Logor Crveni krst u Nišu

логор и непокретно културно добро у Нишавском управном округу, Србија

Logor Crveni krst u Nišu, koncentracioni logor Crveni Krst (nem. Anhalter Lager des Nisch или Lager Nich), danas Memorijalni kompleks „12. februar”, bio je jedan od koncentracionih logora koje su širom Srbije osnovale Nemačke okupacione snage 1941. godine, prvo kao privremeni logor za smeštaj ratnih zarobljenika jugoslovenske kraljevske vojske. Od aprila do 22. juna 1941. godine, u vreme nemačko-sovjetskog rata, postaje logor političkih krivica i ratnih zarobljenika. sa namenom: smeštaj ratnih zarobljenika, Jevreja i konfiniranje nacionalista, među koje su spadali: predratni pripadnici demokratskih partija, kao nosioci antinemačke politike, članovi četničkih udruženja, sveštenici, kao narodne vođe još iz doba Topličkog ustanka 1917, aktivni kraljevski oficiri, koji su organizovali prve nepredate vojne odrede, sledbenici 27. marta, anglofili, pripadnici masonske lože, rotari klubova i drugi. Septembar 1941. pošto u njemu više nije bilo ratnih zarobljenika (zaštićenih Ženevskom i Haškoj konvencijom o postupanju sa zarobljenicima) logor zvanično postaje koncentracioni logor.[a]

Logor Crveni krst u Nišu
Koncentracioni logor
Područje logora Crveni krst u Nišu.
Logor Crveni krst u Nišu na karti Područja Vojnog zapovjednika u Srbiji
Logor Crveni krst u Nišu
Koordinate43° 19′ 50″ S; 21° 53′ 15″ I / 43.330556° S; 21.8875° I / 43.330556; 21.8875
MestoNiš
Pod kontrolomNacistička Nemačka
KomandantSS kapetan Hajnrih Brant
Postojaoapril 1941—14. septembra 1944.
Broj zatvorenika30.000
Broj žrtava10.000 (5.000-12.000)

Logor, koji je danas muzej nalazi se u zgradama srpske vojske koje su do okupacije služile kao vojni magacin, u industrijskoj zoni grada Niša. Njime su upravljali Nemci tokom Drugog svetskog rata. Logor je bio smešten u neposrednoj blizini železničke stanice „Crveni krst“ u Nišu (po kojoj je i dobio najčešće korišćen naziv, Logor Crveni krst).

Logor je formirao šef Gestapoa u Nišu SS kapetana Hajnrih Brant (Heinrih Brandt), koji je neposredno bio potčinjen zapovedniku SIPO i SD, pukovniku Šeferu.

Prema podacima posleratne Zemaljske komisije za utvrđivanje ratne štete, kroz logor je za vreme okupacije prošlo oko 30.000 zatvorenika, a 10.000 logoraša i zatvorenika iz drugih zatvora u gradu streljano je na Bubnju kod Niša.[1] Tačan broj streljanih nije bilo moguće utvrditi pošto su nacisti uništili tragove zločina.

U logoru Crveni krst u Nišu je organizovano prvo uspešno bekstvo iz nacističkog logora.[2]

Status uredi

Kompleks nekadašnjeg koncentracionog logora „Crveni krst“ u Nišu utvrđen je za spomenik kulture od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju odlukom Izvršnog veća SR Srbije iz 1979. godine („Službeni glasnik SR Srbije“, br. 14/79). U Centralni registar nepokretnih kulturnih dobara upisan je pod rednim brojem SK 240.

Istorija uredi

Prvi susret sa nacistima, Niš, kao središte moravske divizije, doživeo je 8. aprila 1941. godine, u bombardovanju koje je razorilo grad. Nemci su 9. aprila 1941. godine ušli u grad i uspostavili svoju upravu.

Preduslovi koji su vladali na početku okupacije Srbije uredi

Po ulasku u Jugoslaviju Nemci su organizaciju vojnoupravnog okupacionog sistema u niškom okrugu započeli 28. aprila 1941. godine, kada je Naredbom broj 1 tadašnji vojno-upravni komandant za Srbiju naredio da se u većim mestima formiraju nemačke vojne feldkomandanture, koje su bile potčinjene neposredno njemu. Prema toj Naredbi, u Nišu je formirana Feldkomandantura 809 Niš, koja je obuhvatala teritoriju nekadašnje niške administrativne oblasti (koja je nosila naziv Oblasna vojno-upravna komanda). Ova komanda je vojnu, upravnu, privrednu i političku nadležnost imala nad nekadašnjim okruzima: Leskovac, Niš, Kruševac, Zaječar i Kosovska Mitrovica.[3]

Ubrzo je sledila i naredba Hitler i Musolini da se veliki broj koncentracionih logora (logora smrti), ili tačnije rečeno čitav sistem logora osnuje u porobljenim delovima Evrope. Tako su nastali i brojni logori širom Srbije, pa i ovaj u Nišu. Nacistički koncentracioni logori na području Srbije formirani su već aprila 1941. nakon sloma Jugoslavije, a mnogo pre nemačkog napada na Sovjetski Savez, s obzirom da je pokret otpora protiv okupatora nastavio da deluje i posle 17. aprila 1941. godine i sve više jačao.[4]

Faze u transformaciji koncentracionog logora uredi

Zvanično, Logor Crveni krst je formiran 9. aprila 1941. sa namenom — privremeni smeštaj ratnih zarobljenika jugoslovenske kraljevske vojske.[5]

Privremeni logor za oficire, podoficire i redove vojske Kraljevine Jugoslavije i konfiniranje nacionalista

Ovaj logor se nalazio se u magacinskoj zgradi Konjičke kasarne, u kojoj će se kasnije nalaziti koncentracioni logor Niš „Crveni krst” – „Amhalter Lager des Nisch”. Za logor je korišćena pored magacinske i zgrada Konjičke kasarne. Zbog ogromnog broja zarobljenika u dvorištu konjičke kasarne bili su podignuti i šatori.

 
Grupa ratnih zarobljenika, na lečenju, premeštena iz logora Crveni krst u dvorištu hirurškog odeljenja Vojne bolnice u Nišu pod budnim okom nemačkog stražara

Prema ratnom dnevniku 11. nemačke oklopne divizije za 10. i 12. april 1941, u Nišu je do tada prikupljeno tri i po hiljade vojnika i oko šezdeset oficira. U izveštaju Komande pozadine 11. armijskog korpusa od 27. aprila 1941. stoji da se u Nišu u prihvatnom logoru nalazi četiri i po hiljade ratnih zarobljenika.[6] Posle 28. aprila u Nišu je prikupljeno sto devedeset sedam oficira i tri hiljade šesto trideset tri podoficira i vojnika. Oni su početkom juna deportovani u nemačke, a dobar broj i u italijanske zarobljeničke logore.[7] Prema nemačkim izvorima, na slobodu su pušteni Makedonci (kao Bugari), Hrvati i pripadnici manjina.[8]

Od aprila do 22. juna 1941. godine, u vreme nemačko-sovjetskog rata, logor je imao i namenu za konfiniranje nacionalista, među koje su spadali: predratni pripadnici demokratskih partija, kao nosioci antinemačke politike, članovi četničkih udruženja, sveštenici, kao narodne vođe još iz doba Topličkog ustanka 1917, aktivni kraljevski oficiri, koji su organizovali prve nepredate vojne odrede, sledbenici 27. marta, anglofili, pripadnici masonske lože, rotari klubova i drugi. Do kraja oktobra 1941. godine u logoru je bilo oko 600 ljudi.[9]

Kada su sabirni logori za ratne zarobljenike prestali da funkcionišu 1. jula 1941. godine, logori u Kragujevcu i Nišu bili priključeni nemačkoj komandi u Rumuniji, a logor u Beogradu je 15. jula stavljen na raspolaganje vojnoupravnom komandantu Generalnog guvermana u Poljskoj.[10] U to vreme nije više bilo ratnih zarobljenika u Nišu, osim onih koje su Nemci zbog bolesti ostavili na lečenju, o čemu je sačuvana i jedna fotografija ispred hirurškog odeljenja u Vojnoj bolnici.

Logor za neprijatelje Rajha

Od juna 1941. godine, logor je za neprijatelje Rajha imao funkciju zatvora, koji je zvanično obrazovan sredinom juna 1941. od strane SS kapetana Hajnriha Branta (Heinrih Brandt), koji je vršio dužnost šefa niškog Gestapoa i oficira za vezu sa glavnim stanom u Beogradu, u kome je i neposredno bio potčinjen zapovedniku SIPO i SD, pukovniku Šeferu. Logor se nezvanično nalazio pod zapovedništvom nem. Aussenkommando Nisch, a direktno pod komandom službe nem. Befehlshaber und des SD (BdS), i njegovog drugog odeljenja, koje je bilo na početku Drugog svetskog rata zaduženo za osnivanje logorske mreže širom okupirane Srbije.[11][12]

Na osnovu sačuvane dokumentacije, budući nacistički koncentracioni logor na Crvenom krstu bio je u funkciji zatvora za sve protivnike Trećeg rajha i da su Nemci među prvim zatočenicima doveli predratne pripadnike demokratskih partija, kao nosioce antinemačke politike, sveštenike kao narodne vođe još iz doba Topličkog ustanka 1917, sledbenike 27. marta, anglofile, pripadnike masonske lože, rotari klubova, ali i pripadnike četničkog pokreta.[13]

Osnivanje koncentracionog logora u Nišu uredi

Koncentracioni logor Niš, (nem. Anhaltеlager Nisch - „Прихватни логор Ниш”), osnovan je septembra 1941. godine u magacinskoj zgradi konjičkog puka „Miloš Obilić” u Nišu, nakon što je istog meseca ograđen bodljikavom žicom i zaštićen sa 4 drvene stražarske kule.[5] Kako se kasarna nalazila nedaleko od železničke stanice Crveni krst i sam logor nezvanično po njoj nazvan je Logor na Crvenom krstu.[14]

Logor je, u svom sastavu imao i stratište na Bubnju, na kome je vršeno streljanje logoraša.[15] Bubanj je pre rata korišćen kao poligon na kome je vojska Kraljevine Jugoslavije izvodila bojeva gađanja. Dogradnjom baraka pretvoren je u strelište na kome su streljani logoraši iz Logora Crveni krst i drugih zatvora, na širem prostoru Niša. Logoraši su streljani utorkom i petkom, a zakopavani u grobne jame koje su išle u cik-cak.[11]

Logor na Crvenom krstu, tokom rata se brzo praznio, ali i neprekidno punio novim zatvorenicima. Oni koji nisu streljani na brdu Bubanj, masovno su prevoženi u logore širom Evrope (Nemačku, Austriju i Norvešku). U tim logorima mnogi logoraši su okončali svoje živote. Put u internaciju iz Logora na Crvenom krstu uglavnom je išao preko Banjičkog logora u Beogradu, Sajmišta ili direktno.[11]

Do kraja marta 1942. godine, zatvorenici širom okupirane Srbije, pa i u Logoru na Crvenom krstu, bili su pod uticajem nemačke milosti ili nemilosti. Tako je do stupanja na snagu naređenja o početku interniranja živote u raznim odmazdama izgubio veliki broj žitelja Srbije. Poslednje nedelje aprila 1942. godine sledilo je uputstvo da se započne sa prvim internacijama četničko-partizanskih ustaničkih krivaca u nemačke radne-koncentracione logore.[11]

Komandanti logora uredi

Komandanti logora Crveni krst od 1941. do 1944.
Čin i ime Fotografija Kraća biografija
SS-kapetan Hajnrih Brant  
  • Rođen 27. avgusta 1908. u Brekvedu (Nemačka)
  • Osnivač niškog koncentracionog logora i prvi šef niškog Gestapoa
  • Kasnije šef odseka za borbu protiv četničkog pokreta Draže Mihailovića u Beogradu.
  • Odgovoran je za masovne zločine prema Mihailovićevim ljudima u okupiranoj Srbiji (1941—1944).
  • Nije izručen jugoslovenskim vlastima.
  • Posle rata radio kao islednik u policiji u Salcburgu.
SS- kapetan Erih Vineke
  • Drugi šef niškog Gestapoa od marta 1942. do povlačenja iz grada
  • Drugi komandant logora - veliki zločinac.
  • Oslobođen na procesu protiv nemačkih funkcionera u Hanoveru.
  • Posle rata radio kao advokat u Nemačkoj
SS-narednik Verner Šulc
 
  • Treći i najozloglašeniji komandant logora, zvani „Motkar“.

Prestanak rada logora Crveni krst uredi

Početkom septembra 1944. bilo je sasvim izvesno da Nemci neće moći da izdrže snažan pritisak oslobodilaca na grad Niš, koji je rastao iz dana u dan. Štab divizije „Princ Eugen“ planirao je nov raspored svojih snaga i prenošenje svog komandnog mesta iz Niša u Kruševac. Tako je u sklopu tih priprema naređeno i rasformiravanje logora.

Neposredno pre rasformiravanja logora i odlaska Gestapoa iz Niša, 14. septembra 1944. godine, streljana je poslednja grupa logoraša, na severnoj strani logorskog kruga (gde su se nalazili veliki krateri, iskopani eksplozijom avionske bombe). Najverovatnije je to bila grupa onih koji su na Bubnju uništavali tragove nacističkog zločina i koji su za to vreme čuvani i hranjeni u niškom koncentracionom logoru, odakle su ih nacisti svakog dana odvozili kamionima na rad.[16]

Datum (14. septembra 1944. godine), kada su poslednji logoraši (10 žena i 26 muškaraca, među kojima su bili i braća Radman, zatvorski lekari) u podne izvedeni iz kruga i upućeni ka gradskom polju, a potom sa stražarskih kula poubijani, smatra se i datumom kada je zvanično logor prestao da funkcioniše. [16]

Po završetku Drugog svetskog rata, Narodnooslobodilački odbor vršio je iskopavanja i ekshumirao ukupno 36 leševa streljanih u krugu logora, 14. septembra 1944. godine. Među ubijenima bilo je prema izveštaju gradske komisije, 36 iskopanih leševa (10 žena i 26 muškaraca).[17]

Vojnici, podoficiri i oficiri koji su obezbeđivali koncentracioni logor ili se u njemu nalazili kao policijski personal, svrstani su po njegovom rasformiranju u sastav SS jedinica. Komandant logora i šef niškog Gestapoa Erih Vineke dodeljen je štabu 13. SS puka, koji je pritom bio deo borbene grupe „Vigand“, kao isledni oficir, s obzirom da je u civilstvu bio pravnik. Isti je bio slučaj i sa brojnim niškim folksdojčerima. Svi su se priključili nemačkim snagama i kasnije se s njima povlačili iz Srbije.[18]

Po oslobođenju Niša, 14. oktobra 1944. godine, prvi stanovnici bili su Sovjetski vazduhoplovci koji su se smestili u zgradama nekadašnjeg nacističkog koncentracionog logora na Crvenom krstu, kako bi bili što bliže niškom vojnom aerodromu.

Izgled uredi

Logorski kompleks se prostirao na 1,40 hektara, a sastojao se od glavne zgrade zatvora, dvorišta, tri pomoćne zgrade, četiri stražarske kućice, dve kule osmatračnice i dva tornja. Dvorište je imalo oblik pravilnog četvorougaonika, podeljenog na dva dela. Manji, koji se nalazio neposredno pored zgrade, za šetalište, i veći za zborište zatvorenika.

Kompleks je bio ograđen logorskom žicom koja je usled prvih radova na logoru pojačana i bio je dobro osvetljen.

Ovakav izgled logor je imao sve do bekstva logoraša 1942. godine, kad su uvedene dodatne mere predostrožnosti. Na prozore u prizemlju stavljene su gvozdene rešetke, na sva vrata stavljene su gvozdene poluge, a na dva ugla ograde napravljene su po dve kule (osmatračnice). Aprila meseca 1942. godine u potkrovlju zgrade izgrađeno je 19 samica koje su obeležene brojevima. Dve od njih dvadeset, po betonskom podu imale su i razapetu bodljikavu žicu.[19]

Glavna zgrada uredi

 
Jedne od velikih soba u prizemlju glavne zgrade

Glavna zgrada logora, koja je izgrađena 1930. godine do početka rata služila je kao vojni magacin. Nemci su u septembru 1941. zgradu prezidali i prilagodili za smeštaj logoraša.

Glavna zgrada logora pravougaonog je oblika sa prizemljem, spratom i potkrovljem.

Prizemlje

U prizemlju su bile četiri velike i dva male sobe. Velike sobe obeležene su brojevima 11, 12, 13 i 14 i služile su za smeštaj zatvorenika, dok su manje sobe bez brojnih oznaka. Jedna od soba korišćena je za saslušanja i mučenja logoraša, a druga je bila namenjena komandiru straže.

Prvi sprat

Na prvom spratu nalazile su se sledeće prostorije: ambulanta, berbernica za nemačke vojnike i sobe numerisane brojevima: 3, 4, 5, 6, 7, 8 i 9.

Potkrovlje

U potkrovlju sa fasadne strane, koja gleda na apel plac, bilo je 20 samica obeleženih brojevima od 1. do 20.

Dvorište uredi

 
Dvorište logora, sa apel placom, pomoćnim zgradama, žičanom ogradom i stražarskom kulom

Dvorište logora je kvadratnog oblika i podeljeno je na dva dela. Manji deo iza zgrade, prema istoku, koji je služio kao „šetalište”, a veći deo kao apel plac, gde su se zatvorenici svakog jutra i večeri postrojavali radi prozivke i prebrojavanja.

Povremeno su zatvorenike puštali u šetnju logorskim dvorištem, s tim što nisu smeli razgovarati, i morali su da se kreću sa rukama na leđima i pognute glave u određenom krugu.

Dvorište je bilo osvetljeno električnim svetlom, sa nekoliko reflektora velike snage i ograđeno dvostrukim redom bodljikave žice. Unutrašnja ograda logora bila je udaljena dva metra od spoljne i nešto niža, a unutrašnjost između žičanih ograda bila je ispunjena koturima bodljikave žice.

Žičana ograda razdvajala je logor od kasarne nemačkih, a od januara 1942. godine i bugarskih vojnika, koji su imali zadatak da motre i eventualno priteknu u pomoć logorskoj straži u slučaju potrebe.

Pomoćne zgrade uredi

Logorska kuhinja u dvorištu, do bekstva logoraša, bila je nehigijenska kao i kupatilo, a posle organizovanog bekstva, 12. februara 1942. godine, izgrađeni su i sada postojeći objekti, ali bez temelja, koji su služili za potrebe logora.

Stražarska mesta uredi

Logor je imao dva stalna stražarska mesta i i dve kule osmatračnice:

Jedno sa leve strane glavnog ulaza, a drugo na suprotnoj strani u neposrednoj blizini sobe 12. Stražarska mesta su za vreme „šetnje” logoraša udvostručavana. Na dvema kulama bila su dva stražara sa mitraljezima, danonoćno dežurna. Kule su bile snabdevene i reflektorima.

 
Infrastruktura logora Crveni krst

Kategorije zatvorenika uredi

U logor su slati ne samo Jevreji, komunisti i učesnici narodnooslobodilačkog pokreta (partizani i četnici) nego i oni koje su zahvatili talasi bezbrojnih racija i hapšenja talaca u Nišu i okolini. Svi su oni slati sa stereotipnim obrazloženjem „kao opasni po javnu bezbednost, red i mir u zemlji", s tim da u logoru ostanu do daljeg naređenja.

Prema zatvorenicima u logoru nije jednako postupano. Postojale su kategorije unutar kojih su pripadnici različito tretirani.[20]

Kategorije zatvorenika u logoru Crveni krst
Kategorija Karakteristike
Taoci Taoci su služili za streljanje u slučaju odmazde. Za jednog ubijenog okupatorskog vojnika streljano je 100, a za jednog ranjenog 50. Među taocima su, u više navrata, dovođeni i ugledni građani ili „cvet niške čaršije”.[21]
Druga kategorija U početku do potpunog istrebljenja ovu kategoriju činili su Jevreji, koji su u logor dovedeni radi psihičkog i fizičkog uništenja kao „niža” nearijevska rasa.[22] Oni su se u logoru zadržavali privremeno, do dalje deportacije ili češće, masovnog streljanja na Bubnju.

Za vreme boravka u logoru Jevreji su obavljali razne poslove, i bili određivani za kopanje zajedničkih grobnica na Bubnju. Na ovom poslu su ih, posle uništenja jevrejske zajednice u Nišu, zamenili Romi.[b]

Treća kategorija Ovu grupu činili su zatvorena lica uhapšena pod sumnjom da pripadaju ili sarađuju sa Narodnooslobodilačkim (partizanskim) pokretom (NOP) i njihovim vojnim jedinicama. Iz ove kategorije uzimani su zatvorenici radi streljanja zbog odmazde ili izdvajali kontingenti za internaciju u Nemačku ili Norvešku.

Zarobljeni partizani bili su pod danonoćnom strogom prismotrom stražara i, po pravilu, streljani prilikom prvih masovnih egzekucija.[23]

Četvta kategorija Zatvorenici koji su činili ovu grupu hapšeni si i dovođeni u logor pod optužbom da pripadaju ili sarađuju sa ravnogorskim pokretom i četnicima pod komandom ratnog ministra vojnog armijskog generala Dragoljuba Draže Mihailovića, odnosno vojskom Kraljevine Jugoslavije koja se nalazila u porobljenoj otadžbini (JVUO).[24]
Peta kategorija (stranci) Ovu grupu činili su stranci iz Poljske, Francuske, Grčke i drugih zemalja za koje se nije znalo odakle su i zbog čega dovedeni, pripadnici pokreta otpora, zarobljeni saveznički piloti i avijatičari, članovi engleskih vojnih misija, zarobljeni crvenoarmejci, predratni jugoslovenski podanici koji su pomagali pokret otpora i Jevreji-emigranti. Tokom 1943. i 1944. godine među njima je bilo i manjih grupa Engleza i Rusa koji su zarobljeni posle vazdušnih borbi. Ova kategorija zatvorenika bila je najmalobrojnija i oni nisu streljani, jer su prema njima Nemci poštovali Ženevsku i Hašku konvenciju o postupku prema ratnim zarobljenicima.[25]

Međutim, okupatori i kvislinzi malo su vodili računa o preciznom razvrstavanju zatvorenika, pa se često događalo da su streljali lica ne samo iz prve i druge nego i treće ili četvrte kategorije.

Logorski lekari — zatočenici logora uredi

 
Lična dokumenta Darka Radmana

Prvi logorski lekar bio je Velizar Pijade. Tu dužnost obavljao je do 13. februara 1943. godine kada je odveden iz logora i streljan na Bubnju sa preostalim Jevrejima. Od njega je dužnost preuzeo dr Radivoje Savić, i istu obavljao sve do interniranja u Dahau, septembra 1943. godine. Sledeći lekar (koga je pre interniranja u Nemačku obučio dr Radivoje Savić), bio je dr Dragutin Jović, lekar iz Soko Banje koji je doveden u logor 1943. godine. Na ovoj dužnosti ostao je do 19. decembra 1943. kada je i on interniran u Nemačku. Kako od decembra 1943. u logoru više nije bilo lekara, brigu o zdravlju logoraša vodio je student medicine Darko Radman, kome je u ovom poslu pomagao njegov brat Slobodan, takođe student Medicinskog fakulteta u Beogradu. Njih dvojica bili su poslednji koji su obavljali poslove logorskih lekara, do streljanja u krugu logora, poslednje grupe od 36 logoraša (10 žena i 26 muškaraca, među kojima su bili i braća Radman) i njegovog napuštanja i zatvaranja 14. septembra 1944. godine.[26]

Putevi zatvorenika iz logora uredi

Zbog prevelikog broja ljudi u logoru, Nemci su organizovali redovna pražnjenja. Zatvorenike su razvrstavali po kategorijama. Prvu kategoriju činili su zatvorenici osuđeni na smrtnu kaznu, u drugoj su bili krivci za internaciju, u trećoj oni za koje nema dovoljno dokaza i u četvrtoj oni koje treba pustiti.[27]

Na slobodu iz logora su uglavnom puštani oni koji su okarakterisani kao teški bolesnici, a uz intervenciju svojih prijatelja na funkcijama. To je bio npr. slučaj Miloša Simića, učitelja, koji je oslobođen pred februarsko bekstvo 1942. godine.[28]

Pred internacije iz niškog logora, zatvorenicima su bili obezbeđeni paketi sa osnovnim stvarima za put. Pakete su uglavnom spremale porodice logoraša, koje je obaveštavalo društvo Crvenog krsta. Internirci su transportovani u zatvorenim vagonima,[29] i smeštani u sabirne logore na Sajmištu ili Banjici, a zatim su odvođeni dalje za Austriju. Put do Mauthauzena trajao je, prema sećanju preživelih, između četiri i sedam dana.[30]

Pregled transporata bivših logoraša Crvenog krsta u Mauthauzen iz Beograda.[v]
Broj transporta Datumi transporta Broj transportovanih
zatvorenika
I transport
septembar 1942.
45
II transport
januar 1943.
10
III transport
6. april 1943.
298
IV transport
15. april 1943.
303
V transport
maj 1943.
2
VI transport
avgust 1944.
176

Žrtve uredi

 
Streljanja u Jajincima vojno-političkih krivaca (pripadnika i pristalica partizanskog i četničkog pokreta), Jevreja, Roma, taoca i ostalih, prvenstveno zatočenika iz Logora Crveni krst i niškog Kaznenog zavoda.

Prvo masovno streljanje 700 logoraša i zatvorenika trebalo je da bude izvršeno u periodu od 16. do 20. februara 1942. godine, po naređenju nemačkog generala Paula Badera koji je u svom desetodnevnom izveštaju od 10. februara naredio da se za odmazdu u logorima širom Srbije strelja 3.484 lica.[g]

Prema nepotpunim podacima smatra se da je oko 30.000 ljudi prošlo kroz ovaj logor, od kojih je oko 10.000 (procena se kreće od 5.000 do 12.000) ubijeno na lokaciji Bubanj.[31] Prema pouzdanim podacima, do sada je utvrđeno 3.550 imena streljanih, do 14. septembra 1944. godine.[32]

Tačan broj streljanih nije mogao biti utvrđen zbog nedostatka validne dokumentacije i činjenice da su Nemci uništavali posmrtne ostatke, jer su pretpostavljali da će po završetku rata doći do prekopavanja bubanjske rake i prebrojavanja leševa onih koje su streljali. Zato su Nemci, kako bi prikrili svoje zločinačko delo, vršili paljenje posmrtnih ostataka streljanih na Bubnju. Za ovu aktivnost u julu 1944. godine Nemci su angažovali italijanske zarobljenike.

Veliki deo zatočenika prebačen je u logor Sajmište ili druge logore širom Evrope. Žrtve logora su bili simpatizeri pokreta otpora, komunisti, Jevreji i Romi. Više od 300 srpskih Roma je ubijeno u kampu.[33]

Logor je radio od septembra 1941. do 14. septembra 1944., kada su Saveznici oslobodili Niš.[17]

Bekstva logoraša uredi

Bekstvo od 12. februara 1942. godine

Posle sve veće torture i streljanja logoraša sledilo je bekstvo 105 zatvorenika 12. februara 1942. godine.[32] Organizovano bekstvo logoraša u Nišu bio je jedinstveni događaj u porobljenoj Evropi.

Feldkomandant u Nišu, uz saglasnost vojnoupravnog komandanta Srbije, naredio je da se za 11 ubijenih stražara u znak odmazde prvo streljaju zatvorenici iz logora i iz zatvora, Nekoliko dana kasnije, 17. februara, iz kaznenog zavoda streljano je 584 zatvorenika, zatim svi Jevreji muškarci i jedan broj Cigana. Tako je tada u Nišu streljano ukupno 850 lica. U logoru je ostalo samo oko 150 zatvorenika.[34]

Do bekstva logor je bio opasan bodljikavom žicom, a posle bekstva je ceo kompleks preventivno ograđen visokim zidom.

Deo stalne izložbene postavke (od 2013) u Memorijalnom kompleksu 12. februar; o bekstvu logoraša iz logora 12. februara 1942.
Bekstvo od 2. decembra 1942. godine

Bekstvo šest zatvorenika odigralo se 2. decembra 1942. godine. Inicijativa za bekstvo potekla je septembra 1942. godine od zarobljenih partizanki u ženskoj sobi i nekoliko partizana iz muških grupnih soba. U organizovanje bekstva bile su uključene: Nada Tomić, student tehnike iz Niša, partijski radnik, organizator rada napredne omladine u Nišu i Leskovcu, borac Jablaničkog NOP odreda, Milka Protić Lina, student filozofije, borac Vidojevačke čete Topličkog NOP odreda, Jelisaveta Andrejević Aneta, borac Pasjačke čete i kurir istog odreda; Danica Jovović, iz Balčaka, učenica Domaćičke učiteljske škole u Prokuplju i borac iste čete.[35]

 
Nada Tomić, jedan od organizatora bekstva iz Logora, 2. decembra 1942.

U vreme apela oko 16 časova (2. decembra 1942. godine) kada su neke logorašice završavale poslove u logorskom krugu i odlazile u sobu, nastala je jurnjava u dvorištu, pucnjava i alarmni zvižduk pištaljke za logorsku stražu. Dok se napolju pucalo, drugi nemački stražari su upadali u sobe i proveravali brojno stanje logoraša. Te večeri, koristeći izlazak u logorski krug, pošlo je za rukom Nadi Tomić, Milki Protić i Vladimiru Jovanoviću da pobegnu. Bodljikava žica na mestu njihovog proboja bila je isečena. Ostali zatvorenici su kasnije jasno videli otvor kroz isečenu žicu u severozapadnom delu kruga, iza kupatila i konjušnice.

Bekstvo iz logora, gubici na frontovima i neugasivi otpor porobljenog naroda izazivali su sve veći bes fašista, i sledećih meseci nastupile su nove odmazde koje su se nizale jedna za drugom.

Memorijalni kompleks „12. februar” uredi

 
Tadašnji ulaz u logor
 
Memorijalni kompleks „12. februar” - deo

Po završetku Drugog svetskog rata prikupljen je obiman materijal o logoru i njegovim logorašima, koji obuhvata dokumenta, isprave, pisma, oružje, lične predmete i fotografije. U zgradi logora, koja je sačuvala autentičan izgled, na 25-godišnjicu proboja i bekstva logoraša 12. februara 1967. godine, otvorena je prva postavka.

Zgrada logora je 1969. pretvorena u Memorijalni kompleks „12. februar“ kojim su rukovodili u narednom periodu saradnik Narodnog muzeja Branko Nožica i, nakon njega, kustos istoričar Zoran Milentijević. Tada je formirana postavka predmeta i ličnih predmeta zatočenika logora koja je neznatno menjana sve do 2011. godine, kada su započete pripreme za obeležavanje 70 godina bekstva iz logora (1942—2012).

Konzervatorsko-restauratorski radovi izvedeni su 1979. godine. S obzirom da se zgrada Logora nalazi u kompleksu vojnih objekata u severnoj industrijskoj zoni grada, prilikom bombardovanja, za vreme NATO agresije Jugoslavije marta 1999, direktnim raketiranjem uništeno je nekoliko vojnih objekata i naneta velika šteta logorskom kompleksu, koji na svu sreću nije bio izložen direktnom napadu. Zbog snažne i bliske eksplozije, prizemne zgrade depoa su znatno oštećene. Probijeni su krovovi, uništen crep, tako da su predmeti, koji već ranije nisu bili dislocirani u druge prostore, i direktno bili izloženi padavinama (kiša, sneg), i mogućnosti velikih oštećenja.[36]

Nakon prestanka bombardovanja konstatovana su oštećenja i izvršena sanacija i popravka zgrade, a deo depoa izmešten je privremeno na druge lokacije.

Tokom 2004. godine, izvršena je jedna od sanacija muzeja, da bi međutim tokom 2006. muzej bio vandalizovan grafitima.[37] Kako bi se popravilo ovo stanje, logor na Crvenom krstu je 2007. godine dobio projekat arhitekte Sime Gušića za sređivanje celokupnog kompleksa odobren od strane Republičkog zavoda za zaštitu spomenika. Njegovoj realizaciji pristupilo se postepeno, iz godine u godinu sprovodeći onaj deo projekta za koji je bilo mogućnosti. Tako se od novembra 2011. započelo sa revitalizacijom fasade zgrade logora i njenog krova,[38] a godinu dana kasnije, pod stručnim nadzorom Zavoda za zaštitu spomenika ojačani su zidovi prema kasarni Stevan Sinđelić i revitalizovane dve betonske osmatračnice.[39] Tokom 2013. napravljen je asfaltni prilazni put logoru[40] i posađeno četinarsko zelenilo duž memorijalne staze.

Prva faza nove postavke, čiji su autori Nebojša Ozimić i Ivana Gruden, otvorena je 12. aprila 2013. Postavku je otvorio predsednik Skupštine Grada prof. dr Mile Ilić.[41] Kompletna stalna postavka je završena izložbama ''Свакодневни живот у логору'', ''Друштво Црвеног крста и концентрациони логор на Црвеном крсту'' и ''Интернирци из нишког концентрационог логора у логорима Западне Европе''. додате су собе ''Решење јеврејског питања'' и ''Меморијална соба''. [42]

Zanimljivosti uredi

 
Spomen park Bubanj, podignut u znak sećanja na 10.000 streljanih zatvorenika iz logora Crveni Krst

Godine 1987. snimljen je istoimeni film u režiji Miomira Stamenkovića. Godine 2013. snimljen je dokumentarni film U žici lager Niša u režiji Marije Krstić, prema scenariju Nebojše Ozimića i Aleksandra Dinčića.[43][44]

Jedna opština u Nišu dobila je ime po ovom koncentracionom logoru.

Neke logoraše su stavljali u samice u kojima je pod bio pokriven bodljikavom žicom. Logoraši su tu mogli samo da stoje i nikako nisu mogli da spavaju. Nedostatak sna ih je vrlo često dovodio do ludila.

Jedna od strašnih tajni niškog logora bila je i ta, da je i mnogo dece pokupljeno u racijama i završavalo u logoru. Nemci su dopuštali rodbini mogućnost da u logor dođe otac i svojim životom zameni dete. Dete bi izlazilo, a otac ostajao u logoru. Nije poznato da je to zabeleženo u još nekom logoru tokom Drugog svetskog rata.[45]

Iz nemačkog dokumenta od 21.6.1944. saznajemo: da je u ovom periodu u logoru bio veliki broj zatočenih pripadnika jedinica Draže Mihailovića i da je postojala ideja poručnika Mirka Ćirkovića, komandanta Čegarskog korpusa JVUO, da sa svojom jedinicom upadne u logor i oslobodi zatočene drugove. Plan je bio da dvadeset četnika, prerušenih u Nemce, navodno sprovede četrdesetak „zarobljenih “ četnika. Kada bi ušli, usledio bi sukob sa Nemcima u logoru. Ne znamo da li bi ovaj drzak prepad uspeo ali nam on daje jasniju sliku odnosa Nemaca prema jedinicama pod komandom generala Draže Mihailovića.[46]

Najrodoljubiviji čin hrabrosti i prkosa logoraša prema neprijatelju iskazan je na samom Bubnju za vreme jednog od mnogobrojnih streljanja. Nepoznati osuđenik je pred plotun stisnuo pesnicu, podigao je u nebo i pozdravio slobodu koja će doći. Taj detalj je inspirisao vajara Ivana Sabolića da izradi spomenik u vidu tri pesnice, koji se i danas može videti na spomen obeležju Bubanj.[47]

Pripadnici stranih misija kao zatočenici logora uredi

U niški koncentracioni logor dovođeni su ljudi iz raznih krajeva nekadašnje Jugoslavije, a ne samo sa područja jugoistočne Srbije, koje je kontrolisala Feldkomandantura 809 sa sedištem u Nišu. Tako je ubrzo logor dobio i internacionalni karakter, jer su ga činili i strani državljani – pripadnici pokreta otpora, članovi savezničkih vojnih misija i zarobljeni saveznički piloti i letači.

Tako su u logor na Crvenom krstu, nakon bugarskog napada na štab JVUO, 19. marta 1943. godine kod Pirota, dovedeni zarobljeni članovi engleske vojne misije, major Džordž Morgan (George Morgan - šef vojne misije) i narednik Džon Bagen (John Bugan - radiotelegrafista). Oni su uhapšeni i dovedeni u logor zbog saradnje sa JVUO pošto su saveznici sve do decembra 1943. godine oružjem, municijom i opremom pomagali Mihailovićeve borce.[48]

Prvi strani podanici dospeli su u logor na Crvenom krstu dok je imao funkciju zarobljeničkog logora. Bili su to engleski vojnici, zarobljeni prilikom nemačkog osvajanja grčkog ostrva Krit i prilikom razbijanja savezničke armije u Grčkoj.

U leto 1943. godine dovedeno je u logor pet francuskih i engleskih pilota i avijatičara i članova savezničkih vojnih misija u Južnoj Srbiji, a od sredine 1944. godine, u logor su dovođeni i američki vazduhoplovci koji su učestvovali u bombardovanju nemačkih naftonosnih polja u Rumuniji. Jedna takva grupa američkih vazduhoplovaca, koja je brojala 7 članova posade, sprovedena je u logor zajedno sa 40 zarobljenih Mihailovićevih pristalica iz Vidrovca kod Požarevca.[49]

U logor su za vreme okupacije, po hronologiji dovođenja, bili Englezi, Poljaci, Grci, Francuzi, Sovjeti i Rusi, Italijani, Česi, Rumuni, Španci, Turci i Amerikanci. Bilo je takođe i ruskih i nemačkih Roma.

Napomene uredi

  1. ^ Kako je nemoguće otkriti tačan datum formiranja logora u septembru 1941, ovaj mesec i godina smatraju se datumom kada je formiran koncentracioni logor.
  2. ^ Knjiga izjava zatočenika koncentracionog logora na Crvenog krstu u Nišu (1941—1944).
  3. ^ Narodni muzej Niš, neklasifikovana građa. Broj logoraša koji je naveden u svakom transportu ne predstavlja okviran broj, već broj poimenično utvrđenih — ukupno 834 zatočenika. Pretpostavlja se da je približan broj logoraša koji su iz Niša transportovani u Mauthauzen iznosio oko 1200.
  4. ^ Toliko je nacistima bilo potrebno da bi svaka njihova žrtva, koja je poginula u vreme ustaničkih okršaja 1941. godine, bila namirena, držeći se proporcije stotinu za jednog. Od ovog broja, oko 700 je bilo planirano da se strelja u Nišu

Galerija uredi

Vidi još uredi

Izvori uredi

  1. ^ Arhiv Jugoslavije, fond Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, fascikla broj 61
  2. ^ Serbia, RTS, Radio televizija Srbije, Radio Television of. „Monografija Memorijalnog kompleksa „12. februar“ – prvo bekstvo iz nacističkog logora”. www.rts.rs. Pristupljeno 2022-01-11. 
  3. ^ M. Kreso, Njemačka okupaciona uprava u Beogradu 1941-1944 (sa osvrtom na centralne okupacione komande i ustanove za Srbiju, Jugoslaviju i Balkan), Beograd, 1979, 208.
  4. ^ Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, tom I, knjiga 5, „Vojnoistorijski institut“, Beograd, 1954.
  5. ^ a b Dinčić Aleksandar, Društvo Crvenog krsta i koncentracioni logor u Nišu (1941—1944), Zbornik Narodnog muzeja Niš, broj 18 - 19, Niš, 2010.
  6. ^ Božidar V. Lazić, Svedočenja o ratnim zarobljenicima vojske Kraljevine Jugoslavije u Drugom svetskom ratu 1941–1945, Beograd, 1998, 133.
  7. ^ Ibid, 283-4.
  8. ^ Branko Petranović, Srbija u Drugom svetskom ratu 1939-1945, Beograd, 1992, 108.
  9. ^ Istorijski arhiv Niša, fond Save Kostića; fond Jevrejske opštine Niš (JOP); fond Kozara
  10. ^ Božidar V. Lazić, Svedočenja o ratnim zarobljenicima vojske Kraljevine Jugoslavije u Drugom svetskom ratu 1941–1945, Beograd, (1998). str. 133.
  11. ^ a b v g Ozimić N, Logor na Crvenom krstu, Narodni muzej Niš, Niš, 2012.
  12. ^ Naređenje vojnoupravnog komandanta Srbije od 21. VIII 1941. AVII, Mf. ~ V., T-501, R-249, S-862.
  13. ^ N. Ozimić, Logor na Crvenom krstu, Niš, (2012). str. 4.
  14. ^ Milovanović M. Miroslav, Nemački koncentracioni logor na Crvenom krstu i streljanja na Bubnju, Institut za savremenu istoriju, Narodna knjiga, Beograd, 1983
  15. ^ Milentijević Zoran, Jevreji zatočenici logora Crveni krst, Narodni muzej, Niš, 1978.
  16. ^ a b I. Gruden Milentijević, I. Mitić, Žrtve Lagera Niš (1941—1944), Niš, 2014, 65.
  17. ^ a b Dejanović Dragoljub, Živković Dragoslav, Milovanović Miroslav, Stamenković Đorđe, Niš u vihoru oslobodilačkog rata (1941—1945), „Dnevnik”, Novi Sad, 1968.
  18. ^ AS, fond BIA, kutija 5, fascikla 12. Nemačka policija u Nišu – zaplenjeni materijali i materijal UDB, dokument broj 159.
  19. ^ M. Milovanović, Nemački koncentracioni logor na Crvenom krstu u Nišu i streljanja na Bubnju, Beograd-Niš, (1983). str. 73.
  20. ^ Milentijević Zoran, Logor Crveni krst, Narodni muzej Niš”, Niš, 1986.
  21. ^ Glišić Venceslav, Teror i zločin Nacističke Nemačke u Srbiji 1941-1944, „Rad”, Beograd, 1970
  22. ^ Ozimić Nebojša, Jevreji Niša, „Naučni podmladak”, SKC, 2001
  23. ^ Mirčetić Ž. Dragoljub, Niš u narodno oslobodilačkoj borbi (1941—1945), Leskovački zbornik, tom XXX, Leskovac, 1980.
  24. ^ Dinčić Aleksandar, Četnici i ravnogorci aleksinačkog i moravskog sreza u koncentracionom logoru na Crvenom krstu u Nišu (1941—1944), Traganja-časopis Aleksinačke gimnazije, broj 11, Aleksinca, 2008.
  25. ^ a b Aleksandar Dinčić, SAVEZNICI I STRANI PODANICI U LOGORU NA CRVENOM KRSTU U NIŠU, Narodni muzej Niš, Štampa Sven, Niš.
  26. ^ Miroslav M. Milovanović, Nemački koncentracioni logor na Crvenom krstu u Nišu i streljanja na Bubnju, Niš-Beograd, 1983.
  27. ^ M. Milovanović, Nemački koncentracioni logor na Crvenom krstu u Nišu i streljanja na Bubnju, Beograd-Niš, (1983). str. 66.
  28. ^ Narodni muzej Niš, Knjiga izjava zatočenika koncentracionog logora na Crvenom krstu u Nišu (1941—1944), knj. 2, izj. Radoja Gvozdenovića.
  29. ^ M. Milovanović, Nemački koncentracioni logor na Crvenom krstu u Nišu i streljanja na Bubnju, Beograd-Niš, (1983). str. 184.
  30. ^ D. Stojiljković, Plava dunavska grobnica Mauthauzen 1914—1918; 1939—1945, Beograd (1995). str. 62.
  31. ^ Stranica posvećena žrtvama Logora Crveni krst
  32. ^ a b N. Ozimić, A. Dinčić, B. Simović, I. Gruden Milentijević, I. Mitić, Žrtve lagera Niš, Niški kulturni centar, Narodni muzej Niš, medivest KT, Niš, 2014
  33. ^ On the killing of Roma in World War II Arhivirano na sajtu Wayback Machine (6. октобар 2011), Приступљено 9. 4. 2013.
  34. ^ АВII, НА, 41 Б-1-5/680. Зборник I, 3, 340; Изјава Михајла Радовића, чиновника казненог' завода, пред комисијом за утврђивање злочина окупатора 29. VI 1945, СЈТ, нерегистровано.
  35. ^ Miroslav M. Milovanović, Logor na Crvenom krstu, NEMAČKI KONCENTRACIONI LOGOR NA CRVENOM KRSTU U NIŠU I STRELJANJA NA BUBNЈU, Institut za savremenu istoriju – Beograd, Opštinski odbor SUBNOR – Niš, IRO „Narodna knjiga“ – Beograd.
  36. ^ Миле Симић Чување и депоновање предмета у нишком музеју са посебним освртом на металне предмете, Зборник, Народни музеј Ниш 2015.
  37. ^ Haven't there been enough victims?[мртва веза], Приступљено 9. 4. 2013.
  38. ^ Revitalizacija Logora u Nišu : Kultura : Južne vesti
  39. ^ Radovi u logoru Crveni Krst : Kultura : Južne vesti
  40. ^ Uređenje prilaza logoru "Crveni krst" | 03.10.2013. - YouTube
  41. ^ Nova postavka u logoru prezentovana javnosti : Kultura : Južne vesti
  42. ^ https://www.juznevesti.com. „Garderoba, predmeti i dokumenta, deo nove postavke logora “12. februar” [foto]”. Južne vesti (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2022-01-09. 
  43. ^ Niška rediteljka podseća na logorska stradanja : Kultura : Južne vesti
  44. ^ „Lager Niš - film”. Rts. Pristupljeno 22. 1. 2021. 
  45. ^ BRANKO JANAČKOVIĆ, Kroz nišku „radionicu smrti“ prošlo 40.000 logoraša, Blic, 14. 9. 2016.
  46. ^ Nikolić K, Istorija Ravnogorskog pokreta, knjiga 1, Srpska reč, Beograd, 1999.
  47. ^ Stamenković Đ, Bubanj, „Narodni muzej Niš“, Niš, 1963.
  48. ^ Jevtić M. B., Bogdanović B., Jurišni bataljoni vojske Kraljevine Jugoslavije (od mita do stvarnosti), Beograd, 2013
  49. ^ Iz arhive - Narodni muzej – Niš, Zbirka predmeta i dokumenata zatočenika logora na Crvenom krstu

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi