Kijevska Rusija

средњовјековна је држава у сјевероисточној Европи која је образована у 9. вијеку
(preusmereno sa Кијевска Рус)

Kijevska Rusija ili Kijevska Rus (rus. Киевская Русь), poznata i kao Staroruska država (rus. Древнерусское госуда́рство) ili Stara Rus (rus. Древняя Русь),[a] srednjovjekovna je država u sjeveroistočnoj Evropi koja je obrazovana u 9. vijeku kao ishod ujedinjenja dijela istočnoslovenskih[b] i ugrofinskih[v] plemena pod vlašću kneževa iz dinastije Rjurikovič.

Kijevska Rusija
Рѹсь / Кыѥвьска Рѹсь  (staroruski)

Karta kasnije Kijevske Rusije (nakon smrti Jaroslava I 1054).
Geografija
Kontinent Evropa
Regija istočna Evropa
Prestonica Kijev
Društvo
Službeni jezik staroruski
Religija paganizam, pravoslavlje
Politika
Oblik države kneževina
 — Knez Oleg Vešti
Zakonodavna vlast veće
Istorija
Istorijsko doba srednji vijek
 — Osnivanje 882.
 — Ukidanje 1283.
Geografske i druge karakteristike
Valuta grivna

U periodu svog najvećeg procvata, Kijevska Rusija se prostirala na teritoriji od gornjeg toka Visle na zapadu do međuriječja Volge i Oke na istoku, od Bijelog mora na sjeveru do pricrnomorskih ruskih eksklava na jugu. Do sredine 12. vijeka ušla je u stanje feudalne fragmentacije i zapravo se raspala na nekoliko kneževina, kojima su upravljali različiti ogranci dinastije Rjurikovič. Sve do mongolske invazije (1237—1240), Kijev, koji je izgubio uticaj u korist novih središta moći, formalno se i dalje smatralo glavnom prijestonicom Rusi, a Kijevska kneževina je ostala u zajedničkom posjedu ruskih kneževa. Kao etnokulturna regija, Rus je opstala nakon političkog raspada, što je kasnije odigralo važnu ulogu u postupku ujedinjenja ruskih zemalja.

Naziv uredi

Postoji nekoliko istoriografskih naziva države koji su preovladali u literaturi u različitim vremenskim razdobljima: Staroruska država, Stara Rus / Rusija, Kijevska Rus / Rusija i Kijevska država.

Definicija „staroruskog” nije povezana sa opšteprihvaćenom u istoriografiji podjelom starog i srednjeg vijeka u zapadnoj i srednjoj Evropi, prema kojoj se stari uvijek završava sredinom 1. milenijuma n. e. sa gašenjem tradicionalne antičke kulture. U odnosu na Rus, pod starim vijekom se obično podrazumijeva takozvani predmongolski period od 9. do sredine 13. vijeka.

Savremeni izraz „Kijevska Rus” je nastao u prvoj polovini 19. vijeka,[1] pretrpjevši značajnu evoluciju tokom istorije upotrebe. Jedan od prvih koji ga je upotrebio bio je Mihail Maksimovič u svom djelu „Odakle ide ruska zemlja” (1837) u užem geografskom smislu za označavanje Kijevske kneževine, zajedno sa frazama kao što su „Crvena Rus”, „Suzdaljska Rus” itd.[2] U istom smislu, izraz su koristili Sergej Solovjov („Rus Kijevska”, „Rus Černigovska”, „Rus Rostovska ili Suzdaljska”),[3] Nikolaj Kostomarov i Dmitrij Ilovajski. U drugoj polovini 19. vijeka izraz dobija dodatnu, hronološku dimenziju — jedna od razdoblja ruske istorije i državnosti. U ovom slučaju, ovo razdoblje se obično završavalo 1169, što je bilo vezano sa idejom koja je postojala u predrevolucionarnoj istoriji o prenosu prijestonice Rusije iz Kijeva u Vladimir.[g] Vasilij Ključevski koristio je ovaj izraz nesistematski, ponekad kombinujući uske geografske i hronološke okvire i praveći razliku između „stare Kijevske Rusi” od „Rusi nove, gornjovolške”, ponekad pod tim podrazumijevajući sve zemlje Rusi u odgovarajućem periodu.[4][5] Sergej Platonov, Aleksandar Presnjakov i drugi autori ranog 20. vijeka počeli su da koriste taj izraz u državno-političkom smislu kao naziv države svih Istočnih Slovena u doba kada je Kijev bio zajedničko političko središte. U ukrajinskoj nacionalističkoj istoriografiji izraz „Kijevska Rus” nije naročito popularan, jer je podrazumijevao postojanje drugih središta i perioda u istoriji Rusi. Mihail Gruševski ga jedva koristi, preferirajući izraze „Kijevska država” ili „Ruska država” (u njegovoj verziji suprotstavljena Moskovskoj državi). Prema Gruševskom, ova država je nastavila postojati, ne kroz Veliku vladimirsku kneževinu, nego kroz Galičko-volinjsku kneževinu 13. vijeka i litvansko-poljski period 14—15. vijeka. Savremeni ukrajinski istoričari pojednostavljuju shemu Hruševskog, prikazujući „Kijevsku Rus” kao državu koju je stvorio ukrajinski etnos i koja njemu isključivo i pripada.[1][6]

Konačno utvrđenje koncepta „Kijevska Rus” u državno-političkom smislu dogodilo se u sovjetsko doba, kada je akademik Boris Grekov objavio svoje glavne radove, koji su postali udžbenici: „Kijevska Rus” (1939) i „Kultura Kijevske Rusi” (1944).[7][8] Precizirajući značenje izraza, Grekov je primjetio sljedeće:[9]

Smatram da je potrebno još jednom da istaknem da se u svom radu bavim Kijevskom Rusi ne u uskoteritorijalnom smislu ovog izraza (Ukrajina), već upravo u onom širem smislu „imperije Rjurikoviča”, što odgovara zapadnoevropskoj imperiji Karla Velikog, koje obuhvata ogromnu teritoriju na kojoj se naknadno obrazovalo nekoliko nezavisnih državnih jedinica.

Iste godine je drugi dio sovjetskih istoričara (Mihail Artamonov,[10] Vladimir Mavrodin,[11] Arsenij Nasonov[12]) uveo u naučni opticaj izraz „Staroruska država” (prvobitno je pridjev pisan malim slovom, a ubrzo je postao pravi naziv). Među sovjetskim istoričarima, izraz su aktivno koristili Vladimir Pašuto i predstavnici njegove škole.[13] U današnje vrijeme izraz „Kijevska Rus” postepeno izlazi iz upotrebe.[14][15][16]

Endoetnonim stanovnika Rusi u ljetopisima je označen riječju Rusin, dok je množina izražena oblicima Rusi, odnosi rusijski (narod).[17]

Nastanak Kijevske Rusije uredi

Kijevska Rusija je nastala na trgovačkom putu „od Varjaga do Grka” na zemljama istočnoslovenskih plemena — Iljmeni, Kriviči, Poljani — i ugrofinskih plemena — Čudi, Merjani i Vesi — obuhvatajući i zemlje drugih istočnoslovenskih plemena — Drevljani, Dregoviči, Poločani, Radimiči, Severani i Vjatiči.[18]

Do pozivanja Varjaga uredi

 
Danak koji su Sloveni, Kriviči, Čudi i Merjani plaćali Varjazima, a Poljani, Severjani i Vjatiči Hazarima (859). Minijatura iz Radzilovski ljetopis kraj 15. vijeka.

Prva pouzdano datirana vijesti o Rusi i državi Rusa javlja se u prvoj trećini 9. vijeka: u Bertinskim analima pod 839. godinom pominje se poslanstvo kagana naroda Ros (rhos[19]), koji je najprije stigao u Konstantinopolj, a odatle na dvor franačkog imperatora Luja Pobožnog. Imperator je istražio svrhu njihovog dolaska i saznao da su iz narod Sveja (Šveđani, odnosno Nordijci).[20][21]

U „Povijesti minulih ljeta” pod 859. godinom, kaže se da su ugrofinska i sjeverni dio istočnoslovenskih plemena bili u tributarnoj zavisnosti od Varjaga, a jugoistočni dio istočnoslovenskih plemena od Hazara.[22]

Ljeto 6367 (859). Uzimahu danak prekomorski Varjazi od Čuda i od Slovena, od Mera, od Vesa i od Kriviča. A Hazari uzimahu od Poljana, i od Severjana, i od Vjatiča — po monetu i po vjevericu od dima.

Kijevska Rusija 860. godine[23] (u „Povijesti minulih ljeta” pogrešno navodi 866) vrši svoj prvi pohod na Konstantinopolj. Grčki izvori sa njim povezuju takozvano prvo krštenje Rusi, nakon čega je u Rusi možda nastala eparhija i vladaću vrhuška (vjerovatno predvođena Askoldom) primila hrišćanstvo.

Ako pratite „Povijest minulih ljeta”, Rjurikova država je prethodila konfederaciji slovenskih i ugrofinskih plemena, koja je protjerala, a zatim pozvala Varjage.[24]

Rjurikova vladavina uredi

 
Pozivanje Varjaga (862). Minijatura iz Radzivilovskog ljetopisa, kraj 15. vijeka.

Prema Povijesti minulih ljeta 862. godine (datum je približan, pošto je najstariji ljetopis posljedica vještačkih proračuna i istorijski je nepouzdan)[25] slovenska i ugrofinska plemena, koja su prethodno protjerala Varjage, pozvali su ih na vlast:[22]

Ljeto 6370 (862). Izgnaše Varjage preko mora, i ne dadoše im danak, i počeše sami sobom da vladaju. I ne bi među njima pravde, i usta rod na rod, i bijahu među njima svađe, i ratovati stadoše jedni s drugima. I rekoše sami sebi: „Potražićemo sebi kneza koji bi vladao nama i sudio po pravdi.” I iđahu preko mora ka Varjazima, ka Rusima. Ovi se Varjazi, naime, nazivahu Rusi, kao što se drugi zovu Švedi, a drugi pak — Normani i Angli, a još drugi — Holanđani; tako i ovi. Kazaše Rusima Čudi, Sloveni, Kriviči i Vjesi: „Zemlja je naša velika i obilna, a reda u njoj nema. Dođite da knezujete i da vladate nama.” I izabraše tri brata s rodovima njihovima, i uzeše oni sa sobom sve Ruse, i dođoše i sjede najstariji, Rjurik, u Novgorodu, a drugi, Sineus, — na Bjeloozeru, a treći, Truvor - u Izborsku. I od ovih Varjaga nazva se Ruska zemlja.

Iste godine (datum je takođe približan) Varjazi i Rjurikovi ratnici Askoljd i Dir, uputivši se ka Konstantinopolju, potčinili su Kijev, čime je uspostavljena puna kontrola nad najvažnijim trgovačkim putem „od Varjaga do Grka.” Pri tome, Novgorodski i Nikonovski ljetopis ne povezuju Askolda i Dira s Rjurikom, a ljetopis Jana Dlugoša i Gustinski ljetopis nazivaju ih potomcima Kija.

Rjurik je umro u Novgorodu 879. godine. Vlast je prenijeta na Olega, regenta maloljetnog Rjurikovog sina Igora.

Problem nastanka državnosti uredi

 
Teritorije Kijevske Rusi 8-9 vek

Tradicionalno, počevši od „Povijesti minulih ljeta” s početka 12. vijeka[26] pa sve do danas,[27][28] za nastanak Ruske države smatra se 862. godina. Prema ruskim ljetopisima, te godine su sjeverna plemena Istočnih Slovena i Ugrofinaca, koja su prethodno protjerala neke Varjage, pozvale na vladavinu Varjage—Ruse, na čelu sa Rjurikom. Odgovor na glavno pitanje Povijesti minulih ljeta „odakle kreće ruska zemlja”, stavljeno u zaglavlje ljetopisa, sadržan je u priči o pozivu Varjaga 862. godine: knezovi su donijeli sa sobom varjaško ime Rus i „od tih Varjaga prozva se Ruska zemlja.” Sastavljač ljetopisa je početak Rusi smatrao pozivom varjaških knezova, a ne pohodom ruskih ratnika na Konstantinopolj.[29] Neki istoričari početak ruske države pripisuju nekom drugom vremenu ili ga vezuju za neki drugi događaj (npr. za 882. kada je knez Oleg zauzeo Kijev, ujedinivši dva središta Rusi).

Postoje dvije glavne hipoteze o obrazovanju Staroruske države. Prema normanskoj teoriji, zasnovanoj na Povijesti minulih ljeta s početka 12. vijeka, brojnim zapadnoevropskim, arapskim i vizantijskim izvorima, kao i rezultatima arheologoških i onomastičkih istraživanja, Starorusku državu su osnovali Varjazi (Skandinavci), na čelu sa braćom Rjurikom, Sineusom i Truvorom 862. godine ili Rjurikovim rođakom Olegom, koji je zauzeo Kijev 882. godine.[30][31] Istovremeno, neki predstavnici normanizma, poput Vasilija Ključevskog, početnim oblikom ruske države smatraju kijevsku varjašku kneževinu Askoljda i Dira, koja je postala središte konsolidacije istočnoslovenskih plemena i kneževina u jedinstvenu državu, a ne Rjurikovu novgorodsku državu, koju smatraju mjesnom i kratkotrajnom varjaškom kneževinom.[32]

Drugi pravac, poznat kao antinormanizam, zasniva se na konceptu nemogućnosti uvođenja državnosti spolja i nastanku države kao etape u unutrašnjem razvoju društva. Osnivačem te teorije u ruskoj istoriografiji smatra se Mihail Lomonosov. Pored toga, postoje različite tačke gledišta o porijeklu samih Varjaga. Naučnici svrstani u normaniste smatrali su ih Skandinavcima (obično Šveđanima), dio antinormanista, počev od Lomonosova, predlažu njihovo zapadnoslovensko porijeklo. Postoje i druge verzije lokalizacije — u Finskoj, Purskoj, drugom dijelu Pribaltika. Problem etničke pripadnosti Varjaga nezavisan je od pitanja nastanka državnosti.

 
Pozivanje Varjaga”, autora Viktora Vasnecova.

U savremenoj nauci preovladava tačka gledišta prema kojoj je žestoko protivljenje „normanizmu” i „antinormanizmu” u velikoj mjeri politizovano. Ni Gerhard Fridrih Miler, ni August Ludvig fon Šlecer, ni Nikolaj Karamzin, nisu negirali pretpostavke vezane za izvornu državnost kod istočnih Slovena, a spoljašnje (skandinavsko ili drugo) porijeklo vladajuće dinastije je pojava rasprostranjena u srednjem vijeku, što ni na koji način ne dokazu nesposobnost ljudi za stvaranje države ili, konkretno, institucije monarhije.

U novije vrijeme, u kontekstu civilizacijskog pristupa u istoriji i teorijama etnokulturnog međusobnog dejstva, sučeljavanje „normanista” i „antinormanista” u velikoj mjeri je izgubilo naučni smisao. Obrazovanje državnosti se posmatra kao dug postupak produbljivanja raslojavanja društva, koji kulminira politogenezom pod uticajem kompleksa različitih faktora.[33]

 
Priča o pozivanju Varjaga u „Povijesti minulih ljeta”, 1377. godine. Izraz „Ruska zemlja” koristi se u širem smislu, uključujući Novgorod: „I od ovih Varjaga nazva se Ruska zemlja. Novgorođani pak — ti ljudi Novgorođani od varjaškog su roda, a ranije bijahu Sloveni”.[22]
 
Arheološki spomenici u Rusi, uključujući skandinavske komplekse i stvari u kulturnom sloju naselja, 10—11. vijek.[34]

Prisustvo Skandinavaca na sjeveru istočnoslovenskih teritorija zabilježeno je na osnovu arheološkog materijala iz 8. vijeka: nalazi iz 9—11. vijeka na iskopavanjima Rjurikovog gorodišča, grobnog kurgana u Staroj Ladogi (od sredine 8. vijeka) i Gnezdovo.[35] Od 8. vijeka nastaje trgovački put iz Skandinavije u istočnu Evropu (Volški trgovački put), a kasnije i „put od Varjaga ka Grcima” — trgovački put iz Skandinavije preko istočne Evrope do Vizantije.[36] Obilje skandinavskih starina u istočnoj Evropi ne može se objasniti samo dalekim putovanjima i tranzitnom trgovinom doseljenika iz Skandinavije, tim prije što neki od nalaza potiču iz mjesta koja su znatno udaljena od glavnih puteva. Skandinavske arheološke starine svjedoče o značajnom prisustvu doseljenika iz Skandinavije među stanovništvom istočne Evrope, kao i o velikom imigracionom talasu iz Skandinavije u istočnu Evropu, uglavnom sa područje središnje Švedske. Ova migracija bila je uslovljena teškim prirodnim uslovima Skandinavije, malom površinom pogodnom za poljoprivredu.[37]

Prema Eleni Meljnikovoj i Vladimiru Petruhinu, obrazovanju kneževske dinastije prethodio je dug postupak razvoja društveno-ekonomskih odnosa među Slovenima i Ugrofincima, u kojima su skandinavske družine postale ništa drugo do katalizatora zbog njihovog učešća u stvaranju trgovačkog puta iz Skandinavije u istočnu Evropu. Pozivanje Rjurika na kneževstvo naučnici smatraju folklornim odrazom ugovornih odnosa (strus. рядъ) među plemenskog plemstva istočnih Slovena i Ugrofinaca s jedne strane i varjaške družine na čelu sa knezom s druge strane.[38][39][40]

Oko 7—10. vijeka došlo je do ponovnog priliva brojnih skupina slovenskih doseljenika iz Podunavlja u različite oblasti Istočnoevropske nizije kojima su Sloveni već ovladali, prema arheologu Valentinu Sedovu to je odigralo značajnu ulogu u konsolidaciji slovenskog stanovništva istočne Evrope i kulminirao obrazovanjem staroruske narodnosti.[41] Po prirodi i detaljima pogrebnog obreda, najstariji leševi u srednjem toku Pdnjeprovja imaju neposredne analogije u ranohrišćanskim spomenicima na područje Velike Moravske.[42][43] Nikolaj Nikolski, sljedeći Ilovajskog i Šahmatova, pretpostavio je prisustvo u ljetopisima dvije međusobno isključive verzije o porijeklu Rusi — poljano-slovenske i varjaške. Po njegovom mišljenju, izvor je bila poljano-slovenska verzija, a prvi autor ljetopisa bio je uvjeren da je „Ruska zemlja”, kao i svi Sloveni, „pošla” iz Podunavlja. Kasniji autor je pokušao da dokaže da su Rusi Varjazi, koji su došli „preko mora, i ne u Kijev, nego u sjeverozapadne zemlje”.[44] Nakon Ivana Fileviča, Nikolski je prvobitni ljetopis nazvao „Povijest o Ruskoj zemlji” ili „Povijest o poljano-rusi”.[45][46]

U sovjetskoj istoriografiji, u skladu sa marksističkim formacijskim pristupom, vjerovalo se da država nastaje na osnovu klasnog društva u nastajanju i da mu ne može prethoditi. Istovremeno, izvori nam ne dozvoljavaju da govorima o robovlasničkom sistemu u Rusi, najranijem, prema teoriji društveno-ekonomskih formacija, stadijumu razvoja klasnog društva (ropski rad u Rusi se odvijao, ali nije činio osnovnu ekonomije), stoga se društveno-ekonomski sistem Stare Rusi smatrao feudalnim. Sovjetski istoričari od šezdesetih do osamdesetih godina 20. vijeka (Grekov, Ribakov, Čerepnin, Pašuto) nastojali su da pronađu tragove feudalizma već za najraniji period ruske istorije.[9] Izdvojena je prethodna etapa, prelazna između primitivno-zajedničke i feudalne, označena kao „varvarska”, „predfeudalna”, „polupatrijarhalna-polufeudalna”.[47] Definišući obilježje feudalizma bilo je postojanje velike privatne zemljišne svojine, državnog ili privatnog vlasništva nad zemljom, što je neposrednog proizvođača činilo zavisnim od vlasnika zemlje i dozvoljavalo otuđena viška proizvoda metodama neekonomske prinude. Međutim u Rusi kneževsko individualno posjedovanje zemlje nastaje tek u drugoj polovini 11. vijeka, a feud u 12. vijeku.[48] Da bi riješla ovo pitanje, sovjetska istorijska nauka izdvojila je posebnu ranu feudalnu fazu, znak prisustva feudalizma za koji se smatralo vrhovno državno vlasništvo nad zemljom. Ovo imanje, prema Čerepninu, obrazovano je u 10. vijeku, a prema Groskom već od početka 10. vijeka u obliku vladavine plemenskih zemalja, od kojih je ubirana „feudalna renta” u obliku poklona.[49]

Međutim, izvori ne daju osnova za pretpostavku da je otuđenje viška proizvoda za ovaj period zasnovano na vrhovnoj svojini zemljišta. Prinudno otuđivanje viška proizvoda javlja se već u preddržavnom periodu, u tzv. rangiranom društvu, vezano za funkcionalnu diferencijaciju društva (imenovanje vođa, sveštenika i dr.), u kojem se rađaju prve potestarske strukture, a jača se pojavom društvene i imovinske diferencijacije.[50] Prije dodavanja državnog vlasništva nad zemljom (u obliku kolektivnog vlasništva društvenih elita), društvene skupine su se razlikovale u odnosu prema proizvodu proizvodnje, ali ne i prema sredstvima za proizvodnju (zemljište u feudalizmu). Već pod plemenskim uređenjem, vrhovna vlast stiče pravo preče preraspodjele viškova proizvodnje i njegovog prisvajanja. Nejednakost društvenih statusa u pristupu korišćenja viškova proizvoda izazvala je povećane društvene i imovinske diferencijacije. Njena konsolidacija u hijerarhiji statusa karakteriše obrazovanje tzv. slojevitog društva, na osnovu kojeg nastaje država: potestarske strukture počinju da obavljaju određene funkcije državne vlasti.[51][52][53] U ovoj fazi, uz preraspodjelu, dolazi do organizovanog prikupljanja višaka proizvoda u vidu fiksnih davanja. Važna funkcija vlasti je zaštita teritorije u nastajanju, stoga se izdvaja profesionalni vojni sloj, koji nije povezan sa zajedničkom i plemenskom organizacijom. Raslojavanje unutar vojnog sloja dovodi do obrazovanja vojne aristokratije, koja se djelimično spaja i djelimično potiskuje plemensko plemstvo.[54][55] Funkcije države u ovoj etapi uglavnom obavlja vojna organizacija. Međutim, društveno raslojavanje zajednice još nema klasni karakter, još uvijek zasnovano na odnosu prema višku proizvoda, a ne prema sredstvima za proizvodnju. Prema savremenoj istorijskoj nauci, u ranom periodu, otprilike do sredine 11. vijeka, „okneženje” zemljama, proširenje vrhovne vlasti kijevskog kneza na njih, nije značilo prelazak vrhovnog vlasništva nad zemljom na kneza. Zemlja je dugo ostala plemensko vlasništvo. Razvoj kneževske vlasti nad zemljom izražavao se prije svega u otuđenju viškova proizvoda koji proizvodi stanovništvo — prikupljanjem danka, što je vršeno u relativno razvijenim oblicima poljudja.[56] Osim toga, do sredine 11. vijeka crkva je sredstava dobijala samo od desetine,[57] što je vjerovatno posljedica neotuđivosti zajedničkog zemljišta u ovom periodu, odnosno odsustva feudalnih odnosa. Obrazovanjem privatne svojine na zemljištu formira se klasno društvo. U Rusi se to dešava poslije sredine 11. vijeka (za poređenje: u Danskoj u 12. vijeku, u Švedskoj 12—13. vijek).[56]

Za nastanak i razvoj „sekundarnih” državnih tvorevina,[58] koje su obuhvatale staroruske, i germanske i staroskandinavske države, koje su nastale u kontekstu kontakata sa već uspostavljenim državama, kako unutrašnjih preduslova koje stvara produktivna privreda i dovode do raslojavanja društva, tako i spoljnih faktora — vojne djelatnosti, trgovine itd.[56][59] U isto vrijeme, pojavu „sjeverne konfederacije plemena”,[24] na čelu sa plemstvom plemena koja su bila u njenom sastavu i koja je neposredno prethodila Staroruskoj državi, niko od istraživača ne povezuje sa uspjehom ekonomskog razvoja regije. Proizvodna privreda je ovdje donijeta tek u vrijeme slovenske kolonizacije, neposredno prije postojanja „konfederacije”. Prirodne karakteristike regije, klima, gust šumski pokrivač i mala količina plodnog zemljišta[60][61] nisu doprinijeli intenzivnom razvoju poljoprivrede. Tek sredinom 8. vijeka na Volhovu se pojavilo malo naselje Ladoga, koje je u prvoj polovini 9. vijeka postalo prigradsko naselje trgovačko-zanatskog karaktera sa nekoliko desetina stanovnika.[62] Sjeverozapadna regija doživljava intenzivniji razvoj od sredine do kraja 8. vijeka.[56][63]

Jedina pojava velikih razmjera u ovoj regiji, sinhrona ovom procesu, bilo je obrazovanje trgovačke rute koja je povezivala Baltik sa Volgom, Bugarskom, Hazarijom i Arapskim kalifatom preko Neve, Ladoge i Volge, što se može pratiti prije svega u rasprostranjeni arapskog srebra. Volški trgovački put nastao je kao nastavak istočnijeg postojećeg sistema trgovinskih komunikacije iz sredine 1. milenijuma n. e. koji povezuje regije srednje Evrope, Sjevernog mora i Baltika. Do 6—7. vijeka, baltički dio puta se prostirao do Svealanda. Sredinom 8. vijeka ova trgovačka maršuta se završavala u Ladogi.[56] Pojava na području Volge trgovačko-zanatskih naselja i vojinih logora tokom 9. vijeka, svugdje gdje fiksirana skandinavska etnička komponenta, svjedoči o produženju trgovačkog puta i njegovom protezanju do Bugarske.[63] Naselja iz 9. vijeka, koja se u arheologiji nazivaju Rjurikovo gorodišče, Krutik u Belooeru, Sarsko gorodišče, kasnije — nastarija naselja na prostoru Pskova, Holopij gorodok na Volhovu, Petrovskoe, Timerjovo i dr. — nalazila su se na trgovačkom magistralnom putu ili njegovim kracima.[56] Brojni istraživači su istakli ulogu volške rute kao transevropskog autoputa i njen značaj za ekonomski razvoj istočne Evrope i Skandinavije.[64][65][66][67] Duž trgovačke magistrale izrasla su naselja koja su služila trgovcima, nastali su punktovi koji su kontrolisali opasne dijelove puta, mjesta za trgovinu sa mjesnim stanovništvom (pijaca).[68][69] Mjesna dobra obuhvatala su krzno i šumske proizvode, med, vosak itd. Okolina se bavila trgovinom i održavanjem trgovačkog puta, plemensko plemstvo je kontrolisalo ovu djelatnost, što je ishodilo povećanim društvenim raslojavanjem. Potreba za mjesnom robom radi njene prodaje na trgovačkim punktovima ojačala je ulogu danka. Povećanje iznosa prikupljenog danka ishodilo je usložnjavanjem potestarskih struktura i jačanjem centralne vlasti.[56] O značaju trgovine u ovoj regiji svjedočili su arapski autori 10. vijeka u izvještajima, koji datiraju iz izvora 9. vijeka (Ibn Rusta, autor „Hudud el Alam”, el Istarhri, Ibn Haukal, Ibn el Fakih i dr.).[70]

Istorija uredi

Vladavine Olega Vještog uredi

 
Oleg vodi vojsku na zidine Konstantinopolja (907). Minijatura iz Radzivilskog ljetopisa s kraja 15. vijeka.

Prema ljetopisnoj hronologiji, knez Oleg Vješti, rođak Rjurika, krenuo je 882. u pohod na Novgorod na jugu, zauzevši usput Smolensk i Ljubeč, uspostavivši tamo svoju vlast, a za kneže je postavio svoje ljude. Dalje, Oleg je sa novgorodskom vojskom i najamničkom varjaškom družinom zauzeo Kijev, ubio Askoljda i Dira, koji su vladali Kijevom, i proglasio Kijev prijestonicom svoje države („I sjede Oleg, knez, u Kijev, i reče Oleg: ’Da bude ovo majka gradovima ruskim’”); pagansko je bilo dominantna religija, iako je hrišćanska zajednica već postojala u Kijevu.

Oleg je vojnim pute prošio svoju vlast na zemlje Drevljana i Severana, a Radimiči su bez borbe prihvatili Olegove uslove (posljednja dva plemenska saveza su prethodno plaćala danak Hazarima):[71]

Ljeto 6391 (883). Stade Oleg da ratuje protiv Drevljana i, pokorivši ih, uzimaše od njih danak — po crnu kunu od dima.

Ljeto 6392 (884). Ide Oleg na Severjane i, pokorivši ih, nametnu im lagan danak, i ne dade im Hazarima danak plaćati, rekavši: „Ja sam im neprijatelj, i vi nemate zašta da im plaćate.”

Ljeto 6393 (885). Posla k Radimičima, pitajući: „Kome danak dajete?” Oni pak rekoše: „Hazarima.” I reče im Oleg: „Ne dajite Hazarima, već meni dajite.” I dadoše Olegu po ščeljgu, kao što i Hazarima davahu. I vladaše Oleg Poljanima, i Drevljanima, i Severjanima, i Radimičima, a s Uljičima i Tivercima imađaše rat.

Kao ishod pobjedonosnog pohoda na Vizantiju, sklopljeni su prvi pisani sporazumi 907. i 911. godine, koji su predviđali povlašćene uslove trgovi za ruske trgovce (ukinute su trgovinske dažbine, obezbijeđene su popravke brodova, prenoćište), rješavanje pravnih i vojnih pitanja.

Prema ljetopisnoj verziji, Oleg, koji je nosio titulu velikog kneza, vladao je više od 30 godina. Rjurikov rođeni sin Igor preuzeo je prijesto poslije Olegove smrti 912. godine i vladao je do 945. godine. Istraživači primjećuju prazninu u svim spiskovima Primernog ljetopisa, koja se poklapa sa početkom Igorove vladavine: „jednako veliki prekid u prvom desetljeću 10. vijeka” do četrdesetih godina 10. vijeka. Poslije „ovog vremena, ljetopisna mreža svih svodova uglavnom se poklapa.” Kraj Olegove vladavine predstavlja „oštri liniju” u opštem rasporedu ljetopisnog materijala.[72]

Igor Rjurikovič uredi

Igor je pokrenuo dva vojna pohoda na Vizantiju. Prvi pohod 941. je završen bezuspješno. Prethodio je neuspješan vojni pohod na Hazariju, tokom kojeg je Rus, na zahtjev Vizantije, napala hazarski grad Samkerc na Tamanskom poluostrvu, ali je rusku vojsku porazio hazarski vojskovođa Pesah i on se okrenula protiv Vizantije. Drugi pohod na Vizantiju odvio se 944. godine. Završen je sporazumom koji je potvrdio mnoge odredbe prethodnih sporazuma iz 907. i 911. godine, ali je ukinuo trgovinu bez dažbina. Rusi su 943. ili 944. izvršio pohod na Zakavkazje na grad Berdu. Igor je ubijen 945. dok je prikupljao danak od Drevljana.

Olga Kijevska uredi

Poslije Igorove smrti, s obzirom da je njegov sin Svjatoslav bio maloljetan, stvarna vlast bila je u rukama Igorove udovice, kneginje Olge. Postala je prvi vladar Kijevske Rusi, koji je zvanično prihvatio hrićanstvo vizantijskog obdreda (po najargumentovanijoj verziji 957. godine, ali se predlažu i drugi datumi). Međutim, Olga je oko 959. pozvala njemačkog episkopa Adalberta i sveštenike latinskog obreda u Kijevsku Rusiju (poslije neuspjeha misije, primorani su da napuste Kijev).

Svjatoslav Igorevič uredi

 
Borba trupa Svjatoslava Igoreviča sa trupama hazarskog kneza Kagana, koje završila ruskom pobjedom (965). Minijatura iz Radzivilovskog ljetopisa, kraj 15. vijeka.

Od 960. Svjatoslav preuzima vlast u svoje ruke. Njegova prva akcije bila je pokoravanje Vjatiča (964), koji su posljednji od svih istočnoslovenskih plemena nastavili da Hazarima plaćaju danak. Svjatoslav je 965. (po drugim izvorima i 968/969. godine) pokrnuo pohod na Hazarski kaganat, tokom kojeg je na juriš zauzeo najvažnije gradove: grad-tvrđavu Sarkel, Semender i prijestonicu Itil. Nakon toga, na mjestu Sarkela nastalo je starorusko naselje Bela Veža. Možda je sa ovim pohodom povezano i [[ Tmutarakanska kneževina|utvrđenje Rusi u Tmutarakani]]. Svjatoslav je izvršio i dva pohoda na Bugarsku, gdje je namjeravao da stvori sopstvenu državu sa prijestonicom u podunavskoj oblasti, što je dovelo do rata sa Vizantijom. Po završetku rata 972, vraćajući se u Kijev sa oslabljenom vojskom, napali su ga Pečenezi i poginuo je u borbi.

Vladimir i Jaroslav Mudri. Krštenje Rusi uredi

 
Krštenje i posvećenje Vladimira Svjatoslaviča u Korsunu. Minijatura iz Radzivilovskog ljetopisa, kraj 15. vijeka.
 
„Pokrštavanje Kijevljana”, autora Klavdija Lebedeva.

Nakon smrti Svjatoslava, između njegovih sinova izbija međusobni sukob za pravo na prijesto (972—978. ili 980). Najstariji sin Jaropolk postaoo je veliki kijevski knez, Oleg je dobio drevljansku zemlju, a Vladimir Novgorod. Jaropol je 977. pobijedio Olegovu družinu, a sam Oleg je poginuo. Vladimir je pobjegao „preko mora”, ali se vratio dvije godine kasnije sa varjaškom družinom. Tokom međusobnih sukoba, Vladimir je branio svoja prava na prijesto (vladao 980—1015). Pod njim je završeno obrazovanje državne teritorije Stare Rusi, a prisajedinjeni su černevski gradovi i Karpatska Rus.

Pod knezom Vladimir 988. hrišćanstvo je postala zvanična religije Rusi. Pošto je postao kijevski knez, Vladimir se suočio sa povećanom prijetnjom Pečenega. Da bi se zaštitio od nomada, gradi niz utvrđenja na granici, čije je garnizone regrutovao od „najboljih muškaraca” sjevernih plemena. U Vladimirovo vrijeme odvija se radnja mnogih ruskih biljina, koji govore o podvizima bogatira.

 
Karta Evrope na prelazu milenijuma.

Poslije Vladimirove smrti u Rusi je došlo do novog građanskog sukoba. Svjatopolk Prokleti je 1015. ubio svoju braću Borisa (prema drugoj verziji, Borisa su ubili Jaroslavovi skandinavski plaćenici), Gleba i Svjatoslava. Sam Svjatopolk je dva puta poražen i umro je u izgnanstvu. Boris i Gleb su 1071. kanonizovani za svece.

 
Srebrnik Jaroslava Mudrog.

Vladavina Jaroslava Mudrog (1019—1054) bilo je doba najvećeg procvata države. Javne odnose regulisao je zbornik zakona Ruska pravda i kneževske povelje. Bio je u rodbinskim odnosima sa mnogim vladajućim dinastijama Evrope, što svjedoči o širokom međunarodnom priznanju Rusi u evropskom hrišanskom svijetu.

U gradovima, od kojih su najveći bili Kijev, Novgorod, Ladoga, Smolensk, Polock, Izborsk, Černigov, Perejaslav, Turov, Rostov, Beloezero, Pleskov (Pskov), Murom, Ovruč, Vladimir Volinjski i drugi, razvili su se zanatstvo i trgovina. Nastali su spomenici pismenosti („Slovo o zakonu i blagodati”, Novgorodski kodeks, Ostromirovo jevanđelje, žitije i prve ljetopis, koji su kasnije činili osnovu PVL). Počela je gradnja kamenom (Desetinska crkva, Sofijski sabor u Kijevu i istoimeni sabori u Novgorodu i Polocku, postali su izuzetni spomenici arhitekture). O visokom stepenu pismenosti stanovnika Rusi svjedoče brojna pisma na brezinoj kori, koja su ostala do danas. Kijevska Rusija je trgovala sa južnim i zapadnim Slovenima, Skandinavijom, Vizantijom, zapadnom Evropom, narodima Kavkaza i srednje Azije.

Kada se poslije dvanaestogodišnje izolacije i smrti kneza Mstislava Vladimiroviča, koji nije ostavio nasljednika, pod vlast Jaroslava vratila Černigovska kneževina, Jaroslav se preselio iz Novgoroda u Kijev i pobijedio Pečenege, nakon čega su njihovi napadi na Rusi zauvijek prestali (1036).

Trijumvirat Jaroslaviča. Ljubečki sjezd uredi

Polocka kneževina se prva odvojila od Kijeva — to se dogodilo već početkom 11. vijeka. Skocentrisavši sve ostale ruske zemlje pod svojom vlašću samo 21 godine nakon smrti svog oca, Jaroslav Mudri je ih podijelio između svojih pet sinova. Poslije smrti dvojice najmlađih, sve zemlje su bile pod vlašću trojice starješina: Izjaslava Kijevskog, Svjatoslava Černigovskog i Vsevoloda Perejaslavskog („Trijumvirat Jaroslaviča”).

Od 1061. (odmah nakon pobjede ruskih kneževa nad Torkovima u stepama) počeli su prepadi Polovaca, koji su zamijenili Pečenege koji su se doselili na Balkan. Tokom dugih rusko-polovski ratova, južni kneževi dugo nisu mogli da se nose sa protivnicima, preduzimajući niz neuspješnih pohoda i trpeći bolne poraze (bitka na rijeci Alti (1068) i bitka na rijeci Strugi (1093)).

Nakon smrti Svjatoslava 1076, kijevski kneževi su pokušali da njegove sinove liše černigovskog nasljedstva, tražeći pomoć od Polovaca, iako je prvi put Polovce u sukobi iskoristio Vladimir Monomah (protiv Vseslava Polockog). Oleg, David i Jaroslav Svjatoslavič su 1094. započeli rat za volosti na istoku Rusi protiv kijevskog kneza Svjatopolka Izjaslaviča, černigovskog kneza Vladimira Monomaha i njihovih saveznika.

Na Ljubečkom sjezdu (1097), sazvanom da zaustavi građanske sukobe i ujedini kneževe radi zaštite od Polovca, proglašen je princip: „Neka svako čuva svoju očevinu.” Tako je, uz zadržavanje prava ljestvice, u slučaju smrti jednog od kneževa, kretanje nasljednika bilo ograničeno na njegovu votčinu. To je otvorilo put političkoj (feudalnoj) fragmentaciji, pošto je u svakoj zemlji uspostavljena posebna dinastija, a veliki knez Kijeva je postao prvi među jednakima, izgubivši ulogu sizerena.

 
Dolobski sjezd kneževa — susret kneza Vladimira Monomaha s knezom Svjatopolkom”, autora Alekseja Kivšenka.

Ubrzo poslije Ljubečkog sjezda počeo je rat za Volinj, Pšemisl i Terebovlj. Formalni povod za rat bilo je oslepljenje terebovljskog kneza Vasiljka Rostislaviča terebovljskog po naređenju volinjskog kneza Davida Igoreviča, ali činjenica da se to dogodilo na posjedu kijevskog kneza Svjatopolka, zamalo je dovela do zbacivanja Vladimira s kijevskog prijestola 1098. godine. Kao rezultat rata Svjatopolk je preuzeo Volinj od Davida, a Svjatopolkove pretenzije na posjede Rastoslaviča su propale nakon bitaka na Rožnom polju i na Vagri. Do sklapanja mira i raspodjele vlasti došlo je na sjezdu u Uvetiču (1100).

 
„Vladimir Monomah na kijevskom prijestolu”, Ilustrovani ljetopisni svod iz sredine 16. vijeka.

To je omogućilo da se udruže snage u borbi protiv Polovca (Dolobski sjezd 1103. godine), koji su premješteni duboko u stepe. Osim toga, sklopljeni su sporazumi sa savezničkim nomadima — „crnim klobucima” (Torcima, Berendejcima i Pečenezima, koje su Polovci protjerali iz stepa, a naselili su se na južnim ruskim granicama). S početkom od 1103. Vladimir Monomah je postao inspirator i jedan od vođa zajedničkih ofanzivnih vojnih pohoda protiv Polovca (bitke na Suteni 1103,[73] na Salnici 1111), dok su polocki kanovi Bonjak i Šarukan poraženi na perejaslavskoj zemlji (1107).

Poslije smrti kijevskog kneza Svjatopolka Izjaslaviča 1113, u Kijevu je izbio narodni ustanak i kijevski bojari su pozvali Vladimira Monomaha na kneževstvo u Kijev. Bio je prinuđen da zakonodavnim putem donekle ublaži položaj nižim slojeva. Tako je nastala „Povelja o rezovima”, koja je postala dio obimnog izdanja Ruske pravde. Poveljom je ograničena dobit lihvara, određivala je uslove ropstva i, ne zadirući u temelje feudalnih odnosa, ublažavala položaj kmetova i zakupaca. Vladavina Vladimira Monomaha bila je period posljednjeg jačanja Kijevske Rusi.

Izmjene u državnoj upravi od kraja 10. i do početka 12. vijeka uredi

 
Rekonstrukcija Zlatne kapije u Kijevu.
 
Maketa-rekonstrukcija prvobitnog izgleda Sofijskog sabora u Kijevu.

Prilikom pokrštavanja Rusi u svim njenim zemljama uspostavljena je vlast pravoslavnih episkopa, potčinjenih kijevskom mitropolitu. Istovremeno su Vladimirovi sinovi postavljeni za namjesnike u svim zemljama. Sada su svi kneževi koji su djelovali kao zastupnici kijevskog velikog kneza bili samo iz porodice Rjurikovič. Skandinavske sage pominju feudalne posjede Vikinga, koji su se nalazili na periferiji Rusi i na novoprisajedinjenim zemljama, pa su u vrijeme pisanja „Povijesti minulih ljeta” već djelovale kao relikti. Kneževi iz porodice Rjurikovič vodili su žestoku borbu sa preostalim plemenskim kneževima (Vladimir Monomah pominje vjatičkog kneza Hodotu i njegovog sina). To je doprinijelo centralizaciji vlasti.

Moć kijevskog kneza dostigla je najveću snagu pod Vladimirom i Jaroslavom Mudrim (zatim poslije pauze pod Vladimirom Monomahom). Položaj dinastije učvršćen je brojnim međunarodnim dinastičkim brakovima: Ane Jaroslavne i fracuskog kralja, Vsevolda Jaroslaviča i vizantijske princeze itd.

Od Vladimirovog doba ili, prema nekim izvještajima, Jaropolka Svjatoslaviča, knez je počeo da dodjeljuje zemlju pripadnicima družina umjesto novčane nadoknade. Ako su u početku to bili gradovi u kormljeniju (vrsta nagrade po kojoj se kneževska administracija u periodu službe održavala o trošku mjesnog stanovištva), onda su u 11. vijeku pripadnici družina počeli da dobijaju sela. Zajedno sa selima, koja su postala votčine, dodjeljivana je i boljarska titula. Boljari su počeli da čine stariju družinu. Služba boljara bila je određena ličnom vjernošću knezu, a ne veličinom zemljišnog udjela (uslovno vlasništvo nad zemljom nije postalo primjetno rasprostranjeno). Mlađa družina koja je bila uz kneza, živjela je na račun kormljenija iz kneževskih sela i ratova. Glavne borbene snage u 11. vijeku bili su opolčenci, koji su za vrijeme rata od kneza dobijali konje i oružje. Usluge unajmljivanja varjaške družine su u osnovi napuštene za vrijeme vladavine Jaroslava Mudrog.

Poslije Jaroslava Mudrog konačno je uspostavljen „ljestvični” princip nasljeđivanja zemlje u porodici Rjurikovič. Najstariji u porodici (ne po godinama, već po liniji srodstva) dobio bi Kijev, sve ostale zemlje su podijeljene među članovima porodice i raspoređene prema starješinstvu. Vlast je prelazila sa brata na brata, sa strica na nećaka. Drugo mjesto i jerarhiji tabela zauzeo je Černigov. Nakon smrti jednog od članova porodice, svi mlađi Rjurikoviči preselili bi se u zemlje koje su odgovarale njihovom starješini. Kada bi se pojavili novi članovi porodice, određivao bi im se grad sa zemljom (volost). Izvjesni knez je imao pravo da vlada samo u gradu u kojem je vladao njegov otac, inače se smatrao izopštenim.

Vremenom je crkveni klir (tzv. „manastirske votčine”) počeo da posjeduje značajn dio zemlje. Od 996. stanovništvo je sveštenstvu plaćalo desetinu. Broj eparhija je sa prvobitnih 4, rastao. Katedra mitropolita, kojeg je imenovao konstantinopoljski patrijarh, nalazila se u Kijevu, a pod Jaroslavom Mudrim mitropolit je prvenstveno biran iz redova ruskih sveštenika, od 1051. bio je blizak Vladimiru i njegovom sinu Ilarionu. Manastiri i njihovi igumani počeli su imati veliki uticaj. Kijevsko-pečerski manastir postaje središte pravoslavlja.

Boljari i družina su sastavljali posebne savjete pod knezom. Knez se savjetovao i sa mitropolitom, episkopima i igumanima, koji su sačinjavali crkveni sabor. Usložnjavanjem kneževske jerarhije od sredine 11. vijeka počeli su da se okupljanju kneževski sjezdi („snemi”). U gradovima su djelovala veča, na koje su se boljari često oslanjali radi podrške njihovim političkim zahtjevima (ustanci u Kijevu 1068. i 1113. godine).

Od 11. do početka 12. vijeka formiran je prvi pisanik zakonik — Ruska pravda, koji je sukcesivno dopunjen članovima „Pravde Jaroslava” (oko 1015—1016), „Pravde Jaroslaviča” (oko 1072) i „Povelje Vladimira Vsevolodoviča” (oko 1113). Ruska pravda je održavala povećanu diferencijaciju stanovništva (sada je razmjera vire zavisila od društvenog položaja ubijenih), regulisala je položaj takvih kategorija stanovništva kao što su čeljadi, holopi, smerdi, zakupi i rjadoviči.

„Pravda Jaroslava” je izjednačila prava „Rusina” i „Slovena” (treba pojasniti da se pod nazivom „Sloveni” u ljetopisu pominju samo Novgorodci — „iljmenski Sloveni”). To je, uz hristijanizaciju i druge faktore, doprinijelo obrazovanju nove etničke zajednice, koja je bila svjesna svog jedinstva i istorijskog porijekla.

Od kraja 10. vijeka u Rusi postoji sopstvena proizvodnja novca — srebrnjaci i zlatnici Vladimira I, Svjatopolka, Jaroslava Mudrog i drugih kneževa.

Raspad uredi

 
Kijevska Rus, Poljska i Litvanije 1139. godine.
 
Karta Kijevske Rusi oko 1160. godine.

Neposredno poslije smrti Vladimira Monomaha 1125, jedna od polovskih hordi se vratila sa sjevernog Kavkaza, gdje se povukla za vrijeme njegove vladavine. Ubrzo je stavljena praksa polovskih invazija na južne ruske zemlje u savezu sa pojedinim ruskim kneževima, prije svega sa černigovskim Olgovičima.

U drugoj četvrtini 12. vijeka Kijevska Rusija se raspala na samostalne kneževine. Savremena istoriografska tradicija smatra da je hronološki početak fragmentacije 1132. godina, kada su poslije smrti Mstislava Velikog, sina Vladimira Monomaha, Polock (1132) i Novgorod (1136) prestali da priznaju vlast kijevskog kneza. Ljetopisac je za 1134. godinu, vezano sa raskol sa Monomahovičima, zapisao „sva zemlja ruska bila je razjedinjena.” Započeti građanski sukobi nisu se ticali samo velike kneževine, ali poslije smrti Jaropolka Vladimiroviča (1139), sljedećeg Monomahoviča — Vjačeslava — protjerao je iz Kijeva černigovski knez Vsevolod Olgovič, nakon čega je titula kijevskog kneza postala predmet borbi između različitih dinastičkih i teritorijalnih ogranaka Rjurikoviča.

Tokom 12—13. vijeka stanovnici južnoruskih kneževina, zbog stalnih prijetnji koje su izvirale iz stepe, a takođe i zbog neprestanih kneževskih sukoba za Kijevsku zemlju, selili su se na sjever, u mirniju Rostovo-suzdaljsku zemlju, poznatu i kao Zalesje ili Opolje. Dopunjavajući slovensko stanovništvo, krivičko-novgorodski migracioni talas 10. vijeka,[74] doseljenici sa mnogoljudnijeg juga brzo su obrazovali većinu na ovoj zemlji i asimilirali rijetko[75][76] ugrofinsko stanivništvo. O masovnoj ruskoj migraciji tokom 12. vijeka svjedoče ljetopisi i arheološka iskopavanja.[77][78] U tom periodu došlo je do osnivanja i brzo rasta brojnih gradova Rostovo-suzdaljske zemlje (Vladimir, Moskva, Perejaslav Zaleski, Jurjev Opoljski, Dmitrov, Zvenigorod, Starodub na Kljazmi, Jaropolč Zaleski, Galič itd.), koji su nazive dobijali po gradovima porijekla doseljenika.

Slabljenje južne Rusi, pored povećane polovske opasnosti, sukoba kneževa i migracije stanovništva, vezuje se i za uspjeh prvih krstaških pohoda i nastanak trgovačkih puteva između zapadne Evrope i Azije preko istočnog Sredozemlja.[79]

Borba za kijevsku kneževinu bila je isprepletana interesima gotovo svih ruskih zemalja, što je bio jedan od centripetalnih faktora, ali je iz istog razloga posjedovanje Kijeva bilo moguće samo po cijenu značajnih kompromisa.[80] Dakle, tokom dva velika građanska rata sredinom 12. vijeka Kijevksa kneževina je izgubila Volinj (1154), Perejaslav (1157) i Turov (1162). Volinj je postao izolovan nakon neuspješnog pokušaja starije grane potomaka Mstislava Velikog da, uz podršku stanovništva, Kijev pretvore u svoj posjed. Jedan od razloga ovog neuspjeha bio je politika galičkih kneževa (od 1140), koji su se protivili ujedinjenju Volinja i Kijeva pod jednim knezom. Nasljednici suzdaljskog kneza Jurija Dugorukog prešli na politiku sličnu galičkim kneževima — politiku slabljenja Kijeva.[81]

Vladimirsko-suzdaljski knez Andrej Bogoljubski, unuk Vladimira Monomaha, poslao je 1169. vojsku na jug na čelu sa svojim sinom Mstislavom, koji je zajedno sa smolenskom i severskom družinom zauzeo Kijev. Po prvi put grad je brutalno opljačkan, crkve u Kijevu spaljene, stanovnici odvedeni u ropstvo. Andrejev mlađi brat je postavljen kao vladar Kijeva. Poslije neuspješnih pohoda na Novgorod (1170) i Višgorod (1173), uticaj vladimirskog kneza u drugim zemljama je privremeno oslabio, ali ga je obnovio Andrejev brat i nasljednik, Vsevold Velikog Gnijezdo, koji je postigao priznanje svog starješinstva među potomcima Monomaha i time uticao na sudbinu kijevskog prijestola.

U 12. vijeku, pored kijevskog kneza, titulu velikog kneza nosili su i vladimirski kneževi, a u 13. vijeku, epizodno i galički, černigovski i rjazanski kneževi.

Kijev je po drugi put opljačkan 1203, ovog puta od smolenskog kneza Rjurika Rostislaviča (sa Olgovičima i Polovcima), koji se borio protiv galičko-volinjnskog kneza Romana Mstislaviča i njegovog kandidata za Kijev. Ipak, jaka opozicija Kijeva u sveruskoj politici opstala je još najmanje četvrt vijeka. Vladavina Mstislava Romanoviča (1212—1223) i Vladimira Rjurikoviča (1223—1235) (obojica iz smolenske grane Rjurikoviča) obilježena je privremenim prekidom sukoba.

Važan faktor u održavanju značaja Kijeva bila je institucija tzv. „pričešća u ruskoj zemlji”. Kneževi raznih loza pretendovali su ako ne na sam Kijev, onda na dio zemalja Kijevske kneževine, zbog čega su bili obavezni da učestvuju u zaštiti južnih granica. Opšti pohod protiv Polovaca, poslije dužeg prekida, organizovali su 1168. i 1183. godine. U bici na rijeci Kalki (1223), u kojoj su učestvovali skoro svih južnoruski kneževi, dogodio se prvi sukob Rusi sa Mongolima.

Uoči mongolske invazije (1237—1241) na teritoriji Rusi bilo je oko 25 državnih tvorevina, od kojih je 19 bilo velikih.[82]

 
Razaranje ruskih zemalja tokom mongolske invazije:
  razorena zemlja
  zemlja djelimično razorena, prijestonica je opstala
  zemlja nije razorena

Mongoli su spalili Kijev 6. decembra 1240. godine. Uoči mongolske invazije, Kijevom je vladao mlađi brat vladimirskog kneza Jaroslava Vsevolodoviča (1236—1238), od 1240. galički namjesnik Dmitar, a poslije mongolskog priznanja 1243. Jaroslava Vsevolodoviča kao vladimirskog starješina ruskim zeljmama — vladimirski namjesnik. Od 1254. galično-volinjski kneževi su nostili titulu „kralja Rusi”. Titulu „veliki knez sve Rusi” s početka 14. vijeka nosili su vladimirski veliki kneževi.

Kijev je izgubio posljednji atribut prijestonice 1299. godine — rezidenciju mitropolita. Rezidencija je preseljena u Vladimir. U nekim crkvenim i literalnim izvorima, na primjer, u izjavama konstantinopoljskog patrijarha i Vitolda krajem 14. vijeka, Kijev se i kasnije smatrao prijestonicom, ali je tada već bio pokrajinski grad Velike kneževine Litvanije.[83][84]

U sovjetskoj istoriografiji, koncept „Kijevksa Rus” je proširen kako do sredine 12. vijeka,[d] tako i za širi period od sredine 12. vijeka do sredine 13. vijeka,[đ] kada je Kijev ostao središte zemlje i upravljanje Rusi je vršila jedna kneževska porodica na principa „kolektivnog sizerenstva”.[16] Oba pristupa ostaju aktuelna i danas.

Predrevolucionarni istoričari, počev od Nikolaja Karamzina, držali su se ideje o prenošenju političkog središta Rusi 1169. iz Kijeva u Vladimir, što se seže do djela moskovskih pisara, ili u Vladimir i Galič. Većina savremenih istoričara vjeruje da ove ideje nisu podržane u izvorima.[88][89][90]

Karakter državnosti ruskih zemalja uredi

 
Sofijski sabor u Novgorodu, simbol Novgorodske republike.

Istoričari ocjenjuju karakter države ovog perioda na različite načine: „varvarska država”, „vojna demokratija”, „družinski period”, „normanski period”, „vojno-trgovačka država”, „raspadanje ranofeudalne monarhije”.

Staroruska država objedinila je pod svojom vlašću ogromna područja naseljena istočnoslovenskim, ugrofinskim i baltičkim plemenima.[91] U ljetopisima se država zvala Rus, Ruska zemlja; riječ „ruski” u kombinaciji sa drugim riječima nalazila se u raznim spisima. U užem smislu pod Rus, Rusku zemlju se podrazumijevala teritorija kijevske (sa izuzetkom drevljanske i dregovičke zemlje), černigovo-severske (sa izuzetkom radimičke i vjatičke zemlje) i perejaslavske zemlje; upravom u tom smislu se izraz „Rus” koristio do 13. vijeka, npr. u novgorodskim izvorima.[92]

Šef države je nosio titulu kneza sa počesnom definicijom veliki. Pitanje kada se velikokneževska definicija pretvorila u titulu (tj. počela da se koristi sistematski) je diskutabilno. Nezvanično, za kijevskog kneza su se ponekad mogle pridati i druge prestižne titule, među njima turkijski kagan i vizantijski car. Kneževska vlast je bila nasljedna. U upravljanju teritorijama, pored kneževa, učestvovali su velikokneževski boljari i „muževi” — pripadnici družina koje je unajmio knez. Boljari su takođe imali svoje najamničke družine, koje su po potrebi bile okupljene u jedinstvenu vojsku. Pod knezom se ponekad isticao i jedan od boljar-vojvoda, koji je često obavljao funkcije realnog upravljanja državom; takve vojvode bile su Oleg (pod maloljetnim Igorom), Sveneld (pod Olgom, Svjatoslavom i Jaropolkom) i Dobrinja (pod Vladimirom). Na mjesnom nivou, kneževska vlast se bavila plemenskom samoupravom u vidu veča i „gradski staraca”.

Sa raspadom Kijevske Rusi sredinom 12. vijeka na njenoj bivšoj teritoriji obrazovano je oko 15 relativno teritorijalno stabilnih kneževina (zauzvrat, podijeljenih na udjele). Najmoćnije kneževske dinastije bili su: černigovski Olgoviči, smolenski Rostislaviči, volinjski Izjaslaviči i suzdaljski Jurijeviči. Tokom perioda fragmentacije Rusi, politička vlast iz ruku kneza i mlade družine djelimično je prešla na ojačano boljarstvo. Ako su ranije boljari imali poslovne, političke i ekonomske odnose sa čitavom porodicom Rjurikovič, na čelu sa velikim knezom, sada su imali sa zasebnim kneževskim porodicama.

U Kijevskoj kneževini, boljari su, da bi smanjili jačinu sukoba između kneževski dinastija, u nekim slučajevima podržavali duumvirat (savlašće) kneževa i čak su pribjegli fizičkom uklanjanju tuđinskih kneževa (Jurij Dugoruki i Gleb Jurjevič su otrovani). U Novgorodskoj zemlji, koja, kao i Kijev, nije postala votčina nijednog od kneževskih ogranaka porodice Rjurikovič, kao ishod protivkneževskog ustanka uspostavljeno je republikansko ustrojstvo — knez je počeo da proglašava i protjeruje na večima (narodnim saborima). U Vladimirsko-suzdaljskoj zemlji poznat je slučaj kada da su boljari (Kučkoviči) i mlađa družina fizički uklonili kneza-„samodršca” Andreja Bogoljubskog,[93] ali je u borbi za vlast poslije njegove smrti starije rostovsko-suzdaljsko boljarstvo poraženo, a lična moć vladimirskih kneževa je značajno porasla. U južnoruskim zemljama gradska veča su igrala ogromnu ulogu u političkoj borbi (iako se pomen na veča i u Vladimirsko-suzdaljskoj zemlji nalaze do 14. vijeka). [94] U Galičkoj zemlji postojao je jedinstven slučaj izora kneza iz redova boljarstva.[95]

Feudalni opolčenici postali su glavni tip trupa, a počelo je raslojavanje kneževske družine na pukove kao teritorijalne vojne jedinice i kneževski dvor. Za odbranu grada, gradskog okruga i naselja korišćeni su gradski opolčenici. U Velikom Novgorodu, kneževska družina je faktički bila unajmljena u odnosu na republilke vlasti, vladika je imao lični puk, građani su činili „tisjaču” (opolčenije na čelu sa tisjačnikom), postojali su i boljarski opolčenici obrazovani od stanovnika „pjatina” (pet zavisnih od novgorodskih boljarskih porodica rejona Novgorodske zemlje). Obično su pohode izvodile snage savezničkih kneževina. U ljetopisima se pominje brojnost od oko 10—20 hiljada ljudi.

 
„Bitka Novgorodaca i Suzdaljaca 1170. godine”, fragmenti ikone iz 1460. godine.

Jedini sveruski politički organ ostao je sjezd kneževa, koji je uglavom rješavao pitanja borbe protiv Polovaca. Crkva je takođe zadržala svoje relativno jedinstvo (iključujući pojavu mjesnih kultova svetitelja i poštovanja kulta mjesnih moštiju) na čelu sa mitropolitom i borila se sa raznim vrstama regionalnih „jeresi” sazivanjem sabora. Međutim, položaj crkve je oslabljen jačanjem plemenskih paganskih vjerovanja u 12—13. vijeku. Oslabljen je religiozna vlast i „zabožni” (represija). Kandidaturu arhiepiskopa Velikog Novgoroda predlagalo je novogorodsko veče, a poznati su slučajevi protjerivanja vladika (arhiepiskopa).

Naziv Rus je sačuvan tokom ovog perioda[81] za zemlje u srednjem Podneprovlju. Stanovnici razlčitih zemalja obično su sebe nazivali po prijestonim gradovima kneževina: Novgorodci, Suzdaljci, Kurjani itd. Sve do 13. vijeka, prema arheološkim podacima, opstale su plemenske razlike u materijalnoj kulturi, a govorni staroruski jezik takođe nije bio jedinstven, čuvajući regionalno-plemenske dijalekte. Nakon mongolske invazije, skoro sve ruske zemlje ušle su u novi krug fragmentacije, a u 14. vijeku broj velikih i udjelnih kneževina bilo je približno 250.[96]

Stanovništvo uredi

 
„Dvor udjelnog kneza”, autora Apolinarija Vasnecova.

Na osnovu Ruske pravde, istoričari razlikuju nekoliko grupa stanovništva Stare Rusi. Plemstvo u Staroj Rusi činili su istaknuti ljudi slovenskih plemena i rodova, a zatim su njihov glavio dio činili predstavnici dinastije Rjurikovič. Pratile su ih družine, od kojih su kasnije formirani boljari. Družina je bila podijeljena na stariju i mlađu. Među bogatima bili su trgovci, neke zanatlije, kao i vlasnici velikih zemljišnih parcela.

Glavno stanovništvo Rusi bili su slobodni seljaci (lюdinami). Vremenom je sve više ljudi postajalo smerdi — još jedna grupa stanovništva Rusi, koja je uključivala seljake zavisne od kneza. Smerdi su bili lično slobodni, ali pod posebnom jurisdikcijom kneza.[97] Smerd, kao i običan čovjek, usljed zatočeništva, dugova itd. mogao je postati čeljad (kasnije zvan holop). Holopi su u suštini bili robovi i potpuno obespravljeni. U 12. vijeku se javljaju zakupi — nepotpuni robovi koji se mogli iskupiti iz ropstva. Smatra se da je u Rusi još uvijek nije bilo mnogo robova, ali je vjerovatno trgovina robljem cvjetala u odnosima sa Vizantijom. Ruska pravda takođe razdvaja rjadoviče i izgoje. Prvi su bili na nivou holopa, a drugi su bili u stanju neizvjesnosti (holopi koji su stekli slobodu, ljudi izgnani iz zajednice itd.), ali su bili pod zaštitom crkve.[98]

Broj stanovnika Stare Rusi je nepoznat. Prema procjenama istoričara Georgija Vernadskog, ukupan broj stanovnika bio je 7,5 miliona ljudi, od kojih je milion živio u gradovima.[99]

Stanovništvo je bilo koncentrisano uglavnom u prijestonicama kneževina, ili u središtima vazalnih kneževina. Druga grupa velikih gradova bili su velika pogranična utvrđenja. Uoči mongolske invazije (1237—1241), od 340 ruskih gradova, 242 grada bila u sastavu pet kneževina — Kijevske, Černigovske, Vladimiro-volinjske, Galičke i Perejaslavske (Južne). Preostalih 14 kneževina obuhvatalo je samo 98 gradova. Dakle, glavni dio stanovništva Rusi živio je na jugu.

Istoričar Vladimir Kučkin provjenjuje stanovništva ruskih gradova na osnovu prosječne površine domaćinstva poznate iz arheoloških podataka (400 m2) i prosječne veličine porodice, procjene na osnovu pisanih izvora (4,4 osobe), površina gradova i njihov broj (za gradove koji nisu arheološki ispitani, prihvaćena je površina od 2,5 hektara, prosječna veličina gradića). Ukupno, u ruskim gradovima prve trećine 13. vijeka, prema ovoj procjeni, živjelo je oko 300 hiljada ljudi. Ako je za Kijevsku Rusiju tačan odnos izveden za zemlje zapadne Evrope, u pogledu kojih se gradsko stanovništvo procjenjuje na 2% ukupnog stanovništva, stanovništvo ruskih kneževina u prvoj trećini 13. vijeka bilo je približno 15 miliona ljudi. Međutim, ako je procenat gradskog stanovništva bio veći nego u zapadnoevropskim zemljama, ukupan broj stanovnika bio je znatno niži: kod 3% gradskog stanovništva — 10 miliona ljudi, kod 4% — 7,5 miliona ljudi, kod 5% — 6 miliona ljudi.[82]

Što se tiče etničkog sastava države, preovlađuje gledište polietničkog stanovništva, međutim, kako primjećuje Petar Toločko, neslovenska komponenta je činila samo mali dio stanovništva i brzo se asimilovala.[100] Anton Gorski smatra da je o polietničkom karakteru države moguće govoriti samo sa značajnim rezervama. Postojale su enklave finskog i baltičkog stanovništva koje su Sloveni postepeno asimilovali, ali u Kijevsku Rusiju nisu uključene velike teritorije sa neslovenskim stanovništvom, koje su nastavile da čuvaju svoj jezik, vjeru i društvenu strukturu.[101]

Jezik uredi

Napomene uredi

  1. ^ Na staroruskom i crkvenoslovenskom jeziku poznata kao рѹсь, рѹсьскаѧ землѧ, na latinskom kao Russia, Rossia, Ruthenia, Ruscia, Ruzzia, a na staroskandinavskom kao Garðar, kasnije Garðaríki.
  2. ^ Među slovenskim plemenima u pozivanju Varjaga učestvovali su Iljmeni i baltoslovenski Kriviči; Oleg Prorok je 882. zauzeo zemlju Poljana sa Kijevom, a 883—885. potčinio je i Drevljane, Severjane i Radimiče.
  3. ^ Među ugrofinskim plemenima u pozivanju Varjaga učestvovali su Čudi, Merjani i Vesi; pleme Muroma je takođe uvršteno među plemena koja su podređena Rjuriku.
  4. ^ „’Kijevska Rus’ je izraz nastanka književnog i naučnog i ne potiče iz izvora, već sa stranica istorijskih dijela prve polovine 19. vijeka — tako se istorija, konačno oslobođena zagrljaja ljeposlovlja i amaterskih vježbi, pretvorila u akademsku naknadu. Koncept ’Kijevska Rus’ nastao je u ruskoj nauci kao element opštijih ideja o istorijskoj sudbini Rusije, kao neophodna karika u periodizaciji njenog postojanja.”[1]
  5. ^ Postoje različita gledišta vezana za datum propasti. Neki istoričari, počev od N. M. Karamzina, datiraju ga u trenutak smrti Jaroslava Mudrog 1054. godine. A. Rambo poredi Jaroslava sa Karlom Velikim, nakon čije smrti 843. i podjele između njega tri unuka, Franačko carstvo prestaje da postoji. Od savremenih istoričara, istoričar V. A. Kučkin se pridržava ove tačke gledišta. U sovjetskoj istoriografiji, klasičnim datumom kraja Kijevske Rusi i početkom datuma perioda političke (feudalne) fragmentacije smatrala se 1132. godine, godina smrti Mstislava Velikog.[85] U Velikoj ruskoj enciklopediji Staroruska država je opisana do 1139. godine. Politička struktura koja je zamijenila u osnovi je postojala do prelaza iz 14. u 15. vijek: „Na prelazu 14—15. vijeka, nekadašnja struktura nasljeđena iz predmongolskih vremena, čija su osnova bila kneževine-zemlje, koji su vladale određene grane porodice Rjurikovič, bila je stvar prošlosti… Većina ruskih zemalja bile su podijeljene između Velike kneževine Litvanije i Moskovske velike kneževine”.[86]
  6. ^ Jedan broj sovjetskih istraživača, slijedeći V. T. Pašuta i L. V. Čerepnina, podržavao je koncept tzv. „kolektivnog sizerenstva”, po kome se može govoriti o izvjesnom državnom jedinstvu Rusi sve do trenutka mongolske invazije.[87]

Reference uredi

  1. ^ a b v Toločko 1999.
  2. ^ Maksimovič, M. A. (2014). Otkuda idet Russkaя zemlя, po skazaniю Nestorovoй povesti i po drugim starinnыm pisaniяm russkim (na jeziku: ruski). Directmedia. str. 54, 122. ISBN 978-5-4475-0261-4. Pristupljeno 22. 10. 2022. 
  3. ^ Solovьev, Sergeй (2018). „Gl. 6”. Istoriя Rossii s drevneйših vremen. Tom 2. Ot konca pravleniя Яroslava I do konca pravleniя Mstislava Toropeckogo. 1054—1228 gg. (na jeziku: ruski). Strelbytskyy Multimedia Publishing. Pristupljeno 22. 10. 2022. 
  4. ^ Klюčevskiй, Vasiliй Osipovič (1881). Boяrskaя Duma Drevneй Rusi: Opыt istorii pravitelьstvennago učreždeniя v svяzi s istorieй obщestva (na jeziku: ruski). Tipo=Lit. I.N. Kušnereva i Ko. ISBN 978-5-458-12404-1. Pristupljeno 22. 10. 2022. 
  5. ^ Klюčevskiй, V. O. (2003). Russkaя istoriя. Polnый kurs lekciй v 2-h knigah. Kniga 1 (na jeziku: ruski). OLMA Media Grupp. str. 383, 277. ISBN 978-5-224-03901-2. Pristupljeno 22. 10. 2022. „Soznanie ili, skoree, čuvstvo narodnogo edinstva Russkoй zemli — ne novый fakt XV—XVI vv.: эto delo Kievskoй Rusi XI—XII vv., «Staraя Kievskaя Rusь predstavlяla soboй celьnuю stranu, časti kotoroй bыli tesno svяzanы meždu soboй mnogoobraznыmi nitяmi» 
  6. ^ V. N., Dolgova (2016). „Kievskaя Rusь v rabotah sovremennыh ukrainskih i rossiйskih istorikov”. Učenыe zapiski Orlovskogo gosudarstvennogo universiteta. Seriя: Gumanitarnыe i socialьnыe nauki. 4 (73): 16—20. ISSN 1998-2720. Pristupljeno 22. 10. 2022. 
  7. ^ Gaйda, Fedor (15. 4. 2013). „Kto pridumal Kievskuю Rusь i čьim učenikom яvlяetsя Filaret Denisenko?” (na jeziku: ruski). Pristupljeno 22. 10. 2022. 
  8. ^ Gorskiй, A. A. (2014). „Političeskoe razvitie Srednevekovoй Rusi: problemы terminologii”. Srednevekovaя Rusь (na jeziku: ruski). 11: 7—12. Pristupljeno 22. 10. 2022. „Эpitet „Kievskaя“ po otnošeniю k Rusi poяvilsя tolьko v istoriografii XIX stoletiя (a populяrnostь obrёl i vovse v veke dvadcatom) […] S 1930-h godov эto slovosočetanie načinaet vыnositьsя v zagolovki obobщaющih monografiй po domongolьskoй эpohe 
  9. ^ a b Grekov 1953, Kievskaя Rusь.
  10. ^ Artamonova, M. I., ur. (1939). Istoriя SSSR s drevneйših vremen do obrazovaniя drevnerusskogo gosudarstva (na jeziku: ruski). 1. Izd-vo Akademii nauk SSSR. Pristupljeno 22. 10. 2022. 
  11. ^ Mavrodin, Vladimir Vasilьevič (2008). Obrazovanie drevnerusskogo gosudarstva (na jeziku: ruski). Izd-vo S.-Peterburgskogo Universiteta. ISBN 978-5-288-04577-6. Pristupljeno 22. 10. 2022. 
  12. ^ Nasonov, Arseniй Nikolaevič (2002). "Russkaя zemlя" i obrazovanie territorii drevnerusskogo gosudarstva: istoriko-geografičeskoe issledovanie ; Mongolы i Rusь : istoriя tatarskoй politiki na Rusi (na jeziku: ruski). Nauka. ISBN 978-5-02-026835-7. Pristupljeno 22. 10. 2022. 
  13. ^ DGMZ 1965.
  14. ^ „Istoriki Rossii i Ukrainы dogovorilisь o pereimenovanii Kievskoй Rusi”. Rossiйskaя gazeta. 1. 11. 2011. Pristupljeno 22. 10. 2022. 
  15. ^ Kotыšev, Dmitriй (2013). „Kievskaя Rusь, Drevnяя Rusь, Russkaя zemlя (iz istorii stanovleniя vostočnoslavяnskoй gosudarstvennosti) // Prepodavanie istorii v škole. 2013. № 3. S. 27-29”. Prepodavanie istorii v škole. 3: 27—29. Pristupljeno 22. 10. 2022. 
  16. ^ a b Voйtovič, L. V. (2003). „Serednі vіki v Ukraїnі: hronologія, problemi perіodizacії”. Ukraїnsьkiй іstoričniй žurnal. 4: 134−139. Pristupljeno 22. 10. 2022. 
  17. ^ Gerovskiй, Georgiй Юlianovič. „O slove „Rusin. malorus.ru. Ukrainskie Stranicы. Pristupljeno 22. 10. 2022. 
  18. ^ Petrovič, Novoselьcev Anatoliй (1991). „Obrazovanie drevnerusskogo gosudarstva i pervый ego pravitelь”. Žurnal Voprosы istorii. 2—3: 3—17. Pristupljeno 23. 10. 2022. 
  19. ^ Monumenta Germaniae historica inde ab anno Christi quingentesimo usque ad annum millesimum et quingentesimum: Scriptorum tomus … (na jeziku: latinski). Impensis Bibliopolii Aulici Hahniani. 1826. str. 434. Pristupljeno 23. 10. 2022. 
  20. ^ Džakson, T. N.; Konovalovoй, I. G.; Podosinova, A. V., ur. (2010). „Annalы Sen-Bertenskogo monastыrя, god 839”. Drevnяя Rusь v svete zarubežnыh istočnikov: Hrestomatiя. Tom IV: Zapadnoevropeйskie istočniki (na jeziku: ruski) (Drevnяя Rusь v svete zarubežnыh istočnikov izd.). Russkiй Fond Sodeйstviя Obrazovaniю i Nauke. str. 19—20. ISBN 978-5-91244-013-7. Pristupljeno 23. 10. 2022. 
  21. ^ Gorskiй, Anton Anatolьevič (2004). Rusь: ot slavяnskogo Rasseleniя do Moskovskogo carstva (na jeziku: ruski). Яzыki slavяnskoй kulьturы. str. 55. Pristupljeno 23. 10. 2022. 
  22. ^ a b v Povijest minulih ljeta 2003, str. 13.
  23. ^ Vasilьev, A. A. „Pervoe russkoe napadenie na Konstantinopolь”. Istoriя Vizantiйskoй imperii. 5. Ikonoborčeskaя эpoha (717-867) [3 častь] (na jeziku: ruski). Pristupljeno 23. 10. 2022. 
  24. ^ a b Pašuto, V. T. (1973). „Letopisnaя tradiciя o «plemennыh knяženiяh» i varяžskiй vopros”. Letopisi i hroniki (na jeziku: ruski). Nauka. str. 103—114. Pristupljeno 23. 10. 2022. 
  25. ^ Gippius 2014, str. 496.
  26. ^ Petruhin 2014, str. 213, 415.
  27. ^ „1150-letie rossiйskoй gosudarstvennosti”. Moskovskiй gosudarstvennый universitet. 24. 9. 2012. Pristupljeno 23. 10. 2022. 
  28. ^ Petrov, Юriй Aleksandrovič (2013). Rossiйskaя gosudarstvennostь: opыt 1150-letneй istorii : Materialы Meždunarodnoй naučnoй konferencii (Moskva, 4-5 dekabrя 2012 g.) (na jeziku: ruski). Institut rossiйskoй istorii Rossiйskoй akademii nauk. ISBN 978-5-8055-0255-3. Pristupljeno 23. 10. 2022. 
  29. ^ Petruhin 2014, str. 213, 415, «…knяzья prinesli s soboй varяžskoe imя Rusь, i „ot teh varяg prozvasя Russkaя zemlя“ — tak otvečaet letopisь na glavnый vopros PVL „otkudu estь pošla Russkaя zemlя“ pod 862 g.… Načalom Rusi dlя nego [letopisca] bыlo prizvanie varяžskih knяzeй (862 g.), a ne pohod na Carьgrad яzыčeskoй russkoй družinы».
  30. ^ „Kievan Rus | Infoplease”. www.infoplease.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 18. 12. 2022. 
  31. ^ „Kievan Rus | historical state, Europe | Britannica”. www.britannica.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 18. 12. 2022. 
  32. ^ Klюčevskiй, V. O. (1904—1922). „Lekciя 9”. Kurs russkoй istorii (na jeziku: ruski). Pristupljeno 18. 12. 2022. 
  33. ^ E. A. Melьnikova (2006). „Varяgi”. Bolьšoй Kavkaz — Velikiй kanal. Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя : [v 35 t.]. str. 621—622/. ISBN 5-85270-333-8. 
  34. ^ Belяev L. A., Mihaйlik L. Ю. (2007). „Drevneй Rusi arheologiя”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XVI : „Dor — Evangeličeskaя cerkovь soюza”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 145—162. ISBN 978-5-89572-028-8. 
  35. ^ Melьnikovoй, E. A., ur. (1986). „Putь iz varяg v greki.”. Slavяne i skandinavы (na jeziku: ruski). Moskva: Progress. Pristupljeno 18. 12. 2022. 
  36. ^ Melьnikova, E. A. (2011). Drevnяя Rusь i Skandinaviя. Moskva: Russkiй Fond Sodeйstviя Obrazovaniю i Nauke. ISBN 978-5-91244-073-1. Pristupljeno 18. 12. 2022. 
  37. ^ Murašova, Veronika (1997). „Bыla li Drevnяя Rusь častью Velikoй Švecii?”. Rodina (na jeziku: ruski). 10: 8—11. Pristupljeno 18. 12. 2022. 
  38. ^ Petruhin 2014.
  39. ^ Melьnikova, E. A.; Petruhin, V. Я.; et al. (1989). Andreev, Ю. V., ur. „«Legenda o prizvanii varяgov» v sravnitelьno-istoričeskom aspekte”. XI Vsesoюznaя konferenciя po izučeniю istorii, эkonomiki, literaturы i яzыka Skandinavskih stran i Finlяndii (na jeziku: ruski). Moskva. 1: 108—110. 
  40. ^ Melьnikova, Elena (2022). „Rяd v Skazanii o prizvanii varяgov i ego evropeйskie i skandinavskie paralleli”. Ur.: Džakson, Tatьяna; Glazыrina, Galina. Drevnяя Rusь i Skandinaviя: Izbrannыe trudы (na jeziku: ruski). Russkiй Fond Sodeйstviя Obrazovaniю i Nauke. str. 249—256. ISBN 978-5-04-060738-9. Pristupljeno 19. 12. 2022. 
  41. ^ Sedov, V. V. (1999). Drevnerusskaя narodnostь: Istoriko-arheologičeskoe issledovanie (na jeziku: ruski). Moskva: Яzыki russkoй kulьturы. Pristupljeno 19. 12. 2022. 
  42. ^ Širinskiй, S. S. (1998). „Arheologičeskie paralleli k istorii hristianstva na Rusi i v Velikoй Moravii”. Ur.: Kiselev, A. F. Slavяne i Rusь: problemы i idei : koncepcii, roždennыe trehvekovoй polemikoй, v hrestomatiйnom izloženii (na jeziku: ruski). Flinta. str. 393—394. ISBN 978-5-02-011704-4. Pristupljeno 19. 12. 2022. 
  43. ^ Dostal, Bordživoй (1978). „Nekotorыe obщie problemы arheologii Drevneй Rusi i Velikoй Moravii”. Ur.: Nikolaeva, T. V. Drevnяя Rusь i slavяne (na jeziku: ruski). Moskva: Nauka. str. 82—84. Pristupljeno 19. 12. 2022. 
  44. ^ Kuzьmin, A. G. (2010). „Taйnы roždeniя russkogo naroda”. Ur.: Fomin, V. V. Izgnanie normannov iz russkoй istorii (na jeziku: ruski). Russkaя panorama. str. 145. ISBN 978-5-93165-203-0. Pristupljeno 19. 12. 2022. 
  45. ^ Nikolьskiй, Nikolaй Konstantinovič (1930). «Povestь vremennыh let» kak istočnik dlя istorii načalьnogo perioda russkoй pisьmennosti i kulьturы (na jeziku: ruski). Leningrad: Akad. nauk SSSR. Pristupljeno 19. 12. 2022. 
  46. ^ Nikolьskiй, N. K. (1933). „K voprosu o sledah moravo-češskogo vliяniя na literaturnыh pamяtnikah domongolьskoй эpohi”. Vestnik AN SSSR (na jeziku: ruski). 8. Pristupljeno 19. 12. 2022. 
  47. ^ Gorskiй, A. A. (1988). „O perehodnom periode ot doklassovogo obщestva k feodalizmu u vostočnыh slavяn”. Sovetckaя arheologiя (na jeziku: ruski). 2: 116—131. Pristupljeno 19. 12. 2022. 
  48. ^ Čerepnin, L. V. (1972). „Rusь. Spornыe voprosы istorii feodalьnoй zemelьnoй sobstvennosti v IX—XV vv.”. Ur.: Novoselьcev, Anatoliй Petrovič. Puti razvitiя feodalizma: (Zakavkazьe, Srednяя Aziя, Rusь, Pribaltika) (na jeziku: ruski). Moskva. str. 155, 157—159. Pristupljeno 19. 12. 2022. 
  49. ^ Gorskiй, A. A (1989). „Pervыe izvestiя o slavяnskih družinah. Drevnerusskaя družina v IX-X vv.”. Drevnerusskaя družina (K istorii genezisa klassovogo obщestva i gosudarstva na Rusi) (na jeziku: ruski). Moskva: «Prometeй» MGPI im. V. I. Lenina. str. 31—32. 
  50. ^ Černы, E. H. (1987). „Ot doklassovыh obщestv k ranneklassovыm (k itogam deяtelьnosti Metodologičeskogo seminara Instituta arheologii AN SSSR v 1976-1984 gg.)”. Ur.: Rыbakov, B. A. Ot doklassovыh obщestv k ranneklassovыm (na jeziku: ruski). Moskva: Nauka. Pristupljeno 19. 12. 2022. 
  51. ^ Fried, Morton Herbert (1967). The Evolution of Political Society: An Essay in Political Anthropology (na jeziku: engleski). Random House. str. 185—186. ISBN 978-0-394-30787-9. Pristupljeno 19. 12. 2022. 
  52. ^ Fried, M. (1978). „The State, the Chicken, and the Egg: or, What Came First?”. Ur.: Cohen, Ronald; Service, Elman Rogers. Origins of the State: The Anthropology of Political Evolution (na jeziku: engleski). Institute for the Study of Human Issues. str. 49—68. ISBN 978-0-915980-68-0. Pristupljeno 19. 12. 2022. 
  53. ^ Hazanov, Anatoliй Mihaйlovič (1968). „«Voennaя demokratiя» i эpoha klassoobrazovaniя”. Voprosы istorii. (na jeziku: ruski). 12: 87—97. Pristupljeno 19. 12. 2022. 
  54. ^ Kubbelь, L. E. (1988). „Vozniknovenie častnoй sobstvennosti, klassov i gosudarstva”. Ur.: Alekseev, V. P.; Artёmova, O. Ю.; Kubbelь, L. E. Istoriя pervobыtnogo obщestva (na jeziku: ruski). Moskva: Nauka. str. 231—235. Pristupljeno 19. 12. 2022. 
  55. ^ L. E., Kubbelь (1982). „Эtničeskie obщnosti i potestarno-političeskie strukturы doklassovogo i ranneklassovogo obщestva”. Ur.: Bromleй, Ю. V. Эtnos v doklassovom i ranneklassovom obщestve (na jeziku: ruski). Moskva: Nauka. str. 124—146. Pristupljeno 19. 12. 2022. 
  56. ^ a b v g d đ e Melьnikova 2011, str. 15—18, «K tipologii predgosudarstvennыh i rannegosudarstvennыh obrazovaniй v Severnoй i Severo-Vostočnoй Evrope (Postanovka problemы)».
  57. ^ Щapov, Я. N. (1989). Gosudarstvo i cerkovь Drevneй Rusi, X-XIII vv. Moskva: Nauka. str. 76—90. ISBN 5-02-009546-X. Pristupljeno 19. 12. 2022. 
  58. ^ Rice, V. J. (1978). „Secondary State Formation: An Explanatory Model”. Ur.: Cohen, Ronald; Service, Elman Rogers. Origins of the State: The Anthropology of Political Evolution (na jeziku: engleski). Institute for the Study of Human Issues. str. 161—186. ISBN 978-0-915980-68-0. Pristupljeno 19. 12. 2022. 
  59. ^ Service, E. R. (1978). „Classical and Modern Theories of the Origins of Government”. Ur.: Cohen, Ronald; Service, Elman Rogers. Origins of the State: The Anthropology of Political Evolution (na jeziku: engleski). Institute for the Study of Human Issues. str. 21—34. ISBN 978-0-915980-68-0. Pristupljeno 19. 12. 2022. 
  60. ^ Koneckiй, V. Я. (1989). „Nekotorыe voprosы istoričeskoй geografii Novgorodskoй zemli v эpohu srednevekovья”. NIS (na jeziku: ruski). 3: 3—19. 
  61. ^ Kirьяnov, A. V. (1959). „Istoriя zemledeliя v Novgorodskoй zemle. X—XV vv.”. MIA (na jeziku: ruski). 65: 306—362. 
  62. ^ Kuzьmin, S. L. (2008). „Ladoga v эpohu rannego srednevekovья (seredina VIII — načalo XII v.)” (PDF). Issledovanie arheologičeskih pamяtnikov эpohi srednevekovья (na jeziku: ruski). SPb: Nestor-Istoriя. str. 69—94. ISBN 978-59818-7252-5. Pristupljeno 19. 12. 2022. 
  63. ^ a b Sedov, V. V. (1993). „Rolь skandinavov v načalьnoй istorii drevneйših gorodov Severnoй Rusi”. XII Skandinavskaя konferenciя (na jeziku: ruski). 1: 104—106. 
  64. ^ Hodges, Richard; Whitehouse, David (1983). Mohammed, Charlemagne & the Origins of Europe: Archaeology and the Pirenne Thesis (na jeziku: engleski). Cornell University Press. ISBN 978-0-8014-9262-4. Pristupljeno 20. 12. 2022. 
  65. ^ Villinbahov, V. B. (1963). „Baltiйsko-Volžskiй putь”. Sovetskaя arheologiя (na jeziku: ruski). 3: 126—135. 
  66. ^ Dubov, I. V. (1989). Velikiй Volžskiй putь (na jeziku: ruski). Leningrad: LGU. ISBN 5-288-00164-2. 
  67. ^ Leontьev, A. E. (1986). „Volžsko-baltiйskiй torgovый putь v IX v.” (PDF). Ur.: Kruglikova, I. T. Kratkie soobщeniя Instituta arheologii. (183 izd.). Moskva: Akademiя nauk SSSR. str. 3—9. 
  68. ^ Polanyi, Karl (1963). „Ports of Trade in Early Societies”. The Journal of Economic History (na jeziku: engleski). 23 (1): 30—45. ISSN 1471-6372. doi:10.1017/S002205070010333X. Pristupljeno 21. 12. 2022. 
  69. ^ Polanyi, Karl (1978). „Trade, markets, and money in the European early middle ages”. Norwegian Archaeological Review. 11 (2): 92—96. ISSN 0029-3652. doi:10.1080/00293652.1978.9965302. Pristupljeno 21. 12. 2022. 
  70. ^ Novoselьcev, A. P. (1965). „Vostočnыe istočniki o vostočnыh slavяnah i rusah”. Ur.: Novoselьcev, A. P.; Pašuto, V. T.; Čerepnin, L. V.; Šumarin, V. P.; Щapov, Я. N. Drevnerusskoe gosudarstvo i ego meždunarodnoe značenie (na jeziku: ruski). Moskva: Akademiя nauk SSSR, Institut istorii. str. 397—403. Pristupljeno 21. 12. 2022. 
  71. ^ Povijest minulih ljeta 2003, str. 15.
  72. ^ Filevič, Ivan Porfirьevič (1896). Istoriя drevneй Rusi. T. I. Territoriя i naselenie (na jeziku: ruski). Varšava. str. 364—365. Pristupljeno 21. 12. 2022. 
  73. ^ Vladimir-Vasiliй Vsevolodovič”. Эnciklopedičeskiй slovarь Brokgauza i Efrona : v 86 t. (82 t. i 4 dop.). Sankt-Peteburg: AO «F. A. Brokgauz — I. A. Efron». 1890—1907. 
  74. ^ Gorюnova, Ekaterina Ivanovna (1961). Эtničeskaя istoriя Volgo-Okskogo meždurečья (na jeziku: ruski). Izd-vo Akademii nauk SSSR. str. 36—37. Pristupljeno 24. 12. 2022. 
  75. ^ Dubov, I. V. (1990). „Spornыe voprosы эtničeskoй istorii severo-vostočnoй Rusi IX—XIII vekov | Suvarы” Proverite vrednost parametra |url= (pomoć). Voprosы istorii (na jeziku: ruski). 5: 15—27. Pristupljeno 24. 12. 2022. 
  76. ^ Tretьяkov, Petr Nikolaevič (1970). „Na finno-ugorskih okrainah Drevneй Rusi”. U istokov drevnerusskoй narodnosti (na jeziku: ruski). Nauka. str. 111−137. Pristupljeno 24. 12. 2022. 
  77. ^ Makarov, N. A. (2009). „Arheologičeskoe izučenie Severo-Vostočnoй Rusi: kolonizaciя i kulьturnыe tradicii”. Vestnik Rossiйskoй akademii nauk. 79 (12). ISSN 0869-5873. Pristupljeno 24. 12. 2022. 
  78. ^ Ovsяnnikov, N. N. (1909). „O kolonizacii v Suzdalьskom krae s točki zreniя arheologii”. Trudы III Oblastnogo istoriko-arheologičeskogo sъezda (na jeziku: ruski). Vladimir: 2—9. 
  79. ^ Platonov, S. F. (2016). Polnый kurs lekciй po russkoй istorii. Častь 1 (na jeziku: ruski). Strelbytskyy Multimedia Publishing. Pristupljeno 25. 12. 2022. 
  80. ^ Osipov, Юriй Sergeevič, ur. (2004). Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя: Rossiя (na jeziku: ruski). «Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя». str. 275. ISBN 978-5-85270-326-2. Pristupljeno 25. 12. 2022. 
  81. ^ a b Presnяkov, Aleksandr Evgenьevič (1993). Knяžoe pravo v drevneй Rusi: očerki po istorii 10-12 stoletiй ; Lekcii po russkoй istorii ; Kievskaя Rusь (na jeziku: ruski). Moskva: Nauka. ISBN 978-5-02-009526-7. Pristupljeno 25. 12. 2022. 
  82. ^ a b Kučkin, V. A. (2013). „Naselenie Rusi v kanun Batыeva našestviя”. Ur.: Šveйkovskaя, E. N. Obrazы agrarnoй Rossii IX–XVIII vv. (na jeziku: ruski). Moskva: Indrik. str. 68—90. Pristupljeno 25. 12. 2022. 
  83. ^ Іvakіn, Glіb (1996). Іstoričniй rozvitok Kiєva XIII — seredina XVI st. (na jeziku: ukrajinski). Kїєv. ISBN 5-85654-047-6. Pristupljeno 25. 12. 2022. 
  84. ^ Šabulьdo, Feliks Mihaйlovič (1987). „Borьba Юgo-Zapadnoй Rusi protiv gospodstva Zolotoй Ordы na rubeže XIII-XIV vv. Načalo territorialьnыh priobreteniй Velikogo knяžestva Litovskogo v Galicko-Volыnskom i Kievskom knяžestvah // PRISOEDINENIE ZEMELЬ ЮGO-ZAPADNOЙ RUSI K VELIKOMU KNЯŽESTVU LITOVSKOMU”. Zemli Юgo-Zapadnoй Rusi v sostave Velikogo knяžestva Litovskogo (na jeziku: ruski). Naukova dumka. str. 5—37. Pristupljeno 25. 12. 2022. 
  85. ^ Rыbakov 1982, str. 468; Gorinov, Gorskiй & Daйnes 1994.
  86. ^ Osipov, Юriй Sergeevič, ur. (2004). Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя: Rossiя (na jeziku: ruski). «Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя». str. 277—278. ISBN 978-5-85270-326-2. Pristupljeno 25. 12. 2022. 
  87. ^ DGMZ 1965, str. 76; Čerepnin 1972.
  88. ^ Gorskiй 2004, str. 152—153.
  89. ^ Toločko, Alekseй Petrovič (2005). "Istoriя Rossiйskaя" Vasiliя Tatiщeva: istočniki i izvestiя (na jeziku: ruski). Novoe literaturnoe obozrenie. str. 411—419. ISBN 978-5-86793-346-3. Pristupljeno 25. 12. 2022. 
  90. ^ Rička, V. M. (2006). „«Galič — drugiй Kiїv»: serednьovіčna formula či іstorіografіčna metafora?”. Ukraїnsьkiй іstoričniй žurnal (na jeziku: ukrajinski). 1: 4—13. Pristupljeno 25. 12. 2022. 
  91. ^ „Istoriя Rossii. Vsemirnaя, mirovaя istoriя - Rusь 9-10 vekov”. www.istorya.ru. Pristupljeno 25. 12. 2022. 
  92. ^ Zaliznяk, Andreй (2022). Drevnenovgorodskiй dialekt (na jeziku: ruski). Litres. str. 7. ISBN 978-5-457-51285-6. Pristupljeno 25. 12. 2022. 
  93. ^ Danilevskiй, Igorь (2001). Russkie zemli glazami sovremennikov i potomkov (XII-XIVvv.). Kurs lekciй (na jeziku: ruski). ASPENT PRESS. str. 77. Pristupljeno 25. 12. 2022. 
  94. ^ „Veče v drevnerusskih pisьmennыh istočnikah: Funkcii i terminologiя”. Drevneйšie gosudarstva Vostočnoй Evropы (na jeziku: ruski). Nauka. 2010. str. 92−93. ISBN 978-5-91674-081-3. Pristupljeno 25. 12. 2022. 
  95. ^ „Russkie letopisi. Galicko Volыnskaя letopisь Ipatьevskiй spisok 13 vek”. bibliotekar.ru. Bibliotekarь.Ru. Pristupljeno 25. 12. 2022. 
  96. ^ Rыbakov 1982.
  97. ^ Vernadskiй 2012, str. 163.
  98. ^ Vernadskiй 2012, str. 168.
  99. ^ Vernadskiй 2012, str. 120.
  100. ^ Toločko, Petr (2022). Drevnerusskaя narodnostь: voobražaemaя ili realьnaя (na jeziku: ruski). Litres. str. 25, 59. ISBN 978-5-04-133715-5. Pristupljeno 26. 12. 2022. 
  101. ^ Gorskiй, A. A. (2008). Istoriя Rossii s drevneйših vremen do 1914 goda. Učebnoe posobie dlя vuzov (na jeziku: ruski). Moskva: AST; Astrelь Moskva. str. 50. Pristupljeno 26. 12. 2022. 

Literatura uredi

  • Maksimovič, M. A. (2014). Otkuda idet Russkaя zemlя, po skazaniю Nestorovoй povesti i po drugim starinnыm pisaniяm russkim (na jeziku: ruski). Directmedia. str. 54, 122. ISBN 978-5-4475-0261-4. Pristupljeno 22. 10. 2022. 
  • Skulić, Miodrag K., ur. (2003). Povijest minulih ljeta ili Nestorov ljetopis (na jeziku: srpski) (I izd.). Beograd: IKP Nikola Pašić. ISBN 86-7987-014-5. 
  • Jelačić, Aleksej (1929). Istorija Rusije. Beograd: Srpska književna zadruga. 
  • Miljukov, Pavel (1939). Istorija Rusije. Beograd: Narodna kultura. 
  • Vernadski, Georgij (2013). Kijevska Rusija. Beograd: Utopija. 
  • Vernadskiй, Georgiй (2012). Zolotoй vek Kievskoй Rusi. Moskva: Algoritm. str. 400. ISBN 878-5-699-55146-0 Proverite vrednost parametra |isbn=: invalid prefix (pomoć). 
  • Gorskiй A. A. Rusь: ot slavяnskogo Rasseleniя do Moskovskogo carstva. — Moskva, 2004.
  • Grekov B. D. Kievskaя Rusь. — Moskva, 1953.
  • Grekov B. D. Kulьtura Kievskoй Rusi. — Moskva: Izdetlьstvo Akademii Nauk SSSR, 1944. — 77 s.
  • Diba Ю. Formuvannя teritorії “Rusьkoї zemlі” ІH - H st. u kontekstі funkcіonuvannя transєvropeйsьkogo torgovelьnogo šlяhu Bulgar-Kiїv-Reґensburґ
  • Diba Ю. Geografія počatkovoї rusі za shіdnimi džerelami
  • Drevnяя Rusь. Gorod, zamok, selo. — Moskva: Nauka, 1985. — 429 s.
  • Kargalov V. V. Vnešnepolitičeskie faktorы razvitiя feodalьnoй Rusi. — Moskva: Vыsšaя škola, 1967. — 261 s.
  • Kuza A. V. Malыe goroda Drevneй Rusi. — Moskva: Nauka, — 168 s. 1989. ISBN 978-5-02-009473-4.
  • Mavrodin V. V. Obrazovanie Drevnerusskogo gosudarstva i formirovanie drevnerusskoй narodnosti. — Moskva, 1971.
  • Pašuto V. T. Vnešnяя politika Drevneй Rusi. — Moskva: Nauka, 1968. — 472 s.
  • Pašuto V. T., Florя V. N., Horoškevič A. L. Drevnerusskoe nasledie i istoričeskie sudьbы vostočnogo slavяnstva. — Moskva, 1982.
  • Petruhin V.Я. Načalo эtnokulьturnoй istorii Rusi IX–XI vekov. Smolensk: Rusič; M.: Gnozis, 1995.
  • Petruhin V. Я. Rusь v IX–X vekah. Ot prizvaniя varяgov do vыbora verы. — Moskva: FORUM: Neolit, 2013.
  • Rыbakov B. A. Kievskaя Rusь i russkie knяžestva XII—XIII vv.. — Moskva: Nauka, 1982. — 589 s.
  • Srednevekovaя Rusь / Vagner G. K., Lihačёv D. S., Rappoport P. A.. — Moskva: Nauka, 1976. — 369 s.
  • Tihomirov M. N. Drevnяя Rusь. — M.: Nauka, 1975.
  • Tihomirov M. N. Russkoe letopisanie. — M.: Nauka, 1979. — 384 s.
  • Froяnov I. Я., Dvorničenko A.Ю. Goroda-gosudarstva Drevneй Rusi. — Leningrad: Izdatelьstvo Leningradskogo universiteta, 1988. — 269 s.
  • Froяnov I. Я. Kievskaя Rusь: Očerki socialьno-эkonomičeskoй istorii. — Leningrad, 1974.

Spoljašnje veze uredi