Lucifer (lat. Lucifer - lučonoša, nosilac svetlosti) ili Fosfor (grč. Fosforos) je sin rimske boginje jutarnjeg rumenila i praskozorja Aurore - ili grčke boginje Eos i titana Astreja.

  • Fosfor (grč. Phosphorus) - Sin boginje jutarnjeg rumenila Eos, poznatiji pod latinskim imenom Lucifer
  • Heosfor (grč. Eosphoros) - Sin boginje Eos. Poznatiji pod latinskim imenom Lucifer.
Selena, boginja meseca, sa Heosforom i Fosforom, koji su se latinizovali u Lucifer

Mitologija uredi

Bio je otelovljenje zvezde Danice i sam njen bog. Lucifer nije imao neku veću ulogu u antičkim mitovima, mada je donosio svaki dan svetlo prirodi i ljudima.

U Hrišćanstvu se imenom Lucifer zvao pali serafim koji je želeo da dostigne Boga (Isaija 14,14). Lucifera je proterao sa nebesa arhanđel Mihailo. Poznat je i kao Satana, Zmija, Kušač i Lukavi. Bio je i heruvim (Ezekilj 28,14) i „jutarnja zvezda“ (Isaija 14,12). Ezekilj (Ezekilj 28,17) navodi da je Satana bio vanredno lep anđeo. Postao je „gospodar pakla“, jer je tamo bačen zbog svoje pobune protiv Boga.[1]

Satana odnosno arhanđel Lucifer je u Bibliji opisan kao miljenik Boga, njegov najlepši i najsjajniji anđeo. On je od Boga dobio dužnost Satane, što znači iskušivač, odnosno obmanjivač. Njegov posao je bio da obmanjuje ljude odnosno da ih dovodi u iskušenje da učine nešto protivno volji samog Boga i da ih na taj način testira da li su vredni božijeg blagoslova. Primer tome je priča o rajskom vrtu, u kojoj Satana u obliku zmije navede Adama i Evu da probaju zabranjeno voće i na taj način ne poslušaju Boga. To je dovelo do njihovog izbacivanja iz Raja i gubitka besmrtnosti. Ovo se takođe naziva prvim grehom koji svi ljudi nasleđuju od njih svojim rođenjem, i jedini način da se oslobode tog greha je krštenje u hrišćanskoj crkvi.

Kasnije je i sam Lucifer izbačen iz Raja sa trećinom anđela koje je predvodio u pobuni protiv Boga. Tako nastaje termin “pali anđeo”. Razlog njegove pobune je bio taj što je Bog od njega zahtevao da bude sluga čoveku, što je za Lucifera bila uvreda jer su ljudi “niža rasa” u odnosu na anđele koji su bića od vatre dok su ljudi od prašine koji su pritom apsolutno defektni u odnosu na anđele, a takođe razlog je i Luciferova ljubav prema Bogu kojeg je voleo više od svega.

Ko je Lucifer uredi

Prorok Isaija piše da je Lucifer sazdan kao „pun mudrosti“, i da je bio jedan od najlepših anđela. Bio je stvoren kao „pomazani anđeo“ koji želi presto Božiji, i bio je „gore na planini Božijoj“. Kasnije je „izopačio svoju mudrost zbog svoje slave“: „Kako pade s' neba, zvezdo danice, kćeri zorina, kako se obori na zemlju koji si gazio narode. A govorio si u srcu svom: izaći ću na nebo, više zvezda Božijih podignuću presto svoj, i sešću na gori zbornoj na strani severnoj. Izaći ću u visine nad oblake, izjednačiću se sa višnjim. A ti se u pakao svrže u dubinu grobnu.” (Isaija 14, 12-15, Sveto Pismo Starog Zaveta) Prorok Isaija nam otkriva da je Lucifer - Satana - anđeo koji je zbačen sa nebesa jer je želeo da zauzme presto Božije moći. Da bismo još malo razjasnili njegove namere, pogledaćemo ponovo Sveto Pismo Starog Zaveta. Po stvaranju sveta Bog govori Adamu: „Jedi slobodno sa svakoga drveta u vrtu; Ali s drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi, jer u koji dan okusiš s njega umrećeš.“ (Prva knjiga Mojsijeva 2, 16-17) Naravno, sada se ponovo pojavljuje Lucifer, ali ovoga puta u obličju zmije i počinje sa perfidnom prevarom Adama i Eve koja će ih odvesti u smrt. „Ali zmija beše lukava mimo sve zveri poljske, koje stvori gospod, pa reče ženi: je li istina da je Bog kazao da ne jedete sa svakoga drveta u vrtu. A žena reče zmiji: mi jedemo roda sa svakog drveta u vrtu; Samo roda s onog drveta usred vrta, kazao je Bog, ne jedite i ne dirajte u nj, da ne umrete. A zmija reče ženi: nećete vi umreti: Nego zna Bog da će vam se u onaj dan kad okusite s njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati šta je dobro što li zlo...“ (Prva knjiga Mojsijeva 3, 1-5) Bog je izabrao čoveka da se sjedini sa njegovim Sinom i da postane besmrtan, odnosno da bude kao Bog. Đavo takođe nudi besmrtnost Adamu i Evi, nagovarajući ih da prekrše Božiji zakon i pojedu plod sa drveta poznanja dobra i zla kako bi postali kao „bogovi“.[2]

Đavoljom obmanom Adam je potražio oboženje, ali ne u sjedinjenju sa Bogom, nego u sjedinjenju sa prirodom koja je i sama smrtna. Njegova želja da on bude Bog za prirodu, i da je prinosi sebi, umesto Bogu, donosi smrt i za njega i za prirodu. Dakle, satanizam kao religija ne predstavlja ništa osim prevare u kojoj se čoveku u ime slobode i oboženja upravo to i oduzima, i to na najlukaviji i najbeskrupulozniji način. Naravno da satanisti ne priznaju događaje opisane u Svetom Pismu, i po njihovoj verziji Satana je zajedno sa Bogom učestvovao u stvaranju sveta i naneta mu je šteta, odnosno Bog ga je prevario i izgnao sa nebesa kada je tražio istu moć kao i Bog. Satanisti veruju da đe Satana dobiti svoje „pravo mesto“, i da je njihov glavni zadatak da učine njegovu vojsku brojnijom od Božije. Što bude bilo više članova u satanističkim i okultnim organizacijama, brže će i rasti njegova vojska, tako da će i on pre doći na vlast, i zbaciti Hrista i Hrišćansku Crkvu.[3]

Lucifer i Sotona uredi

Ime Lucifer se jednom pominje u jevrejskoj Bibliji. Samâ reč znači blistava, jutarnja zvijezda. Lucifer je ljubomoran na Božju ljubav prema Adamu, i vidi ga kao inferiornog, buni se protiv Boga i biva izbačen sa nebesa. Hrišćanstvo je usvojilo jevrejsku Bibliju kao svoj Stari zavet, i prema tome, opisuje Lucifera kao palog anđela koji se pobunio protiv Boga. Pored ljubomore prema Adamu, hrišćanstvo dodaje Luciferu još jedan nedostatak karaktera: ponos protiv Boga, koji je tokom istorije postao važniji od njegove ljubomore. Danas se Lucifer smatra upozorenjem protiv ponosa, a ne zavisti. Nakon rata na nebu, kojeg je Lucifer izgubio, bio je izbačen sa neba i postao đavo, pod imenom Sotona, personifikacija zla i iskušenja. Poznat kao varalica koji vodi čovečanstvo u zabludu. Sotona je postao „anđeo koji je ispao iz milosti kod Boga, zavodeći čovečanstvo u puteve greha, i koji sada vlada nad palim svetom”.[4]

Najveća lukavost đavola je u tome što nas je ubedio da ne postoji.”, tvrdio je Šarl Bodler.[traži se izvor]

Vidi još uredi

Reference uredi

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi