Kutriguri su pripadnici huno-prabugarskih plemena koji su u 5. veku i 6. veku živeli u stepama severoistočno od Crnog mora i istočno od reke Don. U ranijem periodu su bili u istočnom delu Hunskog carstva severno od Kavkaza.

Pontik–Kaspijske stepe

Kutriguri su bili turski nomadski konjanici koji su cvetali u pontsko-kaspijskoj stepi u 6. veku nove ere. Istočno od njih su bili slični Utigurima i obe grupe su verovatno bile blisko povezane sa Bugarima.[1] Ratovali su sa Vizantijskim carstvom i Utigurima. Krajem 6. veka apsorbovali su ih panonski Avari pod pritiskom Turaka.

Poreklo uredi

Počeli su da jačaju posle potčinjavanja jednog dela Huno-Prabugara Avarima. Huno-Prabugari koji su ostali pod vladavinom Utigura, prvog Sandilčovog sina, su ostali u istoriji poznati kao Utiguri, a Huno-Prabugari kojima je vladao Kutrigur, a koje su potčinili Avari ostali su zabeleženi u istoriji kao Kutriguri.

Istorija uredi

Kutriguri je pominjao Bar Hebreus (Bar Hebraeus) u 6. veku u kontekstu osvajanja sa Imaon planina (Imaon Mountains). Pominju se i u hronikama, koje je u 12. veku napisao antiohijski patrijarh Mihajlo Sirijac (Michael the Syrian).[2]

Bili su pod uticajem Gokturskih klanova (Göktürks), a u 7. veku su se polako povlačili prema gornjoj Volgi padajući pod razne uticaje i vlast. Od tada su se sve manje pominjali i nestali su sa istorijske pozornice.

Vidi još uredi

Izvori uredi

Reference uredi

  1. ^ Peter Benjamin Golden (1990), „The peoples of the south Russian steppes”. The Cambridge History of Early Inner Asia. Cambridge University Press. str. 256—284. ISBN 9781139054898. doi:10.1017/CHOL9780521243049.011. „Negde oko 463. godine nove ere pokrenuta je serija nomadskih migracija u Unutrašnjoj Aziji... Arheološki i literarni dokazi nam dozvoljavaju da domovinu ovih pridošlica, Ogurskih plemena, smestimo u Zapadni Sibir i kazahstanske stepe... Oguri su bili deo velike turske plemenske grupe poznate u kineskim izvorima kao Tieh-le, koji su se nalazili iu unutrašnjoj Aziji. Fluidnost situacije u stepama ogleda se u našim izvorima, kaleidoskopu raspada i reformisanja plemenskih zajednica. Iako su neki od prethodnika ove važne migracije još uvek nejasni, nema sumnje da su plemena 0ghur sada postala dominantni element u pontsko-kaspijskim stepama. Izraz Ogur je označavao „grupu srodnih plemena, plemensku zajednicu” i ličnosti u njihovim etnonimima: Onogur, Saraghur, itd. Jezik ovih ogurskih plemena, koji je danas opstao samo u Čuvašu, bio je različit od jezika običnog turskog. U 480. nalazimo naše najranije čvrsto obaveštenje o Bugarima („mešoviti“), velikom konglomeratu Ogurskih, Hunskih i drugih elemenata. Pored toga, imamo izveštaje o aktivnostima Kutrigura i Utrigura koji se u našim izvorima pojavljuju pod sopstvenim imenima, kao „Huni“, a možda čak i kao „Bugari“. Njihov precizan odnos sa ovim poslednjim ne može se sa sigurnošću utvrditi, ali sva trojica očigledno potiču iz istog huno-ogurskog miljea.. 
  2. ^ V. Zlatarski, Izvestieto na Mihail Siriйski za preselenieto na bъlgarite. Tom V: Izbrani proizvedeniя, Sofiя, 1972, pp. 52. (Beleška Mihajla Sirijca o migraciji Bugara. Odabrani radovi, knjiga 5, Sofija, 1972, pp. 52)