Končerto groso (ital. concerto grosso veliki koncert) je višestavačni instrumentalni koncert oblikovan na principu suprotstavljanja i smene dveju instrumentalnih grupa: veće, prvobitno nazvane končerto groso (otuda ime čitavoj formi), i manje solističke, nazvane končertino. Končerto groso je jedan od glavnih baroknih instrumentalnih oblika, preteča klasičnog koncerta za solistički instrument i orkestar. Od solističkog koncerta razlikuje se po višeglasnom končertinu, sastavljenom bilo od jednakih bilo od različitih instrumenata; prvobitno se za končertino uglavnom uzimao sastav trio-sonate: 2 violine, violončelo i baso kontinuo (čembalo); kasnije ulaze u sastav končertina i duvački instrumenti. U većoj grupi (nazvanoj još i tuti), nalaze se u početku samo gudački instrumenti, a kasnije i duvački. Končerto groso se razvio u drugoj polovini XVII veka u gornjoj Italiji; potekao je iz izvođačke prakse koncertiranja, odnosno suprotstavljanja dvaju sastava, koja se javlja već u XVI veku u višehorskim kanconama, sonatama i simfonijama. U oblikovanju končerta grosa prvobitno se preuzima arhitektonska osnova 4-stavačne sonate da kieza ili sonate da kamera sa većim brojem plesnih stavova. U izgradnji oblika važnu ulogu su odigrali A. Koreli, Đ. Toreli i A. Vivaldi.

Literatura uredi

  • Bennett, R. (1995). Investigating Musical Styles. Cambridge: Cambridge University Press.