolinzi su se razlikovali od svojih predhodnika iz dinastije Merovinga naročito po tome što ih njihovo nezakonito potomstvo, nije moglo nasleđivati, time su najverovatnije hteli da sprečiti borbe za nasleđe, i tako da osiguraju granice carstva. Međutim oni se nisu uvek pridržavali zadanog pravila, pri kraju 9. veka, kad im je ponestalo podobnih odraslih potomaka, postavili su nezakonitog sina kralja Bavarske i Italije Karlomana-Arnulfa Karantanijskog (850 - 899) na prestolje Vojvodstva Karantanije.

Karolinzi su se raspršili širom Franačkog carstva po brojnim kraljevstvima (regna) 888. godine. Vladali su Istočnom Franačkom (kasnija Nemačka) sve do 911. godine, isto tako držali su prestolje Zapadne Franačke (buduća Francuska) uz povremene prekide, sve do 987. godine. Oni su tvrdili da pravo na svoju naslednu vlast, poseduju od Boga, koji im je to pravo dao, to su želili i da učvrste svojim čvrstim savezom s Crkvom, ipak na duže staze nisu bili u mogućnosti da zaustave princip izborne monarhije i njihova propaganda ih nije uspela održati. Njihovi mlađi slednici nastavili su da vladaju u Vermandoisu i Donjoj Loreni i nakon smrti poslednjeg karolinškog kralja koji je umro u 987. godine, ali njima prestolja kneževina nisu bila dovoljna, te se nisu mogli izmiriti s novim vladarskim dinastijama. Kad je okrunjen Rober II za kralja Francuske, koji je već kao dete vladao zajedno sa svojim ocem, Igom Kapetom, utemeljiteljem dinastije Kapet, bio je to kraj karolinške vladavine, kako je to rekao jedan onovremeni hroničar iz Sena.[6] Dinastija je izumrla po muškoj liniji smrću Oda grofa Vermandoisa. Njegova sestra Adelaida (1062 - 1122 grofica iz Vermandoisa), bila je poslednji Karoling, a umrla je 1122. godine.

Poreklo uredi

Pipin I & Arnulf od Meca (613–645) uredi

Karolinška linija započela je prvo sa dve važne suparničke franačke porodice, Pipinidima i Arnulfinzima čije su se sudbine ukrstile početkom 7. veka. Obojica su bili plemićkog porekla na zapadnim granicama Austrazijske teritorije između reka Meze i Mozel, severno od Liježa.[7][8]

Prve dve figure Pipin I od Landena i Arnulf od Meca, od kojih su istoričari preuzeli porodična imena,[9] oboje su se prvi put pojavili u četvrtoj knjizi Pseudofredegarova hronika kao savetnici Hlotara II iz Neustrije koji je 'podstakao' pobunu protiv kralja Teuderika II i Brunhilde od Austrazije 613. godine.[10] Zahvaljujući zajedničkom interesu, Pipin i Arnulf udružili su svoje porodice brakom Pipinove ćerke Bege i Arnulfovog sina Ansegisela.[7]

Kao otplata za pomoć u austrazijskom osvajanju, Hlotar je obojicu nagradio važnim položajima moći u Austraziji. Međutim, Arnulf se prvi ovajdio. Njemu je 614. godine dato biskupstvo u Mecu, poverivši mu upravljanje austrazijskom prestonicom i obrazovanje Hlotarovog mladog sina, budućeg Dagoberta I.[11] To je bio položaj na kome je ostao do penzionisanja 629. godine nakon Hlotarove smrti, kada je otišao u malu crkvenu zajednicu u blizini Habenduma; on je kasnije sahranjen u manastiru Remiremont 645. godine.[7]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Chisholm, Hugh, ur. (1911). „Carolingians”. Encyclopædia Britannica (na jeziku: engleski) (11 izd.). Cambridge University Press. 
  2. ^ Watkin, David (2005). A History of Western Architecture (na jeziku: engleski). Laurence King Publishing. str. 107. ISBN 978-1856694599. Pristupljeno 5. 5. 2018. 
  3. ^ Babcock, Philip (ed). Webster's Third New International Dictionary of the English Language, Unabridged. Springfield, MA: Merriam-Webster, Inc., 1993: 341.
  4. ^ Hollister, Clive, and Bennett, Judith. Medieval Europe: A Short History str. 97
  5. ^ Costambeys, Marios; Innes, Matthew; MacLean, Simon (2011). The Carolingian World (na jeziku: engleski). Cambridge University Press. str. 3. ISBN 978-0521563666. Pristupljeno 5. 5. 2018. 
  6. ^ Lewis, Andrew W. (1981). Royal Succession in Capetian France: Studies on Familial Order and the State. Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press. ISBN 0-674-77985-1. , str. 17.
  7. ^ a b v Riché, Pierre (1993). Peters, Edward, ur. The Carolingians: A Family Who Forged Europe. Midde Ages Series. Prevod: Allen, Michael Idomir. Philadelphia: University of Pennsylvania Press. str. 14, 17, 18, 20, 21—22, 23, 25, 30—31, 33, 35, 42. 
  8. ^ Fouracre, Paul (2000). The Age of Charles Martel. Harlow: Pearson Education Limited. str. 28, 34—35, 37, 38, 39, 40, 48, 60, 70, 106, 108—9. 
  9. ^ McKitterick, Rosamond (2008). Charlemagne: The Formation of a European Identity. Cambridge: Cambridge University Press. str. 57n. 
  10. ^ The Fourth Book of the Chronicle of Fredegar with its continuations. Prevod: Wallace-Hadrill, J. M. London: Thomas Nelson and Sons Ltd. 1960. str. 32, 43, 50—52, 73—74, 75, 87. 
  11. ^ Gerberding, Richard A. (1987). The Rise of the Carolingians and the Liber Historiae Francorum. Oxford: Clarendon Press. str. 7, 61, 65, 118, 145. 

Literatura uredi

  • Reuter, Timothy. Germany in the Early Middle Ages 800–1056. New York: Longman, 1991.
  • MacLean, Simon. Kingship and Politics in the Late Ninth Century: Charles the Fat and the end of the Carolingian Empire. Cambridge University Press: 2003.
  • Leyser, Karl. Communications and Power in Medieval Europe: The Carolingian and Ottonian Centuries. London: 1994.
  • Lot, Ferdinand. (1891). "Origine et signification du mot «carolingien»." Revue Historique, 46(1): 68–73.
  • Oman, Charles. The Dark Ages, 476–918. 6th ed. London: Rivingtons, 1914.
  • Painter, Sidney. A History of the Middle Ages, 284–1500. New York: Knopf, 1953.
  • "Astronomus", Vita Hludovici imperatoris, ed. G. Pertz, ch. 2, in Mon. Gen. Hist. Scriptores, II, 608.
  • Reuter, Timothy (trans.) The Annals of Fulda. (Manchester Medieval series, Ninth-Century Histories, Volume II.) Manchester: Manchester University Press, 1992.
  • Einhard. Vita Karoli Magni Arhivirano na sajtu Wayback Machine (14. maj 2008). Translated by Samuel Epes Turner. New York: Harper and Brothers, 1880.
  • Charles Cawley & FMG "FRANKS, CAROLINGIAN KINGS"[mrtva veza], fmg.ca, 2006-15
  • Charles Cawley & FMG "FRANKS, CAROLINGIAN NOBILITY"[mrtva veza], fmg.ca, 2006-15
  • Bernard Bachrach and David Bachrach. "The Saxon Military Revolution, 912–973: Myth and Reality". Early Medieval Europe 15 (2007), 186–222. . doi:10.1111/j.1468-0254.2007.00203.x.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  • Bernard Bachrach and David Bachrach. "Early Saxon Frontier Warfare: Henry I, Otto I, and Carolingian Military Institutions". Journal of Medieval Military History 10 (2012), 17–60.
  • David Bachrach. "Exercise of Royal Power in Early Medieval Europe: The Case of Otto the Great, 936–973". Early Medieval Europe 17 (2009), 389–419. . doi:10.1111/j.1468-0254.2009.00283.x.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  • David Bachrach. "The Written Word in Carolingian-Style Fiscal Administration under King Henry I, 919–936". German History 28:4 (2010), 399–423. . doi:10.1093/gerhis/ghq108.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  • John W. Bernhardt. Itinerant Kingship and Royal Monasteries in Early Medieval Germany, c. 936–1075. Cambridge Studies in Medieval Life and Thought, 21. Cambridge: Cambridge University Press, 1993. ISBN 0521394899 . doi:10.1017/CBO9780511562372.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  • Jim Bradbury. The Capetians: Kings of France, 987–1328. London: Hambledon Continuum, 2007.
  • Eric J. Goldberg. "'More Devoted to the Equipment of Battle Than the Splendor of Banquets': Frontier Kingship, Military Ritual, and Early Knighthood at the Court of Louis the German". Viator 30 (1999), 41–78. . doi:10.1484/J.VIATOR.2.300829.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  • Eric J. Goldberg. Struggle for Empire: Kingship and Conflict Under Louis the German, 817–876. Ithaca and London: Cornell University Press, 2006.
  • Eckhard Müller-Mertens. "The Ottonians as Kings and Emperors". Timothy Reuter, ed. The New Cambridge Medieval History. Volume II: c.900–c.1024. Cambridge: Cambridge University Press, 1999.
  • Timothy Reuter. "The Medieval German Sonderweg? The Empire and its Rulers in the Highe Middle Ages". In Kings nd Kingship in Medieval Europe, ed. Anne J. Duggan (London: 1993), 179–211.
  • Timothy Reuter. "The Ottonian and Carolingian Tradition". In Medieval Polities and Modern Mentalities, ed. Janet L. Nelson (Cambridge: Cambridge University Press, 2006), 268–83.
  • Susan Reynolds. Kingdoms and Communities in Western Europe, 900–1300. Oxford: Clarendon, 1997.
  • Len Scales. The Shaping of German Identity: Authority and Crisis, 1245–1414. Cambridge: Cambridge University Press, 2012.
  • Walter Ullmann. The Carolingian Renaissance and the Idea of Kingship. London: Methuen, 1969.
  • Karl Ferdinand Werner. "Les nations et le sentiment national dans l'Europe médiévale". Revue Historique, 244:2 (1970), 285–304.
  • Simon Coupland. "The Coinages of Pippin I and II of Aquitaine" Revue numismatique, 6th series, 31 (1989), 194–222.
  • Geoffrey Koziol. "Charles the Simple, Robert of Neustria, and the vexilla of Saint-Denis". Early Medieval Europe 14:4 (2006), 355–90.
  • Archibald R. Lewis. The Development of Southern French and Catalan Society, 718–1050. Austin: University of Texas Press, 1965.
  • Janet L. Nelson. "Kingship, Law and Liturgy in the Political Thought of Hincmar of Rheims". English Historical Review 92 (1977), 241–79. Reprinted in Politics and Ritual in Early Medieval Europe (London: Hambledon, 1986), 133–72.
  • Alfred Richard. Histoire des Comtes de Poitou, vol. 1 Paris: Alphonse Picard, 1903.
  • Julia M. H. Smith. Province and Empire: Brittany and the Carolingians. Cambridge: Cambridge University Press, 1992.

Spoljašnje veze uredi

 
Karolinzi na Vikimedijinoj ostavi.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Каролинзи&oldid=27554419”