Knjiga propovjednikova
Knjiga propovjednikova, pored Knjige o Jovu, Priča Solomunovih i Pjesme nad pjesmama, spada u mudrosnu, starozavjetnu, hebrejsku književnost. U hebrejskoj Bibliji (heb. TANAH) ona se stavlja u Spise.
Naziv uredi
Naziv je došao preko Vulgate od grčkog naziva εκκλεσιαστες (Ekklesiastes) kako se ova knjiga nazivala u Septuaginti. To je prevod hebrejske reči Qohelet, participskog oblika ženskog roda jednine imenice qahal u značenju skup, saziv. Može se prevesti kao «onaj koji govori na skupu», što znači da Kohelet nije vlastita imenica, već funkcija.
Autorstvo uredi
Na samom početku autorstvo se pripisuje Solomonu (968. p. n. e. - 928. p. n. e.), kralju Izraela. U pitanju je književni postupak jer se glavnina izraelske mudrosne književnosti tradicionalno pripisivala Solomonu, kao što je Petoknjižje bilo pripisivano Mojsiju, a Psalmi Davidu.
Pretpostavlja se da je knjiga nastala u drugoj polovini III vijeka prije hrišćanske ere.
Kompozicija uredi
U knjizi postoje neočekivani prelazi sa predmeta na predmet. Zbog toga, pored stručnjaka koji smatraju da je Propovjednika napisao jedan autor, postoje i mišljenja da je u pitanju djelo koje je napisalo više autora. Unutrašnja nekoherentnost djela otežava njegovu podijelu na posebne cjeline i izradu plana teksta. Vilfrid Harington je predložio sledeću podjelu:
- Uvod, 1, 1-3
- Prvi dio
- Prolog: Dosada 1, 4-4, 11
- Četiri oblika razočaranja:
- Solomonov život 1, 12-2, 26
- Smrtnost 3
- Pojedinac u društvu 4, 1-5, 8
- Novac 5, 9-6, 12
- Drugi dio
- Prolog: Smijeh 7, 1-7
- Četiri oblika razočaranja:
- Sankcije 7, 8-8, 15
- Ljubav 8, 16-9, 10
- Slučaj 9, 11-11, 6
- Dob
- Epilog 12, 9-14
Razmišljanja Propovjednika o ispraznosti zemaljskih užitaka predstavljaju posljednju etapu u osporavanju tradicionalnog učenja o zemaljskoj nagradi za pravednike. Knjiga propovjednikova u tom smislu slijedi za Knjigom o Jovu i predstavlja dalji razvoj biblijske misli. Tradicionalnom učenju suprotstavljao se život. Bilo je potrebno pronaći rješenje koje sam život neće moći da ospori. Propovjednik dovodi u sumnju ustaljeno mišljenje da pravednik mora da bude srećan. Pravedan čovek može imati sve, pa da opet ne bude zadovoljan. Sa tog aspekta predstavlja drugu stranu slike koja je data u Knjizi o Jovu (čovek može da strada bez krivice). Propovednik se suprotstavlja mišljenju po kojem je smisao ljudskog života u dostizanju i ostvarenju zemaljske sreće. Tvrdeći da su zemaljska radost i sreća isprazni, usmerava učenike prema onostranom, koje slijedi posle božanskog suda.
Vidi još uredi
Literatura uredi
- Sveto pismo, Starog i Novog zavjeta; Đ. Daničić, Vuk Stef. Karadžić; Jugoslovensko biblijsko društvo; Beograd
- Wilfrid Harrington, Uvod u Stari Zavjet, Zagreb, 1987
Spoljašnje veze uredi
