Klerikalizam je pojava da sveštenstvo nastoji da na odlučujući način utiče na politički i društveni život, realizujući svoje verske vrednosti i moralna načela na način kako to sveštenstvu najviše odgovara.[1] Klerikalizam je suprotan načelu odvojenosti crkve od države.

Klerikalizam se obično javlja u tri oblika: privrednom, političkom i kulturnom.

Privredni se razvio u periodu feudalizma koji je klirike načinio posednicima velikih imanja od kojih su oni dobijali prihode. Na Istoku su u ovom periodu manastiri, a ne pojedinci, imali velike posede, ali kojima su, svakako, upravljali klirici pa je u obe varijante klir bio jedan od stubova feudalne privrede. Sa nestankom feudalnog poretka nestao je i ovaj oblik srednjovekovnog klerikalizma.[2]

Politički klerikalizam se javlja u predmodernim društvima gde sveštenstvo ima veliku moć, a crkva zauzima centralno mesto u svim sferama, kako ličnog, tako i državnog života. Davanjem legitimiteta i sakralizacijom društvene moći ona je obezbeđivala sebi političnost i konkretnu svetovnu moć, bilo direktno što je bio češći slučaj na Zapadu, bilo indirektno, bliskošću, a u novijoj istoriji čak i potpunom potčinjenošću nosiocima vlasti, što je bio češći slučaj na Istoku. Ovaj oblik nestaje uporedo sa nestankom tradicionalnih društava i demokratizacijom društva, a pre svega prestankom potrebe da politička moć ima sakralni izvor i legitimitet.

Pod kulturnim klerikalizmom podrazumevamo kulturnu i obrazovnu nadmoć klira koja je vekovima bila uobičajena pojava svih društava. Najobrazovaniji, a u pojedinim periodima i jedini pismeni sloj društva su bili klirici. Ovaj oblik klerikalizma nestaje uvođenje opšteg i obaveznog obrazovanja. Znanje postaje pristupačno svima, a elitizam je strogo lično, a ne više staleško dostignuće.

Nasuprot njoj, pojavili su se i antiklerikalni pokreti, koji su hteli da potpuno odvoje crkvu od države.

Literatura uredi