Koronalne rupe su oblasti u koroni Sunca gde je gustina manja oko 10 puta od gustine drugih delova korone, kao i temperatura plazme. Prvi put su detektovane sredinom 70-ih godina 20. veka sa svemirske stanice Skajlab. Registrovano je da solarni vetar najviše otiče sa Sunca upravo kroz koronalne rupe. Nedostatak materije u oblastima koronalnih rupa posledica je činjenice da gas može slobodno da otiče u okolni prostor velikom brzinom, vođen poremećajima u atmosferi i magnetnom polju Sunca. Na mestima gde se nalaze koronalne rupe linije magnetnog polja su gotovo otvorene, te se prostiru od površine Sunca i zalaze daleko u međuplanetarni prostor. Naelektrisane čestice nastoje da prate linije magnetnog polja i zbog toga napuštaju površinu Sunca. U drugi delovima korone linije magnetnog polja ostaju bliže površini Sunca i tako zadržavaju naelektrisane čestice u blizini površine onemogućavajući intenzivno oticanje solarnog vetra (ovo je ekvivalentno situaciji na Zemlji gde magnetno polje naše planete teži da spreči čestice solarnog vetra da padnu na Zemlju). Najveće koronalne rupe mogu da imaju dimenzije merene stotinama hiljada kilometara. Strukture takve veličine mogu se videti, u proseku, samo nekoliko puta svake decenije. Manje rupe, dimenzija desetak hiljada kilometara, mnogo su češće i javljaju se svakih nekoliko sati.

Kada se posmatraju u ekstremnom ultraljubičastom zračenju, koronalne rupe se pojavljuju kao relativno tamne mrlje na Suncu. Na slici se nalazi velika koronalna rupa na severnoj hemisferi.