Kraljevina Ugarska (1000—1301)

Kraljevina Ugarska (lat. Regnum Hungariae, mađ. Magyar Királyság) nastala je u srednjoj Evropi kada je veliki vezir Stefan I krunisan za kralja 1000. ili 1001. godine. Ojačao je središnju vlast i primorao svoje podanike da prihvate hrišćanstvo. Iako svi pisani izvori ističu samo ulogu njemačkih i italijanskih vitezova i duhovnika u tom postupku, značajan dio mađarskog vokabulara vezanog za poljoprivredu, religiju i državna pitanja preuzet je iz slovenskih jezika. Građanski ratovi i paganski ustanci, zajedno sa pokušajima careva Svetog rimskog carstva da prošire svoju vlast nad Ugarskom, ugrozili su novu monarhiju. Monarhija se učvrstila za vrijeme vladavine Ladislava I (1077—1095) i Kolomana (1095—1116). Ovi vladari su uz podršku dijela mjesnog stanovništva zauzeli Hrvatsku i Dalmaciju. Obje oblasti su zadržale svoj autonomni položaj. Nasljednici Ladislava i Kolomana — naročito Bela II (1131—1141), Bela III (1176—1196), Andrija II (1205—1235) i Bela IV (1235—1270) — nastavili su politiku širenja prema Balkanskom poluostrvu i zemljama istočno od Karpatskih planina, pretvarajući svoje kraljevstvo u jedno od najvećih sila srednjovjekovne Evrope.

Kraljevina Ugarska
Ugarska
Zastava
Gornja: Kraljevska standarda (iz 13. vijeka)[1]
Donja: Dinastička standarda (iz 13. vijeka)[1][2]
Grb (iz 13. vijeka) Ugarske
Grb
(iz 13. vijeka)

Karta Kraljevine Ugarske (oko 1190)
Geografija
Glavni grad Ostrogon (do 1256)[3]
Stoni Beograd (mjesto sabora, sjedište kralja, mjesto krunisanja i sahrane)
Budim (od 1256)[4]
Društvo
Službeni jezik latinski (ceremonijalni/liturgijski/administrativni),[5] mađarski, hrvatski, njemački, kumanski i drugi slovenski jezici
Religija katolicizam (zvanična), pravoslavlje, tengrizam (među Kumanima[a])
Politika
Oblik države feudalna monarhija
 — Kralj Stefan I (1000—1038; prvi kralj)
Andrija III (1290—1301; posljednji kralj Arpadovića)
 — Nador Šamuel Aba (oko 1009—1038; prvi)
Roland Ratot (1298—1299; posljednji nador Arpadovića)
Zakonodavna vlast Kraljevski sabor (od 1290-ih)[6]
Istorija
Istorijsko doba srednji vijek
 — Osnivanje 1000/1001
 — Ukidanje 1301
 — Status u personalnoj uniji sa Hrvatskom
Geografske i druge karakteristike
Površina  
 — ukupno 282.870 km²
Stanovništvo  
 — 1200.[7] 2.000.000
Zemlje prethodnice i nasljednice
Ugarske
Prethodnice: Nasljednice:
Kneževina Ugarska Kraljevina Ugarska poslije Arpadovića
Kraljevina Hrvatska
Njitranska kneževina

Bogata neobrađenom zemljom, nalazištima srebra, zlata i soli, Ugarska je postala omiljeno odredište pretežno njemačkih, italijanskih i francuskih kolonista. Ovi doseljenici su uglavnom bili seljaci koji su se naselili po selima, ali bilo je i zanatlija i trgovaca, koji su osnovali većinu gradova kraljevine. Njihov dolazak je odigrao ključnu ulogu u oblikovanju urbanog načina života, navika i kultura u srednjovjekovnoj Ugarskoj. Položaj kraljevine na raskrsnici međunarodnih trgovačkih puteva, pogodovao je koegzistenciji nekoliko kultura. Romaničke, gotičke i renesansne građevine i književna djela pisana latinskim jezikom, dokazuju pretežno rimokatolički karakter kulture; ali postojale su i pravoslavne, pa i nehrišćanske manjinske zajednice. Latinski je bio jezik zakonodavstva, uprave i sudstva, ali je „jezički pluralizam”[8] doprinio opstanku mnogih jezika, uključujući i veliku raznolikost slovenskih dijalekata.

Preovlađivanje kraljevskih posjeda u početku je garantovalo suvereno prevashodan položaj, ali je otuđenje kraljevskih zemalja dovelo do pojave samosvjesne skupine manjih zemljoposjednika, poznatih kao „kraljevske sluge”. Oni su primorali Andriju II da izda Zlatnu bulu 1222. godine, što je po Fransisu Fukujami „jedan od prvih primjera ustavnih ograničenja koja su stavljena na ovlašćenja evropskog monarha.”[9] Mongoli su zadali veliki udarac kraljevini tokom invazije od 1241. do 1242. godine. Nakon toga, kumanske i jaške skupine su se naselili u središnjim nizijama, a kolonisti su stigli iz Moravske, Poljske i drugih obližnjih zemalja. Uz podršku monarha, zemljoposjednici su nakon povlačenja Mongola otpočeli s podizanjem tvrđava, što je dovelo do razvoja poluautonomnih „pokrajina” u kojima su dominirali moćni magnati. Neki od ovih magnata su čak osporili autoritet Andrije III (1290—1301), posljednjeg muškog potomka domaće dinastije Arpadovića. Poslije njegove smrti uslijedio je period međuvlašća i bezvlašća. Središnja vlast je ponovo uspostavljena tek početkom dvadesetih godina 14. vijeka.

Pozadina uredi

Mađari, ili Ugari, osvojili su Karpatski basen na prelazu iz 9. u 10. vijek.[10] Ovdje su zatekli pretežno slovensko stanovništvo.[11] Iz svoje nove domovine, pokrenuli su pljačkaške pohode na Istočnu Franačku, Italiju i druge regije Evrope.[12][13] Njihove napade zaustavio je budući car Svetog rimskog carstva Oton I, koji ih je porazio u bici na Leškom polju 955. godine.[14]

Mađari su živjeli u patrilinearnim porodicama,[15] koje su bile organizovane u rodovima koje su obrazovale plemena.[16] Na čelu plemenske konfederacije bio je veliki vezir, uvijek član porodice koja potiče od Arpada, mađarskog vođe tokom „zauzimanja zemlje”.[17] Savremeni autori opisuju Mađare kao nomade, ali Ibn Rusta i drugi dodaju da su oni obrađivali oranice.[18] Veliki broj pozajmljenica iz slovenskih jezika,[b] dokazuje da su Mađari usvojili nove tehnike i staloženiji način života u srednjoj Evropi.[20] Suživot Mađara i mjesnih etničkih skupina ogleda se i u skupovima Bjelobrdske kulture,[21] koja je nastala sredinom 10. vijeka.[22] Arheološki nalazi — nekoliko predmeta sa kratkim natpisima — ukazuju na upotrebu posebnog runiformnog pisma u srednjovjekovnoj Ugarskoj. Natpisi nisu dešifrovani, a pismo vjerovatno nikada nije korišćeno u administrativna ili zakonodavne svrhe.[23]

Mada su bili pagani, Mađari su pokazivali tolerantan odnos prema hrišćanima, Jevrejima i muslimanima.[24] Muslimanski, jevrejski i mađarski trgovci iz Ugarske redovno su posjećivali sajmove u Pragu, mijenjajući zlato i vizantijske zlatnike za robove, lim i krzno. U Perejaslavcu, važnom trgovačkom središtu na donjem Dunavu, Mađari su dovodili konje i srebro.[25] Vizantijska crkva je prva uspješno provela prozelitizam među mađarskim poglavarima: 948. horke, a oko 952. đule, kršteni su u Konstantinopolju.[17][26] Nasuprot njima, veliki vezir Geza koji je vladao ranih sedamdesetih 10. vijeka krstio se po latinskom obredu.[27] Podigao je tvrđave i pozivao strane ratnike da razviju novu vojsku, zasnovanu na teškoj konjici.[27][28] Geza je takođe dogovorio brak svog sina Stefana sa Gizelom od Bavarske, princezom iz porodice careva Svetom rimskog carstva.[27][29]

Kada je Geza preminuo 997. godine,[30] njegov sin morao je da se bori za nasljedstvo sa Kopanijem, najstarijim članom porodice Arpad.[31] Uz pomoć njemačke teške konjice,[32] Stefan je izašao kao pobjednik u odlučujućoj bici oko 998. godine.[33][31] Podnio je molbu za kraljevsku krunu papi Silvestru II (999—1003), koji je udovoljio njegovoj molbi uz saglasnost cara Otona III.[34]

„Patrimonijalna” kraljevina uredi

Kralj Stefan (1000—1038) uredi

Stefan je krunisan kao prvi kralj Ugarske ili 25. decembra 1000. ili 1. januara 1001. godine.[33] Učvrstio je svoju vlast nizom ratova protiv polunezavisnih mjesnih vladara, uključujući i svog ujaka Đulu i moćnog plemenskog poglavicu Ahtuma.[32][33] Dokazao je vojnu snagu svog kraljevstva kada je odbio invaziju cara Svetog rimskog carstva Konrada II 1030. godine.[35][36] Močvare, druge prirodne prepreke i barikade od kamena, zemlje ili drveta pružale su odbranu na granicama kraljevstva. Široka zona poznata kao đepi namjerno je ostavljena nenaseljena radi odbrambene duž granice.[37]

 
Kralj Stefan i supruga Gizela osnivaju crkvu u Starom Budimu

Stefan je razvio državu sličnu monarhijama zapadne Evrope.[33] Županije, osnovne jedinice uprave, bile su oblasti organizovane oko utvrđenja na čijem čelu se nalazio kraljevski zvaničnik poznat kao išpan (tj. grof).[32][38] Većina ranosrednjovjekovih utvrđenja bilo je načinjeno od zemlje i drveta.[39] Stefan je osnovao eparhije i najmanje jednu arhiepiskopiju, a uspostavljao je i benediktinske manastire.[32] Propisao je da svako deseto selo treba da podigne parohijsku crkvu.[38] Najranije crkve bile su jednostavne građevine od drveta,[40] ali je kraljevska bazilika u Stonom Beogradu izgrađena u romaničkom stilu.[41] Sa uvođenjem katoličke crkvene hijerarhije, latinski se pojavio kao preovlađujući jezik crkvenog života i državne uprave, iako su neke kraljevske povelje vjerovatno bile napisane na grčkom.[v] Episkopi su morali da snabdijevaju mjesno sveštenstvo bogoslužbenim knjigama, a kraljevi su manastirima redovno poklanjali kodekse. Najranija sačuvana književna djela nastala su na latinskom za vrijeme Stefanove vladavine.[23] Čanadski episkop Gerard, koji je došao iz Venecije, dovršio je latinski komentar na poglavlje u Knjizi proroka Danila u Ugarskoj.[43] Stefanovi pogledi na državnu upravu sažeti su oko 1015. u ogledalu za prinčeve, poznato kao Opomene.[35] Navodeći da je „zemlja koja imao samo jedan jezik i jedan običaj slaba i krhka”, istakao je prednost dolaska stranaca, odnosno „gostiju”.[44] Njegovi zakoni bili su usmjereni na usvajanje, makar i prisilno, hrišćanskog načina života.[45] Naročito je štitio hrišćanski brak od poligamije i drugih tradicionalnih običaja.[40] Nestali su i ukrašeni pojasevi i drugi predmeti paganske mode.[46] Obični građani su počeli nositi dugačke vunene kapute, ali su bogati muškarci i dalje uporno nosili svoje svilene kaftane ukrašene krznom.[46]

Dekret kralja Stefana o otmici djevojaka

Ukoliko koji razvratni ratnik otme djevojku da mu bude žena bez pristanka njenih roditelja, odredili smo da se djevojka vrati roditeljima, čak i ako joj je bilo šta na silu učinio, a otmičar će platiti sa deset junaca za otmicu, iako se može kasnije pomiri sa djevojkinim roditeljima.

Stefan I:27, 1000—1038.[47]

S pravnog gledišta, ugarsko društvo bilo je podijeljeno na slobodnjake i kmetove, ali su postojale i srednje skupine.[48] Svi slobodni ljudi su imali pravnu mogućnost da posjeduju imovinu, da tuže i da budu tuženi.[49] Većina njih bila je vezana za monarha ili za imućnije vlasteline i samo su „gosti” mogli slobodno da se kreću.[49] Među slobodnim ljudima koji su živjeli na posjedima vezanim za utvrđenje, ratnici iz utvrđenja su služili vojsku, dok su obični ljudi obrađivali zemlju, kovali oružje ili pružali druge usluge.[50][51] Svi slobodni ljudi su morali da plaćaju poseban porez, slobodnjački denar — osam denara po osobi godišnje — monarsima.[52][53] Seljaci poznati kao dvornici bili su oslobođeni ovog poreza, jer su bili donekle prelazni status između slobodnjaka i kmeta.[54] Kmetovima je teoretski nedostajao pravni status koji je bio dostupan slobodnjacima,[55] ali su u praksi imali svoju imovinu: obrađivali su zemlju svojih gospodara sopstvenim oruđem i zadržavali 50—60% žetve za sebe.[56] Stefanovi zakoni i povelje sugerišu da je većina običnih ljudi živjela u sjedilačkim zajednicama koje su obrazovale sela.[57] Prosječno selo je činilo ne više od 40 poluukopanih brvnara sa ugaonim ognjištem.[57] Kolibe su bile okružene velikim dvorištima. Odvajali su ih rovovi koji su držali životinje podalje i omogućavali uzgoj žitarica i povrća.[58] Mnoga od sela su dobila nazive po zanimanju,[g] što implicira da su seljani morali da pružaju određene usluge svojim gospodarima.[57]

Paganske pobune, ratovi i učvršćivanje (1038—1116) uredi

Stefan je nadživio svog sina Emerika, što je izazvalo četvorodecenijsku krizu.[59][60] Stefan je svog rođaka Vazula smatrao nepogodnim za prijesto i za nasljednika je imenovao sina svoje sestre, Mlečanina Petra Orseola.[61][36] Nakon što je Vazul oslijepljen i njegova tri sina protjerana, Petar je 1038. bez protivljenja naslijedio strica na prijestolu.[36] Petrovo ukazivanje prednosti stranim dvorjanima dovelo je do pobune, koja se završila njegovim svrgavanjem u korist domaćeg gospodara, Šamuela Abe, koji je bio u srodstvu sa kraljevskom porodicom.[56][61] Uz podršku cara Svetog rimskog carstva Hajnriha III, Petar se vratio i protjerao Šamuela 1044. godine. Tokom svoje druge vladavine, Petar je prihvatio carevo sizerenstvo.[36] Njegova vladavina završena je novom pobunom, ovog puta usmjerenom ka obnovi paganstva. Bilo je mnogo velikaša koji su se protivili uništenju hrišćanske monarhije. Predložili su krunu Andriji, jednom od Vazulovih sinova, koji se vratio u Ugarsku, pobijedio Petra i potisnuo pagane 1046. godine.[62] Njegova saradnja sa bratom Belom, nadarenim vojnim zapovjednikom, osigurala je ugarsku pobjedu nad carem Hajnrihom III, koji je dva puta pokušavao da osvoji kraljevinu: 1050. i 1053. godine.[63]

Novi građanski rat je izbio kada je vojvoda Bela preuzeo krunu 1059. godine, ali njegova tri sina su prihvatila vlast Andrijinog sina Šolomona 1063. godine.[64] Pečujski episkop Maur pisao je u svom Životu o pustinjacima Benediktu i Andriji Zorardu — najraniju mađarsku hagiografiju — otprilike u to vrijeme.[65] Mladi kralj i njegovi rođaci sarađivali su skoro deceniju; npr. zajedno su porazili Pečeneze, koji su pljačkali Transilvaniju 1068. godine.[22] Sukob moći u kraljevskoj porodici izazvao je novi građanski rat 1071. godine. Trajao je sve do Šolomonove abdikacije u korist jednog od njegovih rođaka, Ladislava, početkom osamdesetih godina 11. vijeka.[66] Ladislav je objavio zakone koji su propisivali drakonske kazne protiv zločinaca.[67] Njegovi zakoni su takođe određivali plaćanje carine, putarine na vašarima i plovilima, kao i desetine.[68] Zabranio je Jevrejima da drže hrišćanske kmetove i uveo zakone koji su za cilj imali preobraćanje mjesnih muslimana, koji su bili poznati kao Bezermenji.[69]

Dekret kralja Ladislava o prodavcima i trgovcima koji kupuju ukradenu robu

Niko ne smije kupovati ili prodavati osim na pijaci. Ako, kršeći ovo, neko kupi ukradenu imovinu, sve će biti pogubljeni: i kupac, i prodavac, i svjedoci. Ako su, međutim, pristali da prodaju nešto svoje, izgubiće tu stvar i njenu cijenu, a isto toliko će izgubiti i svjedoci. Ali ako je posao sklopljen na pijaci, a dogovor će biti zaključen pred sudijom, poreznikom i svjedocima, a ako se kasnije pokaže da je kupljena roba ukradena, kupac će izbjeći kaznu…

Ladislav II:7, 1077–1095.[70]

Smrću Ladislavovog zeta, hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira 1089. ili 1090. godine, ukazala mu se prilika da prisvoji Hrvatsku.[71][72] Hrvatska kraljica Jelena, Ladislavova sestra, i nekoliko plemića (uglavnom iz sjeverne Hrvatske) podržali su njegove težnje.[73][74] Ladislavove trupe su zauzele niziju, ali je domaći pretendent na prijesto, Petar Snačić, pružio otpor na Petrovoj gori.[75][72][73] Ipak, Hrvatska i Ugarska su ostale blisko povezane više od devet vijekova.[76] Ladislav je svog nećaka Almoša imenovao hercegom Hrvatske.[75][72] Iako je bio mlađi sin, Almoš je takođe bio kraljev favorit za prijesto, nasuprot brata Kolomana. Čak i tako, Koloman je naslijedio svog strica 1095, dok je Almoš dobio zasebno vojvodstvo pod bratovim sizerenstvom.[77] Tokom Kolomanove vladavine, odnos između braće je ostao napet, što je konačno dovelo do oslijepljenja Almoša i njegovog maloljetnog sina Bele.[78]

Koloman je razbio dvije čete krstaša (izvršioci Rajanskih pokolja) koji su pljačkali zapadnu granicu[79] i porazio je Petra Snačića u Hrvatskoj.[80][75] Pacta conventa iz kasnog 14. vijeka navodi da je Koloman krunisan za kralja Hrvatske nakon što je zaključio sporazum sa dvanaest hrvatskih plemića.[81] Iako je najvjerovatnije falsifikat, dokument odražava stvarni status uže Hrvatske, koja nikada nije bila sjedinjena sa Ugarskom.[78][82] Nasuprot, Slavonija, regija između Petrove gore i rijeke Drave, postala je blisko vezana za Ugarsku. Ovdje su mnogi ugarski plemići dobijali zemljišne darovnice od monarha.[83] Zadar, Split i drugi dalmatinski gradovi su takođe prihvatili Kolomanovu vlast 1105. godine, ali je njihovo pravo da biraju svoje episkope i vođe ostalo nepromijenjeno.[84][85] U Hrvatskoj i Slavoniji suverena su predstavljali guverneri koji su nosili titulu bana.[83] Isto tako, kraljevski zvaničnik, vojvoda, upravljao je Transilvanijom, istočnom granicom kraljevstva.[86] Najviše službe središnje administracije razvile su se iz vodećih položaja kraljevskog doma. Prvobitno odgovoran za upravljanje kraljevskim domom, nador se pojavio kao kraljev zamjenik ili namjesnik početkom 12. vijeka. Njegovi rukovodeći zadaci su prebačeni na novog službenika koji je brzo stekao dužnost glavnog sudije u vidu kraljevskog sudije.[87]

 
Karta Kraljevine Ugarske iz posljednje decenije 11. vijeka.

Poput Ladislava I, Koloman se pokazao kao veliki zakonodavac, ali je propisao manje stroge kazne nego što je to učinio njegov ujak.[88] Naredio je da se poslovanja između hrišćana i Jevreja zabilježe u pisanom obliku.[89] Zabranio im je da drže hrišćanske robove i uveo zabranu prodaje domaćih robova izvan zemlje.[90] Njegovi zakoni o muslimanskim podanicima imali su za cilj njihovo preobraćanje; npr. obavezujući ih da svoje ćerke udaju za hrišćane.[91] Jevrejski i muslimanski trgovci su se nalazili u kraljevini, jer je njen položaj bio na raskrsnici puteva koji vode ka Konstantinopolju, Regenzburgu i Kijevu.[92] Postojala je i mjesna trgovina, što je Kolomanu omogućilo da marturinu, tradicionalni slavonski porez u naturi, ubira u gotovini.[93] Koloman je oslobodio one koji su živjeli na sopstvenim imanjima od slobodnjačkog denara, a dozvolio je drugim slobodnjacima da otkupe polovinu poreza kroz pružene usluge.[53] Savremeni naučnici pretpostavljaju da je najranije ugarska hronika nastala pod Kolomanom, ali nije opstala. Smatra se da je ova „primarna” hronika proširena i prepisana u skladu sa promjenljivim političkim očekivanjima tokom 12. vijeka. Svi naučni pokušaji da se prvobitni tekst rekonstruiše na osnovu hronika iz 14. i 15. vijeka pokazali su se uzaludnim.[94][95]

Kraljevina je bila rijetko naseljena, sa prosječnim gustinom naseljenosti od četiri ili pet ljudi po kilometru kvadratnom.[57] Ulice ili okruzi pod nazivom Olaszi („Italijani”) u Jegru, Pečuju i Varadu ukazuju na prisustvo „gostiju” koji govore zapadnoromanskim jezikom,[d] dok nazivi mjesta Németi („Nijemci”) i Szászi („Sasi”) ukazuju na koloniste širom kraljevine koji govore njemačkim jezikom.[97] Većina podanika ranosrednjovjekovnih ugarskih monarha bili su seljaci.[98] Obrađivali su samo najplodnije zemljište, a selili su se dalje kada se tlo iscrpi.[57] Pšenica je bila najrasprostranjenija kultura, ali se gajio i ječam, sirovina za domaće pivo.[98] Vinogradarstvo je cvjetalo, a vinogradi su postojali praktično u svim naseljima, izuzev u onima na visoravnima. Vina najvišeg kvaliteta proizvodila su se u Sremu, ali su bila popularna i vina Budimskih brda, Hegialje, Šoprona i Požuna. Svježe ili sušeno voće bilo je uobičajeno u svakodnevnoj ishrani seljaka.[99] Manastiri su uveli sistemski uzgoj voćki. U njihovim voćnjacima drveće je sađeno u rupe iskopane u pravilnim razmacima.[100] Čak je i seljacima bilo dozvoljeno da love i pecaju u kraljevskim šumama, koje su pokrivale velika prostranstva kraljevine.[101] Stočarstvo je ostalo važan sektor poljoprivrede, a za stočnu hranu proizvodili su proso i ovas.[98] I pisani izvori i arheološki dokazi ukazuju da je glad bila rijetka pojava u srednjovjekovnoj Ugarskoj.[102]

Proširenje i kolonizacija (1116—1196) uredi

Neuspješni ratovi sa Mletačkom republikom, Vizantijom i drugim susjednim državama obilježili su vladavinu Stefana II, Kolomanovog sina, koji je naslijedio oca 1116. godine.[103] Najraniji pomen Sekelja — zajednice slobodnih ratnika koja govori mađarski — vezan je za prvi rat mladog kralja protiv Vojvodstva Bohemije. Sekelji su živjeli u raštrkanim skupinama duž granice, ali su preseljeni u najistočnije oblasti Transilvanije u 12. vijeku.[104] Stefan II je preminuo bez potomstva 1131. godine.[103] Naslijedio ga je rođak Bela II, slijepi sin vojvode Almoša. Tokom njegove vladavine, kraljevinom je upravljala njegova supruga Jelena, ćerka velikog župana Raške Uroša I Vukanovića, koja je naredila pokolj velikaša koje je okrivila za sakaćenje svog supruga.[105] Boris Kolomanović, navodni sin kralja Kolomana koji je pokušao da preuzme prijesto od Bele II, nije dobio nikakvu unutrašnju podršku.[103]

Oto Frajzinški o autoritetu kralja Geze II

Ako se neko grofovskog čina makar i u nekoj beznačajnoj stvari ogriješio o kralja ili je, kao što se ponekad dešava, bio nepravedno optužen za to, dvorski izaslanik, ako je veoma niskog položaja i bez nadzora, stavlja ga u lance i odvlači na razne oblike kazne. Plemići od vezira ne traže nikakvu formalnu kaznu, … optuženom se ne daje mogućnost odbrane, ali svi smatraju dovoljnom samo vezirovu volju.

Oto Frajzinški, The Deeds of Frederick Barbarossa[106]

Geza II, sin Bele II, stupio je na prijesto 1141. i vodio je aktivnu spoljnu politiku. Podržao je raškog velikog župana Uroša II u ratu protiv vizantijskog cara Manojla I i pokrenuo najmanje šesto vojnih pohoda na Kijevsku Rus protiv neprijatelja svog zeta Izjaslava II.[107][108] Čak je regrutovao u svoju vojsku muslimanske ratnike iz pontskih stepa.[109] Abu Hamid el Garnati bio je muslimanski putnik iz Granade u Al Andaluzu koji je putovao po istočnoj i srednjoj Evropi. U Ugarsku je otputovao 1150, gdje je živio tri godine i radio kao savjetnik na dvoru kralja Geze II. Tvrdio je da je „Ugarska jedna od zemalja u kojoj se živi najlakše i najbolje”, Ugarska je svugdje imala „ogromnog izobilja i napretka” i da je Ugarka bila „višestruko moćnija” od Vizantije, dodajući da su Gezine trupe „nebrojene”.[110] Dok je prelazio Ugarsku tokom Drugog krstaškog pohoda, Oton Frajzinški je primijetio Gezinu gotovo nekontrolisanu vlast nad podanicima.[108]

Stigao sam u Ugarsku, gdje živi narod po imenu Basgird (Ugari). Oni su prvi upali u franačke zemlje iz zemlje Turaka. Hrabri ljudi, ima ih bezbroj. Njihova država, koja se zove Ugarska, sastoji se od 78 gradova [županija], svaki sa bezbroj utvrđenja, sa svojim posjedima, selima, planinama, šumama, baštama… Živio sam među njima tri godine, ali nisam mogao da odem u više od četiri grada. Njihova država se prostire od Svetog rimskog carstva do granice Konstantinopolja. Njihove planine kriju mnogo srebra i zlata. Ugarska je jedna od zemalja u kojoj se živi najlakše i najbolje. Za jedan [zlatni] dinar dobija se dvadeset ovaca, a za isto toliko se dobija trideset jednogodišnjih jaganjaca ili jaradi, dok 500 ratli [200—500 kg] meda košta jedan dinar. Lijepa robinja je deset dinara, ali kada su u pohodu na neprijateljsku zemlju, dobra robinja, ili vizantijska robinja, dostupna je već za tri… Kralj Basgirda je zvan Kzali [Kiralj? (kralj na mađarskom), Geza?], a njegova kraljevina je višestruko značajnija od teritorije Vizantije. Slijedi istu religiju kao Ifranzi [Istočni Franci/Nijemci], jer je bio oženjen jednom od njih — ipak vodi osvajačke ratove protiv zemlje Ifrang i uzima ih za zarobljenike. Svi se narodi plaše njegovog napada, jer ima mnogo vojnika i veliku hrabrost… U Basgirdu [Ugarska] živi mnogo ljudi, ima ukupno 78 gradova [županija], od kojih su svi kao Isfahan ili Bagdad, i svuda je ogromno obilje i napredak.

 
Rozeta na gotičkoj kapeli u kraljevskom zamku u Ostrogonu (s kraja 12. vijeka).

Geza je zagovarao kolonizaciju pograničnih oblasti.[37] Flamanski, njemački, italijanski i valonski „gosti” stizali su u velikom broju i naselili se u regiji Špes i u južnoj Transilvaniji.[111][112][113] Abu Hamid govori o planinama koje „mnogo srebra u zlata”, što ukazuje na važnost rudarstva i ispiranja zlata već oko 1150. godine.[114] Takođe piše o trgovini robljem, pominje da je kupio privlačnu robinju za deset denara nakon vojnog pohoda.[90] Arheološki dokazi ukazuju na to da su se veliki asimetrični teški plugovi, sposobni da prevrću tlo, prvi put pojavili kada su stigli novi doseljenici. Kako su se teški plugovi širili, dugačka uska polja, pogodnija za njihovu upotrebu, zamijenila su tradicionalna mala četvrtasta polja u selima.[115]

Gezu je 1162. naslijedio njegov najstariji sin Stefan III.[103] Njegovi ujaci, Ladislav II i Stefan IV, potraživali su krunu na svoje ime.[116] Vizantijski car Manojlo I iskoristio je unutrašnje sukobe i primorao mladog kralja da ustupi Dalmaciju i Srem Vizantincima 1165. godine.[117] Stefan III je postavio primjer za razvoj gradova dajući slobode valonskim „gostima” u Stonom Beogradu, uključujući imunitet od jurisdikcije mjesnog išpana.[46][118][96] Kad je Stefan preminuo bez potomstva 1172. godine, prijesto je ustupio bratu Beli III.[119][120] Ponovo je osvojio Dalmaciju i Srem osamdesetih godina 12. vijeka.[121][122]

Savremeni spisak pokazuje da je Belin ukupan prihod bio jednak količini od 32 tone srebra,[123] ali je ovaj broj očigledno preuveličan.[111] Prema spisku, više od 50% njegovog prihoda dolazio je od godišnjeg obnavljanja srebrene valute i od trgovinskih dažbina.[124] Austrijske carinske tarife tog perioda ukazuju da je Ugarska bila glavni dobavljač žita, kože, drveta, vina, voska, meda, ribe, goveda, ovaca, svinja, barka, kalaja, olova, gvožđa i soli.[125] Kraljevski prihodi pripadali su ili kraljevskoj komori ili kralju kao zemljoposjedniku. Razlika između njih bila je od suštinskog značaj, jer su išpani primali jednu trećinu komorskih prihoda prikupljenih u svojim županijama. Porezi u naturi su obično bili nametnuti vinogradima i krdima svinja ili volova. Neke privilegovane zajednice plaćale su paušalne poreze kraljevskoj komori. Primjeri su strani doseljenici u Transilvaniji, koji su plaćali 15.000 maraka godišnje.[126]

Bela je isticao značaj vođenja zapisnika o sudskim postupcima, čime se potkrjepljuju izvještaji u kasnijim ugarskim hronikama njegove naredbe o obaveznoj upotrebi pismenih molbi.[127] Zemljoposjednici su takođe počeli da zapisuju svoje transakcije, što je dovelo do pojave tzv. „mjesta ovjere”, kao što su katedralni kaptoli i manastiri ovlašćeni da izdaju akte. Njihova pojava takođe svjedoči o zapošljavanju obrazovnog kadra.[128] Zaista, studenti iz kraljevina studirali su na univerzitetima u Parizu, Oksfordu, Bolonji i Padovi do pedesetih godina 12. vijeka.[128] Aspekti francuske kulture iz 12. vijeka takođe su se mogli otkriti u Belinom kraljevstvu.[128] Njegov dvorac u Ostorgonu izgrađen je u stilu rane gotike.[129] Ahil i druga imena poznata iz Romana o Troji i Aleksandride (dva amblematska djela viteške kulture) bila su popularna među ugarskim plemićima.[129] Prema konsenzusnom mišljenju naučnika, Master P, autor Ljetopisa Mađara, hronike o mađarskom „zauzimanju zemlje”, bio je Belin bilježnik. Najraniji spis napisan na mađarskom, poznat kao Pogrebna besjeda i molitva, sačuvan je u Molitvenom kodeksu iz kasnog 12. vijeka.[130][65]

Razvoj posjeda kraljevine uredi

Doba Zlatnih bula (1196—1241) uredi

 
Reljef apostola Mateja iz romaničke crkve u Jaku (13. vijek).

Emerik, sin i nasljednik Bele III, morao je da se suoči sa pobunama koje je podsticao njegov mlađi brat Andrija. Nadalje, krstaši Četvrtog pohoda, po nagovoru mletačkog dužda Enrika Dandole, zauzeli su Zadar 1202. godine.[131][132] Emerika je 1204. naslijedio njegov maloljetni sin Ladislav III. Mladi kralj je preminuo poslije godinu dana, a na prijesto je stupio njegov stric Andrija.[133] Navodeći da je „najbolja mjera kraljevske darovnice to što je nemjerljiva”, on je svojim pristalicama podijelio velike komade kraljevske zemlje.[134] Slobodnjaci koji su živjeli na bivšoj kraljevskoj zemlji, izgubili su neposredan kontakt sa suverenom, što je ugrozilo njihov pravni status.[135][136] Kraljevski prihodi su se smanjili, što je dovelo do uvođenja novih poreza i njihovog prikupljanja od muslimana i Jevreja. Novi način prikupljanja sredstava za kraljevsku riznicu izazvali su široke nemire.[137]

Andrija II je bio pod jakim uticajem svoje supruge Gertrude od Meranije.[134] Otvoreno je iskazivala naklonost prema njemačkim sunarodnicima, zbog čega su je mjesni velikaši ubili 1213. godine.[138][134] Nova pobuna je izbila dok je kralj bio u Svetoj zemlji na svom krstaškom pohodu 1217. i 1218. godine.[138] Konačno, pokret kraljevskih sluga, koji su zapravo bili slobodni zemljoposjednici neposredno potčinjeni suverenu, obavezao je Andriju II da izda Zlatnu bulu 1222. godine.[139] U njoj su sažete slobode kraljevskih sluga, uključujući njihovo oslobađanje od poreza.[140] Posljednja odredba je ovlastila svjetovne i duhovne gospodare da se „usprotive i govore protiv” suverena „bez optužbi za veleizdaju”.[141][142] Otprilike u to vrijeme, struktura darovničkih povelja je pretrpila značajnu promjenu uvođenjem narativnog odjeljka o junačkim djelima u kraljevskoj službi. Ovi dugački izvještaji sadrže više informacija o istoriji Ugarske iz 13. vijeka nego hronike.[143]

Zlatna bula je takođe zabranila zapošljavanje muslimana i Jevreja u kraljevskoj upravi.[144] Ova zabrana je potvrđena kada je Andrija II, na podsticaj prelata, izdao novu varijantu Zlatne bule 1231. godine, koja je ovlastila ostrogonskog arhiepiskopa da ga izopšti ukoliko odstupi od odredbi bule.[145] Zbog nehrišćana koji su ostali u kraljevskoj upravi, arhiepiskop ostrogonski Robert je stavio kraljevinu pod interdikt 1232. godine.[146] Andrija je bio primoran da položi zakletvu, što je uključivalo i obećanje da će poštovati privilegovan položaj sveštenstva i da će otpustiti sve svoje jevrejske i muslimanske službenike.[147] Rastuću netrpeljivost prema nekatolicima pokazuje i prelazak pravoslavnog manastira u Višegradu pod benediktince.[148]

Andrija II je nekoliko puta pokušao da zauzme susjednu Galičku kneževinu.[149] Bela, Andrijin sin, ubijedio je skupinu Kumana da prihvate sizerenstvo Andrije 1228. i uspostave novu marku u Olteniji (poznata kao Severinska banovina) 1231. godine.[150] Bela IV je naslijedio oca 1235. godine.[142] Njegov pokušaj da ponovo stekne krunsku zemlju koji su njegovi prethodnici otuđući, stvorio je duboki jaz između monarha i velikaša, baš kada su Mongoli pohrlili na zapad preko evroazijskih stepa.[151][152] Kralja je o mongolskoj prijetnji prvi obavijestio dominikanski fratar Julijan koji je 1235. posjetio stanovništvo koje je govorilo mađarski u Velikoj Mađarskoj.[142] U narednim godinama, Mongoli su razbili Kumane koji su dominirali zapadnim dijelovima evroazijskih stepa.[153] Šejhan, kumanski poglavica, pristao je da prihvati prevlast Bele IV; tako je njemu i njegovim ljudima dozvoljeno da se nasele u Velikoj mađarskoj ravnici.[154] Nomadski način života Kumana izazvao je mnoge sukobe sa mjesnim zajednicama.[155] Mještani su ih čak smatrali mongolskim saveznicima.[156]

Mongolska invazija (1241—1242) uredi

 
Mongoli jure ugarskog kralja Belu IV poslije bitke na rijeci Šajo 1241. godine.

Batu-kan, zapovjednik mongolske vojske koja je krenula na istočnu Evropu, zahtijevao je predaju kralja Bele IV bez borbe 1240. godine.[157][158] Bela je to odbio i naredio svojim baronima da se okupe, zajedno sa svojim pratnjama, u njegovom logoru u Pešti.[159] Tu je izbila pobuna protiv Kumana i rulja je izmasakrirala kumanskog poglavicu Šejhana.[154][160] Kumani su ubrzo otišli i opljačkali središnje dijelove kraljevine.[161] Glavnina mongolske vojske stigla je kroz sjeveroistočne prijevoje Karpata u martu 1241. godine.[154][162] Kraljevske trupe susrele su se s neprijateljskim snagama kod rijeke Šajo, gdje su Mongoli odnijeli odlučujuću pobjedu u bici na rijeci Šajo 11. aprila 1241. godine.[160] S bojnog polja, Bela IV je prvo pobjegao u Austriju, gdje ga je vojvoda Fridrih II držao za otkup.[161] Nakon toga, kralj i njegova porodica našli su utočište u Kliškoj tvrđavi u Dalmaciji.[163] Mongoli su prvo zauzeli i temeljno opljačkali teritorije istočno od rijeke Dunav.[164] Magistar Rogerije, arhiđakon kaptola katedrale u Varadu, sastavio je izvještaj očevidaca o razaranju istočne Mađarske.[165] Mongoli su prešli zaleđeni Dunav početkom 1242. godine.[161] Saznavši za njihova djela, opat austrijske opatarije Nideraltajh Herman zabilježio je da je „Kraljevina Ugarska, koja je postojala 350 godina, uništena”.[161][163]

Magistar Rogerije o mongolskom uništenju Varada

[Mongoli su] spalili crkvu [u Varadu], zajedno sa ženama i svima što je bilo u crkvi. U drugim crkvama su čini takve zločine prema ženama da je bolje ćutati… Zatim su nemilosrdno posjekli glave plemićima, građanima, vojnicima i kanonicima na polju izvan grada. … Pošto su sve uništili, a iz leševa se pojavio nepodnošljiv smrad, iza njih je mjesto ostalo pusto. Ljudi koji su se krili u obližnjim šumama vraćali su se da nađu hranu. I dok su tražili među kamenjem i leševima, [Mongoli] iznenada su se vratili i i od onih koje su tamo našli, niko nije ostao živ.

Magistar Rogerije, Epistle[166]

Kraljevina je opstala.[163] Batu-kan je povukao cjelokupnu vojsku kada je obaviješten o smrti velikog kana Ogotaja u martu 1242. godine.[164] Ipak, invazija i glad koja je uslijedila imali su katastrofalne demografske posljedice.[167] Najmanje 15% stanovništva je ubijeno ili nestalo.[168][169][170] Prekokontinentalni trgovački putevi su prekinuti, što je izazvalo propadanje Bača, Ungvara i drugih tradicionalnih trgovačkih središta.[171][172] Mjesne muslimanske zajednice su nestale, što ukazuje da su pretrpjele posebno teške gubitke tokom invazije.[173] Nestala su i mala sela, ali arheološki podaci govore da je potpuno uništavanje sela bilo rjeđe, nego što se pretpostavljalo.[174] Napuštanje većine sela, dobro dokumentovano iz druge polovine 13. vijeka, posljedica je višedecenijskog postupka sjedinjavanja sa seljacima koji su se selili iz malih sela u veća naselja.[170]

Posljednji Arpadovići (1242—1301) uredi

Nakon povlačenja Mongola, Bela IV je odustao od vraćanja nekadašnjih krunskih zemalja.[175] Umjesto toga, svojim pristalicama je dodijelio velika imanja i podstakao ih da grade zamkove od kamena i maltera.[176] Pokrenuo je novi talas kolonizacije koji je rezultirao dolaskom Nijemaca, Moravljana, Poljaka i Rumuna.[177][178] Kralj je ponovo pozvao Kumane i naselio ih u ravnici duž Dunava i Tise.[179] Čini se da se skupina Alana, čiji su potomci današnji Jasi, izleda da se nastanila u kraljevini otprilike u isto vrijeme.[180]

Pojavila su se nova sela koja su se sastojala od drvenih kuća izgrađenih jedna pored druge na jednakim komadima zemlje.[181][182] Na primjer, rijetko naseljene šume zapadnih Karpata (u današnjoj Slovačkoj) razvile su mrežu naselja pod Belom IV.[183] Nestale su kolibe, a izgrađene su nove seoske kuće koje su se sastojale od dnevnog boravka, kuhinje i ostave.[184] Najnaprednije poljoprivredne tehnike, uključujući asimetrične teške plugove,[185] takođe su se raširile po cijeloj kraljevini.[181] Unutrašnja migracija je takođe bila instrumentalna u razvoju novih domena koji su se pojavili u bivšim kraljevskim zemljama. Novi zemljoposjednici davali su ličnu slobodu i povoljnije materijalne uslove onima koji su pristizali na njihova imanja, što je omogućilo i seljacima koji su odlučili da se ne sele da poboljšaju svoj položaj.[186] Bela IV je dodijelio privilegije za više od deset gradova, uključujući Nagisombat (Trnava u Slovačkoj) i Peštu.[187][188] Spisak luksuzne robe iz 1264. — orijentalni somot, svila, drago kamenje, nakit i flamansko sukno — prodate Stefanu, nasljedniku Bele IV, ukazuje da se uvezena roba prvenstveno plaćala srebrom i solju. Isto tako, spisak robe dovezene u Gent pokazuje da je Ugarska izvozila vosak i nekovano zlato i srebro.[189]

 
Karta Kraljevine Ugarske s prikazom mjesnih autonomija iz 13. vijeka.

Iako su prijeteća pisma koja su kanovi Zlatne horde slali Beli IV dokazivala da opasnost od nove mongolske invazije i dalje postoji,[190] usvojio je ekspanzionističku spoljnu politiku.[177] Austrijski vojvoda Fridrih II je poginuo u borbi protiv ugarskih trupa 1246,[191] a zet Bele IV, Rostislav Mihajlovič, anektirao je velike teritorije duž južnih granica kraljevine.[192] Sukobi između starijeg monarha i njegovog nasljednika izazvali su građanski rat šezdesetih godina 13. vijeka.[193]

Bela IV i njegov sin su zajedno potvrdili slobode kraljevskih sluga i počeli da ih nazivaju plemićima 1267. godine.[194] Do tada su se „pravi plemići” pravno razlikovali od ostalih zemljoposjednika.[195] Oni su svoje posjede držali oslobođeni od obaveza, ali svi ostali (čak i crkveni plemići, rumunski kneževi i drugi „uslovni plemići”) dugovali su usluge svojim gospodarima u zamjenu za zemlju koju su držali.[196] U sve većem broju županija, mjesno plemstvo je steklo pravo da izabere četiri „sudije plemića” da ih zastupaju u službenim postupcima (ili dva, u Transilvaniji i Slavoniji).[197] U ovom periodu javlja se i ideja o izjednačavanju ugarske „nacije” sa zajednicom plemića.[198] Prvi put je izraženo u Ljetopisu Mađara Šimona iz Keze, hronici napisanoj osamdesetih godina 13. vijeka.[199]

Najbogatiji zemljoposjednici primorali su niže plemstvo da se pridruži njihovoj pratnji, što je povećalo njihovu moć.[200] Jedan od barona, Joakim iz roda Gutkeled, čak je zarobio i nasljednika Stefana V, mladog Ladislava, 1272. godine.[201] Stefana V je umro nekoliko mjeseci kasnije, što je izazvalo novi građanski rat između vodećih porodica Čak, Gising i ostalih, koje su pokušale da kontrolišu središnju vlast u ime mladog Ladislava IV.[202] Punoljetnim je proglašen 1277. na saboru duhovnih i svjetovnih gospodara i predstavnika plemića i Kumana, ali nije mogao da ojača kraljevsku vlast.[203] Ladislav IV, čija je majka Jelisaveta bila ćerka kumanskog poglavice, više je volio svoje kumanske srodnike, što ga je učinilo nepopularnim.[204][205] Čak je bio optužen i za pokretanje druge mongolske invazije 1285, iako su osvajači razbili kraljevske trupe.[206][205]

Kada je Ladislav IV ubijen 1290. godine, Sveta stolica je proglasila kraljevinu upražnjenim feudom.[207][208] Iako je Rim dodijelio kraljevinu sinu Ladislavove sestre, prijestolonasljedniku Napuljske kraljevine Karlu Martelu,[209] većina ugarskih velikaša izabrala je Andriju, unuka Andrije II i sina kneza sumnjivog legitimiteta.[210][209] Andrija je postao prvi monarh koji je položio zakletvu poštujući slobode Crkve i plemstva prije krunisanja.[211][212] Redovno je sazivao prelate, velikaše i predstavnike plemića na skupštine poznate kao Sabori, koje su počele da se razvijaju u zakonodavno tijelo.[213][209] Do 1300, kada se kraljevina raspala na autonomne pokrajine kojima su vladali moćni plemići (uključujući Matiju Čaka, Ladislava Kana i Amadeja Aba), hrvatski velikaš Pavle Šubić usudio se da pozove sina pokojnog Karla Martela, dvanaestogodišnjeg Karla Roberta, u Ugarsku.[211] Mladi pretedent je marširao iz Hrvatske prema Budimu kada je Andrija III neočekivano preminuo 14. januara 1301. godine.[211]

Posljedice uredi

Smrću Andrije III, muška loza Arpadovića je iščezla i otpočelo je doba bezvlašća.[214][211] Karl Robert je krunisan za kralja sa privremenom krunom, ali je većina velikaša i episkopa odbila da mu dopusti, jer su ga smatrali simbolom pokušaja Svete stolice da kontroliše Ugarsku.[211] Izabrali su za kralja dvanaestogodišnjeg Vaclava od Češke, koji je vodio porijeklo od Bele IV po ženskoj liniji.[215][216] Mladi kralj nije mogao da učvrsti svoj položaj jer su mnogi velikaši, naročito oni koji su držali posjede u južnom dijelu kraljevine, nastavili da podržavaju Karla Roberta. Vaclav je Ugarsku napustio i otišao u Češku sredinom 1304. godine.[217] Nakon što je naslijedio prijesto Bohemije 1305, odrekao se pretenzija na Ugarsku u korist bavarskog vojvode Otona III.[215][217]

Oton, unuk Bele IV, krunisan je za kralja, ali su ga samo Gisingovci i transilvanski Sasi smatrali zakonitim monarhom.[217] U Transilvaniji ga je zarobio Ladislav Kan, koji ga je primorao da napusti Ugarsku.[215] Većina velikaša i prelata izabrala je Karla Roberta za kralja na saboru 10. oktobra 1307. godine.[218] Njega je ostrogonski arhiepiskop krunisao Krunom Svetog Stefana u Stonom Beogradu, kako je to zahtijevalo običajno pravo, 27. avgusta 1310. godine.[218] Tokom naredne decenije pokrenuo je niz vojnih pohoda protiv oligarha kako bi obnovio kraljevsku vlast.[219] Karl Robert je ponovo ujedinio kraljevinu nakon smrti najmoćnijeg velikaša Matije Čaka, što mu je omogućilo da osvoji veliku Čakovu pokrajinu na sjeveroistoku Ugarske 1321. godine.[220][221]

Vidi još uredi

Napomene uredi

  1. ^ Posljednji paganski Kumani su definitivno pokršteni u 16. vijeku, uglavnom prelaskom u protestantizam.
  2. ^ Na primjer, riječi cseresznye („trešnja”), iga („jaram”), kovács („kovač”), ablak („prozor”), patkó („potkovica”) i bálvány („idol”) pozajmljene su iz slovenskih jezika.[19]
  3. ^ Opstala kopija povelje o osnivanju samostana monahinja u Vespremvolđi napisana je na grčkom.[42]
  4. ^ Primjeri su Födémes („pčelar”), Hodász („lovac na dabrove”), Gerencsér („grnčar”) i Taszár („stolar/drvodjelja”).[57]
  5. ^ Olasz je savremena mađarska riječ za Italijane, ali u srednjem vijeku taj izraz je pokrivao i druge narode koji govore romanskim jezikom.[96]

Reference uredi

  1. ^ a b „Történelmi zászlók | Nemzeti Jelképek”. www.nemzetijelkepek.hu (na jeziku: mađarski). Magyar Nemzeti és Történelmi Jelképek. Pristupljeno 10. 9. 2022. 
  2. ^ Kottra 2011, str. 19–21.
  3. ^ „ESZTERGOMRÓL”. IrányEsztergom.hu (na jeziku: mađarski). Pristupljeno 10. 9. 2022. 
  4. ^ Alföldy 2000, str. 4.
  5. ^ Kulcsár, Krisztina (13. 11. 2019). „A magyar nyelv hivatalossá tételéről rendelkező törvény, 1844”. Magyar Nemzeti Levéltár (na jeziku: mađarski). Pristupljeno 5. 12. 2023. 
  6. ^ Hantos 1904.
  7. ^ Russell 1972, str. 25.
  8. ^ Bak 1993, str. 269.
  9. ^ Fukuyama, Francis (6. 2. 2012). „What's Wrong with Hungary?”. The American Interest (na jeziku: engleski). Pristupljeno 5. 12. 2023. 
  10. ^ Kirschbaum 1996, str. 40.
  11. ^ Engel 2001, str. 6.
  12. ^ Makkai 1994, str. 13.
  13. ^ Molnár 2001, str. 14–16.
  14. ^ Spinei 2003, str. 81–82.
  15. ^ Spinei 2003, str. 82.
  16. ^ Sedlar 1994, str. 21.
  17. ^ a b Engel 2001, str. 20.
  18. ^ Spinei 2003, str. 19–22.
  19. ^ Engel 2001, str. 44, 57.
  20. ^ Spiesz, Caplovic & Bolchazy 2006, str. 28.
  21. ^ Spinei 2003, str. 57.
  22. ^ a b Curta 2006, str. 192–193.
  23. ^ a b Berend, Urbańczyk & Wiszewski 2013, str. 402.
  24. ^ Spinei 2003, str. 16.
  25. ^ Nagy 2018, str. 475–476.
  26. ^ Spinei 2003, str. 78–79.
  27. ^ a b v Makkai 1994, str. 16.
  28. ^ Kontler 1999, str. 51.
  29. ^ Engel 2001, str. 26.
  30. ^ Molnár 2001, str. 20.
  31. ^ a b Engel 2001, str. 27.
  32. ^ a b v g Makkai 1994, str. 17.
  33. ^ a b v g Kontler 1999, str. 53.
  34. ^ Kirschbaum 1996, str. 41.
  35. ^ a b Kontler 1999, str. 58.
  36. ^ a b v g Engel 2001, str. 29.
  37. ^ a b Sedlar 1994, str. 207.
  38. ^ a b Spiesz, Caplovic & Bolchazy 2006, str. 29.
  39. ^ Kontler 1999, str. 56.
  40. ^ a b Engel 2001, str. 46.
  41. ^ Kontler 1999, str. 72.
  42. ^ Berend, Urbańczyk & Wiszewski 2013, str. 155, 402.
  43. ^ Curta 2019, str. 597–598.
  44. ^ Engel 2001, str. 38.
  45. ^ Engel 2001, str. 45–46.
  46. ^ a b v Makkai 1994, str. 20.
  47. ^ Bak, Bónis & Sweeney 1999, str. 6: Stephen I:27
  48. ^ Engel 2001, str. 66–69, 74.
  49. ^ a b Engel 2001, str. 68–69.
  50. ^ Rady 2000, str. 19–21.
  51. ^ Engel 2001, str. 69–70.
  52. ^ Engel 2001, str. 70.
  53. ^ a b Weisz 2018, str. 261.
  54. ^ Engel 2001, str. 74.
  55. ^ Engel 2001, str. 68.
  56. ^ a b Makkai 1994, str. 18.
  57. ^ a b v g d đ Engel 2001, str. 59.
  58. ^ Laszlovszky 2018, str. 92.
  59. ^ Makkai 1994, str. 18–19.
  60. ^ Molnár 2001, str. 26.
  61. ^ a b Kontler 1999, str. 59.
  62. ^ Kontler 1999, str. 59–60.
  63. ^ Spiesz, Caplovic & Bolchazy 2006, str. 32.
  64. ^ Engel 2001, str. 31.
  65. ^ a b Curta 2019, str. 596.
  66. ^ Engel 2001, str. 33.
  67. ^ Kontler 1999, str. 61–62.
  68. ^ Kontler 1999, str. 62.
  69. ^ Berend 2001, str. 75, 237.
  70. ^ Bak, Bónis & Sweeney 1999, str. 14: Ladislas II:7
  71. ^ Fine 1991, str. 283–284.
  72. ^ a b v Curta 2006, str. 265.
  73. ^ a b Tanner 2010, str. 14.
  74. ^ Bárány 2012, str. 345.
  75. ^ a b v Goldstein 1999, str. 20.
  76. ^ Kontler 1999, str. 63.
  77. ^ Engel 2001, str. 34.
  78. ^ a b Engel 2001, str. 35.
  79. ^ Sedlar 1994, str. 225–226.
  80. ^ Fine 1991, str. 284.
  81. ^ Curta 2006, str. 266–267.
  82. ^ Curta 2006, str. 267.
  83. ^ a b Goldstein 1999, str. 21.
  84. ^ Engel 2001, str. 36.
  85. ^ Curta 2006, str. 266.
  86. ^ Curta 2006, str. 355.
  87. ^ Makkai 1994, str. 21–22.
  88. ^ Kontler 1999, str. 65.
  89. ^ Berend 2001, str. 75, 111.
  90. ^ a b Nagy 2018, str. 477.
  91. ^ Berend 2001, str. 211.
  92. ^ Engel 2001, str. 64.
  93. ^ Engel 2001, str. 34, 65.
  94. ^ Berend, Urbańczyk & Wiszewski 2013, str. 405.
  95. ^ Curta 2019, str. 604.
  96. ^ a b Engel 2001, str. 60.
  97. ^ Engel 2001, str. 60–61.
  98. ^ a b v Engel 2001, str. 57.
  99. ^ Laszlovszky 2018, str. 85–86.
  100. ^ Laszlovszky 2018, str. 95.
  101. ^ Engel 2001, str. 56.
  102. ^ Laszlovszky 2018, str. 87.
  103. ^ a b v g Kontler 1999, str. 73.
  104. ^ Engel 2001, str. 115–117.
  105. ^ Engel 2001, str. 50.
  106. ^ Frisingensis 1953, str. 67: 1.32/31
  107. ^ Fine 1991, str. 237–238.
  108. ^ a b Engel 2001, str. 51.
  109. ^ Berend 2001, str. 141.
  110. ^ a b Szabados 2022.
  111. ^ a b Engel 2001, str. 61.
  112. ^ Spiesz, Caplovic & Bolchazy 2006, str. 276.
  113. ^ Curta 2006, str. 352–353.
  114. ^ Engel 2001, str. 62.
  115. ^ Laszlovszky 2018, str. 96–98.
  116. ^ Kontler 1999, str. 73–74.
  117. ^ Engel 2001, str. 53.
  118. ^ Kontler 1999, str. 61.
  119. ^ Sedlar 1994, str. 55.
  120. ^ Kontler 1999, str. 74.
  121. ^ Fine 1994, str. 7.
  122. ^ Curta 2006, str. 346.
  123. ^ Molnár 2001, str. 46.
  124. ^ Engel 2001, str. 62–63.
  125. ^ Nagy 2018, str. 478.
  126. ^ Weisz 2018, str. 255, 262–263.
  127. ^ Rady 2000, str. 66.
  128. ^ a b v Kontler 1999, str. 71.
  129. ^ a b Makkai 1994, str. 21.
  130. ^ Berend, Urbańczyk & Wiszewski 2013, str. 404.
  131. ^ Fine 1994, str. 61.
  132. ^ Curta 2006, str. 372.
  133. ^ Engel 2001, str. 89.
  134. ^ a b v Engel 2001, str. 91.
  135. ^ Rady 2000, str. 34.
  136. ^ Berend 2001, str. 21.
  137. ^ Makkai 1994, str. 23.
  138. ^ a b Kontler 1999, str. 76.
  139. ^ Kontler 1999, str. 75.
  140. ^ Engel 2001, str. 94.
  141. ^ Bak, Bónis & Sweeney 1999, str. 35: 1222:31
  142. ^ a b v Kontler 1999, str. 77.
  143. ^ Curta 2019, str. 607.
  144. ^ Berend 2001, str. 121.
  145. ^ Engel 2001, str. 96.
  146. ^ Berend 2001, str. 156–157.
  147. ^ Berend 2001, str. 158–159.
  148. ^ Engel 2001, str. 97.
  149. ^ Engel 2001, str. 89–90.
  150. ^ Curta 2006, str. 387–388, 405–406.
  151. ^ Makkai 1994, str. 25.
  152. ^ Engel 2001, str. 98.
  153. ^ Spinei 2003, str. 301.
  154. ^ a b v Engel 2001, str. 99.
  155. ^ Spinei 2003, str. 308.
  156. ^ Berend 2001, str. 99.
  157. ^ Sedlar 1994, str. 211.
  158. ^ Curta 2006, str. 409–411.
  159. ^ Sedlar 1994, str. 213.
  160. ^ a b Spinei 2003, str. 427.
  161. ^ a b v g Engel 2001, str. 100.
  162. ^ Curta 2006, str. 409.
  163. ^ a b v Spinei 2003, str. 439.
  164. ^ a b Sedlar 1994, str. 214.
  165. ^ Curta 2006, str. 410.
  166. ^ Rady, Veszpremy & Bak 2010, str. 201: ch. 34
  167. ^ Curta 2006, str. 413.
  168. ^ Engel 2001, str. 101–102.
  169. ^ Molnár 2001, str. 34.
  170. ^ a b Laszlovszky & Kubinyi 2018, str. 54.
  171. ^ Engel 2001, str. 103.
  172. ^ Curta 2006, str. 414.
  173. ^ Berend 2001, str. 242–243.
  174. ^ Laszlovszky & Kubinyi 2018, str. 242–243.
  175. ^ Kontler 1999, str. 80.
  176. ^ Engel 2001, str. 104.
  177. ^ a b Kontler 1999, str. 81.
  178. ^ Molnár 2001, str. 38.
  179. ^ Spinei 2003, str. 104–105.
  180. ^ Engel 2001, str. 105.
  181. ^ a b Makkai 1994, str. 33.
  182. ^ Spiesz, Caplovic & Bolchazy 2006, str. 49.
  183. ^ Engel 2001, str. 113.
  184. ^ Engel 2001, str. 272.
  185. ^ Engel 2001, str. 111.
  186. ^ Engel 2001, str. 112.
  187. ^ Engel 2001, str. 112–113.
  188. ^ Spiesz, Caplovic & Bolchazy 2006, str. 34.
  189. ^ Nagy 2018, str. 479–480.
  190. ^ Sedlar 1994, str. 377.
  191. ^ Kontler 1999, str. 81–82.
  192. ^ Fine 1994, str. 171–175.
  193. ^ Engel 2001, str. 106.
  194. ^ Engel 2001, str. 120.
  195. ^ Rady 2000, str. 91–93.
  196. ^ Rady 2000, str. 79, 84, 91–93.
  197. ^ Engel 2001, str. 120–121.
  198. ^ Engel 2001, str. 122.
  199. ^ Engel 2001, str. 121.
  200. ^ Sedlar 1994, str. 276.
  201. ^ Engel 2001, str. 107–108.
  202. ^ Engel 2001, str. 108.
  203. ^ Engel 2001, str. 108–109.
  204. ^ Sedlar 1994, str. 406–407.
  205. ^ a b Engel 2001, str. 109.
  206. ^ Sedlar 1994, str. 219.
  207. ^ Makkai 1994, str. 31.
  208. ^ Sedlar 1994, str. 163.
  209. ^ a b v Engel 2001, str. 110.
  210. ^ Sedlar 1994, str. 33.
  211. ^ a b v g d Kontler 1999, str. 84.
  212. ^ Sedlar 1994, str. 39.
  213. ^ Sedlar 1994, str. 286.
  214. ^ Kirschbaum 1996, str. 45.
  215. ^ a b v Kontler 1999, str. 87.
  216. ^ Spiesz, Caplovic & Bolchazy 2006, str. 50.
  217. ^ a b v Engel 2001, str. 129.
  218. ^ a b Engel 2001, str. 130.
  219. ^ Molnár 2001, str. 43.
  220. ^ Molnár 2001, str. 45.
  221. ^ Kontler 1999, str. 91.

Literatura uredi

Primarna literatura uredi

Sekundarna literatura uredi