Komunistička partija Grčke

Komunistička partija Grčke (grč. Κομμουνιστικό Κόμμα Ελλάδας, KKE) je politička partija koja deluje na političkoj sceni Grčke.

Komunistička partija Grčke
Κομμουνιστικό Κόμμα Ελλάδας
Kommounistikó Kómma Elládas
PredsednikDimitris Kucumbas
Osnovana17. novembra 1918.
SedišteAtina
 Grčka
NovineRizospastis
Mladi ogranakKomunistička omladina Grčke
IdeologijaKomunizam[1]
Marksizam-lenjinizam[1]
Evroskepticizam[2][3][4]
Politička pozicijaLevica[5][6] do krajnja levica[7][8][9][10][11]
Međunarodno članstvoKominterna (1920—1943)
Međunarodna konferencija komunističkih i radničkih partija
Bojecrvena
Helenski parlament
15 / 300
Evropski parlament
2 / 21
Regionalni savetnici
48 / 703
Gradonačelnici
1 / 332
Zastava stranke
Veb-sajt
kke.gr

Istorijat uredi

 
Zgrada u kojoj je 1918. osnovana KP Grčke

Komunistička partija Grčke osnovana je 17. novembra (4. novembra, po Julijanskom kalendaru) 1918. godine, pod imenom Socijalistička radnička partija Grčke. Partiju je osnovao Avram Benaroja, jevrejski učitelj i vođa Socijalističke radničke federacije u Solunu. Partiju je vodio peteročlani Centralni komitet.

Na Drugom kongresu aprila 1920, članovi partije odlučili su stupiti u članstvo Kominterne, pa su partiji promenili ime u Socijalistička radnička partija Grčke-komunistička. Na Trećem vanrednom kongresu novembra 1924, partija je konačno preimenovana u Komunističku partiju Grčke.

Tokom 1920-ih i 1930-ih, KP Grčke je podupirala stav Kominterne da se sever Grčke treba pripojiti ujedinjenoj Makedonskoj državi.[12] Godine 1945, KPG je napustila ovo stajalište, ali nakon izbijanja građanskog rata, partija se zbog velikog broja Makedonaca u redovima ELAS-a zalagala za zajedničku državu u kojoj bi Grci i Makedonci bili ravnopravni narodi.[13]

Međuratno razdoblje uredi

KP Grčke protivila se ratu između Grčke i Turske (1919—1922), držeći ga imperijalističkim. Partija je u međunatnom razdoblju igrala veliku ulogu u organizovanju štrajkova, antiratnih demonstracija i osnivanju sindikata.[14][15] Kao odgovor na Staljinovu antifašističku politiku formiranja Narodnih frontova, KPG je takođe formirala Narodni front u Grčkoj.

Profašistički diktator Joanis Metaksas zabranio je legalno delovanje KP Grčke 1936. godine. Mnogi članovi KPG su bili uhapšeni i služili robiju na izolovanim egejskim ostrvima. U vreme Španskog građanskog rata, oko 440 Grka borilo se u Internacionalnim brigadama.

Drugi svetski rat uredi

Do 1940. godine, Metaksasova diktatura uveliko je oslabila partiju. Do oktobra, oko 2.000 članova partije služilo je robiju. Veliki broj zatvorenih komunista bio je streljan kao odgovor na partizanski rat ELAS-a od 1941. do 1944. godine. U međuvremenu su nacisti zarobili Nikosa Zaharijadisa, sekretara KPG, i zatvorili ga u logor Dahau. Dana 6. aprila 1941, nemačke snage su napale Grčku i 27. aprila ušle u Atinu. Na dan napada Nemačke na Sovjetski Savez 1941, KPG je pozvala narod u oružanu borbu protiv okupatora. Nakon pada Krita, grčka vlada je pobegla u Egipat. Velik broj oficira iz Grčke vojske tada se pridružio grčkim partizanima u borbi protiv fašizma.[16][17]

Dana 27. novembra 1941, grčki komunisti su sa još pet levičarskih partija osnovali Narodnooslobodilački front (EAM) u Atini. Dana 16. februara 1942, osnovana je i Grčka narodnooslobodilačka vojska (ELAS). Do 1943, ELAS je brojao oko 50.000 boraca. Do kraja rata u 1944, KP Grčke imala je oko 200.000 članova. Zaharijadis je pušten iz logora Dahau 1945, nakon čega je ponovo postao sekretar KPG.

Grčki građanski rat uredi

 
Logo Demokratske armije Grčke

Nakon kraja nemačke okupacije Grčke 1944, počeli su da se dešavaju incidenti između grčke vlade i britanskih saveznika na jednoj, i EAM-a na drugoj strani. Desničarske organizacije, podsticane grčkom vladom, organizovale su ubistva i progone grčkih komunista, silovali između 200 i 500 njihovih žena i palile im kuće.[18] Veće grupe komunista su zbog toga ponovo pobegli u planine i organizovali napad na policijske stanice. Do sredine 1946, KP grčke napustila je neutralan stav i pridružila se borcima ELAS-a. Dana 26. oktobra 1946, borci KPG napali su policijsku stanicu Litohorou i nakon toga osnovali Demokratsku armiju Grčke. Armiju su pomagale SSSR, NR Bugarska, FNR Jugoslavija i NR Albanija.

Decembra 1947, KPG i njeni saveznici osnovali su Prelaznu demokratsku vladu, čiji je vođa bio Markos Vafijadis. Nakon ovoga, KPG je u Grčkoj zvanično postala ilegalna partija. Dana 27. avgusta 1949. godine, građanski rat je završio.

Posleratno razdoblje uredi

Posle građanskog rata 1949, KP Grčke bila je zabranjena, a većina njenih vođa napustili su Grčku. Velik broj komunista bio je proganjan ili uhapšen. Istaknutiji komunisti bili su smaknuti. Godine 1955, bilo je 4.498 političkih zatvorenika, a 1962. njih 1.359.[19]

Dana 21. aprila 1967, skupina visokih oficira izvršila je državni udar u Grčkoj pod izgovorom da zaštiti državu od „komunističke pretnje“. Time je uspostavljen tzv. Režim pukovnika, pod kojim je bilo zabranjeno delovanje svih političkih stranaka. Posle invazije Varšavskog pakta na Čehoslovačku 1968, jedan deo komunista se otcepio iz KPG i osnovao partiju pod imenom Komunistička partija Grčke (unutrašnja). Uprkos tome, KPG je nastavila da ilegalno deluje tokom vladavine Režima pukovnika.

Nakon pada oficirske diktautre 1974. godine, premijer Konstantin Karamanlis dopustio je legalno delovanje Komunističkoj partiji Grčke.[20] Na izborima održanim 1974, KPG je u kolaiciji sa KPG (unutrašnja) i EDA-om osvojila 3,36% glasova. Godine 1988, KPG je sa Grčkom levicom i ostalih nekoliko levih partija formirala koaliciju, koja je na izborima 1989. osvojila 13,1% glasova. Godine 1991, KPG se povukla iz koalicije.

KP Grčke do dandanas igra značajnu ulogu u podupiranju organizovanog radničkog pokreta u državi. Od svog Osamnaestog kongresa održanog 2009. godine, partija je odlučila potrebnim da svoj marksističko-lenjinistički program prilagodi 21. veku. KPG ima poslanike u Grčkom parlemantu, na lokalnom nivou i u Evropskom parlamentu.

Lideri partije uredi

 
Miting KP Grčke 2008. godine

Izvori uredi

  1. ^ a b Nordsieck, Wolfram (2019). „Greece”. Parties and Elections in Europe. 
  2. ^ Svarrer, Luna (4. 12. 2016). „From sweet to sour: Euroscepticism in Greece”. Medium. AthensLive. Pristupljeno 9. 12. 2019. 
  3. ^ Vasilopoulou, S. (2018). The party politics of Euroscepticism in times of crisis: The case of Greece. Politics, 38(3), 311–326. https://doi.org/10.1177/0263395718770599
  4. ^ „Statement of the Central Committee of the KKE on the stance of the KKE in the EU parliament”. 
  5. ^ Βερναρδάκης, Χριστόφορος (2011). Πολιτικά κόμματα, εκλογές και κομματικό σύστημα. Αθήνα: Σαββάλας. str. 179. ISBN 978-960-445-737-3. 
  6. ^ Dunphy, Richard (2004). Contesting capitalism? Left parties and European integration. Manchester University Press. str. 103. 
  7. ^ Nicolò Conti (4. 12. 2013). Party Attitudes Towards the EU in the Member States: Parties for Europe, Parties Against Europe. Routledge. str. 155. ISBN 978-1-317-93656-5. 
  8. ^ Bart van der Steen (1. 9. 2014). The City Is Ours: Squatting and Autonomous Movements in Europe from the 1970s to the Present. PM Press. str. 75. ISBN 978-1-60486-683-4. [mrtva veza]
  9. ^ David Sanders; Pedro Magalhaes; Gabor Toka (26. 7. 2012). Citizens and the European Polity: Mass Attitudes Towards the European and National Polities. Oxford: Oxford University Press. str. 86. ISBN 978-0-19-960233-9. 
  10. ^ http://library.fes.de/pdf-files/id/ipa/05818.pdf
  11. ^ „[Focus] Far-left set for big gains in European Parliament elections”. Pristupljeno 9. 9. 2017. 
  12. ^ Richard Clogg, A Concise History of Greece, Cambridge University Press. 1992. pp. 106, 141.
  13. ^ KKE, Πέντε Χρόνια Αγώνες 1931-1936, Athens, 2nd ed., 1946.
  14. ^ Δοκίμιο Ιστορίας του ΚΚΕ-Study on the history of CPG
  15. ^ KKE, Επίσημα Κείμενα, τ1,τ2- CPG, Official Documents v1,v2
  16. ^ Εφημερίδα "Ριζοσπάστης" - "Rizospastis" newspaper : ΠΟΛΙΤΙΚΗ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (15. februar 2012), Pristupljeno 9. 4. 2013.
  17. ^ Εφημερίδα "Ριζοσπάστης" - "Rizospastis" newspaper : ΕΡΓΑΤΙΚΑ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (15. februar 2012), Pristupljeno 9. 4. 2013.
  18. ^ „To Pontiki, Civil War: 60 Years Later.”. Arhivirano iz originala 04. 10. 2011. g. Pristupljeno 09. 12. 2011. 
  19. ^ Polymeris Voglis, Becoming a Subject: Political Prisoners During the Greek Civil War, Berghahn Books. 2002. pp. 223
  20. ^ Philip Carabott and Thanasis D. Sfikas (eds.), The Greek Civil War, Ashgate, 2004. pp. 266.

Vidi još uredi