Logor Danica

Сабирни логор Независне Државе Хрватске

Logor Danica je prvi ustaški logor Nezavisne Države Hrvatske. Smješten je 3 km od Koprivnice uz put i prugu Koprivnica - Drnje na prostoru i u objektima fabrike hemijskih proizvoda „Danica“. Osnovan je 15. aprila 1941. i postojao je do 1. septembra 1942. godine.

Logor Danica
Koncentracioni logor
Toranj i zgrada muzeja u spomen–području Danica
Logor Danica na karti NDH
Logor Danica
Koordinate46° 10′ S; 16° 50′ I / 46.16° S; 16.83° I / 46.16; 16.83
Pod kontrolom Nezavisna Država Hrvatska

O logoru uredi

Prema dostupnim podacima u logoru „Danica“ nalazilo se 3.358 logoraša, za koje su utvrđeni lični podaci. Uz 3.095 muškaraca u logoru se nalazila 221 žena i 42 djece. Prema nacionalnoj pripadnosti najviše je bilo Srba i to 2.259, zatim Jevreja 600, Hrvata 434, Muslimana 24, Crnogoraca 12, Roma 10, Slovenaca 9, Mađara 5, Ukrajinaca 2, te po jedan Makedonac, Rumun i Rus.[1]

Prva veća grupa stigla je u logor „Danicu“ 29. aprila 1941. i to 506 pohapšenih Srba sa kotara Grubišno Polje. Njihovo hapšenje izvršeno je po naredbi Eugena Dide Kvaternika, glavnog ravnatelja za red i sigurnost NDH, 26. i 27. aprila 1941. uz pomoć 110 policajaca i ustaša pristiglih iz Zagreba, a pod optužbom da su „četnici“ i da „pripremaju đurđevdanski ustanak“ protiv NDH. Zatočeni Grubišnopoljci su 30. juna 1941. marvenim „G“ vagonima transportovani u kompleks ustaških koncentracionih logora Gospić-Jadovno-Pag.

Blagodareći upravo čestitim majkama i suprugama, 486 naših ljudi iz Grubišnog Polja kod Bjelovara, koji su pobijeni na Jadovnu i u logoru Slana na ostrvu Pagu, obilježena je po prvi put /tek 1957. g./ i kamenom obzidana bezdana Šaranova jama na Velebitu. Bili su to sinovi i muževi, između 16 i 60 godina, koji ni u jami nisu zaboravljeni od dragih majki i vernih supruga. One su im, kao nekada mironosice, prve obišle grob i obeležile ga ovom pločom: „Na ovom mjestu između ostalih iz naše zemlje pobijeno je po ustaškim krvnicima i 486 žrtava iz općine Grubišno Polje 1941. Spomen ploču podiglo je društvo „Napredna žena“.[2] Grubišno Polje 2. VI 1957. ". Ova Spomen ploča razbijena je 1971. godine, nakon toga obnovljena ali opet razbijena 1992. godine. Spomen ploča je obnovljena 26. juna 2010. na inicijativu udruženja „Jadovno 1941."

Među prvim zatočenicima logora Danica, bili su i Srbi i Jevreji pohapšeni na području Zagreba, Pakraca, i Križevaca. Odmah nakon toga stizali su drugi transporti iz Bjelovara, Karlovca, Sarajeva, Tuzle i drugih mjesta.

Na vagonima je obično pisalo „pokvareno voće“. Prema dostupnim podacima u logoru „Danica“ nalazilo se 3.358 logoraša, za koje su utvrđeni lični podaci. Uz 3.095 muškaraca u logoru se nalazila 221 žena i 42 djece. Prema nacionalnoj pripadnosti najviše je bilo Srba i to 2.259, zatim Jevreja 600, Hrvata 434, Muslimana 24, Crnogoraca 12, Roma 10, Slovenaca 9, Mađara 5, Ukrajinaca 2, te po jedan Makedonac, Rumunj i Rus. Na osnovu nekih izvještaja uprave logora, može se zaključiti da je kroz ovaj logor prošlo preko 5000 logoraša.[1]

Krajem maja 1941, uhapšena je grupa jevrejskih omladinaca, njih 168 i prebačena u logor „Danicu“, kako je pisalo „na radnu službu“. Roditeljima je uspjelo spasiti svega trojicu iz „Danice“, dok su preostali ostali u logoru. Početkom jula 1941. prebačeni su svi u logore Gospić, te u Jadovno, a nekolicina i u logor Slana na ostrvu Pagu, odakle ih se u Gospić vratilo samo desetak. U Gospiću su dvojica puštena, a osmoro prebačeno preko logora Jastrebarsko i logora Jasenovac u logor Staru Gradišku. Odatle ih je sedmero uspjelo pobjeći u septembru 1942. u partizane, gdje su poginula četvorica, a kraj rata od cijele grupe dočekala su samo njih trojica. U ovoj grupi bilo je nekoliko članova SKOJ-a. Od 18 Jevreja emigranata uhapšenih u Zagrebu i interniranih u logor „Danicu“, samo su dvojica puštena.[1]

Kroz logor „Danica“ u Koprivnici prošao je veći broj srpskih pravoslavnih sveštenika iz Gornjokarlovačke, Tuzlanske, Pakračke i drugih eparhija, a sa njima i veliki broj pravoslavnih vernika i drugog naroda iz raznih krajeva ove mnogonapaćene zemlje. Tako na primer, čitav konvoj iz „Danice“, sa 250 Srba i dvadesetak sveštenika, sproveden je pod jakom stražom 30. juna 1941. u Gospić, da bi, posle svenoćnog mučenja u gospićkoj kaznionici između 1. i 2. jula, sutradan svi bili izvedeni na Jadovno i bačeni u jame.

Prema dokumentima prvi transport logoraša iz „Danice“ za Gospić upućen je 30. juna 1941. Logoraši u svojim izjavama iz 1942. navode da su zatim upućeni transporti 4., 9., 14., 18., 21. i 24. jula 1941. iz logora „Danica“ u Gospić. Transportovani su gotovo svi Srbi i Jevreji te manji broj Hrvata logoraša. Tako je tada, prema svjedočenju Milana Vuksanovića, uz njega kao Crnogorca, „ostao u logoru u Koprivnici još osam Srba i oko 800 Hrvata“. Istovremeno je RAVSIGUR NDH 8. jula 1941. okružnicom područnim policijskim vlastima naredio da se od svih tzv. „nepoćudnih pravoslavnih i židova“ koji se interniraju zbog interesa javne sigurnosti „nikoga više u koncentracioni logor „Danica“ u Koprivnici“ ne šalju nego ih treba slati u Gospić. Tako se od toga vremena u logor „Danicu“ u načelu prestaju internirati Srbi i Jevreji, a interniraju se isključivo Hrvati.[1]

Što se tiče broja poslanih iz logora „Danica“ u druge logore taj se boj kreće od 2.500 do 3.000, a sam Nikola Herman, zapovjednik logora, javno se u julu 1941. kada je bio smijenjen, u pijanom stanju hvalio da je u Liku poslao 2.500-2.700 Srba. Ako se tome dodaju Jevreji, Hrvati te ostali logoraši, brojka od 5.000 može se smatrati kao najprihvatljivija. Prema istraživanjima Dizdara, od 3.358 logoraša „Danice“ za koje je sam prikupio podatke, stradalo ih je 2.862. Od toga u logoru Jadovno, Gospiću i logoru Slana na ostrvu Pagu stradalo ih je 2.167, od kojih je bilo 1.950 Srba i 170 Jevreja, dok su ostali bili Hrvati, te nekoliko Crnogoraca i pripadnika drugih nacionalnosti.[1]

Način mučenja i zlostavljanja uredi

Logor kraj Koprivnice nalazio se u zgradi fabrike veštačkog gnojiva „Danica“ po čemu je i dobio svoje ime. U njemu je režim bio kao i u ostalim logorima. Zatvorenici su nasilno terani na teške radove, tučeni i zlostavljani na razne načine. Noću su ustaše upadale u barake i mučile zatvorenike. Ubijali su ih bez ikakve krivice, samo zato što su Srbi, a i sam komandant logora Herman ubijao ih je iz revolvera. Hrana je bila slaba, a kako bi nekome porodica donela paket sa hranom, ustaše bi ga, ako su bili raspoloženi primile i pošto bi iz njega uzeli za sebe sve što je najbolje ostatak predavali zatvoreniku. Inače nikome nisu dopuštali približi logoru.

U logoru „Danica“ kraj Koprivnice logornikov sin sedamnaestogodišnji mesarski kalfa Nemec često je uzjahivao konja i besno ga terao među Srbe, obarajući ih, dok bi se on smejao i uz to volovskom žilom mlatio koga bi stigao. Naterivao je jednu grupu mladića zatvorenika između 18-20 godina da stanu u barakama u dva reda i da pred njim onaniraju, a on je za to vreme zajedno sa svojim štabom od 6 ljudi urlao. Ako neki od Srba mladića to nije hteo činiti, tukli su ga čim stignu.[3]

U logoru „Danici“ kod Koprivnice ne samo ustaše već i sam njihov zapovednik Nemec sa svoja dva sina (jedan mu je sin od 17 godina, mesarski kalfa, a drugi od 20 godina trgovački pomoćnik) oduzeše svima sve što su imali srebrnoga, zlatnoga, naliv-pera, zlatne i srebrne satove, sve što god se sijalo, pa čak su i zlatne zube sa kleštima vadili i uzimali. Ako se kome zlatna plomba nije dala lako skinuti, dotični je za to dobijao batine. Meni su uzeli zlatan most koji se klimao pa se dao lako izvaditi“.[4]

U logoru „Danica“ kraj Koprivnice žene koje su doterivane žalile su se sutradan ujutru da su ih ustaše po noći silovale.[5]

U opštini Sokolovac, u srezu Koprivničkom odmah po preuzimanju vlasti ustaše su uhapsile oko 40 Srba pod izgovorom da su četnici i zbog toga opasni za hrvatsku državu. Svi su upućeni u logor „Danica“ kraj Koprivnice i za njihovu sudbinu se ništa ne zna.

Mnogima su govorili da će već narednog dana biti streljani ili ih čak izvodili na streljanje koje nisu izvršili želeći na taj način da ih što više mrcvare. Tako su u zatvoru Danica kod Koprivnice jedne noći izveli oko 40 Srba postrojili ih pred zgradom, napunili prednjim stražarima puške, uperili ih u njih, pa onda ispalili u vis.[6]

Po naređenju logornika Ante Đurića ustaše iz Zrina (Dvor na Uni) su 14. maja 1941. uhapsile 14 viđenijih Srba iz sela Rogulje, oterali ih u Koprivnicu odakle se više nijedan nije vratio.

Početkom maja 1941. godine ustaše iz Španovice, pakračkom srezu, „obilazili su okolna srpska sela, kupili Srbe i odvodili ih u logor u Koprivnici“.

Adam Marin veroučitelj i paroh u Koprivnici, uhapšen je na sam dan proglasa NDH. Među prvima je poslat u tek formirani logor „Danica“ kod Koprivnice. Tu je strašno mučen. Po rečima Ise Pejinovića to je „bio najveći mučenik i stradalnik od svih interniraca“ Zbog strašnih muka gotovo je izgubio lik čoveka. Tako unakažen ubačen je u teretni vagon i upućen u logor u Lici. Tamo nije živ stigao. Umro je usput u vagonu. Ustaše su ga izbacile na otvorenu prugu. Svedok ovog nesretnog i bolnog slučaja, kao i očevidac muka ovog nevinog čoveka je preživeli advokat iz Bejovara dr Milan Omčikus.

U selu Ratkovica, istočno od Nove Gradiške, 16. maja 1941. uhapšeno je 16 srpskih stanovnika. Oni će potom postati logoraši logora Danica u Koprivnici. Većina njih je stradala u logoru Jadovno u Lici, u leto 1941.

Meseca juna 1941. oko 30 ustaša pomognuti domaćim pristalicama pohapsili su sve viđenije Srbe iz Srpskih Moravica, a među njima i starog protojereja i arhijerejskog namesnika Vladimira Dujića, odatle su ih sve poslali pravo u Ogulin, a posle dva dana u logor Danicu kod Koprivnice. U logor su stigli 17. juna i na samom ulazu strašno pretučeni i izmrcvareni. Protu Dujića udario je neki ustaša predmetom po očima, razbio mu naočare koje su ga povredile, uhvatio za bradu iščupavši pramen dlake zajedno sa kožom . Protu je oblila krv, ali ni glasa nije pustio od sebe ovaj stari sveštenik". 30. juna prota je sa još 250 Srba upućen u Gospić gde je sa još nekim sveštenicima, između 1. i 2. juna, strahovito pretučen, i od tada mu se gubi svaki trag.[7]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ a b v g d ČASOPIS ZA SUVREMENU POVIJEST HRVATSKE/ ZDRAVKO DIZDAR: Ljudski gubici logora „Danica“ kraj Koprivnice 1941.942.
  2. ^ Milan Bastašić: Bilogora i Grubišno Polje 1941—1991, (2007)
  3. ^ Stranjaković 1991, str. 201.
  4. ^ Najveći zločini sadašnjice : (patnje i stradanje srpskog naroda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1941-1945), Dr. Dragoslav Stranjaković, Gornji Milanovac Dečje novine (1991). str. 108-109
  5. ^ Stranjaković 1991, str. 228.
  6. ^ Najveći zločini sadašnjice : (patnje i stradanje srpskog naroda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1941-1945), Dr. Dragoslav Stranjaković, Gornji Milanovac Dečje novine (1991). str. 194
  7. ^ Stranjaković 1991, str. 156.

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi