Malarija

инфективна болест

Malarija je zarazna bolest koju prenose komarci, a koja pogađa ljude i druge kičmenjake.[5][6] Kod ljudi izaziva simptome kao što su groznica, umor, povraćanje i glavobolja.[7] U teškim slučajevima može da izazove žuticu, epileptičke napade, komu, čak i smrt.[1] Simptomi obično počinju 10 do 15 dana nakon ujeda zaraženog komarca Anopheles.[8] Ako se ne liječe pravilno, ljudi mogu da imaju povratnu zarazu mjesecima kasnije.[3] Kod onih koji su nedavno preživjeli infekciju, ponovna infekcija obično izaziva blaže simptome, a ta djelimična otpornost nestaje nakon nekoliko mjeseci ili godina ako osoba nije stalno izložena malariji.[1]

Malarija
Ćelija parazita Plasmodium iz pljuvačke ženskog komarca kako se kreće po ćeliji komarca
SpecijalnostiInfektivna bolest
Simptomigroznica, povraćanje, glavobolje[1]
Komplikacijenapadi, koma,[1] otkazivanje organa, anemija, cerebralna malarija[2]
Vrijeme pojave10—15 dana nakon izlaganja[3]
UzrociPlasmodium koga prenose komarci[1]
Dijagnostički metodpregled krvi, testovi detekcije antigena[1]
PrevencijaMreže za komarce, repelant insekata, kontrola komaraca, ljekovi[1]
Lijekoviantimalarijski ljekovi[3]
Frekvencija247 miliona (2021)[4]
Smrtnost619.000 (2021)[4]

Malariju kod ljudi izazivaju jednoćelijski mikroorganizmi iz grupe Plasmodium.[8] Širi se isključivo ubodom zaraženih ženki komaraca iz roda Anopheles.[9] Ubodom se unose paraziti iz pljuvačke komarca u krv čovjeka, a zatim paraziti putuju do jetre gdje sazrijevaju i razmnožavaju se.[1] Pet vrsta iz grupe Plasmodium obično inficira ljude.[8] Tri vrste koje su povezane sa težim slučajevima su Plasmodium falciparum (koja je odgovorna za veliku većinu smrtnih slučajeva od malarije), Plasmodium vivax i Plasmodium knowlesi (majmunska malarija koja se prenosi na hiljade ljudi godišnje).[10][11] Plasmodium ovale i Plasmodium malariae uglavnom izazivaju blaži oblik malarije.[8] Obično se dijagnostikuje mikroskopskim pregledom krvi pomoću krvnih mrlja ili brzim dijagnostičkim testovima zasnovanim na antigenima.[1] Metode koje koriste lančanu reakciju polimerizacije za otkrivanje DNK parazita su razvijene, ali se ne koriste široko u oblastima gdje je malarija uobičajena, zbog njihove cijene i složenosti.[12]

Rizik od bolesti može da se smanji sprječavanjem ujeda upotrebom mreža protiv komaraca i repelenata ili mjerama kontrole komaraca kao što su prskanje insekticida i odvodnjavanje stajaće vode.[1] Nekoliko ljekova se koristi za sprječavanje malarije za putnike u oblastima gdje je bolest uobičajena.[3] Zdravstveni radnici preporučuju povremene doze kombinovanog lijeka sulfadoksin/pirimetamin za odojčad i majke nakon prvog tromjesečja trudnoće u oblastima sa visokim stopama malarije.[3] Do 2023. godine, Svjetska zdravstvena organizacija je odobrila dvije vakcine protiv malarije.[13] Preporučeni tretman je kombinacija antimalarijskih ljekova koji uključuju artemisinin.[14] Drugi lijek može da bude meflokvin, lumefantrin ili sulfadoksin/pirimetamin.[15] Preporučuje se da kinin, zajedno sa doksiciklinom, može da se koristi ako artemisinin nije dostupan.[15] Preporučuje se takođe da se u oblastima gdje je bolest uobičajena, potvrdi zaraza prije nego što se započne sa liječenjem zbog zabrinutosti zdravstvenih radnika za povećanjem otpornosti na ljekove.[3] Paraziti su vremenom razvili otpornost na nekoliko ljekova; Plasmodium falciparum je razvio otpornost na hlorokvin i proširio se na većinu malaričnih područja, dok su neke vrste parazita razvili otpornost na artemisinin u nekim dijelovima jugoistočne Azije.[3]

Bolest je rasprostranjena u tropskim i suptropskim regionima koji postoje u širokom pojasu oko ekvatora.[16] To uključuje veći dio podsaharske Afrike, Azije i Latinske Amerike.[3] Tokom 2022. godine, širom svijeta je oboljelo oko 249 miliona ljudi od malarije, a procijenjeno je da je umrlo oko 608.000, od kojih su oko 80 posto bila djeca stara pet godina ili manje.[17] Oko 95% slučajeva zaraze i smrtnih slučajeva dogodilo se u podsaharskoj Africi. Stope bolesti su se smanjile od 2010. do 2014. godine, ali su porasle od 2015. do 2021. godine.[4] Prema podacima Unicefa, 2021. godine je skoro svakog minuta od malarije umrlo dijete mlađe od pet godina,[18] a prema njihovoj procjeni, mnogi od smrtnih slučajeva mogli su da se spriječe ili da se izliječe.[19] Malarija je obično povezana sa siromaštvom i ima značajan negativan uticaj na ekonomski razvoj.[20][21] U Africi se procjenjuje da rezultira gubicima od 12 milijardi američkih dolara godišnje zbog povećanih troškova zdravstvene zaštite, izgubljene radne sposobnosti i negativnih efekata na turizam.[22]

Francuski vojni doktor Alfons Laveran je 1907. dobio Nobelovu nagradu za medicinu i fiziologiju za svoje otkriće uzročnika malarije. Godine 1902. istu nagradu je dobio britanski doktor Ronald Ros za svoj opis životnog ciklusa plazmodija. Biolog Robert Koh je otkrio da malarija može uspješno da se spriječi isušivanjem močvara.

Istorija uredi

Porijeklo i praistorijski period uredi

 
Patogeni malarije u dominikanskom ćilibaru stari su između 20 i 40 miliona godina.

Prvi dokazi o parazitima malarije pronađeni su kod komaraca sačuvanih u ćilibaru iz paleogenskog perioda koji su stari oko 30 miliona godina.[23] Protozoe malarije su raznovrsne u loze primata, glodara, ptica i reptila.[24][25] Parazit Plasmodium falciparum postoji od prije 50.000–100.000 godina, ali se veličina populacije parazita nije povećala sve do prije oko 10.000 godina, istovremeno sa napretkom poljoprivrede.[26] Parazit ima isti obrazac raznolikosti kao i njegovi ljudski domaćini, sa većom raznovrsnošću u Africi nego u ostatku svijeta, što ukazuje na to da su ljudi u savremenom dobu imali bolest prije nego što su napustili Afriku.[27] Smatra se da su se ljudi možda prvobitno zarazili sa Plasmodium falciparum od gorila.[28][29] Plasmodium vivax, koji je takođe jedna vrsta iz grupe Plasmodium od šest koje inficiraju ljude, takođe potiče od afričkih gorila i šimpanzi.[30] Malarijska vrsta Plasmodium knowlesi, za koju je u 20. vijeku otkriveno da se prenosi na ljude, potiče od azijskih majmuna makakija.[31] Plasmodium malariae je vrsta koja uglavnom napada ljude, ali postoje i dokazi da nizak nivo nesimptomatske infekcije i dalje postoji među divljim šimpanzama.[32]

Prije oko 10.000 godina, malarija je počela da ima veliki uticaj na ljudski opstanak, što se poklopilo sa početkom poljoprivrede u neolitskoj revoluciji. Poremećaji krvi koji uključuju prirodnu selekciju za bolest srpastih ćelija, talasemije, nedostatak glukoza-6-fosfat dehidrogenaze, ovalocitozu jugoistočne Azije, eliptocitozu i gubitak Gerbihovog antigena (glikoforin C) i Dafi antigena na eritrocitima, daju selektivnu prednost protiv infekcije malarije.[33] Tri glavna tipa nasljedne genetske otpornosti (bolest srpastih ćelija, talasemija i nedostatak glukoza-6-fosfat dehidrogenaze) bila su prisutna u predjelu Mediterana u vrijeme Rimskog carstva, prije oko 2.000 godina.[34]

Molekularne metode su potvrdile visoku rasprostranjenost malarije Plasmodium falciparum u starom Egiptu.[35][36] Starogrčki istoričar Herodot je pisao da su graditelji egipatskih piramida (oko 2700–1700 p. n. e) dobijali velike količine bijelog luka, vjerovatno da bi ih zaštitili od malarije.[37] Faraon Snefru, osnivač Četvrte egipatske dinastije, koji je vladao oko 2613–2589. prije nove ere, koristio je mreže za krevet kao zaštitu od komaraca. Kleopatra, posljednji faraon starog Egipta, takođe je spavala pod sličnom mrežom protiv komaraca.[38] Nije poznato da li su mreže protiv komaraca korišćene u svrhu sprječavanja malarije ili u uobičajenije svrhe izbjegavanja uboda komaraca. Prisustvo malarije u Egiptu od oko 800. godine prije nove ere pa nadalje je potvrđeno korišćenjem metoda zasnovanih na DNK.[39]

Podaci o jedinstvenim periodičnim groznicama malarije nalaze se kroz istoriju.[40] Rimski pisac Kolumela je povezivao bolest sa insektima iz močvara,[41] a prvi zapisi o povremenim epidemijama groznice potiču iz drevne Kine 2700 godina prije nove ere,[40] a smatra se i da je malarija djelimično zaslužna za pad moći Rimskog carstva,[42] gdje je bila toliko prisutna da su je nazvali „rimska groznica“.[43]

Klasični period uredi

Malarija je postala široko rasprostranjena u staroj Grčkoj do 4. vijeka prije nove ere i uticala je na opadanje stanovništva u mnogim gradovima-državama. Grčki termin μίασμα osmislio je Hipokrat, koji ga je koristio da opiše opasna isparenja iz zemlje koja se prenose vjetrovima i koja mogu da izazovu ozbiljne bolesti. On je povezao prisustvo intermitentnih groznica sa klimatskim i ekološkim uslovima i klasifikovao je groznicu prema periodičnosti kao tercijanske, kvartanske, subtercijalne i svakodnevne.[41][44][45]

Kineski Huangdi neiđing (Unutrašnji kanon žutog cara) koji datira iz perioda od oko 300 p. n. e. i 200. nove ere odnosi se na ponovljene paroksizmalne groznice povezane sa uvećanjem slezine i sklonošću ka epidemiji.[40] Oko 168. godine prije nove ere, biljni lijek King-hao (Artemisia annua) ušao je u upotrebu u Kini za liječenje ženskih hemoroida; pronađen je u tekstu „Recepti za 52 vrste bolesti“, iz kineskog spisa Mavangdui.[46] Ge Hong je prvi preporučio King-hao za epizode akutne intermitentne groznice kao efikasan lijek u kineskom rukopisu iz 4. vijeka, koji se obično prevodi kao „Recepti za hitne slučajeve koji se čuvaju u rukavu“.[47] Njegova preporuka je bila da se svježe biljke pelina potope u hladnu vodu, iscijede i da se dobijeni gorak sok unese u sirovom stanju.[48][49]

„Rimska groznica“ se odnosi na posebno smrtonosnu vrstu malarije koja je uticala na rimsku Kampanju i grad Rim tokom različitih epoha u istoriji. Smatra se da je epidemija rimske groznice tokom petog vijeka nove ere možda doprinijela padu Rimskog carstva.[43][50] Mnogi ljekovi za smanjenje slezine iz knjige De materia medica Pedanija Dioskorida su korišćeni za liječenje hronične malarije u Rimskom carstvu.[51] Smatra se da su „sahrane vampira“ u kasnoj antici možda bile izvođene kao odgovor na epidemije malarije; neka djeca koja su umrla od malarije sahranjena su u nekropoli u Lunjano in Teverini korišćenjem rituala koji su imali za cilj da ih spriječe da se vrate iz mrtvih. Savremeni naučnici pretpostavljaju da su se zajednice plašile da će se mrtvi vratiti i širiti bolest.[52]

Godine 835. po nalogu pape Grgura IV, proslava Noći svih svetih pomjerena je sa maja na novembar, zbog toga što Rim ljeti nije mogao da primi veliki broj hodočasnika koji su dolazili u njega, kao i zbog javnog zdravlja u vezi sa rimskom groznicom, od koje su umrli brojni hodočasnici tokom toplih ljeta u regionu.[53] Nekoliko regiona u starom Rimu smatrano je rizičnim za razvoj bolesti zbog povoljnih uslova prisutnih za vektore malarije. To je uključivalo oblasti kao što su južna Italija, ostrvo Sardinija, Pontijske močvare, niži regioni priobalne Etrurije i grad Rim duž Tibra. Prisustvo stajaće vode na tim mjestima su komarci koristili za razmnožavanje. Navodnjavane bašte, močvarna zemljišta, oticanje iz poljoprivrede i problemi sa drenažom zbog izgradnje puteva doveli su do povećanja stajaće vode.[54]

Srednji vijek uredi

Tokom srednjeg vijeka, tretmani za malariju (i druge bolesti) uključivali su puštanje krvi, izazivanje povraćanja, amputacije udova i trepaniranje. Ljekari i hirurzi u tom periodu koristili su biljne ljekove kao što su velebilje da bi olakšali bol kod zaraženih pacijenata.[55][56]

Naziv malarija izveden je od riječi mala aria iz srednjovjekovnog italijanskog, što znači „loš vazduh“.[57] Stari Rimljani su mislili da bolest potiče od parazitskih isparenja u močvarama. Riječ malarija ima svoje korijene u teoriji mijazma, što je opisao istoričar i kancelar Firence Leonardo Bruni u svojoj knjizi Historiarum Florentini populi libri XII.[58] Bolest se ranije zvala ague ili močvarna groznica zbog povezanosti sa močvarama i močvarnim zemljištem.[59]

Obalne ravnice južne Italije pale su sa međunarodnog značaja kada se malarija proširila u 16. vijeku. Otprilike u isto vrijeme, u obalnim močvarama Engleske, smrtnost od „močvarne groznice“ ili „tercijanske groznice“ bila je uporediva sa onom u podsaharskoj Africi tokom 20. i 21. vijeka.[60][61] Vilijam Šekspir je rođen na početku posebno hladnog perioda koji klimatolozi nazivaju malo ledeno doba, ali je bio svjestan razaranja bolesti i pominjao ju je u osam svojih drama.[59] Malarija je bila uobičajena pojava pored rijeke Temze u 16. vijeku, ali i kasnije, tokom srednjeg viktorijanskog doba.[62]

Medicinski izvještaji i drevni izvještaji autopsije navode da su tercijanske malarijske groznice uzrokovale smrt četiri člana istaknute porodice Mediči iz Firence. Te tvrdnje su potvrđene savremenijim metodologijama.[63]

Širenje u Ameriku uredi

Malarija nije spominjana u „medicinskim knjigama“ Maja ili Asteka. Uprkos tome, antitijela protiv malarije su otkrivena u nekim južnoameričkim mumijama i smatra se da su neki sojevi malarije u Americi mogli da imaju pretkolumbovsko porijeklo.[64] Smatra se da su evropski doseljenici i zapadnoafrički robovi mogli da donesu druge vrste malarije u Ameriku u 16. vijeku.[65][66][67]

 
Drvo Cinchona, koje je naslikao Edvard Cvinger 1696.

U knjizi 1493: Otkrivanje novog svijeta koji je Kolumbo stvorio, autor Čarls Man je citirao izvore koji su navodili da je razlog zbog kojeg su afrički robovi dovedeni u Britansku Ameriku bila njihova otpornost prema malariji.[68] Kolonijama je bila potrebna slabo plaćena poljoprivredna radna snaga, a veliki broj siromašnih Britanaca bio je spreman da emigrira.[69] Sjeverno od Mejson—Diksonove linije, gdje komarci koji prenose malariju nisu bili česti, britanske ugovorene sluge su prolazili bolje, jer su bili slobodni poslije određenog vremena.[70] Kako se malarija širila na mjesta kao što su dijelovi Virdžinije i Južne Karoline, vlasnici velikih plantaža počeli su da se oslanjaju na porobljavanje Zapadnih Afrikanaca otpornijih na malariju, dok su bijeli, manji zemljoposjednici rizikovali da im plantaže propadnu kad god bi se razboljeli.[71] Bolest je oslabila populaciju Indijanaca i učinila ih podložnijim drugim bolestima.[72] Takođe je izazvala ogromne gubitke britanskim snagama na jugu tokom Američkog rata za nezavisnost,[73] kao i snagama Unije tokom Američkog građanskog rata.[74]

Španski misionari su otkrili da su Amerikanci u blizini Lohe liječili groznicu prahom od peruanske kore, za koji je kasnije utvrđeno da potiče sa bilo kog od nekoliko stabala iz roda Cinchona.[75] Koristili su ga Indijanci Kečua iz Ekvadora da bi umanjili efekte drhtanja izazvane jakom drhtavicom.[76] Isusovac Agostino Salumbrino, koji je živio u Limi i po obrazovanju bio apotekar, posmatrao je narod Kečua kako koriste koru drveta Cinchona u tu svrhu. Iako njegov efekat u liječenju malarije, kao i drhtavice izazvane malarijom, nije bio povezan sa njegovim efektom u kontroli drhtavice od hladnoće, bio je efikasan za malariju. U evropsku medicinu upotrebu kore „drveta groznice“ kako su ga nazvali, uveli su jezuitski misionari i bila je poznata kao „jezuitska kora“.[77][78] Jezuiti Bernabeu de Kobu, koji je istraživao Meksiko i Peru, pripisuje se odnošenje kore drveta Cinchona u Evropu. On je donio koru iz Lime u Španiju, a zatim u Rim i druge dijelove Italije 1632. godine. Frančesko Torti je 1712. napisao da je samo povremena groznica podložna kori drveta groznice.[79] Taj rad je utvrdio specifičnu prirodu kore drveta Cinchona i donio njenu opštu upotrebu u medicini.[80] Prošlo je oko 200 godina prije nego što su aktivni principi, kinin i drugi alkaloidi izolovani iz kore Cinchona.[81] Kinin, toksičan biljni alkaloid, pored svojih antimalarijskih svojstava, umjereno pomaže protiv noćnih grčeva u nogama.[82]

Godine 1717. tamnu pigmentaciju slezine i mozga nakon smrti pacijenata objavio je epidemiolog Đovani Marija Lancizi u svom udžbeniku o malariji De noxiis paludum effluviis eorumque remediis.[83] To je bio jedan od najranijih izvještaja o karakterističnom povećanju slezine i tamnoj boji slezine i mozga, koji su najstalniji postmortalni pokazatelji hronične infekcije malarijom. On je povezao prevalenciju malarije u močvarnim oblastima sa prisustvom muva i preporučio drenažu močvare kako bi se to spriječilo.[84]

19. vijek uredi

U 19. vijeku su razvijeni prvi ljekovi za liječenje malarije, a paraziti su prvi put identifikovani kao njen izvor.[85]

 
Originalna priprema kinin acetata od strane Pjer Žozefa Peletjea. oko 1820.

Francuski hemičar Pjer Žozef Peletje i francuski farmaceut Žozef Bjename Kavantu odvojili su 1820. godine alkaloide cinhonin i kinin iz kore drveta groznice u prahu, omogućavajući stvaranje standardizovanih doza aktivnih sastojaka.[86][87] Prije 1820. kora je jednostavno sušena, mljevena u fini prah i miješana u tečnost za piće, obično u vino.[88]

Manuel Inkra Mamani je proveo četiri godine skupljajući sjeme drveta Cinchona u Andima u Boliviji, koje je cijenjeno zbog svog kinina, ali čiji je izvoz bio zabranjen.[89] On je sakupljeno sjeme dao engleskom trgovcu Čarlsu Ledžeru, koji ga je poslao svom bratu u Englesku da ga proda.[90] Prodali su ih holandskoj vladi, koja je uzgajala 20.000 stabala drveta Cinchona calisaya na ostrvu Java. Do kraja 19. vijeka, Holanđani su uspostavili svjetski monopol nad njegovim snabdijevanjem.[91]

Godine 1834. u Britanskoj Gvajani, njemački ljekar Karl Varburg, izumio je antipiretički lijek koji je nazvan „Varburgova tinktura“. Taj tajni, zaštićeni lijek sadržao je kinin i druge biljke. Austrijsko carstvo ga je zvanično usvojilo 1847.[92] Mnogi medicinski stručnjaci su ga smatrali efikasnijim antimalarikom od kinina, a bilo je i ekonomičnije koristiti ga. Britanska vlada je snabdijevala Varburgovom tinkturom trupe u Indiji i drugim kolonijama.[93][94]

Godine 1876. njemački hemičar Hajnrih Karo sintetizovao je metilensko plavo.[95] Paul Erlih je 1880. opisao upotrebu „neutralnih“ boja, mješavine kisjelih i baznih boja, za diferencijaciju ćelija u razmazima periferne krvi. Godine 1891. Ernst Malahovski[96] i Dmitrij Leonidovič Romanovski[97] su nezavisno razvili tehnike koristeći mješavinu eozina i modifikovanog metilen plavog koje su proizvele nijansu koja se tada nije mogla pripisati nijednoj komponenti bojenja — nijansu ljubičaste.[98][99] Malahovski je koristio rastvore metilen plavog tretiranog alkalno, a Romanovski je koristio rastvore metilen plavog koji su bili oblikovani ili odležani. Ta nova metoda diferencirala je krvne ćelije i demonstrirala jezgra malarijskih parazita. Tehnika bojenja Malahovskog bila je jedno od najznačajnijih tehničkih dostignuća u istoriji malarije.[100]

Godine 1891. Pol Gutman i Erlih su primijetili da metilensko plavo ima visok afinitet za neka tkiva i da ta boja ima blago antimalarijsko svojstvo.[101] Otkrili su da metilensko plavo i njegovi kongeneri mogu da djeluju tako što sprječavaju biokristalizaciju hema.[102]

 
Godine 1880. Šarl Luj Alfons Laveran je posmatrao pigmentirane parazite i eksflagelaciju muških gametocita.

Njemački anatom Johan Hajnrih Mekel je 1848. zabilježio granule crno-braon pigmenta u krvi i slezini pacijenta koji je umro u bolnici za duševne bolesti.[103] Smatralo se da je Mekel posmatrao parazite malarije a da toga nije bio svjestan, jer u svom izjveštaju nije pomenuo malariju, već je pretpostavio da je pigment melanin.[104] Uzročna veza pigmenta sa parazitom ustanovljena je 1880. godine, kada je francuski ljekar Šarl Luj Alfons Laveran, koji je radio u vojnoj bolnici u alžirskom gradu Konstantin, primijetio pigmentisane parazite u crvenim krvnim zrncima ljudi sa malarijom.[105] Bio je svjedok događaja eksflagelacije i uvjerio se da su pokretne flagele parazitski mikroorganizmi.[106] On je primijetio da kinin uklanja parazite iz krvi. Taj mikroskopski organizam je nazvao Oscillaria malariae i istakao da je malarija uzrokovana tom protozoom,[107] što je bilo prvi put da su protisti identifikovani kao uzročnici bolesti.[108] Njegovo otkriće je ostalo sporno sve do razvoja sočiva za uranjanje u ulje 1884. i superiornih metoda bojenja u periodu 1890–1891.[107] Za svoje otkriće dobio je Nobelovu nagradu za medicinu 1907. godine.[109][110] Godine 1881. Karlos Finlej, kubanski doktor koji je liječio ljude oboljele od žute groznice u Havani, pružio je dokaze na Međunarodnoj sanitarnoj konferenciji da komarci prenose bolesti na ljude, istakavši da komarac koji ujede oboljelu osobu može zatim da ujede zdravu i da je zarazi.[111][112] On je godinu dana kasnije identifikovao komarce iz roda Aedes kao prenosioce zaraze, a zatim je preporučio da se kontroliše populacija komaraca kako bi se zaustavilo širenje bolesti.[113] Njegov rad je pratio ranije sugestije koje je isticao Džozaja Not,[114] kao i rad koji je objavio Patrik Menson, o prenošenju filarijaze.[115]

Godine 1885. Etore Markijafava, Anđelo Čeli i Kamilo Golđi proučavali su cikluse reprodukcije u ljudskoj krvi.[116] Golđi je primijetio da se svi paraziti prisutni u krvi dijele gotovo istovremeno u pravilnim intervalima i da se podjela poklapa sa napadima groznice.[116] Godine 1886. Golđi je opisao morfološke razlike koje se i u modernom dobu koriste za razlikovanje dvije vrste parazita malarije: Plasmodium vivax i Plasmodium malariae.[117] Saharov 1889. a zatim Markijafava i Čeli 1890. su nezavisno identifikovali novu vrstu različitu od dvije prethodno otkrivene, a koja je kasnije nazvana Plasmodium falciparum. Do 1890. godine, Laveranova teorija je bila opšte prihvaćena, ali je većina njegovih početnih ideja bila odbačena tokom 1890. u korist taksonomskog rada i kliničke patologije italijanske škole. Iste godine su Markijafava i Čeli novi mikroorganizam nazvali plazmodijum,[118] a Đovani Batista Grasi i Rajmondo Feleti su pregledali dostupne informacije i nazvali su dvije prve identifikovane vrste kao Plasmodium vivax i Plasmodium malariae.[119]

Holandski ljekar Piter Pel prvi je predložio tkivni stadijum parazita malarije 1886. godine, što je bilo više od 50 godina prije nego što je otkriven.[120] Ta teorija je ponovljena 1893. godine kada je Golđi istakao da paraziti možda imaju neotkrivenu fazu tkiva u endotelnim ćelijama.[121] Pel je 1896. podržao Golđijevu teoriju latentne faze.[122] Anegdotski izvještaji Đovanija Marije Lančise, Džona Kroforda,[123] Patrika Mensona[124] i Alberta Frimana,[125] kao i otkriće iz 1881. da su komarci prenosioci žute groznice,[126] doveli su do istraživanja komaraca u vezi sa malarijom.[127]

 
Britanski doktor Ronald Ros dobio je Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu 1902. zbog svog rada o malariji.

Rani napori na sprječavanju zaraze desili su se 1896. u Masačusetsu. Epidemija u Aksbridžu podstakla je doktora Leonarda Vajta da napiše izvještaj Državnom odboru za zdravlje, što je dovelo do studije o povezanosti komaraca i malarije i prvih napora za sprječavanje malarije.[128] Patolog iz Masačusetsa, Teobald Smit, zatražio je da Vajtov sin sakupi uzorke komaraca za dalju analizu, kao i da građani dodaju paravane na prozore i odvode vodu.[128]

Britanski vojni hirurg Ronald Ros, koji je radio u Sekunderabadu u Indiji, dokazao je 1897. kompletan životni ciklus parazita malarije kod komaraca.[107] Time je dokazao da je komarac bio vektor malarije kod ljudi pokazujući da određene vrste komaraca prenose malariju na ptice; izolovao je parazite malarije iz pljuvačnih žlijezda komaraca koji su se hranili preko zaraženih ptica.[107][129] Taj dan je kasnije počeo da se obilježava kao Svjetski dan komaraca.[130] Nakon što je dao ostavku iz indijske medicinske službe, Ros je radio u novoosnovanoj školi tropske medicine u Liverpulu i rukovodio naporima za kontrolu malarije u Egiptu, Panami, Grčkoj i Mauricijusu.[131] Nalazi Finleja i Rosa su kasnije potvrđeni od strane ljekarskog odbora na čelu sa Volterom Ridom 1900. Njegove preporuke primijenio je Vilijam Gorgas u zdravstvenim mjerama preduzetim tokom izgradnje Panamskog kanala.[132] Njihov rad u javnom zdravstvu je pomogao u razvoju metoda u borbi protiv bolesti.[133] Đovani Batista Grasi, profesor komparativne anatomije na Univerzitetu u Rimu, pokazao je da malariju kod ljudi mogu da prenose samo komarci iz roda Anopheles.[134] Grasi, zajedno sa saradnicima Amikom Binjamijem, Đuzepeom Bastijanelijem i Etorom Markijafavom, objavio je na sjednici Akademije de Linči 4. decembra 1898. da je zdrav čovjek u nemalarnoj zoni obolio od tercijanske malarije nakon što ga je ugrizao eksperimentalno zaraženi primjerak iz roda Anopheles claviger.[135] U periodu 1898–1899. Bastijaneli, Binjami i Grasi su bili prvi koji su posmatrali kompletan ciklus prenosa P. falciparum, P. vivax i P. malaria sa komaraca na čovjeka i nazad na komarce.[136]

Izbio je spor između britanske i italijanske škole malariologije oko prioriteta, ali je Ros dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu 1902. godine za svoj rad na malariji, kojim je pokazao kako ona ulazi u organizam i time postavio temelje za uspješno istraživanje bolesti i metode borbe protiv nje.[137]

Vilijam Henri Perkin, učenik Avgusta Vilhelma fon Hofmana na Kraljevskom hemijskom koledžu u Londonu, neuspješno je pokušao da sintetiše kinin 1850-ih u komercijalnom procesu. Ideja je bila da se uzmu dva ekvivalenta N-aliltoluidina (C
10
H
13
N
) i voda. Umjesto toga, Perkinova ljubičasta je nastala prilikom pokušaja ukupne sinteze kinina oksidacijom N-aliltoluidina.[138] Prije Perkinovog otkrića, sve boje i pigmenti su dobijani od korijena, lišća, insekata ili, u slučaju tirske ljubičaste, mjekušaca.[139]

Kinin je uspješno sintetizovan 1918. a sinteza je ostala složena, skupa i sa malim prinosom, sa dodatnim problemom odvajanja stereoizomera.[140] Iako kinin nije jedan od glavnih ljekova koji se koriste u liječenju, savremena proizvodnja se i dalje oslanja na ekstrakciju iz drveta cinchona.[141]

20. i 21. vijek uredi

Relapse ili povratak bolesti je prvi primijetio 1897. godine Vilijam Sidni Tejer, koji je ispričao iskustva ljekara koji je imao bolest 21 mjesec nakon što je napustio endemsko područje.[142] On je predložio postojanje stadijuma tkiva. Povratak bolesti je potvrdio Patrik Menson, koji je dozvolio zaraženim komarcima da ujedu njegovog najstarijeg sina,[143] kojem se bolest vratila devet mjeseci nakon što se izliječio kininom.[144]

 
Tu Joujou dobio je Nobelovu nagradu za medicinu ili fiziologiju za svoj rad na lijeku protiv Malarije.

Takođe, 1900. godine Amico Binjami i Đuzepe Bastijaneli su otkrili da ne mogu da zaraze osobu krvlju koja sadrži samo gametocite.[145] Mogućnost postojanja hronične infekcije krvnog stadijuma predložili su Ronald Ros i Dejvid Tompson 1910. godine.[146] Postojanje aseksualno reprodukujućih parazita malarije ptica u ćelijama unutrašnjih organa prvi je pokazao Enrike Aragao 1908. godine.[147]

Tri moguća mehanizma povratka bolesti je predložio Emil Maršou 1926. godine: partenogeneza makrogametocita, postojanost šizonta u malom broju u krvi gdje imunitet inhibira umnožavanje, ali kasnije nestaje i reaktivacija encistiranog tijela u krv.[148] Džejms je 1931. istakao da se možda sporozoiti prenose u unutrašnje organe, gdje ulaze u retikuloendotjelne ćelije i prolaze kroz ciklus razvoja, zasnovan na nedostatku aktivnosti kinina na njima.[149] Haf i Blum su 1935. demonstrirali stadijume ptičje malarije koja se prenosi izvan krvnih zrnaca (egzoeritrocitna).[150] Godine 1945. Nil Ferli je objavio da inokulacija krvi od pacijenta zaraženih sa P. vivax možda neće moći da izazove malariju, iako davalac može naknadno da pokaže to stanje. Sporozoiti su nestali iz krvotoka u roku od jednog sata i ponovo su se pojavili osam dana kasnije, što je ukazalo na prisustvo oblika koji opstaju u tkivima.[151] Koristeći komarce umjesto krvi, Šut je 1946. opisao sličan fenomen i predložio postojanje „x tijela“ ili oblika u mirovanju.[152] Godinu dana kasnije, Sapero je istakao da postoji veza između povratka bolesti i stadijuma tkiva koji još nije otkriven.[153] Siril Garnam je 1947. opisao egzoeritrocitnu šizogoniju kod Hepatocystis (Plasmodium) kochi.[154] Sledeće godine, Henri Edvard Šort i Garnam su opisali stadijume jetre P. cynomolgi kod majmuna.[155] Iste godine, čovjek dobrovoljac je pristao da primi ogromnu dozu inficiranih sporozoita P. vivax i da se podvrgne biopsiji jetre tri mjeseca kasnije, što je omogućilo Šortu da demonstrira stadijum tkiva.[156] Tkivni oblik Plasmodium ovale opisan je 1954. i P. malariae 1960. godine kod eksperimentalno zaraženih šimpanzi.[107]

Latentni ili uspavani oblik parazita u jetri (hipnozoit), za koji se smatra da je odgovoran za povratak bolesti karakteristične za infekcije P. vivax i P. ovale,[157][158] je prvi put primijećen 1980-ih.[107][159] Termin hipnozoit je prvi upotrijebio Majls Markus dok je bio student. Godine 1976. on je izjavio: „ako sporozoiti iz roda Isospora mogu da se ponašaju na ovaj način, onda oni srodnih sporozoa, poput parazita malarije, mogu da imaju sposobnost da prežive u tkivima na sličan način.“[160] Godine 1982. Krotoski je u svom istraživanju objavio da je identifikovao hipnozoita P. vivax u ćelijama jetre inficiranih šimpanzi.[159]

Od 1980. godine pa do 2022. smatralo se da su povratne bolesti malarije P. vivax uglavnom posredovane hipnozoitom. Između 2018. i 2021. godine, objavljeno je da se ogroman broj parazita koji nisu u cirkulaciji, ne-hipnozoiti, pojavljuju nenametljivo u tkivima ljudi zaraženih parazitom P. vivax, sa samo malim djelom ukupne biomase parazita prisutnog u perifernom krvotoku. Taj nalaz je podržao intelektualno pronicljivu tačku promjene paradigme, koja je preovladavala od 2011. godine, da je nepoznati procenat povratne bolesti parazita P. vivax rekrudescencije (koji nemaju cirkulišuće ili sekvestrirano merozoitsko porijeklo), a ne recidivi (koji imaju izvor hipnozoita). Nova otkrića u 21. vijeku nisu dovela do te nove teorije, koja je već postojala,[161] već su samo potvrdila njegovu validnost.[162]

Kinin je bio dominantan lijek protiv malarije sve do 1920-ih kada su počeli da se pojavljuju drugi ljekovi.[163] Tokom 1940-ih, hlorokin je zamijenio kinin u liječenju i nekomplikovane i teške malarije sve dok nije došlo do razvijanja otpornosti na lijek, prvo u jugoistočnoj Aziji i Južnoj Americi 1950-ih, a zatim širom svijeta tokom 1980-ih.[164]

Ljekovitu vrijednost biljke Artemisia annua kineski herbalisti koriste u tradicionalnim kineskim ljekovima preko 2.000 godina.[165][166] Godine 1596. Li Čidžen je u svojoj knjizi Compendium of Materia Medica preporučio čaj napravljen od nje posebno za liječenje simptoma malarije,[165] ali efikasnost čaja se smatra spornom i Svjetska zdravstvena organizacija ga ne preporučuje.[167][168] Artemisinini, koje su otkrili kineski naučnik Tu Joujou i njegove kolege 1970-ih iz biljke Artemisia annua, postali su preporučeni tretman za malariju P. falciparum, koji se primjenjuje u teškim slučajevima u kombinaciji sa drugim ljekovima.[169] Tu je istakao da je na njega uticao izvor iz tradicionalne kineske biljne medicine pod nazivom Priručnik recepata za hitne tretmane, koji je 340. godine napisao Ge Hong.[170] Za svoj rad na malariji, Joujou je dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu 2015.[171]

Plasmodium vivax je korišćen između 1917. i 1940-ih za malarioterapiju — namjerno ubrizgavanje parazita malarije da bi se izazvala groznica za borbu protiv određenih bolesti kao što je tercijarni sifilis.[172] Godine 1927. pronalazač te tehnike, Julijus Vagner Jaureg, dobio je Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu za svoja otkrića.[173] Uprkos tome, tehnika je ubila oko 15% pacijenata i proglašena je opasnom, pa se više ne koristi.[174]

 
Američki marinci sa malarijom u poljskoj bolnici na Gvadalkanalu, u oktobru 1942.

Prvi pesticid korišćen za prskanje ostataka u zatvorenom prostoru bio je DDT.[175] Iako se u početku koristio isključivo za borbu protiv malarije, njegova upotreba se brzo proširila i na poljoprivredu.[176] Vremenom je upotreba pesticida počela da dominira za kontrolu štetočina, a ne za kontrolu bolesti, a poljoprivredna upotreba velikih razmjera dovela je do evolucije komaraca otpornih na pesticide u mnogim regionima.[176] Otpornost na DDT koju su pokazali komarci iz roda Anopheles naučnici upoređuju sa otpornošću na antibiotike koju pokazuju bakterije.[177] Tokom 1960-ih, svijest o negativnim posljedicama neselektivne upotrebe pesticida je porasla, što je dovelo do zabrane njegove primjene u poljoprivredi u mnogim zemljama tokom 1970-ih.[178] Prije početka upotrebe pesticida DDT, malarija je uspješno eliminisana ili kontrolisana u tropskim oblastima kao što su Brazil i Egipat uklanjanjem ili trovanjem mjesta za razmnožavanje komaraca ili vodenih staništa larvi, obično primjenom visoko toksičnog jedinjenja arsenabakar(II) acetoarsenit na mjesta sa stajaćim vodama.[179]

Malarija je bila prisutna i u Beogradu,[180][181] na Dunavskoj i Savskoj padini, a 1939. se proširila na sve djelove grada, kada je, po jednom mišljenju, Beograd bio „najmalaričniji grad u Evropi“.[182] Tokom Drugog svjetskog rata malarije je bila glavna zdravstvena prijetnja američkim vojnicima na pacifičkom frontu, nakon što je snabdijevanje kininom prekinuto japanskim vojnim osvajanjem i smatra se da je oko 500.000 zaraženo, a prema nekim izvorima 60.000 američkih vojnika na afričkom i južnopacifičkom ratištu je preminulo od bolesti.[183]

Epidemiologija uredi

 
Smrtnost od malarije u periodu od jednog veka (1900-1997)

Svjetska zdravstvena organizacija je procijenila da je 2021. godine bilo 247 miliona novih slučajeva zaraze i 619.000 smrtnih slučajeva.[4] Najviše su bila pogođena djeca mlađa od pet godina, što je činilo 67% smrtnih slučajeva širom svijeta u 2019. godini.[184] U podsaharskoj Africi, malarija je povezana sa do 200.000 procijenjenih smrtnih slučajeva odojčadi godišnje.[185] Oko 900 ljudi je umrlo od zaraze u Evropi između 1993. i 2003. godine,[186] a do 2015. Evropa je bila oslobođena od malarije. Sjedinjene Države su 1951. godine iskorijenile malariju,[187] iako se male epidemije dešavaju i tokom 21. vijeka,[188] a godišnje bude oko 1300—1500 slučajeva.[189] Lokalno stečena malarija koju prenose komarci desila se u Sjedinjenim Državama 2003. godine, kada je identifikovano osam slučajeva P. vivax na Floridi i ponovo u maju 2023. kada su identifikovana četiri slučaja i jedan slučaj u Teksasu,[190] kao i jedan slučaj u avgustu u Merilendu.[191] posljednja zemlja koja je prijavila slučaj autohtone malarije bio je Tadžikistan 2014. godine.[4] I globalna incidencija bolesti i smrtnost su opali tokom 21. vijeka. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i Unicefu, smrtni slučajevi koji mogu da se pripišu malariji u 2015. smanjeni su za 60% u odnosu na procjenu od 985.000 iz 2000. godine,[192] uglavnom zbog široke upotrebe mreža tretiranih insekticidima i kombinovanih terapija na bazi artemisinina.[193] Između 2000. i 2019. godine, stope smrtnosti među svim starosnim grupama smanjene su sa oko 30 na 13 na 100.000 ugroženih stanovnika. Tokom tog perioda, smrtnost među djecom mlađom od pet godina opala je za 47%, sa 781.000 u 2000. na 416.000 u 2019. godini.[194]

 
Smrti zbog malarije na milion ljudi 2012.
  0—0
  1—2
  3—54
  55—325
  326—679
  680—949
  950—1,358

Malarija je endemska u širokom pojasu oko ekvatora, u oblastima Amerike, mnogih djelova Azije i većeg dijela Afrike; u podsaharskoj Africi se dešava 85—90% od ukupnih smrtnih slučajeva.[195] Prema procjeni iz 2009. zemlje sa najvećom stopom smrtnosti na 100.000 stanovnika bile su Obala Slonovače (86,15), Angola (56,93) i Burkina Faso (50,66),[196] dok su prema procjeni iz 2010. zemlje sa najvećom stopom smrtnosti bile Burkina Faso, Mozambik i Mali.[197] Projekat Atlas malarije pokrenut je sa ciljem da mapira globalne nivoe malarije, pružajući način za određivanje globalnih prostornih granica i procjenu opterećenja bolesti.[198][199] Zahvaljujući radu na projektu, objavljena je mapa endemičnosti P. falciparum 2010. i ažurirana je 2019. godine.[200][201][202] Do 2021. 84 zemlje su imale endemsku malariju.[4]

Geografska rasprostranjenost unutar velikih regiona je složena, a područja zahvaćena malarijom i područja bez nje često se nalaze blizu jedno drugoga.[203] Rasprostranjena je u tropskim i suptropskim regionima zbog padavina, konstantno visokih temperatura i visoke vlažnosti, zajedno sa stajaćim vodama u kojima larve komaraca lako sazrijevaju, obezbjeđujući im okruženje koje im je potrebno za kontinuirano razmnožavanje.[204] U sušnijim oblastima, izbijanje zaraze je predviđeno sa razumnom tačnošću mapiranjem padavina.[205] Ona je češća u ruralnim područjima nego u gradovima; nekoliko gradova u podregionu Velikog Mekonga u jugoistočnoj Aziji je bez malarije, ali bolest je rasprostranjena u mnogim ruralnim regionima, uključujući i duž međunarodnih granica i ivica šuma.[206] U Africi je prisutna i u ruralnim i u urbanim područjima, iako je rizik manji u većim gradovima.[207]

Klimatske promjene uredi

Smatra se da će klimatske promjene vjerovatno uticati na prenošenje malarije, ali stepen efekta i pogođena područja su neizvjesni.[208] Veće padavine u određenim oblastima Indije, kao i nakon događaja El Ninjo, povezani su sa povećanim brojem komaraca.[209]

Od 1900. došlo je do značajnih promjena temperature i padavina u Africi,[210] ali faktori koji doprinose tome kako padavine dovode do vode za razmnožavanje komaraca su složeni, uključujući stepen do kojeg se ona apsorbuje u zemljište i vegetaciju ili stope oticanja i isparavanja.[211] Istraživanjem je pružen uvid uslova širom Afrike, kombinujući model klimatske pogodnosti za malariju sa modelom kontinentalne razmjere koji predstavlja hidrološke procese u svijetu.[211]

Patologija uredi

Malarija je uzrokovana infekcijom parazitima iz roda Plasmodium.[212] Kod ljudi, malariju izaziva šest vrsta: P. falciparum, P. malariae, P. ovale curtisi, P. ovale wallikeri, P. vivax i P. knowlesi.[213] Među zaraženima, P. falciparum je najčešća identifikovana vrsta (oko 75%), a zatim P. vivax (oko 20%).[12] Iako je P. falciparum uglavnom odgovoran za većinu smrtnih slučajeva,[214] dokazi koje su otkrili naučnici u 21. vijeku ukazuju na to da je P. vivax povezan sa stanjima potencijalno opasnim po život skoro jednako često kao i P. falciparum.[215] P. vivax je uglavnom češći van Afrike.[216] Dokumentovani su neki slučajevi infekcije ljudi sa nekoliko vrsta od viših majmuna, ali osim P. knowlesizoonotske vrste koja izaziva malariju kod Makakija,[217] oni uglavnom ne izazivaju ozbiljnije bolesti i smatra se da su od malog značaja za javno zdravlje.[218]

 
Životni ciklus parazita malarije: Sporozoiti se unose ubodom komaraca. Kada stignu do jetre, umnožavaju se u hiljade merozoita. Merozoiti inficiraju crvena krvna zrnca i repliciraju se, inficirajući sve više crvenih krvnih zrnaca. Neki paraziti formiraju gametocite, koje uzima komarac, nastavljajući životni ciklus.

Komarci Anopheles se inicijalno zaraze parazitima iz roda Plasmodium ubadajući osobu koja je prethodno bila zaražena sa tim parazitom.[219][220] Paraziti se tada u druge osobe obično unose ubodom zaraženog komarca. Neki od tih inokulisanih parazita, zvani „sporozoiti“, mogu da ostanu u koži,[221] dok drugi putuju krvotokom do jetre, gdje napadaju hepatocite.[222] Oni rastu i dijele se u jetri od dva do deset dana, pri čemu svaki inficirani hepatocit na kraju nosi do 40.000 parazita.[222] Inficirani hepatociti se razgrađuju, oslobađajući taj invazivni oblik plazmodijumskih ćelija, koji se nazivaju „merozoiti“ u krvotok. U krvi, merozoiti brzo napadaju pojedinačna crvena krvna zrnca, replicirajući se tokom 24 do 72 sata i formiraju od 16 do 32 nova merozoita[222][223] Inficirana crvena krvna zrnca liziraju, a novi merozoiti inficiraju nova crvena krvna zrnca, što rezultira ciklusom koji konstantno povećava broj parazita kod inficirane osobe.[222] Tokom krugova tog ciklusa infekcije, mali dio parazita se ne razmnožava, već se umjesto toga razvija u parazite u ranoj seksualnoj fazi koji se nazivaju muški i ženski „gametociti“. Ti gametociti se razvijaju u koštanoj srži 11 dana, a zatim se vraćaju u krvotok da bi čekali da ih ugrizu drugi komarci.[222][224] Kada dospiju u krv komarca, gametociti se podvrgavaju seksualnoj reprodukciji i na kraju formiraju ćerke sporozoite koji migriraju u pljuvačne žlijezde komarca da bi se ubrizgali u novog domaćina kada komarac ujede.[222]

Infekcija jetre ne izaziva simptome; svi simptomi nastaju kao rezultat infekcije crvenih krvnih zrnaca.[213] Simptomi se razvijaju kada ima više od oko 100.000 parazita po mililitru krvi.[213] Mnogi simptomi koji su povezani sa teškom malarijom uzrokovani su težnjom parazita P. falciparum da se veže za zidove krvnih sudova, što dovodi do oštećenja zahvaćenih sudova i okolnog tkiva. Paraziti odvojeni u krvnim sudovima pluća doprinose respiratornoj insuficijenciji, dok u mozgu uzrokuju da osoba padne u komu. U posteljici doprinose maloj porođajnoj težini i prevremenom porođaju, a takođe povećavaju rizik od pobačaja i mrtvorođenosti.[213] Uništavanje crvenih krvnih zrnaca tokom infekcije često dovodi do anemije, pogoršane smanjenom proizvodnjom novih crvenih krvnih zrnaca tokom infekcije.[213]

Krvlju se hrane samo ženke komaraca; mužjaci se hrane biljnim nektarom i ne prenose bolest.[225] Ženke iz roda Anopheles više vole da se hrane noću, obično počnu da traže obrok u sumrak i nastavljaju tokom noći dok ne uspiju.[226] U Africi, zbog široke upotrebe mreža za krevet, komarci su počeli da grizu ranije, prije nego što ljudi odu u krevet.[227] Paraziti malarije mogu da se prenesu i transfuzijom krvi, iako se to dešava rijetko.[228]

Naučnici smatraju da će globalno zagrijavanje imati uticaja na prenos malarije.[229][208]

Ponavljajuća malarija uredi

Simptomi malarije mogu da se ponove nakon različitih perioda bez simptoma. U zavisnosti od uzroka, ponavljanje može da se klasifikuje kao rekrudescencija, relaps ili reinfekcija. Rekrudescencija se dešava kada se simptomi vrate nakon perioda bez simptoma zbog neuspjeha da se uklone paraziti u krvnom stadijumu adekvatnim tretmanom.[230] Relaps se dešava kada se simptomi ponovo pojave nakon što su paraziti eliminisani iz krvi, ali su opstali kao uspavani hipnozoiti u ćelijama jetre.[231] Relaps se obično javlja između 8 i 24 nedelje nakon početnih simptoma i često se viđa kod infekcija sa parazitima P. vivax i P. ovale.[12] Slučajevi malarije P. vivax u umjerenim područjima često uključuju prezimljavanje hipnozoita, a povratak bolesti obično počinje godinu dana nakon ujeda komarca.[232] Reinfekcija znači da su paraziti eliminisani iz cijelog tijela, ali su potom uvedeni novi paraziti. Reinfekcija se ne može lako razlikovati od relapsa i rekrudescencije, iako se ponavljanje infekcije u roku od dvije nedelje od završetka liječenja obično pripisuje neuspješnom tretmanu.[233] Ljudi mogu da razviju određeni imunitet kada su izloženi čestim infekcijama.[234][235]

Vrste i karakteristike uredi

Postoji nekoliko vrsta malarija koje izazivaju paraziti iz roda Plasmodium:[236]

Ime Patogen Napomena
algidna malarija Plasmodium falciparum teška malarija koja utiče na cirkulatorni sistem i izaziva groznicu i cirkulatorni šok
žučna malarija Plasmodium falciparum teška malarija koja utiče na jetru i izaziva povraćanje i žuticu
cerebralna malarija Plasmodium falciparum teška malarija koja utiče na mozak
urođena malarija razne vrste iz roda Plasmodium Plasmodium unesen od majke preko fetalne cirkulacije
perniciozna malarija Plasmodium falciparum teška malarija koja dovodi do teške bolesti
maligna malarija Plasmodium falciparum teška malarija koja dovodi do smrti
falciparum malarija, Plasmodium falciparum malarija Plasmodium falciparum
ovale malarija, Plasmodium ovale malarija Plasmodium ovale
kvartanska malarija, malariae malarija, Plasmodium malariae malarija Plasmodium malariae paroksizma svaki četvrti dan, računajući dan pojave kao prvi dan
svakodnevna malarija Plasmodium falciparum, Plasmodium vivax, Plasmodium knowlesi svakodnevna paroksizma
tercijanska malarija Plasmodium falciparum, Plasmodium ovale, Plasmodium vivax paroksizma svaki treći dan, računajući dan pojave kao prvi
transfuzijska malarija razne vrste iz roda Plasmodium Plasmodium unesen transfuzijom krvi, dijeljenjem igle ili povredom sa iglom
vivax malarija, Plasmodium vivax malarija Plasmodium vivax

Faze u razvoju infekcije uredi

 
Mikrofotografija posteljice mrtvorođene bebe zbog malarije majke. Hematoksilinska i eozinska mrlja. Crvena krvna zrnca su anuklearna; plavo/crno bojenje u svijetlo crvenim strukturama (crvena krvna zrnca) ukazuje na strana jezgra parazita.

Infekcija malarije se razvija u dvije faze:

*Prva, koja uključuje jetru (egzoeritrocitna faza)

*Druga koja uključuje crvene krvne ćelije ili eritrocite (eritrocitna faza).

Kada inficirani komarac probije kožu da bi uzeo obrok krvi, sporozoiti iz pljuvačke komarca ulaze u krvotok i migriraju u jetru gdje inficiraju ćelije jetre (hepatocite), umnožavajući se aseksualno i asimptomatski u periodu od osam do 30 dana.[237]

Nakon potencijalnog perioda mirovanja u jetri, ti organizmi se razvijaju da bi dali hiljade merozoita, koji, nakon rupture ćelija domaćina, bježe u krv i inficiraju crvena krvna zrnca da bi započeli eritrocitnu fazu životnog ciklusa.[237] Parazit bježi iz jetre neotkriven tako što se umotava u ćelijsku membranu inficirane ćelije jetre domaćina.[238]

Unutar crvenih krvnih zrnaca, paraziti se dalje razmnožavaju, opet aseksualno, periodično izlazeći iz ćelija domaćina kako bi napali svježa crvena krvna zrnca. Postoji nekoliko takvih ciklusa obnavljanja; klasični opisi talasa groznice proizlaze iz istovremenih talasa merozoita koji bježe i inficiraju crvena krvna zrnca.[237]

Neki sporozoiti P. vivax se ne razvijaju odmah u merozoite egzoeritrocitne faze, već umjesto toga proizvode hipnozoite koji ostaju u stanju mirovanja tokom perioda u rasponu od nekoliko mjeseci (obično 7–10 mjeseci) do nekoliko godina.[232] Nakon perioda mirovanja, oni se ponovo aktiviraju i proizvode merozoite. Hipnozoiti su odgovorni za dugu inkubaciju i kasne relapse kod infekcija sa P. vivax,[232] dok njihovo postojanje kod parazita P. ovale nije utvrđeno.[239]

Parazit je relativno zaštićen od napada imunološkog sistema tijela jer tokom većeg dijela svog životnog ciklusa unutar ljudi boravi u jetri i krvnim ćelijama i relativno je nevidljiv za imunološki nadzor. Cirkulišuće inficirane krvne ćelije se uništavaju u slezini, a da bi to izbjegao, parazit P. falciparum prikazuje adhezivne proteine na površini inficiranih krvnih zrnaca, što dovodi do toga da se krvna zrnca lijepe za zidove malih krvnih sudova i na taj način sekvestriraju parazita iz prolaza kroz opštu cirkulaciju i slezinu.[240] Blokada mikrovaskulature izaziva simptome poput onih kod placentne malarije,[241] dok sekvestrirana crvena krvna zrnca mogu da probiju krvno-moždanu barijeru i izazovu cerebralnu malariju.[242]

Genetska otpornost uredi

 
Elektronski mikrograf crvenih krvnih zrnaca inficiranih sa P. falciparum (u sredini), koji ilustruju „dugme“ adhezionog proteina.

Prema studiji iz 2005. godine, zbog visokog nivoa mortaliteta i morbiditeta uzrokovanih malarijom, posebno vrstom P. falciparum, smatra se da je ona izvršila najveći selektivni pritisak na humani genom u novijoj istoriji. Nekoliko genetskih faktora pruža određenu otpornost na nju, uključujući osobine srpastih ćelija, osobine talasemije, nedostatak glukoza-6-fosfat dehidrogenaze i odsustvo Dafijevih antigena na crvenim krvnim zrncima.[243][244][245]

Uticaj osobina srpastih ćelija na imunitet protiv malarije prikazuje neka evoluciona prilagođavanja do kojih je došlo zbog endemske malarije.[246] Osobina srpastih ćelija izaziva promjenu molekula hemoglobina u krvi.[246] Obično crvene krvne ćelije imaju fleksibilan, bikonkavni oblik koji im omogućava da se kreću kroz uske kapilare,[247] ali kada su modifikovani molekuli hemoglobina S izloženi malim količinama kiseonika ili se skupe zbog dehidracije, mogu da se zalijepe zajedno formirajući niti koje uzrokuju izobličenje ćelije u oblik zakrivljenog srpa.[248] U tim nitima, molekul nije toliko efikasan u uzimanju ili oslobađanju kiseonika, a ćelija nije dovoljno fleksibilna da slobodno cirkuliše.[248] U ranim stadijumima malarije, parazit može da izazove srp inficiranih crvenih krvnih zrnaca i tako se one brže uklanjaju iz cirkulacije, što smanjuje učestalost kojom paraziti malarije završavaju svoj životni ciklus u ćeliji.[249] Pojedini paraziti koji su homozigoti (sa dvije kopije abnormalnog hemoglobina beta alela) imaju anemiju srpastih ćelija, dok oni koji su heterozigoti (sa jednim abnormalnim alelom i jednim normalnim alelom) imaju otpornost na malariju bez teške anemije.[250] Iako bi kraći životni vijek za one sa homozigotnim stanjem imao tendenciju da ugrozi opstanak te osobine, ona je očuvana u regionima sklonim malariji zbog prednosti koje pruža heterozigotni oblik.[245][249]

Disfunkcija jetre uredi

Disfunkcija jetre kao rezultat malarije je neuobičajena i obično se javlja samo kod osoba sa drugim oboljenjem jetre kao što je virusni hepatitis ili hronična bolest jetre. Sindrom se ponekad naziva malarijski hepatitis.[251] Iako se smatra da je rijetka pojava, malarična hepatopatija je u porastu u 20. i 21. vijeku, posebno u jugoistočnoj Aziji i Indiji. Kod ljudi koji su imali oštećenje jetre prije nego što su se zarazili malarijom postoji veća vjerovatnoća da malarija izazove komplikacije i smrt.[251]

Klinička slika uredi

 
Glavni simptomi malarije.[252]

Zavisno od vrste parazita i vremena inkubacije, prvi simptomi mogu da se jave nakon 7-14 dana.[252] Odrasli sa malarijom obično imaju drhtavicu i groznicu, što se uglavnom javlja u periodičnim intenzivnim napadima koji traju oko šest sati, nakon čega slijedi period znojenja i ublažavanja temperature. Ostali simptomi su obično glavobolja, umor, nelagodnost u stomaku i bol u mišićima.[253] Djeca obično imaju opštije simptome: groznicu, kašalj, povraćanje i dijareju.[253]

Početne manifestacije bolesti su zajedničke za sve vrste malarije i slične su simptomima gripa,[254] a mogu da liče na druga stanja kao što su sepsa, gastroenteritis i virusna oboljenja.[12] Nakon što bolest uznapreduje simptomi mogu da uključuju glavobolju, groznicu, drhtavicu, bolove u zglobovima, povraćanje, hemolitičku anemiju, žuticu, hemoglobin u urinu, oštećenje mrežnjače i konvulzije.[255]

Klasični simptom malarije je paroksizam, odnosno ciklična pojava iznenadne hladnoće praćene drhtanjem, a zatim groznicom i znojenjem, koja se javlja svaka dva dana (tercijanska groznica) kod infekcija sa parazitima P. vivax i P. ovale, kao i svaka tri dana (kvartanska groznica) kod infekcija sa parazitom P. malariae. Infekcija sa parazitom P. falciparum može da izazove ponavljajuću groznicu svakih 36–48 sati ili manje izraženu i skoro kontinuiranu groznicu.[256]

Simptomi obično počinju 10-15 dana nakon početnog ujeda komarca, ali mogu da se jave i nekoliko mjeseci nakon infekcije nekim sojevima P. vivax.[253] Putnici koji uzimaju preventivne lijekove protiv malarije mogu da razviju simptome kada prestanu da uzimaju lijekove.[253]

Tešku malariju obično izaziva P. falciparum i ona se često naziva falciparum malarija. Simptomi se javljaju od devet do 30 dana nakon infekcije.[254] Osobe sa cerebralnom malarijom često ispoljavaju neurološke simptome, uključujući abnormalno držanje tijela, nistagmus, paralizu konjugovanog pogleda (neuspjeh očiju da se okreću zajedno u istom smjeru), opistotonus, napade ili komu.[254]

Komplikacije uredi

Malarija ima nekoliko ozbiljnih komplikacija, uključujući razvoj respiratornog distresa, koji se javlja kod do 25% odraslih i 40% djece sa teškom malarijom P. falciparum. Mogući uzroci uključuju respiratornu kompenzaciju metaboličke acidoze, nekardiogeni plućni edem, istovremenu pneumoniju i tešku anemiju. Iako rijetko kod male djece sa teškom malarijom, akutni respiratorni distres sindrom se javlja kod 5–25% odraslih i do 29% trudnica.[189] Koinfekcija HIV-a sa malarijom povećava smrtnost.[257] Otkazivanje bubrega je karakteristika crne vodene groznice, gdje hemoglobin iz liziranih crvenih krvnih zrnaca curi u urin.[254]

Infekcija sa P. falciparum može da dovede do cerebralne malarije, oblika teške malarije koja uključuje encefalopatiju. Povezan je sa izbjeljivanjem mrežnjače, što može da bude od koristi kao klinički znak u razlikovanju malarije od drugih uzroka groznice.[258] Mogu takođe da se jave povećana slezina, uvećana jetra ili oboje, jaka glavobolja, nizak nivo šećera u krvi i hemoglobin u urinu sa otkazivanjem bubrega.[254] Komplikacije mogu da uključuju spontano krvarenje, koagulopatiju i šok.[259]

Malarija kod trudnica može da uzrokuje mrtvorođenost, smrtnost novorođenčadi, pobačaje i male porođajne težine,[185] posebno kod infekcije sa P. falciparum, ali i sa P. vivax.[260]

Dijagnoza uredi

 
Krvni film se smatra zlatnim standardom za dijagnozu malarije.

Zbog nespecifične prirode simptoma malarije, dijagnoza se obično sumnja na osnovu simptoma i istorije putovanja, a zatim se potvrđuje laboratorijskim testom za otkrivanje prisustva parazita u krvi (parazitološki test). U oblastima gdje je malarija uobičajena, Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje zdravstvenim radnicima da sumnjaju na malariju kod svake osobe koja prijavi groznicu ili koja ima trenutnu temperaturu iznad 37,5 °C bez ikakvog drugog očiglednog uzroka.[261] Preporučuje se da treba posumnjati na malariju i kod djece sa znacima anemije: blijedim dlanovima ili laboratorijskim testom koji pokazuje nivo hemoglobina ispod 8 grama po decilitru krvi.[261] U oblastima svijeta sa malo ili nimalo malarije, Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje da se testiraju samo ljudi sa mogućom izloženošću malariji, odnosno ljudi koji putuju u područja koja su endemična za malariju i neobjašnjivom temperaturom.[261]

U podsaharskoj Africi testiranje je nisko, sa samo jedno od četvrto djece sa groznicom koje je dobilo ljekarski savjet ili brzi dijagnostički test tokom 2021. godine. Postojao je jaz u testiranju između djece iz najbogatijih i najsiromašnijih porodica (33% prema 23%), a pored toga, testiran je veći procenat djece u istočnoj i južnoj Africi (36%) nego u zapadnoj i centralnoj Africi (21%).[18] Prema podacima Unicefa, 61% djece sa temperaturom je odvedeno na savjet ili liječenje u zdravstvene ustanove ili pružaoca zdravstvenih usluga tokom 2021. Razlika je postojala i u ponašanju pri traženju njege između djece iz najbogatijih i najsiromašnijih domaćinstava.[18]

Malarija se obično potvrđuje mikroskopskim pregledom krvnih filmova ili brzim dijagnostičkim testovima na bazi antigena. Mikroskopija, odnosno ispitivanje krvi obojene po Gimzi optičkim mikroskopom, smatra se zlatnim standardom za dijagnozu malarije.[213] Mikroskopisti obično ispituju i „gusti film“ krvi, što im omogućava da skeniraju mnoga krvna zrnca za kratko vrijeme, kao i „tanki film“ krvi, omogućavajući im da jasno vide pojedinačne parazite i identifikuju inficirajuću vrstu.[213] U tipičnim terenskim laboratorijskim uslovima, mikroskopista može da otkrije parazite kada ima najmanje 100 parazita po mikrolitru krvi, što je oko donjeg opsjega simptomatske infekcije.[261] Mikroskopska dijagnoza zahtijeva relativno intenzivne resurse, obučeno osoblje, specifičnu opremu, električnu energiju i dosljedno snabdijevanje mikroskopskim staklom i mrljama.[261]

 
Oblici prstena i gametociti parazita Plasmodium falciparum u ljudskoj krvi.

Na mjestima gdje mikroskopija nije dostupna, malarija se dijagnostikuje pomoću brzih antigenskih testova koji otkrivaju proteine parazita u uzorku krvi iz prsta.[261] Različiti testovi su dostupni komercijalno, ciljajući na proteine parazita bogate histidinom (HRP2, detektuje samo Plasmodium falciparum), laktatnu dehidrogenazu ili aldolazu.[261] HRP2 test se široko koristi u Africi, gdje dominira Plasmodium falciparum,[213] ali s obzirom na to da histidin opstaje u krvi do pet nedelja nakon liječenja infekcije, HRP2 test ponekad ne može da razlikuje da li neko trenutno boluje od malarije ili ju je ranije imao.[261] Pored toga, nekim parazitima Plasmodium falciparum u regionu Amazona nedostaje gen HRP2, što otežava otkrivanje.[261] Brzi antigenski testovi se brzo i lako postavljaju na mjesta bez kompletnih dijagnostičkih laboratorija, ali daju znatno manje informacija od mikroskopije, a ponekad se razlikuju po kvalitetu od proizvođača do proizvođača i od serije do serije.[261]

Razvijeni su serološki testovi za otkrivanje antitijela protiv parazita Plasmodium iz krvi, ali se ne koriste za dijagnostiku malarije zbog njihove relativno loše osjetljivosti i specifičnosti. Razvijeni su takođe i visokoosjetljivi testovi amplifikacije nukleinske kisjeline, ali se ne koriste klinički zbog njihove relativno visoke cijene i loše specifičnosti za aktivne infekcije.[261]

Klasifikacija uredi

Svjetska zdravstvena organizacija klasifikuje malariju kao „tešku“ ili „nekomplikovanu“.[12] Smatra se teškom kada je prisutan bilo koji od sledećih kriterijuma, inače se smatra nekomplikovanom.[262]

  • Smanjena svijest
  • Značajna slabost takva da osoba ne može da hoda
  • Nemogućnost hranjenja
  • Dvije ili više konvulzije
  • Nizak krvni pritisak (manje od 70 mmHg kod odraslih i 50 mmHg kod djece)
  • Problema sa disanjem
  • Cirkulatorni šok
  • Otkazivanje bubrega ili hemoglobin u urinu
  • Problemi sa krvarenjem ili hemoglobin manji od 50 g/L (5 g/dL)
  • Plućni edem
  • Šećer u krvi manji od 2,2 mmol/L (40 -mg/dL)
  • Acidoza ili nivoi laktata veći od 5 mmol/L
  • Nivo parazita u krvi veći od 100.000 po mikrolitru (μL) u oblastima niskog intenziteta prenosa ili 250.000 po μL u oblastima prenosa visokog intenziteta.

Cerebralna malarija se definiše kao teška malarija P. falciparum koja se manifestuje neurološkim simptomima, uključujući komu (sa Glazgovskom skalom kome manjom od 11 ili Blantajrovom skalom kome manjom od 3) ili sa komom koja traje duže od 30 minuta nakon napada.[263]

Prevencija uredi

 
Komarac Anopheles stephensi ubrzo nakon uzimanja krvi od čovjeka (kapljica krvi se izbacuje kao višak).

Metode koje se koriste za prevenciju malarije uključuju lijekove, eliminaciju komaraca i prevenciju ujeda. Do 2023. omogućene su dvije vakcine protiv malarije, koje je Svjetska zdravstvena organizacija odobrila za upotrebu kod djece: RTS,S i R21.[13][264] Prisustvo malarije u nekom području zahtijeva kombinaciju velike gustine ljudske populacije, visoke gustine populacije komaraca Anopheles i visoke stope prenošenja sa ljudi na komarce i sa komaraca na ljude.[265] Ako se bilo koji od tih parametara dovoljno smanji, parazit na kraju nestaje sa tog područja, što se dogodilo u Sjevernoj Americi, Evropi i djelovima Bliskog istoka.[266] Ukoliko se parazit ne eliminiše iz cijelog svijeta, mogao bi ponovo da se pojavi u djelovima iz kojih je nestao ako se vrate uslovi u kombinaciji koja favorizuje reprodukciju parazita. Cijena eliminacije komaraca Anopheles po osobi raste sa smanjenjem gustine naseljenosti, što ga čini ekonomski neizvodljivim u nekim oblastima.[267]

Prevencija može da bude isplativija od liječenja bolesti na dugi rok, ali početni troškovi su nedostupni mnogim najsiromašnijim ljudima na svijetu.[268] Postoji velika razlika u troškovima kontrole, odnosno održavanja niske endemičnosti i programa eliminacije između zemalja. U Kini je vlada 2010. objavila strategiju za eliminaciju malarije u kineskim pokrajinama, gdje je potrebna investicija predstavljala mali dio javnih rashoda za zdravstvo, a smatra se da bi sličan program u Tanzaniji koštao jednu petinu budžeta za javno zdravlje.[269]

U oblastima gdje je malarija uobičajena, djeca mlađa od pet godina često imaju anemiju, koja je ponekad posljedica malarije.[270] Davanje preventivnih antimalarijskih lijekova djeci sa anemijom u tim oblastima blago poboljšava nivo crvenih krvnih zrnaca, ali ne utiče na rizik od smrti ili potrebu za hospitalizacijom.[271]

Kontrola komaraca uredi

Kontrola vektora odnosi se na metode koje se koriste za smanjenje malarije smanjenjem nivoa prenošenja sa komaraca na ljude. Za individualnu zaštitu, najefikasniji repelenti protiv insekata su na bazi DEET ili ikaridina,[186] ali naučnici nisu pronašli dovoljno dokaza da repelenti protiv komaraca mogu da spriječe infekciju malarijom.[272] Mreže tretirane insekticidima i prskanje u zatvorenom prostoru se obično smatraju efikasnim, koriste se za prevenciju malarije, a njihova upotreba je značajno doprinijela smanjenju malarije u 21. vijeku.[273][274][275] Smatra se da ni jedno ni drugo možda neće biti dovoljni da se eliminiše bolest, jer te intervencije zavise od toga koliko ljudi koristi mreže, koliko praznina u insekticidu ima (područja niske pokrivenosti), koliko su ljudi zaštićeni kada su van kuće, kao i od povećanja populacije komaraca koji su otporni na insekticide.[273] Smatra se da izmjene na kućama ljudi kako bi se spriječila izloženost komarcima mogu da budu važna dugoročna mjera prevencije.[273]

Mreže protiv komaraca i unutrašnje prskanje uredi

 
Čovjek prska kerozinsko ulje u stajaću vodu, zona Panamskog kanala, 1912.

Mreže protiv komaraca pomažu da se komarci drže dalje od ljudi i smanjuju stopu infekcije i prenos malarije.[276] Mreže se ne smatraju savršenom barijerom i često se tretiraju insekticidom dizajniranim da ubije komarce prije nego što imaju vremena da pronađu put pored mreže.[276] Procjenjuje se da su mreže tretirane insekticidima dvostruko efikasnije od netretiranih mreža i nude 70% veću zaštitu u poređenju sa mrežom bez insekticida.[277] Procijenjeno je da je između 2000. i 2008. korišćenje mreže sa insekticidom spasilo živote oko 250.000 beba u podsaharskoj Africi.[193] Prema Unicefu, samo 36% domaćinstava imalo je dovoljno mreže za sve članove porodice tokom 2019. godine.[194] Tokom 2000. godine, 1,7 miliona (1,8%) afričke djece koja žive u djelovima svijeta gdje je malarija uobičajena bila je zaštićena mrežom tretiranom sa insekticidom, što se povećalo na 20,3 miliona (18,5%) 2007. godine,[278] a zatim i na 68% tokom 2015. godine.[192] Procenat djece koja spavaju pod takvim mrežama u podsaharskoj Africi porastao je sa manje od 40% tokom 2011. na preko 50% tokom 2021.[18] Većina mreža je impregnirana piretroidima, klasom insekticida niske toksičnosti, a najefikasniji su kada se koriste od sumraka do zore.[279] Preporučuje se da se okači velika mreža za krevet iznad sredine kreveta, a da se podvuku ivice ispod dušeka ili da se postavi dovoljno velika mreža koja dodiruje tlo.[280] Mreže su korisne za sprječavanje malarije tokom trudnoće u endemskim regionima u Africi, ali naučnici nemaju dovoljno podataka o tome da li pomažu u Aziji i Latinskoj Americi.[281]

U oblastima visoke otpornosti na malariju, piperonil butoksid u kombinaciji sa piretroidima u mrežama protiv komaraca je efikasan u smanjenju stope infekcije.[282] Nije poznata dužina trajanja piperonil butoksida na mrežama jer uticaj na smrtnost komaraca nije veliki nakon dvadeset pranja u eksperimentalnim ispitivanjima.[282]

Unicef je objavio da je upotreba mreža tretiranih sa insekticidima povećana od 2000. godine kroz ubrzanu proizvodnju, nabavku i isporuku, navodeći da je preko 2,5 milijardi takvih mreža distribuirano širom svijeta od 2004. godine, od čega je 87% (2,2 milijarde) distribuirano u podsaharskoj Africi.[283] Tokom 2021. proizvođači su isporučili oko 220 miliona takvih mreža zemljama gdje je malarija endemska, što je manje za 9 miliona u poređenju sa 2020. i 33 miliona manje nego što je isporučeno 2019. godine.[19] Prema podacima iz 2021. godine, 66% domaćinstava u podsaharskoj Africi imalo je mreže, a Unicef je objavio da se za nekoliko godina upotreba značajno povećala, od 31% koliko ih je korišćeno u Angoli 2016. do približno 97% u Gvineji Bisao 2019. godine.[19] Uprkos tome, skoro polovina domaćinstava nije imalo dovoljno mreže da zaštite sve članove porodice.[19]

 
Mreža protiv komaraca na krevetu.

Prskanje u zatvorenom prostoru je prskanje insekticida po zidovima unutar kuće. Nakon hranjenja, mnogi komarci se odmaraju na obližnjoj površini dok probavljaju krvni obrok i ako su zidovi kuća premazani insekticidima, komarci koji se odmaraju mogu da budu ubijeni prije nego što ugrizu drugu osobu i prenesu parazita malarije.[284] Do 2006. godine, Svjetska zdravstvena organizacija je na spisak dodala 12 insekticida za unutrašnje prskanje, uključujući DDT i piretroide ciflutrin i deltametrin.[285] Upotreba malih količina DDT-a u javnom zdravstvu dozvoljena je Stokholmskom konvencijom, koja zabranjuje njegovu upotrebu u poljoprivredi.[178] Jedan od problema sa svim oblicima prskanja je otpornost na insekticide. Komarci pogođeni insekticidima imaju tendenciju da se odmaraju i žive u zatvorenom prostoru, a zbog iritacije izazvane prskanjem, njihovi potomci imaju tendenciju da se odmaraju i žive na otvorenom i manje su pogođeni prskanjem.[286] U zajednicama koje koriste mreže tretirane insekticidima pored unutrašnjeg prskanja insekticida koji nije na bazi piretroida, došlo je do smanjenja malarije.[287] Upotreba insekticida sličnih piretroidu kao dodatak prskanju u zatvorenom prostoru nije rezultirala uočljivom dodatnom koristi u zajednicama koje koriste mreže tretirane insekticidima.[287]

Modifikacije mjesta za stanovanje uredi

Stanovanje je faktor rizika za malariju i modifikacija kuće kao mjera prevencije može da bude održiva strategija koja se ne oslanja na efikasnost insekticida kao što su piretroidi.[273][288] Razmatra se fizičko okruženje unutar i izvan kuće koje može da promijeni gustinu komaraca. Potencijalne modifikacije uključuju koliko je kuća blizu mjesta za razmnožavanje komaraca, da li je odvodnjavanje i vodosnabdijevanje u blizini kuće, da li postoji dostupnost mjesta za odmor komaraca (vegetacija oko kuće), da li su u blizina stoka i domaće životinje, kao i fizička poboljšanja ili modifikacije za dizajn kuće da bi spriječili ulazak komaraca, kao što su paravani na prozorima.[273]

Masovna primjena lijekova uredi

Masovna primjena ljekova podrazumijeva davanje lijekova cjelokupnoj populaciji nekog područja bez obzira na status bolesti.[289] Godine 2021. neprofitna organizacija Cochrane objavila je izvještaj o korišćenju ivermektina u zajednici, prema kojem nema značajnog uticaja na smanjenje učestalosti prenošenja malarije njegovom upotrebom.[290]

Druge metode suzbijanja komaraca uredi

Ljudi su isprobali brojne drugih metoda za smanjenje ujeda komaraca i usporavanje širenja malarije. Napori da se smanji broj larvi komaraca smanjenjem dostupnosti otvorene vode gdje se razvijaju ili dodavanjem supstanci za smanjenje njihovog razvoja su efikasni na nekim lokacijama.[291] Elektronski uređaji za odbijanje komaraca, koji proizvode zvukove veoma visoke frekvencije koji bi trebalo da odvrate ženke komaraca, nemaju potkrepljujuće dokaze o efikasnosti,[292] a takođe nisu pronađeni dokazi da zamagljivanje može da utiče na prenošenje malarije.[293] Larvicidiranje ručnom isporukom hemijskih ili mikrobnih insekticida u vodena tijela koja sadrže nisku distribuciju larvi može da smanji prenos malarije,[294] ali nema dovoljno dokaza da bi se utvrdilo da li larvivorne ribe mogu da smanje gustinu i prenos komaraca u toj oblasti.[295]

Lijekovi uredi

Koristi se veliki broj lijekova koji mogu da pomognu u sprječavanju ili prekidu malarije kod putnika na mjesta gdje je infekcija uobičajena, a mnogi od njih se takođe koriste i u liječenju.[296] Na mjestima gdje je parazit otporan na jedan ili više lijekova, tri lijeka — meflokvin, doksiciklin ili kombinacija atovakuona/progvanila (malaron), se često koriste za prevenciju.[297] Doksiciklin i atovakuon/progvanil se bolje podnose, a meflokvin se uzima jednom nedeljno,[297] dok su područja svijeta sa malarijom osjetljivom na hlorokvin neuobičajena.[298] Smatra se da masovna primjena lijekova protiv malarije u cijeloj populaciji u isto vrijeme može da smanji rizik od zaraze, ali da efikasnost može da varira u zavisnosti od prevalencije malarije u toj oblasti,[299] dok se takođe smatra da primjena lijekova i korišćenje drugih zaštitnih mjera kao što su kontrola komaraca, procenat ljudi koji se liječe u toj oblasti i rizik od ponovne infekcije malarijom mogu da imaju bitnu ulogu u efikasnosti pristupa masovnog liječenja lijekovima.[299]

Zaštitni efekat lijekova ne počinje odmah, a ljudi koji posjećuju područja gdje postoji malarija obično počinju da uzimaju lijekove jednu do dvije nedelje prije nego što stignu i nastavljaju da ih uzimaju četiri nedelje nakon odlaska, osim atovakuona/progvanila, koji se obično uzima dva dana prije puta i koristi se sedam dana nakon napuštanja tog područja.[300] Upotreba preventivnih lijekova često nije praktična za one koji žive u područjima gdje malarija postoji, a njihova upotreba se obično daje samo trudnicama i kratkotrajnim posjetiocima, zbog cijene lijekova, neželjenih efekata dugotrajne upotrebe i poteškoća u nabavci lijekova protiv malarije izvan bogatih zemalja.[301] Otkriveno je da upotreba lijekova tokom trudnoće poboljšava težinu bebe pri rođenju i smanjuje rizik od anemije kod majke,[302] dok davanje lijekova novorođenčadi putem povremene preventivne terapije može da smanji rizik od zaraze, prijema u bolnicu i anemije.[303] Smatra se da upotreba preventivnih lijekova u područjima gdje su prisutni komarci koji nose malariju može da podstakne razvoj djelimične otpornosti.[304]

Meflokvin je efikasniji od sulfadoksin-pirimetamina u sprječavanju zaraze kod HIV negativnih trudnica, dok je kotrimoksazol efikasan u sprječavanju zaraze i smanjuje rizik od anemije kod HIV pozitivnih žena.[305] Smatra se da je davanje sulfadoksin-pirimetamina u tri ili više doze kao naizmjenična preventivna terapija za HIV pozitivne žene koje žive u oblastima sa endemom malarije efikasnije od dvije doze.[306]

Brzo liječenje potvrđenih slučajeva kombinovanim terapijama zasnovanim na artemisininu takođe može da smanji prenos zaraze.[307]

Istraživanje vakcina protiv malarije uredi

Vakcine protiv malarije bile su jedan od ciljeva sprovođenja istraživanja.[308] Prve studije koje su pokazale potencijal za vakcinu izvedene su 1967. godine imunizacijom miševa sa živim, radijacijom oslabljenim sporozoitima, što je pružilo značajnu zaštitu miševima nakon naknadne injekcije normalnih, održivih sporozoita.[309] Od 1970-ih, došlo je do napretka u razvoju sličnih strategija vakcinacije za ljude.[310]

Godine 2013. Svjetska zdravstvena organizacija i grupa finansijera za vakcine postavili su cilj da razviju vakcine dizajnirane da prekinu prenos malarije sa dugoročnim ciljem potpunog iskorjenjivanja.[311] Prvu vakcinu, pod nazivom RTS,S odobrili su evropski regulatori 2015. godine,[312] a do 2023. godine, licencirane su dvije vakcine za upotrebu.[13] Drugi pristupi borbi protiv zaraze mogu da zahtijevaju više ulaganja u istraživanja i veću primarnu zdravstvenu zaštitu.[313] Stalni nadzor je takođe potreban da bi se spriječio povratak malarije u zemlje u kojima je bolest eliminisana.[314]

Kao dio programa Svjetske zdravstvene organizacije za implementaciju vakcine, 2019. godine je pokrenuto pilot ispitivanje u tri podsaharske afričke zemlje: Gani, Keniji i Malaviju.[315]

Imunitet ili tolerancija na malariju P. falciparum može da se javi prirodno, ali samo kao odgovor na godine ponovljene infekcije.[234][316] Pojedinac može da bude zaštićen od infekcije P. falciparum ako dobije oko hiljadu ujeda komaraca koji nose verziju parazita koja je postala neinfektivna dozom zračenja rendgenskim zracima.[317] Visoko polimorfna priroda mnogih proteina P. falciparum otežava dizajn vakcine. Vakcine koje su proizvođene da ciljaju antigene na gamete, zigote ili ookinete u srednjem crijevu komaraca imaju za cilj da blokiraju prenos malarije. Takve vakcine izazivaju antitijela u ljudskoj krvi i kada komarac uzme krvni obrok od zaštićene osobe, ta antitijela sprječavaju parazita da završi svoj razvoj u komarcu.[318] Druge vakcinu koje ciljaju na krvnu fazu životnog ciklusa parazita, same po sebi su bili neadekvatne;[319] SPf66 je intenzivno testiran u oblastima gdje je bolest bila uobičajena tokom 1990-ih, ali su ispitivanja pokazala da nije dovoljno efikasan i odustalo se od proizvodnje.[320]

Istraživanjem sprovedenim 2020. godine, pokazalo se da vakcina RTS,S smanjuje rizik od malarije za oko 40% kod djece u Africi.[264][321] Istraživači sa Univerziteta u Oksfordu su 2021. godine objavili nalaze ispitivanja kandidatske vakcine protiv malarije, R21/Matrix-M, koja je pokazala efikasnost od 77% tokom 12 mjeseci praćenja.[322] Ta vakcina je prva koja je ispunila cilj Svjetske zdravstvene organizacije o vakcini sa najmanje 75% efikasnosti u borbi protiv malarije.[323]

Njemačka kompanija BioNTECH SE pokrenula je razvoj vakcine BN165 zasnovane na RNK[324] i u decembru 2022. pokrenula je studiju Prve faze, za koju je procijenjeno da će biti završena u septembru 2024.[325] Vakcina BNT-165, zasnovana na cirkumsporzit proteinu je testirana kod odraslih uzrasta od 18 do 55 godina na 3 nivoa doze da bi se odabrala bezbjedna i podnošljiva doza za raspored od 3 doze,[326] a u odnosu na RTS,S i R21/MatrixM, BNT-165 se proučava u starosnim grupama odraslih i može da se razvije za putnike, kao i za one koji žive u zemljama gdje je malarija endemska. Prema komercijalnoj procjeni, predviđen je potencijalni bruto prihod vakcine BNT-165 na 479 miliona dolara 2030. pet godina nakon planiranog puštanja u promet.[327]

Ostale mjere uredi

Učešće zajednice i strategije zdravstvenog obrazovanja koje promovišu svijest o malariji i važnosti mjera kontrole uspješno su korišćene za smanjenje učestalosti zaraze u nekim oblastima svijeta, gdje je bolest bila u razvoju.[328] Prepoznavanje bolesti u ranim fazama može da spriječi da bolest postane težeg oblika. Obrazovanje takođe može da informiše ljude da pokriju područja stajaće, mirne vode, kao što su rezervoari za vodu koji su idealno mjesto za razmnožavanje parazita i komaraca, čime se smanjuje rizik od prenošenja između ljudi. To se uglavnom koristi u urbanim sredinama gdje postoje veliki centri stanovništva u skučenom prostoru i gdje bi prenošenje bilo najvjerovatnije.[329] Naizmjenična preventivna terapija je intervencija koja se uspješno koristi za kontrolu malarije kod trudnica i odojčadi,[330] kao i kod djece predškolskog uzrasta gdje je prenos sezonski.[331]

Liječenje uredi

Malarija se liječi antimalarijskim lijekovima, a oni koje se koriste zavise od vrste i težine bolesti.[332] Lijekovi protiv groznice se obično koriste, ali naučnici smatraju da njihov uticaj na ishod nije potpuno jasan.[333][334] Obezbjeđivanje besplatnih lijekova domaćinstvima može da smanji smrtnost u djetinjstvu kada se koriste na odgovarajući način.[335] Smatra se da tretman kojim se svi uzroci groznice liječe antimalarijskim lijekovima mogu da dovedu do prekomjerne upotrebe tih lijekova i da utiču na to da se nedovoljno liječe drugi uzroci groznice, kao i da bi upotreba kompleta za brzu dijagnostiku malarije mogla da pomogne da se smanji prekomjerna upotreba lijekova protiv malarije.[336][337]

Nekomplikovana malarija uredi

 
Oglas za kinin kao lijek za malariju iz 1927.

Jednostavna ili nekomplikovana malarija može da se liječi oralnim lijekovima; artemisinin lijekovi su efikasni i sigurni u njenom liječenju.[338] Artemisinin u kombinaciji sa drugim antimalarijskim lijekovima (poznatim kao terapija kombinacije artemisinina) je oko 90% efikasan kada se koristi za liječenje nekomplikovane malarije.[193] Najefikasniji tretman za infekciju P. falciparum je upotreba kombinacije sa artemisininom, koji smanjuje otpornost na bilo koju komponentu lijeka.[339][340] Pri liječenju malarije P. falciparum artemeter/lumefantrin sa šest doza je efikasniji od režima sa četiri doze ili drugih režima koji ne sadrže derivate artemisinina,[341][342] dok je druga preporučena kombinacija dihidroartemisinin i piperakvin.[343][344][345] Smatra se da kombinovana terapija artemisinin-naftokvin ima dobre rezultate u liječenju P. falciparum, ali da je potrebno više istraživanja kako bi se utvrdila njena efikasnost kao pouzdanog lijeka.[346] Kombinacija artesunata i meflokvina pružila je bolje rezultate od samog meflokvina u liječenju nekomplikovane malarije u uslovima niskog prenosa,[347] dok je atovakuone-proguanil efikasan, sa mogućom stopom neuspjeha od 5% do 10%, ali se smatra da dodavanje artesunata može da smanji stopu neuspjeha.[348] Monoterapija ili kombinovana terapija azitromicinom nije pokazala efikasnost u liječenju malarija P. falciparum ili P. vivax.[349] Kombinacija amodiakvina i sulfadoksin-pirimetamina može da postigne više uspjeha u liječenju u poređenju sa samim sulfadoksin-pirimetaminom kod nekomplikovane P. falciparum malarije,[350] dok naučnici nemaju dovoljno podataka o efikasnosti hlorproguanil-dapsona.[351][352] Dodavanje primakvina kombinovanoj terapiji za liječenje malarije P. falciparum na bazi artemisinina može da smanji njen prenos tokom trećeg, četvrtog ili osmog dana infekcije.[353] Smatra se da je kombinacija sulfadoksin-pirimetamina i artesunata bolja od sulfadoksin-pirimetamina i amodiakvina u kontroli neuspjeha liječenja 28. dana, ali se takođe smatra da je kombinacija sulfadoksin-pirimetamina i amodiakvina bolja u smanjenju gametocita u krvi sedmog dana terapije.[354]

Infekcija sa P. vivax, P. ovale ili P. malariae obično ne zahtijeva hospitalizaciju. Liječenje malarije P. vivax zahtijeva i eliminaciju parazita u krvi hlorokvinom ili kombinovanom terapijom na bazi artemisinina i uklanjanje parazita iz jetre sa 8-aminohinolinskim agensom kao što su primakvin ili tafenokvin.[21][355] Ta dva lijeka djeluju i protiv krvnog stadijuma, a stepen u kome to rade se istražuje.[356]

Za liječenje malarije tokom trudnoće, Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje upotrebu kinina i klindamicina u prvom tromesečju i kombinovane terapije na bazi artemisinina u drugom i trećem tromjesečju,[357][358] dok nema dovoljno podataka o bezbjednosti antimalarijskih lijekova u trudnoći.[359]

Teška i komplikovana malarija uredi

Slučajevi teške i komplikovane malarije su skoro uvijek uzrokovani infekcijom sa P. falciparum. Druge vrste obično izazivaju samo febrilnu bolest.[360] Teški i komplikovani slučajevi malarije su hitna medicinska stanja jer su stope smrtnosti od 10% do 50%.[361]

Preporučeni tretman za tešku malariju je intravenska upotreba antimalarijskih lijekova i uglavnom se smatra da je parenteralni artesunat bolji od kinina i kod djece i kod odraslih.[362][363] U drugoj studiji, derivati artemisinina (artemeter i arteter) bili su podjednako efikasni kao i kinin u liječenju cerebralne malarije kod djece.[364] Liječenje teške malarije uključuje mjere podrške koje se najbolje obavljaju u jedinici intenzivne njege, što uključuje liječenje visoke temperature i napada koji mogu da budu posljedica zaraze. Takođe uključuje praćenje velikog napora pri disanju, niskog šećera u krvi i niskog nivoa kalijuma u krvi.[214] Derivati artemisinina imaju istu ili bolju efikasnost od hinolona u sprječavanju smrti od teške ili komplikovane malarije.[365] Početna doza kinina pomaže da se skrati trajanje groznice i povećava uklanjanje parazita iz tijela,[366] a nema razlike u efikasnosti kada se koristi intrarektalni kinin u poređenju sa intravenskim ili intramuskularnim u liječenju i nekomplikovane i komplikovane malarije.[367] Naučnici nemaju dovoljno dokaza o liječenju intramuskularnim arteterom.[368] Obezbjeđivanje rektalnog artesunata prije odlaska u bolnicu može da smanji stopu smrti djece sa teškom malarijom.[369] Prema testiranju, sublingvalna primjena glukoze dovodi do boljeg povećanja šećera u krvi nakon 20 minuta u poređenju sa oralnom primjenom, kod djece sa malarijom i pratećom hipoglikemijom.[370]

Cerebralna malarija je oblik teške i komplikovane malarije sa najgorim neurološkim simptomima,[371] za čije liječenje osmotskim agensima, kao što su manitol ili urea, nema dovoljno podataka o tome da li su efikasni.[372] Takođe nema dovoljno podataka da bi steroidi bili korisni u njenom liječenju.[373] Upotreba fenobarbitala je povezana sa manjim brojem konvulzija, ali sa moguće više smrtnih slučajeva.[374] Cerebralna malarija obično dovodi do kome pacijenta, a ako se sumnja na uzrok kome, obično se vrši testiranje na druge lokalne uzroke encefalopatije (bakterijske, virusne ili gljivične infekcije). U oblastima gdje postoji visoka stopa infekcije malarije, liječenje uglavnom počinje bez prethodnog testiranja.[212] Liječenje cerebralne malarije kada se potvrdi obično podrazumijeva da se prate vitalni znaci, da se okreće na svaka dva sata, da pacijenti ne leže u mokrom krevetu, da se umetne sterilni uretralni kateter koji pomaže pri mokrenju, da se ubaci sterilna nazogastrična sonda za aspiraciju sadržaja želuca, a u slučaju konvulzija, daje se spora intravenska injekcija benzodiazepina.[375] Naučnici nisu utvrdili da je transfuzija krvi korisna za smanjenje smrtnosti kod djece sa teškom anemijom ili za poboljšanje njihovog hematokrita za mjesec dana,[376] kao i da agensi za helatiranje gvožđa, kao što su deferoksamin i deferipron poboljšavaju stanje kod pacijenata sa infekcijom parazitom P. falciparum.[377]

Monoklonska antitijela uredi

Kliničko ispitivanje iz 2022. pokazalo je da monoklonsko antitijelo mAb L9LS nudi zaštitu od malarije. On vezuje protein Plasmodium falciparum circumsporozoite (CSP-1), koji je neophodan za razvoj bolesti i čini ga neefikasnim.[378]

Otpornost na lijekove uredi

Otpornost na lijekove predstavlja rastući problem u liječenju malarije u 21. vijeku.[379] Tokom 2000-ih, paraziti su razvili djelimičnu otpornost na artemisine u jugoistočnoj Aziji.[380][381] Otpornost je postala uobičajena protiv svih klasa antimalarijskih lijekova osim artemisinina i liječenje rezistentnih sojeva uglavnom zavisi od tih lijekova, ali cijena artemisinina ograničava njihovu upotrebu u zemljama u razvoju.[382] Sojevi malarije koji se nalaze na granici Kambodže i Tajlanda otporni su na kombinovane terapije koje uključuju artemisinine i smatra se da mogu da budu neizlječivi.[383] Smatra se da su izloženost parazita monoterapiji artemisinina u subterapijskim dozama tokom više od 30 godina i dostupnost podstandardnih artemisinina vjerovatno doveli do stvaranja fenotipa otpornog na njega.[384] Otpornost na artemisinin je otkrivena u Kambodži, Mjanmaru, Tajlandu i Vijetnamu,[385] a pojavljuje se i u Laosu.[386][387] Otpornost na kombinaciju artemisinina i piperakina prvi put je otkrivena 2013. godine u Kambodži, a do 2019. se proširila širom Kambodže, kao i na Laos, Tajland i Vijetnam (sa do 80 procenata malarijskih parazita otpornih u nekim regionima).[388]

Naučnici smatraju da ne postoji dovoljno dokaza da jedinično upakovani antimalarijski lijekovi sprječavaju neuspjeh prilikom liječenja infekcije, ali ako se kombinuje sa obukom pružalaca zdravstvenih usluga i informacijama o pacijentima, postoji poboljšanje kod ispitanika koji primaju terapiju.[389]

Prognoza uredi

 
Godina života prilagođena invalidnosti za malariju na 100.000 stanovnika 2004.
   no data
   <10
   0—100
   100—500
   500—1000
  1000—1500
  1500—2000
  2000—2500
  2500—2750
  2750—3000
  3000—3250
  3250—3500
   ≥3500

Kada se pravilno liječe, zaražene osobe se obično potpuno oporave,[390] ali teška malarija može da napreduje brzo i da izazove smrt u roku od nekoliko sati ili dana.[391] U najtežim slučajevima bolesti, stopa smrtnosti može da dostigne 20%, čak i uz intenzivnu njegu i liječenje.[12] Kod djece koja su imala tešku malariju, često se dešavaju poremećaji u razvoju,[392] dok hronične infekcije bez teške bolesti mogu da se jave kod sindroma imunodeficijencije povezanog sa smanjenom reakcijom na bakterije salmonela i Epštajn-Barov virus.[393]

U djetinjstvu, malarija izaziva anemiju tokom perioda brzog razvoja mozga, a takođe i direktno oštećenje mozga koje je rezultat cerebralne malarije.[392] Neki preživjeli od cerebralne malarije imaju povećan rizik od neuroloških i kognitivnih deficita, poremećaja ponašanja i epilepsije.[394] Klinička ispitivanja su pokazala da profilaksa malarije poboljšava kognitivne funkcije i školske rezultate u poređenju sa placebo grupama.[392]

Napori za iskorjenjivanje uredi

 
Članovi Komisije za malariju Društva naroda sakupljaju larve na delti Dunava, 1929.

Malarija je uspješno eliminisana ili značajno smanjena u određenim oblastima, ali ne i globalno. Nekada je bila uobičajena u Sjedinjenim Državama, ali je eliminisana iz većine djelova zemlje početkom 20. vijeka, korišćenjem programa kontrole vektora, koji su kombinovali praćenje i liječenje zaraženih ljudi, isušivanje močvarnih područja za razmnožavanje za potrebe poljoprivrede i druge promjene u praksi upravljanja vodama i napretku u sanitarnim uslovima, uključujući veću upotrebu staklenih prozora i paravana u stanovima.[395] Upotreba pesticida DDT i drugih sredstava eliminisala je malariju iz preostalih djelova u južnim državama SAD 1950-ih, kao dio Nacionalnog programa za iskorjenjivanje malarije.[396] Većina djelova Evrope, Sjeverne Amerike, Australije, Sjeverne Afrike i Kariba, kao i djelovi Južne Amerike, Azije i Južne Afrike takođe su eliminisali malariju.[397] Svjetska zdravstvena organizacija definiše „eliminaciju“ (ili pojam „bez malarije“) kada nema prenosa zaraze u nekoj državi (domaći slučajevi) u posljednje tri godine.[398] Oni takođe definišu faze „pre-eliminacije“ i „eliminacije“ kada zemlja ima manje od 5, odnosno 1 slučaj na 1.000 ljudi u riziku godišnje. Tokom 2021. ukupno međunarodno i nacionalno finansiranje za kontrolu i eliminaciju iznosilo je 3,5 milijardi dolara, što predstavlja polovinu od ukupne sume koja se procjenjuje da je potrebna.[18][399] Prema Unicefu, da bi se postigao cilj potpunog iskorjenjivanja u svijetu, godišnje finansiranje bi moralo da bude oko 6,8 milijardi američkih dolara.[18]

U djelovima svijeta sa rastućim životnim standardom, eliminacija je često bila kolateralna korist od uvođenja paravana za prozore i poboljšanih sanitarnih uslova.[400] Naučnici smatraju da različite uobičajene istovremene intervencije predstavljaju najbolju praksu; to uključuje antimalarijske lijekove za sprječavanje ili liječenje infekcije, poboljšanja oblasti javnog zdravlja za dijagnozu, izolaciju i liječenje zaraženih osoba, mreže za krevet i druge metode namijenjene sprječavanju komaraca da ujedu ljude i strategije kontrole vektora,[401] kao što su larvacidiranje insekticidima, isušivanje mjesta za razmnožavanje komaraca ili uvođenje riba da jedu larve i prskanje insekticidima u zatvorenom prostoru.[402]

Početni program SZO (1955—1969) uredi

Godine 1955. Svjetska zdravstvena organizacija je pokrenula Globalni program za iskorjenjivanje malarije,[403] koji se u velikoj mjeri oslanjao na DDT za kontrolu komaraca i brzu dijagnozu i liječenje kako bi se prekinuo ciklus prenosa.[404] Programom je eliminisana bolest iz Sjeverne Amerike, Evrope, Sovjetskog Saveza,[405] na Tajvanu, većem dijelu Kariba, na Balkanu, djelovima sjeverne Afrike, modernom regionu Australije i velikom dijelu južnog Pacifika,[400] a značajno je smanjena smrtnost u Šri Lanci i Indiji.[406]

 
Pakistanska poštanska marka iz 1962. koja promoviše program iskorjenjivanja malarije.

Neuspjeh u održavanju programa, povećanje tolerancije komaraca na DDT i povećanje tolerancije parazita doveli su do ponovnog izbijanja zaraze. U mnogim oblastima početni uspjesi u iskorjenjivanju su se djelimično ili potpuno preokrenuli, a u nekim slučajevima su se stope prenošenja povećale.[407] Stručnjaci su ponovnu pojavu povezali sa više faktora, uključujući loše upravljanje i finansiranje programa kontrole malarije, siromaštvo, građanske nemire i povećano navodnjavanje. Evolucija otpornosti na lijekove prve generacije, kao što je hlorokvin i na insekticide je pogoršala situaciju.[408][409] Programom je malarija uspješno eliminisana samo u oblastima sa visokim socio-ekonomskim statusom, dobro organizovanim zdravstvenim sistemima i relativno manje intenzivnim ili sezonskim prenosom malarije.[405]

U Šri Lanci, program je smanjio slučajeve sa oko milion godišnje prije prskanja insekticida na samo 18 slučajeva 1963. i 29 slučajeva 1964.[410][411] Poslije toga toga je program zaustavljen da bi se uštedio novac, a 1968. i u prvom kvartalu 1969. bilo je 600.000 slučajeva. Zemlja je nastavila sa kontrolom vektora DDT-a, ali su komarci razvili otpor, vjerovatno zbog stalne upotrebe u poljoprivredi. Programom je počeo da se koristi malation, ali uprkos uspjesima u početku, malarija je nastavila da se ponovo razvija tokom 1980-ih.[406][412]

Zbog otpornosti vektora i parazita, kao i zbog drugih faktora, izvodljivost iskorjenjivanja malarije sa strategijom korišćenom u to vrijeme i raspoloživim resursima dovela je do slabljenja podrške programu.[413] SZO je suspendovala program 1969. godine i umjesto toga fokusirali su se na kontrolu i liječenje bolesti.[403][413] Programi prskanja (posebno korišćenjem DDT-a) su smanjeni zbog zabrinutosti za bezbjednost i uticaja na životnu sredinu, kao i problema u administrativnom, upravljačkom i finansijskom sprovođenju.[407] Napori su prebačeni sa prskanja na korišćenje mreža za krevet tretiranih insekticidima i drugih intervencija.[405][414]

Nakon 1969. uredi

Cilj odjeljka 6C u okviru Milenijumskih razvojnih ciljeva uključivao je preokret globalnog povećanja incidencije malarije do 2015. godine, sa specifičnim ciljevima za djecu mlađu od pet godina.[415] Od 2000. podrška iskorjenjivanju se povećala, iako neke osobe u globalnoj zdravstvenoj zajednici (uključujući i ljude unutar SZO) smatraju da je iskorjenjivanje preuranjen cilj i misle da bi uspostavljanje strogih rokova za iskorjenjivanje moglo da bude kontraproduktivno jer je vjerovatno da neće biti ispunjeni.[416] Jedna od tački cilja 3 u okviru Ciljeva održivog razvoja koje su pokrenule Ujedinjene nacije je okončanje epidemije u svim zemljama do 2030. godine.[417]

Organizacija Bez malarije je 2006. postavila javni cilj eliminacije malarije iz Afrike do 2015. godine, sa namjerom da se raspuste ako se taj cilj postigne, a do 2018. i dalje je funkcionisala.[418] Godine 2007. na 60. zasjedanju Svjetske zdravstvene skupštine ustanovljen je 25. april kao Svjetski dan malarije.[419]

Do 2012. godine, Globalni fond za borbu protiv side, tuberkuloze i malarije podijelio je 230 miliona mreža tretiranih insekticidima namijenjenih zaustavljanju prenosa malarije koju prenose komarci.[420] Klintonova fondacija sa sjedištem u SAD radila je na upravljanju potražnjom i stabilizaciji cijena na tržištu artemisinina.[421] Drugi napori, kao što je projekat Atlas malarije, fokusirale su se na analizu klimatskih i vremenskih informacija potrebnih za tačno predviđanje širenja zaraze na osnovu dostupnosti staništa parazita koji prenose malariju.[198] Savjetodavni komitet za politiku malarije Svjetske zdravstvene organizacije formiran je 2012. godine, sa ciljem da pruži strateške savjete i tehnički doprinos o svim aspektima kontrole i eliminacije.[422]

 
Regioni u kojima je malarija eliminisana do 2009.

Godine 2015. Svjetska zdravstvena organizacija je objavila da je cilj smanjenje smrtnosti za 90% do 2030.[423] a Bil Gejts je 2016. izjavio da misli da će globalno iskorjenjivanje biti moguće do 2040.[424] Prema Svjetskom izvještaju o malariji SZO za 2015. godinu, globalna stopa smrtnosti je opala za 60% između 2000. i 2015. SZO je istakla da je cilj dodatno smanjenje od 90% između 2015. i 2030. godine,[425] uz smanjenje od 40% i iskorjenjivanje u 10 zemalja do 2020. godine.[426] Cilj za 2020. godinu nije ispunjen, a došlo je i do blagog porasta slučajeva u odnosu na 2015. godinu.[427] Pored toga, Unicef je objavio da je broj smrtnih slučajeva za sve uzraste porastao za 10% između 2019. i 2020. djelimično zbog prekida usluga povezanih sa pandemijom kovida 19, dok je opao 2021.[18]

Postojala je razlika u ispunjavanju ciljeva između regiona; jugoistočna Azija je skoro ispunila ciljeve SZO za 2020. godinu, dok regioni Afrike, Amerike, istočnog Mediterana i zapadnog Pacifika nisu imali značajno smanjenje.[427] Šest zemalja podregiona Velikog Mekonga je objavilo da je cilj da eliminišu malariju koju prenosi P. falciparum do 2025. kao i da eliminišu svu malariju do 2030. godine, postigavši smanjenje slučajeva od 97% do 2000. godine.[427] Uoči Svjetskog dana malarije 2021. SZO je imenovala 25 zemalja u kojima radi na eliminaciji bolesti do 2025. godine u okviru svoje inicijative E-2025.[428]

Prije 2016. godine, Globalni fond za borbu protiv side, tuberkuloze i malarije obezbijedio je 659 miliona mreža za krevet tretiranih insekticidima, organizovao je podršku i edukaciju za prevenciju malarije. Izazovi se smatraju velikim zbog nedostatka sredstava, slabe zdravstvene strukture i opstanak zaraze u pograničnim regionima, zbog čega se međunarodna saradnja smatra ključnom.[429] Jednim od izazova smatra se i udaljeno autohtono stanovništvo do kojeg može da bude teško da se dođe i da im se podigne svijest o prevenciji i liječenju, jer se većina autohtonog stanovništva oslanja na samodijagnozu, samoliječenje, iscjelitelja i tradicionalnu medicinu.[430] SZO je aplicirala za fond Gejts fondacije koja je podržavala akciju iskorjenjivanja malarije do 2007. godine.[431] Ujedinjeni Arapski Emirati, Maroko, Jermenija, Turkmenistan, Kirgistan i Šri Lanka tri uzastopne godine nisu imali endemske slučajeve i SZO je potvrdila da nemaju malariju uprkos nedostatku finansiranja 2010. godine.[415]

Procijenjeno je da je 31 od 92 endemske zemlje na putu da ispuni ciljeve SZO za 2020. godinu, dok je 15 zemalja prijavilo povećanje od 40% ili više između 2015. i 2020. godine.[427] Godine 2018. objavljeno je da Paragvaj više nema malariju, nakon borbe za iskorjenjivanje koja je počela 1950.[432] Između 2000. i 30. juna 2021. SZO je potvrdila da 12 zemalja više nema malariju, dok je 2019. objavljeno da je više nemaju Argentina i Alžir,[427][433] a 2021. objavljeno je da je više nemaju Salvador i Kina.[434][435] U martu 2023. objavljeno je da je više nemaju Azerbejdžan i Tadžikistan,[436] a Belize u junu 2023.[437][438] U januaru 2024. objavljeno je da je više nemaju Zelenortska Ostrva, čime je ukupan broj zemalja i teritorija kojima je potvrđeno da nemaju malariju porastao na 44.[439]

Društvo i kultura uredi

Ekonomski uticaj uredi

 
Klinika za malariju u Tanzaniji.

Naučnici smatraju da postoje određeni dokazi koji ukazuju na to da malarija nije samo bolest koja se obično povezuje sa siromaštvom, već da je ona takođe uzrok siromaštva i glavna prepreka ekonomskom razvoju.[20][440] Iako su tropski regioni najviše pogođeni, njen najdalji uticaj može da dopre u neke umjerene zone koje imaju ekstremne sezonske promjene. Povezana je sa velikim negativnim ekonomskim efektima na regione u kojima je široko rasprostranjena, a tokom kasnog 19. i početka 20. vijeka bila je glavni faktor sporog ekonomskog razvoja američkih južnih država.[441]

Poređenje prosječnog BDP-a po glavi stanovnika za 1995. godinu, prilagođenog za paritet kupovne moći, između zemalja sa malarijom i zemalja bez nje činilo je petostruku razliku (1.526 dolara prema 8.268).[442] U periodu od 1965. do 1990. godine, zemlje u kojima je malarija bila uobičajena imale su prosječan BDP po glavi stanovnika koji je rastao samo 0,4% godišnje, u poređenju sa 2,4% godišnje u drugim zemljama.[443]

Smatra se da siromaštvo može da poveća rizik od malarije jer oni koji su u siromaštvu nemaju finansijskih mogućnosti da spriječe ili liječe bolest. Procijenjeno je da ekonomski uticaj malarije košta Afriku 12 milijardi američkih dolara svake godine.[444] Ekonomski uticaj uključuje troškove zdravstvene zaštite, radne dane izgubljene zbog bolesti, dane izgubljene u obrazovanju, smanjenu produktivnost zbog oštećenja mozga od cerebralne malarije i gubitak investicija i turizma.[22] Smatra se da su brojne zemlje teško opterećene sa malarijom i da je odgovorna za 30–50% prijema u bolnicu, do 50% ambulantnih posjeta i do 40% troškova javnog zdravstva.[445]

Cerebralna malarija je jedan od vodećih uzroka neuroloških invaliditeta kod afričke djece.[394] Studije koje su upoređivale kognitivne funkcije prije i poslije liječenja teške malarije nastavile su da pokazuju značajno narušen uspjeh u školi i kognitivne sposobnosti čak i nakon oporavka.[392] Smatra se da teška i cerebralna malarija ima dalekosježne socioekonomske posljedice koje prevazilaze neposredne posljedice bolesti.[446]

Falsifikovani i podstandardni lijekovi uredi

Sofisticirani falsifikati lijekova pronađeni su u nekoliko azijskih zemalja kao što su Kambodža,[447] Kina,[448] Indonezija, Laos, Tajland i Vijetnam i predstavljaju glavni uzrok smrti koja može da se izbjegne u tim zemljama.[449] Svjetska zdravstvena organizacija je saopštila da su istraživanja pokazala da je do 40% lijekova za malariju na bazi artesunata falsifikovano, posebno u regionu Velikog Mekonga. Oni su uspostavili sistem brzog uzbunjivanja da brzo prijave informacije o falsifikovanim lijekovima relevantnim vlastima u zemljama učesnicama projekta.[450] Ne postoji pouzdan način da doktori ili laici otkriju falsifikovane lijekove bez pomoći laboratorije; kompanije pokušavaju da se bore protiv upornosti falsifikovanih lijekova korišćenjem nove tehnologije za obezbjeđivanje sigurnosti od izvora do distribucije.[451]

Problem kliničkog i javnog zdravlja je proliferacija podstandardnih antimalarijskih lijekova koja je rezultat neodgovarajuće koncentracije sastojaka, kontaminacije drugim lijekovima ili toksičnim nečistoćama, sastojaka lošeg kvaliteta, loše stabilnosti i neadekvatnog pakovanja.[452] Studija iz 2012. pokazala je da otprilike jedna trećina lijekova protiv malarije u jugoistočnoj Aziji i podsaharskoj Africi nije uspjela da prođe hemijsku analizu, analizu pakovanja ili da je falsifikovana.[453]

Rat uredi

Tokom istorije, zaraza malarije je imala istaknutu ulogu u sudbinama predsjednika vlada, nacionalnih država, vojnog osoblja i vojnih akcija.[454] Godine 1910. dobitnik Nobelove nagrade za medicinu Ronald Ros objavio je knjigu pod nazivom Prevencija malarije, koja je uključivala poglavlje pod nazivom „Prevencija malarije u ratu“. Autor poglavlja, pukovnik Melvil, profesor higijene na Kraljevskom vojnom medicinskom koledžu u Londonu, pisao je o istaknutoj ulozi koju je malarija u istoriji imala tokom ratova, napisavši: „Istorija malarije u ratu mogla bi skoro da se shvati kao istorija samog rata, svakako istorija rata u hrišćansko doba... Vjerovatno je slučaj da su mnoge takozvane logorske groznice, a vjerovatno i značajan dio logorske dizenterije tokom ratova šesnaestog, sedamnaestog i osamnaestog vijeka bile malaričnog porijekla."[455] Vjeruje se da je koktel džin tonik u Britanskoj Indiji možda nastao kao način uzimanja kinina, poznat po svojim antimalarijskim svojstvima.[456]

 
Plakat iz Drugog svjetskog rata.

Malarija je bila najveća opasnost po zdravlje sa kojom su se susrele američke trupe u južnom Pacifiku tokom Drugog svjetskog rata, gdje je bilo zaraženo oko 500.000 osoba.[457] Prema Džozefu Patriku Birnu, 60.000 američkih vojnika je umrlo od malarije tokom afričkih i južnopacifičkih bitki.[458]

Uložena su značajna finansijska sredstva u nabavku postojećih i stvaranje novih antimalarijskih agensa. Tokom Prvog i Drugog svjetskog rata, nedosljedne zalihe prirodnih lijekova protiv malarije, kore drveta cinchona i kinina, dovele su do značajnog finansiranja istraživanja i razvoja drugih lijekova i vakcina.[459] Američke vojne organizacije koje sprovode takve istraživačke inicijative uključuju Mornarički medicinski istraživački centar, Institut za istraživanje vojske Volter Rid i Institut za zarazne bolesti američkih oružanih snaga.[460]

Osnovane su i razne inicijative, kao što je kontrola malarije u ratnim područjima (MCVA), koja je osnovana 1942. godine, sa ciljem da kontroliše malariju oko vojnih baza za obuku u južnim državama SAD i njihovim teritorijama, gdje je malarija bila problematična.[461] Godine 1946. kao nasljednik osnovan je Centar za zarazne bolesti, koji je kasnije postao poznat kao Centri za kontrolu i prevenciju bolesti ili CDC.[462]

Istraživanja uredi

Inicijativa Agenda istraživanja iskorjenjivanja malarije (malERA) bila je konsultativni proces da se identifikuje kojim oblastima istraživanja i razvoja moraju da se pozabave za iskorjenjivanje širom svijeta.[463][464]

Lijekovi uredi

Paraziti malarije sadrže apikoplaste, organele povezane sa plastidima koji se nalaze u biljkama, zajedno sa sopstvenim genomima.[465] Smatra se da su ti apikoplasti nastali endosimbiozom algi i da imaju ključnu ulogu u različitim aspektima metabolizma parazita, kao što je biosinteza masnih kisjelina.[466] Utvrđeno je da apikoplasti proizvode preko 400 proteina i istražuju se kao moguće mete za nove lijekove.[467]

Sa pojavom parazita iz roda Plasmodium otpornih na lijekove, naučnici razvijaju nove strategije za borbu protiv njih. Jedan od pristupa je uvođenje sintetičkih adukata piridoksal-amino kisjelina koje parazit preuzima i na kraju ometa njegovu sposobnost da stvori nekoliko esencijalnih vitamina B.[468][469] Takođe se razmatraju istraživanja lijekova koji koriste sintetičke komplekse na bazi metala.[470][471]

(+)-SJ733 je dio šire klase eksperimentalnih lijekova zvanih spiroindolon, koji inhibira ATP4 protein inficiranih crvenih krvnih zrnaca koji uzrokuju da se ćelije skupljaju i postaju krute poput ćelija koje stare.[472] To pokreće imuni sistem da eliminiše zaražene ćelije iz sistema. Godine 2014. Medicinski institut Hauard Hjuz objavio je da planira kliničko ispitivanje faze 1 za procjenu bezbjednosnog profila kod ljudi.[473] NITD246 i NITD609 takođe pripadaju klasi spiroindolona i napadaju ATP4 protein.[473] Prema rezultatima molekularnog spajanja, jedinjenja 3j, 4b, 4h i 4m su pokazala selektivnost prema enzimu laktat dehidrogenaze, a analiza nakon spajanja pokazala je stabilno dinamičko ponašanje svih odabranih jedinjenja u poređenju sa hlorokvinom. Termodinamička analiza krajnjeg stanja navela je jedinjenje 3j kao selektivni i moćni inhibitor enzima laktat dehidrogenaze.[474]

Nove mete uredi

Selektivno ciljanje parazita u jetri se smatra alternativnom strategijom u suočavanju sa otporom na najnovije kombinovane terapije protiv krvnih stadijuma parazita.[475]

U istraživanju sprovedenom 2019. godine, koristeći eksperimentalnu analizu sa nokaut mutantima Plasmodium berghei, istraživači su identifikovali gene koji su potencijalno neophodni u fazi jetre. Oni su generisali računarski model za analizu razvoja prije-eritrocita i metabolizma u fazi jetre. Kombinujući obje metode, identifikovali su sedam metaboličkih podsistema koji postaju neophodni u poređenju sa krvnim stadijumom. Neki od tih metaboličkih podsistema su sinteza i elongacija masnih kisjelina, metabolizam trikarboksilne kisjeline, amino kisjelina i metabolizam hema.[475] Oni su proučavali tri podsistema: sintezu i elongaciju masnih kisjelina i biosintezu amino šećera. Istakli su da se u prva dva primjera javlja jasna zavisnost stadijuma jetre od sopstvenog metabolizma masnih kisjelina.[475] Oni su po prvi put dokazali da biosinteza amino šećera u stadijumu jetre Plasmodium berghei ima bitnu ulogu. Prema istraživanju, unos N-acetilglukozamina je ograničen u fazi jetre, jer je njegova sinteza potrebna za razvoj parazita.[475] Nalazi i računarski model istraživanja pružili su osnovu za dizajn antimalarijskih terapija usmjerenih na metaboličke proteine.[475][476]

Ostala istraživanja uredi

Strategija nehemijske kontrole vektora uključuje genetičku manipulaciju malaričnim komarcima.[477] Napredak u tehnologijama genetičkog inžinjeringa omogućio je uvođenje strane DNK u genom komaraca i smanjenje životnog vijeka komarca ili može da ga učini otpornijim na parazita malarije.[477] Tehnika sterilnih insekata je genetička metoda kontrole kojom se uzgaja i oslobađa veliki broj sterilnih muških komaraca, a parenje sa divljim ženkama smanjuje divlju populaciju u narednoj generaciji, a nova generacija na kraju eliminiše ciljnu populaciju.[277]

Genomika je centralna za istraživanje malarije. Uz pomoć sekvencioniranja P. falciparum, jednog od njegovih vektora Anopheles gambiae, kao i ljudskog genoma, može da se proučava genetika sva tri organizma u životnom ciklusu malarije.[478] Jedna od novih primjena genetske tehnologije u 21. vijeku je mogućnost proizvodnje genetički modifikovanih komaraca koji ne prenose malariju, što potencijalno može da omogući biološku kontrolu prenosa zaraze.[479]

U jednoj studiji je stvoren genetički modifikovani soj komaraca Anopheles stephensi koji više nije prenosio malariju, a ta otpornost se prenosila na potomstvo komaraca.[480]

Genski pogon je tehnika za promjenu divljih populacija, za suzbijanje ili eliminisanje insekata kako ne bi mogli da prenesu bolesti (naročito komarci u slučajevima malarije,[481] virusa zika,[482] denge i žute groznice).[423]

U studiji sprovedenoj 2015. godine, istraživači su istakli da kod miševa postoji specifični uzajamni odnos između malarije i istovremene infekcije sa nematodom Nippostrongylus brasiliensis, plućnim migrirajućim helmintom.[483] Utvrđeno je da koinfekcija smanjuje virulenciju parazita, što se pripisuje infekciji nematodama koja uzrokuje povećano uništavanje eritrocita ili crvenih krvnih zrnaca.[484] Pošto parazit ima sklonost ka starijim eritrocitima domaćina, povećano uništavanje eritrocita i eritrocitopoeza koja je uslijedila, rezultiraju pretežno mlađom populacijom eritrocita, što dovodi do smanjenja populacije parazita.[483] Smatra se da je taj efekat nezavisan od imunološke kontrole parazita domaćina.[485]

U pregledanom članku objavljenom u decembru 2020. godine, istaknuto je da postoji međusobna povezanost između regiona sa malarijom i stope smrtnosti slučajeva od kovida 19.[486] Studijom je utvrđeno da su u prosjeku regioni u kojima je malarija endemska imali niže stope smrtnosti od kovida 19 u poređenju sa regionima bez endemske malarije.[487]

Godine 2017. soj bakterija iz roda Serratia je genetski modifikovan da spriječi malariju kod komaraca,[488][489] a 2023. je objavljeno da bakterija Delftia tsuruhatensis prirodno sprječava razvoj malarije lučenjem molekula zvanog harman.[490][491][492]

Malarija kod životinja uredi

Iako nije poznato da nijedna od četiri glavne vrste parazita malarije koji izazivaju infekcije kod ljudi izaziva zarazu i kod životinja,[493] poznato je da P. knowlesi inficira i ljude i primate.[217] Utvrđeno je da su i druge vrste parazita malarije koji su izazivali zarazu kod primata (posebno P. cynomolgi i P. simium) počele da izazivaju zarazu i kod ljudi.[494] Identifikovano je skoro 200 vrsta parazita iz roda Plasmodium koji inficiraju ptice, gmizavce i druge sisare,[495] a njih oko 30 prirodno inficira primate.[215] Neki paraziti koji inficiraju primate služe kao modelni organizmi za parazite koji inficiraju ljude, kao što su P. coatneyi (model za P. falciparum) i P. cynomolgi (model za P. vivax). Dijagnostičke tehnike koje se koriste za otkrivanje parazita kod primata su slične onima koje se koriste za ljude.[496] Paraziti koji inficiraju glodare se koriste kao modeli u istraživanjima, kao što je P. berghei.[497] Ptičja malarija prvenstveno pogađa vrste iz reda Passeriformes i predstavlja značajnu prijetnju za ptice Havaja, Galapagosa i drugih arhipelaga.[498] Poznato je da parazit P. relictum ima ulogu u ograničavanju distribucije i obilja endemičnih havajskih ptica. Smatra se da će globalno zagrijavanje da poveća rasprostranjenost i globalnu distribuciju ptičje malarije, jer povišene temperature obezbjeđuju optimalne uslove za razmnožavanje parazita.[498]

Reference uredi

  1. ^ a b v g d đ e ž z i Caraballo, H.; King, K. (maj 2014). „Emergency department management of mosquito-borne illness: malaria, dengue, and West Nile virus”. Emergency Medicine Practice. 16 (5): 1—23; quiz 23—4. PMID 25207355. S2CID 23716674. Arhivirano iz originala 1. 8. 2016. g. 
  2. ^ „Malaria”. Mayo Clinic. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  3. ^ a b v g d đ e ž „Malaria Fact sheet N°94”. who.int. World Health Organization. mart 2014. Arhivirano iz originala 3. 9. 2014. g. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  4. ^ a b v g d đ WHO (2022). World Malaria Report 2022. Switzerland: World Health Organization. ISBN 978-92-4-006489-8. 
  5. ^ „Vector-borne diseases”. who.int. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  6. ^ Dahalan, F. A.; Churcher, T. S.; Windbichler, N.; Lawniczak, M. K. (novembar 2019). „The male mosquito contribution towards malaria transmission: Mating influences the Anopheles female midgut transcriptome and increases female susceptibility to human malaria parasites”. PLOS Pathogens. 15 (11): e1008063. PMC 6837289 . PMID 31697788. doi:10.1371/journal.ppat.1008063 . 
  7. ^ Basu, S.; Sahi, P. K. (jul 2017). „Malaria: An Update”. Indian Journal of Pediatrics. 84 (7): 521—528. PMID 28357581. S2CID 11461451. doi:10.1007/s12098-017-2332-2. 
  8. ^ a b v g „Fact sheet about malaria”. who.int. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  9. ^ Walter, K.; John, C. C. (februar 2022). „Malaria”. JAMA. 327 (6): 597. PMID 35133414. S2CID 246651569. doi:10.1001/jama.2021.21468 . 
  10. ^ „Fact sheet about malaria”. who.int. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  11. ^ World Health Organization. „Global Technical Strategy for Malaria 2016-2030” (pdf). Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  12. ^ a b v g d đ Nadjm, B.; Behrens, R. H. (jun 2012). „Malaria: an update for physicians”. Infectious Disease Clinics of North America. 26 (2): 243—259. PMID 22632637. doi:10.1016/j.idc.2012.03.010. 
  13. ^ a b v „WHO recommends R21/Matrix-M vaccine for malaria prevention in updated advice on immunization”. 2. 10. 2023. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  14. ^ Rawat, A.; Roy, M.; Jyoti, A.; Kaushik, S.; Verma, K.; Srivastava, V. K. (avgust 2021). „Cysteine proteases: Battling pathogenic parasitic protozoans with omnipresent enzymes”. Microbiological Research. 249: 126784. PMID 33989978. S2CID 234597200. doi:10.1016/j.micres.2021.126784 . 
  15. ^ a b Guidelines for the treatment of malaria (2 izd.). Geneva: World Health Organization. 2010. str. ix. ISBN 978-92-4-154792-5. 
  16. ^ Baiden, F.; Malm, K. L.; Binka, F. (2021). Malaria. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-185838-3. doi:10.1093/med/9780198816805.001.0001/med-9780198816805-chapter-73. 
  17. ^ „World malaria report 2022”. who.int. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  18. ^ a b v g d đ e „Malaria in Africa”. Unicef Data. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  19. ^ a b v g „Nearly every minute, a child under 5 dies of malaria”. UNICEF. februar 2023. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  20. ^ a b Gollin, D.; Zimmermann, C. (avgust 2007). Malaria: Disease Impacts and Long-Run Income Differences (PDF) (Izveštaj). Institute for the Study of Labor. Arhivirano (PDF) iz originala 18. 3. 2016. g. 
  21. ^ a b Waters, N. C.; Edstein, M. D.; Staines, H. M; Krishna, S. (2012). „8-Aminoquinolines: Primaquine and tafenoquine”. Treatment and Prevention of Malaria: Antimalarial Drug Chemistry, Action and Use. Springer. str. 69—93. ISBN 978-3-0346-0479-6. 
  22. ^ a b Greenwood, B. M.; Bojang, K; Whitty, C. J.; Targett, G. A. (2005). „Malaria”. Lancet. 365 (9469): 1487—98. PMID 15850634. S2CID 208987634. doi:10.1016/S0140-6736(05)66420-3. 
  23. ^ Poinar, G. (2005). „Plasmodium dominicana n. sp. (Plasmodiidae: Haemospororida) from Tertiary Dominican amber”. Syst. Parasitol. 61 (1): 47—52. PMID 15928991. S2CID 22186899. doi:10.1007/s11230-004-6354-6. 
  24. ^ Joy, D. A.; Feng, X.; Mu, J.; Furuya, T.; Chotivanich, K.; Krettli, A. U.; Ho, M.; Wang, A.; White, N. J.; Suh, E.; Beerli, P.; Su., X. Z. (2003). „Early origin and recent expansion of Plasmodium falciparum”. Science. 300 (5617): 318—321. Bibcode:2003Sci...300..318J. PMID 12690197. S2CID 20036560. doi:10.1126/science.1081449. 
  25. ^ Hayakawa, T.; Culleton, R.; Otani, H.; Horii, T.; Tanabe, K. (2008). „Big bang in the evolution of extant malaria parasites”. Mol Biol Evol. 25 (10): 2233—2239. PMID 18687771. doi:10.1093/molbev/msn171 . 
  26. ^ Harper, K.; Armelagos, G. (2011). „The changing disease-scape in the third epidemiological transition”. International Journal of Environmental Research and Public Health. 7 (2): 675—97. PMC 2872288 . PMID 20616997. doi:10.3390/ijerph7020675 . 
  27. ^ Higham, Tom (2021). The World Before Us: How Science is Revealing a New Story of Our Human Origins. Penguin Viking. str. 12, note. ISBN 978-0-241-44067-4. 
  28. ^ Liu, W.; Li, Y.; Learn, G. H.; Rudicell, R. S.; Robertson, J. D.; Keele, B. F.; Ndjango, J-B. N.; Sanz, C. M.; Morgan, D. B.; Locatelli, S.; Gonder, M. K.; Kranzusch, P. J.; Walsh, P. D.; Delaporte, E.; Mpoudi-Ngole, E.; Georgiev, A. V.; Muller, M. N.; Shaw, G. W.; Peeters, M.; Sharp, P. M.; Julian C. Rayner, J. C.; Hahn, B. H. (2010). „Origin of the human malaria parasite Plasmodium falciparum in gorillas”. Nature. 467 (7314): 420—425. Bibcode:2010Natur.467..420L. PMC 2997044 . PMID 20864995. doi:10.1038/nature09442. 
  29. ^ Prugnolle, F.; Durand, P.; Ollomo, B.; Duval, L.; Ariey, F.; Arnathau, C.; Gonzalez, J. P.; Leroy, E.; Renaud, F. (2011). Manchester, M., ur. „A fresh look at the origin of Plasmodium falciparum, the most malignant malaria agent”. PLOS Pathogens. 7 (2): e1001283. PMC 3044689 . PMID 21383971. doi:10.1371/journal.ppat.1001283 . 
  30. ^ Liu, W (21. 2. 2014). „African origin of the malaria parasite Plasmodium vivax”. Nature Communications. 5 (5): 3346. Bibcode:2014NatCo...5.3346L. PMC 4089193 . PMID 24557500. doi:10.1038/ncomms4346. 
  31. ^ Lee, K. S.; Divis, P. C.; Zakaria, S. K.; Matusop, A.; Julin, R. A.; Conway, D. J.; Cox-Singh, J.; Singh, B. (2011). „Plasmodium knowlesi: reservoir hosts and tracking the emergence in humans and macaques.”. PLOS Pathog. 7 (4): e1002015. PMC 3072369 . PMID 21490952. doi:10.1371/journal.ppat.1002015 . 
  32. ^ Hayakawa, Toshiyuki; et al. (2009). „Identification of Plasmodium malariae, a human malaria parasite, in imported chimpanzees”. PLOS ONE. 4 (10): e7412. Bibcode:2009PLoSO...4.7412H. PMC 2756624 . PMID 19823579. doi:10.1371/journal.pone.0007412 . 
  33. ^ Canali, S. (2008). „Researches on thalassemia and malaria in Italy and the origins of the "Haldane hypothesis". Med Secoli. 20 (3): 827—846. PMID 19848219. 
  34. ^ Sallares, R.; Bouwman, A.; Anderung, C. (2004). „The Spread of Malaria to Southern Europe in Antiquity: New Approaches to Old Problems”. Med Hist. 48 (3): 311—328. PMC 547919 . PMID 16021928. doi:10.1017/s0025727300007651. 
  35. ^ Brier, B. (2004). „Infectious diseases in ancient Egypt”. Infect Dis Clin North Am. 18 (1): 17—27. PMID 15081501. doi:10.1016/S0891-5520(03)00097-7. 
  36. ^ Nerlich, A. G.; Schraut, B.; Dittrich, S.; Jelinek, T.; Zink, A. R. (2008). „Plasmodium falciparum in Ancient Egypt”. Emerg Infect Dis. 14 (8): 1317—1319. PMC 2600410 . PMID 18680669. doi:10.3201/eid1408.080235. 
  37. ^ Macaulay, G. C. (1890). „The History of Herodotus, parallel English/Greek translation”: Herodotus, 2.125. 
  38. ^ „History of Malaria Control”. Arhivirano iz originala 11. 11. 2009. g. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  39. ^ Lalremruata, A.; Ball, M.; Bianucci, R.; Welte, B.; Nerlich, A. G.; Kun, J. F.; Pusch, C. M. (2013). „Molecular identification of falciparum malaria and human tuberculosis co-infections in mummies from the Fayum depression (lower Egypt)”. Plos One. 8 (4): e60307. Bibcode:2013PLoSO...860307L. PMC 3614933 . PMID 23565222. doi:10.1371/journal.pone.0060307 . 
  40. ^ a b v Cox, F. (2002). „History of human parasitology”. Clinical Microbiology Reviews. 15 (4): 595—612. PMC 126866 . PMID 12364371. doi:10.1128/CMR.15.4.595-612.2002 . 
  41. ^ a b Strong, R. P. (1944). Stitt's Diagnosis, Prevention and Treatment of Tropical Diseases (7 izd.). York, PA: The Blakiston Company. str. 3. 
  42. ^ „DNA clues to malaria in ancient Rome”. BBC News. 20. 2. 2001. , in reference to Sallares R, Gomzi S (2001). „Biomolecular archaeology of malaria”. Ancient Biomolecules. 3 (3): 195—213. OCLC 538284457. 
  43. ^ a b Sallares, R. (2002). Malaria and Rome: A History of Malaria in Ancient Italy. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-924850-6. doi:10.1093/acprof:oso/9780199248506.001.0001. 
  44. ^ Hippocrates. Of the epidemics. Prevod: Francis Adams. The Internet Classics Archive. 
  45. ^ Pappas, G.; Kiriaze, I. J.; Falagas, M. E. (2008). „Insights into infectious disease in the era of Hippocrates”. International Journal of Infectious Diseases. 12 (4): 347—350. PMID 18178502. doi:10.1016/j.ijid.2007.11.003 . 
  46. ^ Li, Y.; Wu, Y. L. (2003). „An over four millennium story behind qinghaosu (artemisinin) – a fantastic antimalarial drug from a traditional Chinese herb”. Current Medicinal Chemistry. 10 (21): 2197—2230. PMID 14529339. doi:10.2174/0929867033456710. 
  47. ^ Wright, C. W.; Linley, P. A.; Brun, R.; Wittlin, S.; Hsu, E. (2010). „Ancient Chinese methods are remarkably effective for the preparation of artemisinin-rich extracts of qing hao with potent antimalarial activity”. Molecules. 15 (2): 804—812. PMC 6257115 . PMID 20335947. doi:10.3390/molecules15020804 . 
  48. ^ Hsu, E. (2006). „Reflections on the 'discovery' of the antimalarial qinghao”. British Journal of Clinical Pharmacology. 61 (6): 666—670. PMC 1885105 . PMID 16722826. doi:10.1111/j.1365-2125.2006.02673.x. 
  49. ^ Li, Y.; Wu, Y. L. (1998). „How Chinese scientists discovered qinghaosu (artemisinin) and developed its derivatives? What are the future perspectives?”. Médecine Tropicale. 58 (Suppl. 3): 9—12. PMID 10212890. 
  50. ^ Lalchhandama, K. (2014). „The making of modern malariology: from miasma to mosquito-malaria theory” (PDF). Science Vision. 14 (1): 3—17. Arhivirano iz originala (PDF) 27. 4. 2014. g. 
  51. ^ Osbaldeston, Tess Anne (2000). Dioscorides: De Materia Medica. Ibidis. str. Introduction, xxvi. Arhivirano iz originala 24. 9. 2014. g. 
  52. ^ Phillips, Kristine (15. 10. 2018). „Archaeologists find 'vampire burial' site of a child feared capable of rising from the dead”. The Washington Post. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  53. ^ Butler's Saint for the Day (Paul Burns), Liturgical Press, p. 516
  54. ^ Hays, J. N. (2005). Epidemics and Pandemics: Their Impacts on Human History. Santa Barbara, CA: Abc-clio. str. 11. ISBN 978-1-85109-658-9. 
  55. ^ „Belladonna”. Medline Plus. 26. 12. 2009. Arhivirano iz originala 20. 12. 2010. g. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  56. ^ Ebadi, Manuchair (2007). Pharmacodynamic Basis of Herbal Medicine. CRC Press. str. 203. ISBN 9780849370502. 
  57. ^ Caruso, David J. (5. 10. 2009). „Bad Air”. sciencehistory.org. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  58. ^ Hempelmann, E.; Krafts, K. (2013). „Bad air, amulets and mosquitoes: 2,000 years of changing perspectives on malaria” (PDF). Malar. J. 12 (1): 213. PMC 3723432 . PMID 23835014. doi:10.1186/1475-2875-12-232 . 
  59. ^ a b Reiter, P. (2000). „From Shakespeare to Defoe: malaria in England in the Little Ice Age”. Emerging Infectious Diseases. 6 (1): 1—11. PMC 2627969 . PMID 10653562. doi:10.3201/eid0601.000101. 
  60. ^ Dobson, M. J. (1994). „Malaria in England: a geographical and historical perspective”. Parassitologia. 36 (1–2): 35—60. PMID 7898959. 
  61. ^ Knottnerus, O. S. (2002). „Malaria Around the North Sea: A Survey”. Gerold Wefer, Wolfgang H. Berger, Karl-Ernst Behre, Eynstein Jansen (Ed.), Climatic Development and History of the North Atlantic Realm: Hanse Conference Report. Springer-Verlag: 339—353. 
  62. ^ Dobson, Mary (1980). „"Marsh Fever" – the geography of malaria in England”. Journal of Historical Geography. 6 (4): 357—389. PMID 11632265. doi:10.1016/0305-7488(80)90145-0. 
  63. ^ Fornaciari, G.; Giuffra, V.; Ferroglio, E.; Gino, S.; Bianucci, R. (2010). „Plasmodium falciparum immunodetection in bone remains of members of the Renaissance Medici family (Florence, Italy, sixteenth century)”. Trans R Soc Trop Med Hyg. 104 (9): 583—587. PMID 20673935. doi:10.1016/j.trstmh.2010.06.007. 
  64. ^ Rodrigues, Priscilla (2018). „Human Migration and the Spread of Malaria Parasites to the New World”. 
  65. ^ De Castro, M. C.; Singer, B. H. (2005). „Was malaria present in the Amazon before the European conquest? Available evidence and future research agenda”. J. Archaeol. Sci. 32 (3): 337—340. Bibcode:2005JArSc..32..337D. doi:10.1016/j.jas.2004.10.004. 
  66. ^ Ebron, Paulla A. (2020). „Slave ships were incubators for infectious diseases”. Ur.: Tsing. Feral Atlas: The More-Than-Human Anthropocene. Stanford: Stanford University Press. ISBN 9781503615045. 
  67. ^ Yalcindag, E.; Elguero, E.; Arnathau, C.; Durand, P.; Akiana, J.; Anderson, T. J.; Aubouy, A.; Balloux, F.; Besnard, P.; Bogreau, H.; Carnevale, P.; D'Alessandro, U.; Fontenille, D.; Gamboa, D.; Jombart, T.; Le Mire, J.; Leroy, E.; Maestre, A.; Mayxay, M.; Ménard, D.; Musset, L.; Newton, P. N.; Nkoghé, D.; Noya, O.; Ollomo, B.; Rogier, C.; Veron, V.; Wide, A.; Zakeri, S.; Carme, B.; Legrand, E.; Chevillon, C.; Ayala, F. J.; Renaud, F.; Prugnolle, F. (2011). „Multiple independent introductions of Plasmodium falciparum in South America”. PNAS. 109 (2): 511—16. Bibcode:2012PNAS..109..511Y. PMC 3258587 . PMID 22203975. doi:10.1073/pnas.1119058109 . 
  68. ^ Blackburn, Robin (4. 11. 2011). „1493 by Charles C Mann – review”. theguardian.com. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  69. ^ „American colonies”. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  70. ^ Guasco, Michael. „Indentured Servitude”. oxfordbibliographies.com. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  71. ^ „Carolina’s Gold Coast: The Culture of Rice and Slavery”. scseagrant.org. 2014. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  72. ^ Boyd, Robert. „Disease Epidemics among Indians, 1770s-1850s”. oregonencyclopedia.org. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  73. ^ McCandless, Peter. „Revolutionary Fever: Disease and War in the Lower South, 1776–1783”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  74. ^ Chul Hong, Sok. „The Burden of Early Exposure to Malaria in the United States, 1850–1860: Malnutrition and Immune Disorders”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  75. ^ Butler, A. R.; Khan, S.; Ferguson, E. (2010). „A brief history of malaria chemotherapy”. J R Coll Physicians Edinb. 40 (2): 172—77. PMID 20695174. doi:10.4997/JRCPE.2010.216 . 
  76. ^ Guerra, F. (1977). „The introduction of Cinchona in the treatment of malaria”. J Trop Med Hyg. 80 (6): 112—118, 135—140. PMID 330870. 
  77. ^ Greenwood, D. (1992). „The quinine connection”. J Antimicrob Chemother. 30 (4): 417—427. PMID 1490916. doi:10.1093/jac/30.4.417. 
  78. ^ Kaufman, T.; Rúveda, E. (2005). „The quest for quinine: those who won the battles and those who won the war”. Angew Chem Int Ed Engl. 44 (6): 854—885. PMID 15669029. doi:10.1002/anie.200400663. 
  79. ^ Torti, F. (1712). Therapeutice Specialis ad Febres Periodicas Perniciosas. Modena. 
  80. ^ Bruce-Chwatt, L. J. (1988). „Three hundred and fifty years of the Peruvian fever bark”. British Medical Journal (Clinical Research Edition). 296 (6635): 1486—1487. PMC 2546010 . PMID 3134079. doi:10.1136/bmj.296.6635.1486. 
  81. ^ Proekt, Alex; Hemmings, Hugh C. (2013). „The Burden of Early Exposure to Malaria in the United States, 1850–1860: Malnutrition and Immune Disorders”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  82. ^ Guay, D. R. (2008). „Are there alternatives to the use of quinine to treat nocturnal leg cramps?”. Consult Pharm. 23 (2): 141—156. PMID 18454580. doi:10.4140/TCP.n.2008.141. 
  83. ^ „Malariotherapy”. FactRepublic.com. 25. 9. 2020. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  84. ^ Cook, G. C.; Webb, A. J. (2000). „Perceptions of malaria transmission before Ross' discovery in 1897”. Postgrad Med J. 76 (901): 738—740. PMC 1741788 . PMID 11060174. doi:10.1136/pmj.76.901.738. 
  85. ^ „Chapter 1 - History of malaria and its treatment”. sciencedirect.com. 2020. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  86. ^ Pelletier, Pierre Joseph; Caventou, Joseph Bienaimé (1820). Suite: Des recherches chimiques sur les quinquinas. 15. Annales de Chimie et de Physique. str. 337—365. „..., nous avons cru devoir la nommer quinine, pour la distinguer de la cinchonine par un nom qui indique également son origine. 
  87. ^ Kyle, R. A.; Shampe, M. A. (1974). „Discoverers of quinine”. JAMA. 229 (4): 462. PMID 4600403. doi:10.1001/jama.229.4.462. 
  88. ^ Siegel, R. E.; Poynter, F. N. (1962). „Robert Talbor, Charles II, and cinchona: a contemporary document”. Med Hist. 6 (1): 82—85. PMC 1034677 . PMID 16562233. doi:10.1017/s0025727300026892. 
  89. ^ Canales, Nataly Allasi (7. 4. 2022). „Hunting lost plants in botanical collections”. Wellcome Collection. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  90. ^ „The weird and wonderful world of the plant hunters - part 4: Quinine, the cinchona tree and empires in competition”. Trees for Cities. 2. 4. 2020. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  91. ^ Gramiccia, G. (1987). „Ledger's cinchona seeds: a composite of field experience, chance, and intuition”. Parassitologia. 29 (2–3): 207—220. PMID 3334083. 
  92. ^ Medical Times, edition, 1851-1-4, pp. 700–702, letter from Carl Warburg
  93. ^ Maclean, W. C. (1875). „Professor Maclean, C.B., on the true composition and therapeutic value of Warburg's Tincture”. Lancet. 106 (2724): 716—18. doi:10.1016/S0140-6736(02)30835-3. 
  94. ^ Poser, C. M.; Bruyn, G. W. (1999). An Illustrated History of Malaria. New York: Informa Health Care. str. 87. ISBN 978-1-85070-068-5. 
  95. ^ Krafts, K.; Hempelmann, E.; Oleksyn, B. J. (2011). „In search of the malarial parasite : Biographical sketches of the blood stain contributors”. Parasitol Research. 109 (3): 521—29. PMID 21660627. S2CID 1823696. doi:10.1007/s00436-011-2475-4. 
  96. ^ Malachowski, E (1891). „Zur Morphologie des Plasmodium malariae”. Centbl F Klin Med. 31: 601—603. 
  97. ^ Romanowsky, D. (1891). „Zur Frage der Parasitologie und Therapie der Malaria”. St Petersburg Med Wochenschr. 16: 297—302, 307—315. 
  98. ^ Horobin, R. W.; Walter, K. J. (1987). „Understanding Romanowsky staining. I: The Romanowsky-Giemsa effect in blood smears”. Histochemistry. 86 (3): 331—336. PMID 2437082. S2CID 25723230. doi:10.1007/bf00490267. 
  99. ^ Woronzoff-Dashkoff, K. K. (2002). „The wright-giemsa stain. Secrets revealed”. Clin Lab Med. 22 (1): 15—23. PMID 11933573. doi:10.1016/S0272-2712(03)00065-9. 
  100. ^ Krafts, K. P.; Hempelmann, E.; Oleksyn, B. (2011). „The color purple: from royalty to laboratory, with apologies to Malachowski”. Biotech Histochem. 86 (1): 7—35. PMID 21235291. S2CID 19829220. doi:10.3109/10520295.2010.515490. 
  101. ^ Guttmann, P.; Ehrlich, P (1891). „Ueber die Wirkung des Methylenblau bei Malaria” (PDF). Berliner Klinische Wochenschrift. 28: 953—956. Arhivirano iz originala (PDF) 3. 3. 2012. g. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  102. ^ Wainwright, M.; Amaral, L. (2005). „The phenothiazinium chromophore and the evolution of antimalarial drugs”. Trop Med Int Health. 10 (6): 501—511. PMID 15941412. doi:10.1111/j.1365-3156.2005.01417.x . 
  103. ^ Lorber, C. G.; Lorber, C. P.; Schneider, J. (2005). „Die Medizinerfamilie Meckel aus Wetzlar” (PDF). Hess Aerzteblatt. 2: 95—99. Arhivirano iz originala (PDF) 19. 7. 2011. g. 
  104. ^ Meckel, H. (1847). „Ueber schwarzes Pigment in der Milz und dem Blute einer Geisteskranken”. Zeitschrift für Psychiatrie. IV: 198—226. 
  105. ^ „Malarial organisms in the blood”. Scientific American. Munn & Company. 46 (3): 37—38. 21. 1. 1882. 
  106. ^ Laveran, C. L. A. (1880). „Note sur un nouveau parasite trouvé dans le sang de plusieurs malades atteints de fièvre palustres”. Bulletin de l'Académie de Médecine (na jeziku: francuski). 9: 1235—1236. 
  107. ^ a b v g d đ Cox, F. E. (februar 2010). „History of the discovery of the malaria parasites and their vectors”. Parasites & Vectors. 3 (1): 5. PMC 2825508 . PMID 20205846. doi:10.1186/1756-3305-3-5 . 
  108. ^ „The Nobel Prize in Physiology or Medicine 1907: Alphonse Laveran”. The Nobel Foundation. Arhivirano iz originala 23. 6. 2012. g. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  109. ^ „The Nobel Prize in Physiology or Medicine 1907”. Nobel Foundation. Arhivirano iz originala 18. 5. 2007. g. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  110. ^ „Biography of Alphonse Laveran”. The Nobel Foundation. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  111. ^ Tan, S. Y.; Sung, H. (2008). „Carlos Juan Finlay (1833–1915): Of mosquitoes and yellow fever” (PDF). Singapore Medical Journal. 49 (5): 370—371. PMID 18465043. Arhivirano (PDF) iz originala 23. 7. 2008. g. 
  112. ^ Finlay, Carlos Juan (1882). El mosquito hipoteticamente considerado como agente de trasmision de la fiebre amarilla (na jeziku: španski). 18. Anales de la Real Academia de Ciencias Médicas, Físicas y Naturales de la Habana. str. 147—169. 
  113. ^ Chaves-Carballo, Enrique (oktobar 2005). „Carlos Finlay and yellow fever: triumph over adversity”. Military Medicine. 170 (10): 881—885. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  114. ^ Chernin, E. (1983). „Josiah Clark Nott, insects, and yellow fever”. Bulletin of the New York Academy of Medicine. 59 (9): 790—802. PMC 1911699 . PMID 6140039. 
  115. ^ Chernin, E. (1977). „Patrick Manson (1844–1922) and the transmission of filariasis”. American Journal of Tropical Medicine and Hygiene. 26 (5 Pt 2 Suppl): 1065—1070. PMID 20786. doi:10.4269/ajtmh.1977.26.1065. 
  116. ^ a b Simoiu, Madalina; Codreanu, Radu; Corlatescu, Antonio-Daniel; Marilena Pauna, Andreeea; Cilievici, Suzana Elena. „Camillo Golgi’s Impact on Malaria Studies”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  117. ^ Antinori, Spinello; Galimberti, Laura; Milazzo, Laura; Corbellino, Mario. „Biology of Human Malaria Plasmodia Including Plasmodium Knowlesi”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  118. ^ Smith, D. C.; Sanford, L. B. (1985). „Laveran's germ: the reception and use of a medical discovery”. Am J Trop Med Hyg. 34 (1): 2—20. PMID 2578751. doi:10.4269/ajtmh.1985.34.2. 
  119. ^ Grassi, B.; Feletti, R. (1890). „Parasites malariques chez les oiseaux.”. Arch. Ital. Biol. 13: 297—300. 
  120. ^ Franken, Gabriele; Bruijns-Pötschke, Marita; Richter, Joachim; Mehlhorn, Heinz; Labisch, Alfons (januar 2017). „Malaria relapses were already known before 1900-a discussion”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  121. ^ Golgi, C. (1893). „Sulle febbri malariche estivo-autumnali di Roma”. Gass Med di Pavia. 2: 481—493, 505—520, 529—544, 553—559. 
  122. ^ Pel, P. K. (1886). „Mededeelingen uit de Geneeskundige kliniek. Malaria infectie”. Ned Tijdschr Geneeskd. 22: 341—358. 
  123. ^ Doetsch, R. N. (1964). „John Crawford and his contribution to the doctrine of contagium vivum”. Bacteriol Rev. 28 (1): 87—96. PMC 441211 . PMID 14130055. doi:10.1128/MMBR.28.1.87-96.1964. 
  124. ^ Manson, P. (1894). „On the nature and significance of the crescentic and flagellated bodies in malarial blood”. Br Med J. 2 (4849): 1306—1308. PMC 2405325 . PMID 20755205. doi:10.1136/bmj.2.1771.1306. 
  125. ^ King, A. F. A. (1883). „Insects and disease, mosquitoes and malaria”. Popular Sci. Monthly, Sep. 23: 644—658. 
  126. ^ WHO (2013). „Yellow fever”. Fact Sheet 2013. 
  127. ^ Gabiane, Gaelle; Yen, Pei-Shi; Failloux, Anna-Bella (2022). „Aedes mosquitoes in the emerging threat of urban yellow fever transmission”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  128. ^ a b „A History of Mosquitoes in Massachusetts, by Curtis R. Best”. Northeast Mosquito Control Association. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  129. ^ „Biography of Ronald Ross”. The Nobel Foundation. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  130. ^ „World Mosquito Day 2010”. Department for International Development. 20. 8. 2010. Arhivirano iz originala 31. 10. 2012. g. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  131. ^ „Ross and the Discovery that Mosquitoes Transmit Malaria Parasites”. CDC Malaria website. Arhivirano iz originala 2. 6. 2007. g. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  132. ^ Sutter, P. S. (2007). „Nature's agents or agents of empire? Entomological workers and environmental change during the construction of the Panama Canal”. Isis. 98 (4): 724—754. PMID 18314643. S2CID 24222445. doi:10.1086/529265. 
  133. ^ Simmons, J. S. (1979). Malaria in Panama. Ayer Publishing. ISBN 978-0-405-10628-6. 
  134. ^ Capanna, E. (2006). „Grassi versus Ross: who solved the riddle of malaria?” (PDF). International Microbiology. 9 (1): 69—74. PMID 16636993. 
  135. ^ Capanna, Ernesto (decembar 2008). „Battista Grassi entomologist and the Roman School of Malariology.”. researchgate.net. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  136. ^ Grassi, B.; Bignami, A.; Bastianelli, G. (1899). „Ulteriore ricerche sul ciclo dei parassiti malarici umani sul corpo del zanzarone”. Accad Lincei (8): 21—28. 
  137. ^ „Ross and the Discovery that Mosquitoes Transmit Malaria Parasites”. CDC Malaria website. Arhivirano iz originala 2. 6. 2007. g. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  138. ^ Seeman, J. I. (2007). „The Woodward-Doering/Rabe-Kindler total synthesis of quinine: setting the record straight”. Angewandte Chemie International Edition. 46 (9): 1378—1413. PMID 17294412. doi:10.1002/anie.200601551 . 
  139. ^ „William Henry Perkin”. sciencehistory.org. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  140. ^ Rabe, P.; Kindler, K. Chem. Ber. 1918, 51, 466
  141. ^ Achan, Jane; O Talisuna, Ambrose; Erhart, Annette; Yeka, Adoke; Tibenderana, James K.; Baliraine, Frederick N.; Rosenthal, Philip J.; D'Alessandro, Umberto (decembar 2008). „Quinine, an old anti-malarial drug in a modern world: role in the treatment of malaria”. researchgate.net. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  142. ^ Thayer, W. (1898). Lectures on the malarial fevers. D.Appleton & Co., New York. ISBN 978-0-543-91236-7. 
  143. ^ Manson, P. (2002). „Experimental proof of the mosquito-malaria theory. 1900.”. Yale J Biol Med. 75 (2): 107—112. PMC 2588736 . PMID 12230309. 
  144. ^ Manson, P. T. (1901). „Experimental Malaria: Recurrence after Nine Months”. Br Med J. 2 (2115): 77. PMC 2505910 . PMID 20759742. doi:10.1136/bmj.2.2115.77. 
  145. ^ Bignami, A.; Bastianelli, G. (1900). „Sulla inoculazione delle sangue di semiluna malariche d'uomo”. Atti Soc Studi Malar. 1: 15—20. 
  146. ^ Ross, R.; Thompson, D. (1910). „Some enumeration studies on malarial fever”. Ann Trop Med Parasitol. 4 (562): 267—306. Bibcode:1910RSPSB..83..159R. S2CID 86898611. doi:10.1080/00034983.1910.11685718. 
  147. ^ James, S. P.; Tate, P. (1938). „Exo-erythrocytic schizogony in Plasmodium gallinaceum Brumpt, 1935”. Parasitology. 30: 128—38. S2CID 86462883. doi:10.1017/S0031182000010891. 
  148. ^ Marchoux, E. (1926). „Paludisme”. J. B. Bailliere, Paris. 
  149. ^ James, S. P. (1931). „The use of plasmoquine in the prevention of malarial infections”. Proc R Acad Sci Amst. 34: 1424—1425. 
  150. ^ Huff, C. G.; Bloom, W. (1935). „A Malarial Parasite Infecting All Blood and Blood-Forming Cells of Birds”. J Infect Dis. 57 (3): 315—336. JSTOR 30088998. doi:10.1093/infdis/57.3.315. 
  151. ^ Fairley, N. H. (1945). „Chemotherapeutic suppression and prophylaxis in malaria”. Trans R Soc Trop Med Hyg. 38 (5): 311—365. PMID 20293965. doi:10.1016/0035-9203(45)90038-1. 
  152. ^ Shute, P. G. (1946). „Latency and long-term relapses in benign tertian malaria”. Trans R Soc Trop Med Hyg. 40 (2): 189—200. PMID 20275230. doi:10.1016/0035-9203(46)90056-9. 
  153. ^ Sapero, J. J. (1947). „New Concepts in the Treatment of Relapsing Malaria”. Am J Trop Med Hyg. 27 (3): 271—283. doi:10.4269/ajtmh.1947.s1-27.271. 
  154. ^ Garnham, P. C. C. (1947). „Exoerythrocytic schizogony in Plasmodium kochi laveran. A preliminary note”. Trans R Soc Trop Med Hyg. 40 (5): 719—722. PMID 20243887. doi:10.1016/0035-9203(47)90029-1. 
  155. ^ Shortt, H. E.; Garnham, P. C. (1948). „Pre-erythrocytic stage in mammalian malaria parasites”. Nature. 161 (4082): 126. Bibcode:1948Natur.161..126S. PMID 18900752. S2CID 4105546. doi:10.1038/161126a0 . 
  156. ^ Shortt, H. E.; Fairley, N. H.; Covell, G.; Shute, P. G.; Garnham, P. C (1948). „Pre-erythrocytic Stage of Plasmodium Falciparum”. Br Med J. 2 (4635): 1006—1008, illust. PMC 2051640 . PMID 15393036. doi:10.1136/bmj.2.3282.1006-c. 
  157. ^ Cogswell, F. B. (1992). „The hypnozoite and relapse in primate malaria”. Clin. Microbiol. Rev. 5 (1): 26—35. PMC 358221 . PMID 1735093. doi:10.1128/CMR.5.1.26. 
  158. ^ Markus, M. B. (2015). „Do hypnozoites cause relapse in malaria?.”. Trends Parasitol. 31 (6): 239—245. PMID 25816801. doi:10.1016/j.pt.2015.02.003. 
  159. ^ a b Krotoski, W. A.; Collins, W. E.; Bray, R. S.; Garnham, P. C.; Cogswell, F. B.; Gwadz, R. W.; Killick-Kendrick, R.; Wolf, R.; Sinden, R.; Koontz, L. C.; Stanfill, P. S. (1982). „Demonstration of hypnozoites in sporozoite-transmitted Plasmodium vivax infection”. Am J Trop Med Hyg. 31 (6): 1291—1293. PMID 6816080. doi:10.4269/ajtmh.1982.31.1291. 
  160. ^ Markus, M. B. (2011). „Malaria: Origin of the Term "Hypnozoite"”. J Hist Biol. 44 (4): 781—786. PMID 20665090. S2CID 1727294. doi:10.1007/s10739-010-9239-3. 
  161. ^ Markus, M. B. (2022). „Theoretical origin of genetically homologous Plasmodium vivax malarial recurrences”. Southern African Journal of Infectious Diseases. 37 (1): 369. PMC 8991251 . PMID 35399558. doi:10.4102/sajid.v37i1.369. 
  162. ^ Markus, M. B. (2022). „How does primaquine prevent Plasmodium vivax malarial recurrences?”. Trends in Parasitology. 38 (11): 924—925. PMID 36180306. S2CID 252579139. doi:10.1016/j.pt.2022.09.006. 
  163. ^ „History of antimalarial drugs”. mmv.org. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  164. ^ Achan, J.; Talisuna, A. O.; Erhart, A.; Yeka, A.; Tibenderana, J. K.; Baliraine, F. N.; Rosenthal, P. J.; D'Alessandro, U. (2011). „Quinine, an old anti-malarial drug in a modern world: Role in the treatment of malaria”. Malaria Journal. 10 (1): 144. PMC 3121651 . PMID 21609473. doi:10.1186/1475-2875-10-144 . 
  165. ^ a b Henry, Ronnie (2014). „Artemisinin”. ncbi.nlm.nih.gov/. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  166. ^ „Artemisia annua”. sciencedirect.com. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  167. ^ WHO monograph on good agricultural and collection practices (GACP) for Artemisia annua L. (PDF). World Health Organization. 2006. 
  168. ^ van der Kooy, F.; Sullivan, S. E. (2013). „The complexity of medicinal plants: the traditional Artemisia annua formulation, current status and future perspectives.”. J Ethnopharmacol (Review). 150 (1): 1—13. PMID 23973523. doi:10.1016/j.jep.2013.08.021. 
  169. ^ Hsu, E. (2006). „Reflections on the 'discovery' of the antimalarial qinghao. British Journal of Clinical Pharmacology. 61 (3): 666—670. PMC 1885105 . PMID 16722826. doi:10.1111/j.1365-2125.2006.02673.x . 
  170. ^ Hao, C. (29. 9. 2011). „Lasker Award Rekindles Debate Over Artemisinin's Discovery”. News: ScienceInsider. Science/AAAS. Arhivirano iz originala 4. 1. 2014. g. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  171. ^ „Nobel Prize announcement” (PDF). NobelPrize.org. Arhivirano (PDF) iz originala 6. 10. 2015. g. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  172. ^ Vogel, Gretchen (2013). „Malaria as Lifesaving Therapy”. science.org. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  173. ^ „The Nobel Prize in Physiology or Medicine 1927”. nobelprize.org. Nobel Media AB. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  174. ^ Vogel, V. (2013). „The Forgotten Malaria”. Science. 342 (6159): 684—687. Bibcode:2013Sci...342..684V. PMID 24202156. doi:10.1126/science.342.6159.684. 
  175. ^ „Eradication of Malaria in the United States (1947–1951)”. US Centers for Disease Control and Prevention. 8. 2. 2010. Arhivirano iz originala 4. 5. 2012. g. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  176. ^ a b „DDT - A Brief History and Status”. epa.gov. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  177. ^ Barnard, Kirsten; Jeanrenaud, Alexander C. S. N.; D. Brooke, Basil; Oliver, Shüné V. (2019). „The contribution of gut bacteria to insecticide resistance and the life histories of the major malaria vector Anopheles arabiensis (Diptera: Culicidae)”. ncbi.nlm.nih.gov/. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  178. ^ a b van den Berg, H. (2009). „Global status of DDT and its alternatives for use in vector control to prevent disease”. Environmental Health Perspectives. 117 (11): 1656—1663. PMC 2801202 . PMID 20049114. doi:10.1289/ehp.0900785. 
  179. ^ Killeen, G.; Fillinger, U.; Kiche, I.; Gouagna, L.; Knols, B. (2002). „Eradication of Anopheles gambiae from Brazil: Lessons for malaria control in Africa?”. Lancet Infectious Diseases. 2 (10): 618—27. PMID 12383612. doi:10.1016/S1473-3099(02)00397-3. 
  180. ^ „I Beograd treba spasavati od malarije koja sve više uzima maha”. Politika. 12. 11. 1937. 
  181. ^ „Otkud u Beogradu toliko malarije”. Vreme. 31. 7. 1938. 
  182. ^ „Beograd je danas najmalaričnija prestonica”. Vreme. 1. 7. 1939. 
  183. ^ Slater, Leo B. (2009). „War and Disease: Biomedical Research on Malaria in the Twentieth Century”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  184. ^ World Malaria Report 2021. WHO. Switzerland: World Health Organization. 2021. ISBN 978-92-4-004049-6. 
  185. ^ a b Hartman, T. K.; Rogerson, S. J.; Fischer, P. R. (2010). „The impact of maternal malaria on newborns”. Annals of Tropical Paediatrics. 30 (4): 271—282. PMID 21118620. S2CID 25560090. doi:10.1179/146532810X12858955921032. 
  186. ^ a b Kajfasz, P. (2009). „Malaria prevention”. International Maritime Health. 60 (1–2): 67—70. PMID 20205131. Arhivirano iz originala 30. 8. 2017. g. 
  187. ^ „CDC - Malaria - About Malaria - History - Elimination of Malaria in the United States (1947-1951)”. CDC-Centers for Disease Control and Prevention. 28. 1. 2019. Pristupljeno 5. 3. 2024. 
  188. ^ „CDC - Malaria - About Malaria - Malaria Transmission in the United States”. CDC-Centers for Disease Control and Prevention. 28. 1. 2019. Pristupljeno 5. 3. 2024. 
  189. ^ a b Taylor, W. R.; Hanson, J.; Turner, G. D.; White, N. J.; Dondorp, A. M. (2012). „Respiratory manifestations of malaria”. Chest. 142 (2): 492—505. PMID 22871759. doi:10.1378/chest.11-2655. 
  190. ^ Health Alert Network (HAN) (26. 6. 2023). „Locally Acquired Malaria Cases Identified in the United States”. emergency.cdc.gov. Pristupljeno 5. 3. 2024. 
  191. ^ „Important Updates on Locally Acquired Malaria Cases Identified in Florida, Texas, and Maryland”. Health Alert Network (HAN) - 00496. 28. 8. 2023. Pristupljeno 5. 3. 2024. 
  192. ^ a b Achieving the malaria MDG target: reversing the incidence of malaria 2000–2015 (PDF). UNICEF. WHO. septembar 2015. ISBN 978-92-4-150944-2. Arhivirano (PDF) iz originala 5. 1. 2016. g. Pristupljeno 5. 3. 2024. 
  193. ^ a b v Howitt, P.; Darzi, A.; Yang, G. Z.; Ashrafian, H.; Atun, R.; Barlow, J.; Blakemore, A.; Bull, A. M.; Car, J.; Conteh, L.; Cooke, G. S.; Ford, N.; Gregson, S. A.; Kerr, K.; King, D.; Kulendran, M.; Malkin, R. A.; Majeed, A.; Matlin, S.; Merrifield, R.; Penfold, H. A.; Reid, S. D.; Smith, P. C.; Stevens, M. M.; Templeton, M. R.; Vincent, C.; Wilson, E. (2012). „Technologies for global health”. The Lancet. 380 (9840): 507—535. PMID 22857974. S2CID 15311210. doi:10.1016/S0140-6736(12)61127-1. 
  194. ^ a b „Malaria in Africa”. Unicef Data. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  195. ^ Layne, S. P. „Principles of Infectious Disease Epidemiology” (PDF). EPI 220. UCLA Department of Epidemiology. Arhivirano iz originala (PDF) 20. 2. 2006. g. Pristupljeno 5. 3. 2024. 
  196. ^ Provost, C. (25. 4. 2011). „World Malaria Day: Which countries are the hardest hit? Get the full data”. The Guardian. Arhivirano iz originala 1. 8. 2013. g. Pristupljeno 5. 3. 2024. 
  197. ^ Murray, C. J.; Rosenfeld, L. C.; Lim, S. S.; Andrews, K. G.; Foreman, K. J.; Haring, D.; Fullman, N.; Naghavi, M.; Lozano, R.; Lopez, A. D. (2012). „Global malaria mortality between 1980 and 2010: A systematic analysis”. Lancet. 379 (9814): 413—431. PMID 22305225. S2CID 46171431. doi:10.1016/S0140-6736(12)60034-8. 
  198. ^ a b Guerra, C. A.; Hay, S. I.; Lucioparedes, L. S.; Gikandi, P. W.; Tatem, A. J.; Noor, A. M.; Snow, R. W. (2007). „Assembling a global database of malaria parasite prevalence for the Malaria Atlas Project”. Malaria Journal. 6 (1): 17. PMC 1805762 . PMID 17306022. doi:10.1186/1475-2875-6-17 . 
  199. ^ Hay, S. I.; Okiro, E. A.; Gething, P. W.; Patil, A. P.; Tatem, A. J.; Guerra, C. A.; Snow, R. W (2010). Mueller, I., ur. „Estimating the global clinical burden of Plasmodium falciparum malaria in 2007”. PLOS Medicine. 7 (6): e1000290. PMC 2885984 . PMID 20563310. doi:10.1371/journal.pmed.1000290 . 
  200. ^ Gething, P. W.; Patil, A. P.; Smith, D. L.; Guerra, C. A.; Elyazar, I. R.; Johnston, G. L.; Tatem, A. J.; Hay, S. I. (2011). „A new world malaria map: Plasmodium falciparum endemicity in 2010”. Malaria Journal. 10 (1): 378. PMC 3274487 . PMID 22185615. doi:10.1186/1475-2875-10-378 . 
  201. ^ Weiss, D. J.; Lucas, T. C.; Nguyen, M.; Nandi, A. K.; Bisanzio, D.; Battle, K. E.; et al. (jul 2019). „Mapping the global prevalence, incidence, and mortality of Plasmodium falciparum, 2000-17: a spatial and temporal modelling study”. Lancet. 394 (10195): 322—331. PMC 6675740 . PMID 31229234. doi:10.1016/S0140-6736(19)31097-9 . 
  202. ^ Battle, K. E.; Lucas, T. C.; Nguyen, M.; Howes, R. E.; Nandi, A. K.; Twohig, K. A.; et al. (jul 2019). „Mapping the global endemicity and clinical burden of Plasmodium vivax, 2000-17: a spatial and temporal modelling study”. Lancet. 394 (10195): 332—343. PMC 6675736 . PMID 31229233. doi:10.1016/S0140-6736(19)31096-7 . 
  203. ^ Greenwood, B.; Mutabingwa, T. (2002). „Malaria in 2002”. Nature. 415 (6872): 670—672. PMID 11832954. S2CID 4394237. doi:10.1038/415670a . 
  204. ^ Jamieson, A.; Toovey, S.; Maurel, M. (2006). Malaria: A Traveller's Guide. Struik. str. 30. ISBN 978-1-77007-353-1. 
  205. ^ Abeku, T. A. (2007). „Response to malaria epidemics in Africa”. Emerging Infectious Diseases. 13 (5): 681—686. PMC 2738452 . PMID 17553244. doi:10.3201/eid1305.061333 . 
  206. ^ Cui, L.; Yan, G.; Sattabongkot, J.; Cao, Y.; Chen, B.; Chen, X.; Fan, Q.; Fang, Q.; Jongwutiwes, S.; Parker, D.; Sirichaisinthop, J.; Kyaw, M. P.; Su, X. Z.; Yang, H.; Yang, Z.; Wang, B.; Xu, J.; Zheng, B.; Zhong, D.; Zhou, G. (2012). „Malaria in the Greater Mekong Subregion: Heterogeneity and complexity”. Acta Tropica. 121 (3): 227—239. PMC 3132579 . PMID 21382335. doi:10.1016/j.actatropica.2011.02.016. 
  207. ^ Machault, V.; Vignolles, C.; Borchi, F.; Vounatsou, P.; Pages, F.; Briolant, S.; Lacaux, J. P.; Rogier, C. (2011). „The use of remotely sensed environmental data in the study of malaria”. Geospatial Health. 5 (2): 151—168. PMID 21590665. doi:10.4081/gh.2011.167 . 
  208. ^ a b „Climate Change And Infectious Diseases” (PDF). Climate Change and Human Health—Risk and Responses. World Health Organization. Arhivirano (PDF) iz originala 4. 3. 2016. g. Pristupljeno 5. 3. 2024. 
  209. ^ „Climate change and human health – risks and responses. Summary.”. who.int. Arhivirano iz originala 25. 12. 2003. g. Pristupljeno 5. 3. 2024. 
  210. ^ Hulme, M.; Doherty, R.; Ngara, T.; New, M.; Lister, D. (avgust 2001). „African climate change: 1900-2100.” (PDF). Climate Research. 17 (2): 145—168. Bibcode:2001ClRes..17..145H. doi:10.3354/cr017145 . 
  211. ^ a b Smith, M. W.; Willis, T.; Alfieri, L.; James, W. H.; Trigg, M. A.; Yamazaki, D.; et al. (avgust 2020). „Incorporating hydrology into climate suitability models changes projections of malaria transmission in Africa”. Nature Communications. 11 (1): 4353. Bibcode:2020NatCo..11.4353S. PMC 7455692 . PMID 32859908. doi:10.1038/s41467-020-18239-5. 
  212. ^ a b „Malaria - About Malaria - Disease”. CDC-Centers for Disease Control and Prevention. 22. 3. 2022. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  213. ^ a b v g d đ e ž Ashley, E. A.; Pyae Phyo, A.; Woodrow, C. J. (april 2018). „Malaria”. Lancet. 391 (10130): 1608—1621. PMID 29631781. S2CID 208791451. doi:10.1016/S0140-6736(18)30324-6. 
  214. ^ a b Sarkar, P. K.; Ahluwalia, G.; Vijayan, V. K.; Talwar, A. (2009). „Critical care aspects of malaria”. Journal of Intensive Care Medicine. 25 (2): 93—103. PMID 20018606. S2CID 20941166. doi:10.1177/0885066609356052. 
  215. ^ a b Baird, J. K. (2009). „Malaria zoonoses”. Travel Medicine and Infectious Disease. 7 (5): 269—77. PMID 19747661. doi:10.1016/j.tmaid.2009.06.004. 
  216. ^ Arnott, .; Barry, A. E.; Reeder, J. C. (2012). „Understanding the population genetics of Plasmodium vivax is essential for malaria control and elimination”. Malaria Journal. 11: 14. PMC 3298510 . PMID 22233585. doi:10.1186/1475-2875-11-14.   
  217. ^ a b Collins, W. E. (2012). Plasmodium knowlesi: A malaria parasite of monkeys and humans”. Annual Review of Entomology. 57: 107—21. PMID 22149265. doi:10.1146/annurev-ento-121510-133540. 
  218. ^ Collins, W. E.; Barnwell, J. W. (2009). „Plasmodium knowlesi: finally being recognized”. Journal of Infectious Diseases. 199 (8): 1107—8. PMID 19284287. S2CID 43753762. doi:10.1086/597415.   
  219. ^ „CDC - Malaria - FAQs”. cdc.gov. 28. 6. 2023. Pristupljeno 27. 2. 2024. „Only Anopheles mosquitoes can transmit malaria and they must have been infected through a previous blood meal taken from an infected person. When a mosquito bites an infected person, a small amount of blood is taken in which contains microscopic malaria parasites. About 1 week later, when the mosquito takes its next blood meal, these parasites mix with the mosquito’s saliva and are injected into the person being bitten. 
  220. ^ „CDC - Malaria - About Malaria - Biology”. cdc.gov. 16. 7. 2020. Pristupljeno 27. 2. 2024. „Thus the infected mosquito carries the disease from one human to another (acting as a “vector”), while infected humans transmit the parasite to the mosquito, In contrast to the human host, the mosquito vector does not suffer from the presence of the parasites. 
  221. ^ Ménard, R.; Tavares, J.; Cockburn, I.; Markus, M.; Zavala, F.; Amino, R. (oktobar 2013). „Looking under the skin: the first steps in malarial infection and immunity”. Nature Reviews. Microbiology. 11 (10): 701—712. PMID 24037451. doi:10.1038/nrmicro3111 . 
  222. ^ a b v g d đ Cowman, A. F.; Healer, J.; Marapana, D.; Marsh, K. (oktobar 2016). „Malaria: Biology and Disease”. Cell. 167 (3): 610—624. PMID 27768886. S2CID 2524633. doi:10.1016/j.cell.2016.07.055 . 
  223. ^ Schlagenhauf-Lawlor 2008, str. 70–71
  224. ^ Beier, John C. (2002). „Vector incrimination and entomological inoculation rates”. Totowa, New Jersey: Humana Press: 3— 11. 
  225. ^ WHO. Guidelines for testing mosquito adulticides for indoor residual spraying and treatment of mosquito nets. Geneva, World Health Organization, 2006 (WHO/CDS/ NTD/WHOPES/GCDPP/2006.3).
  226. ^ Arrow, K. J.; Panosian, C.; Gelband, H. (2004). Saving Lives, Buying Time: Economics of Malaria Drugs in an Age of Resistance. National Academies Press. str. 141. ISBN 978-0-309-09218-0. 
  227. ^ Goldman, J. G. „Malaria Mosquitoes Are Biting before Bed-Net Time”. Scientific American. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  228. ^ Owusu-Ofori, A. K.; Parry, C.; Bates, I. (2010). „Transfusion-transmitted malaria in countries where malaria is endemic: A review of the literature from sub-Saharan Africa”. Clinical Infectious Diseases. 51 (10): 1192—8. PMID 20929356. S2CID 21206750. doi:10.1086/656806.   
  229. ^ Parham, P. E.; Christiansen-Jucht, C.; Pople, D.; Michael, E (2011). „Understanding and modelling the impact of climate change on infectious diseases”. Ur.: Blanco, J.; Kheradmand, H. Climate Change – Socioeconomic Effects. str. 43—66. ISBN 978-953-307-411-5. Arhivirano iz originala 13. 3. 2014. g. Pristupljeno 1. 4. 2017.   
  230. ^ WHO 2010, str. vi
  231. ^ Markus, M. B. (2011). „Malaria: origin of the term "hypnozoite"”. Journal of the History of Biology. 44 (4): 781—786. PMID 20665090. S2CID 1727294. doi:10.1007/s10739-010-9239-3. 
  232. ^ a b v White, N. J. (2011). „Determinants of relapse periodicity in Plasmodium vivax malaria”. Malaria Journal. 10: 297. PMC 3228849 . PMID 21989376. doi:10.1186/1475-2875-10-297.   
  233. ^ WHO 2010, str. 17
  234. ^ a b Tran, T. M.; Samal, B.; Kirkness, E.; Crompton, P. D. (2012). „Systems immunology of human malaria”. Trends in Parasitology. 28 (6): 248—257. PMC 3361535 . PMID 22592005. doi:10.1016/j.pt.2012.03.006. 
  235. ^ Najera, Jose A.; Liese, Bernhard H.; Hammer, Jeffrey A. (1992). Malaria: new patterns and perspectives. Washington DC: World Bank. ISBN 9780821322505. 
  236. ^ „Dorlands.com”, dorlands.com, Elsevier, Arhivirano iz originala 11. 1. 2014. g., Pristupljeno 27. 2. 2024 
  237. ^ a b v Bledsoe, G. H. (2005). „Malaria primer for clinicians in the United States”. Southern Medical Journal. 98 (12): 1197—1204; quiz 1205, 1230. PMID 16440920. S2CID 30660702. doi:10.1097/01.smj.0000189904.50838.eb. 
  238. ^ Vaughan, A. M.; Aly, A. S.; Kappe, S. H. (2008). „Malaria parasite pre-erythrocytic stage infection: Gliding and hiding”. Cell Host & Microbe. 4 (3): 209—218. PMC 2610487 . PMID 18779047. doi:10.1016/j.chom.2008.08.010. 
  239. ^ Richter, J.; Franken, G.; Mehlhorn, H.; Labisch, A.; Häussinger, D. (2010). „What is the evidence for the existence of Plasmodium ovale hypnozoites?”. Parasitology Research. 107 (6): 1285—90. PMID 20922429. S2CID 2044783. doi:10.1007/s00436-010-2071-z. 
  240. ^ Tilley, L.; Dixon, M. W.; Kirk, K. (2011). „The Plasmodium falciparum-infected red blood cell”. International Journal of Biochemistry & Cell Biology. 43 (6): 839—842. PMID 21458590. doi:10.1016/j.biocel.2011.03.012. 
  241. ^ Mens, P. F.; Bojtor, E. C.; Schallig, H. D. (oktobar 2010). „Molecular interactions in the placenta during malaria infection”. European Journal of Obstetrics, Gynecology, and Reproductive Biology. 152 (2): 126—132. PMID 20933151. doi:10.1016/j.ejogrb.2010.05.013. 
  242. ^ Rénia, L.; Wu Howland, S.; Claser, C.; Charlotte Gruner, A.; Suwanarusk, R.; Hui Teo, T.; Russell, B.; Ng, L. F (2012). „Cerebral malaria: mysteries at the blood-brain barrier”. Virulence. 3 (2): 193—201. PMC 3396698 . PMID 22460644. doi:10.4161/viru.19013. 
  243. ^ Pierron, D.; Heiske, M.; Razafindrazaka, H.; Pereda-Loth, V.; Sanchez, J.; Alva, O.; et al. (mart 2018). „Strong selection during the last millennium for African ancestry in the admixed population of Madagascar”. Nature Communications. 9 (1): 932. Bibcode:2018NatCo...9..932P. PMC 5834599 . PMID 29500350. doi:10.1038/s41467-018-03342-5. 
  244. ^ Kwiatkowski, D. P. (2005). „How malaria has affected the human genome and what human genetics can teach us about malaria”. American Journal of Human Genetics. 77 (2): 171—192. PMC 1224522 . PMID 16001361. doi:10.1086/432519. 
  245. ^ a b Hedrick, P. W. (2011). „Population genetics of malaria resistance in humans”. Heredity. 107 (4): 283—304. PMC 3182497 . PMID 21427751. doi:10.1038/hdy.2011.16 . 
  246. ^ a b Shim, Eunha; Feng, Zhilan; Castillo-Chavez, Carlos (2012). „Differential impact of sickle cell trait on symptomatic and asymptomatic malaria”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  247. ^ „Functions of blood: transport around the body”. blood.co.uk. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  248. ^ a b Elendu, Chukwuka; Amaechi, Dependable C.; Alakwe-Ojimba, Chisom E.; Elendu, Tochi C.; Ayabazu, Chiagozie P.; Aina, Titilayo O.; Aborisade, Ooreofe; Adenikinju, Joseph S. (2023). „Understanding Sickle cell disease: Causes, symptoms, and treatment options”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  249. ^ a b Weatherall, D. J. (2008). „Genetic variation and susceptibility to infection: The red cell and malaria”. British Journal of Haematology. 141 (3): 276—86. PMID 18410566. doi:10.1111/j.1365-2141.2008.07085.x . 
  250. ^ Luzzatto, Lucio (2012). „Sickle Cell Anaemia and Malaria”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  251. ^ a b Bhalla, A.; Suri, V.; Singh, V. (2006). „Malarial hepatopathy”. Journal of Postgraduate Medicine. 52 (4): 315—320. PMID 17102560. Arhivirano iz originala 21. 9. 2013. g. 
  252. ^ a b Fairhurst RM, Wellems TE (2010). „Chapter 275. Plasmodium species (malaria)”. Ur.: Mandell GL, Bennett JE, Dolin R. Mandell, Douglas, and Bennett's Principles and Practice of Infectious Diseases. 2 (7th izd.). Churchill Livingstone/Elsevier. str. 3437—62. ISBN 978-0-443-06839-3. 
  253. ^ a b v g Despommier, D. D.; Griffin, D. O.; Gwadz, R. W.; Hotez, P. J.; Knirsch, C. A. (2019). „9. The Malarias”. Parasitic Diseases (PDF) (7 izd.). New York: Parasites Without Borders. str. 110—115. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  254. ^ a b v g d Bartoloni, A.; Zammarchi, L (2012). „Clinical aspects of uncomplicated and severe malaria”. Mediterranean Journal of Hematology and Infectious Diseases. 4 (1): e2012026. PMC 3375727 . PMID 22708041. doi:10.4084/MJHID.2012.026 . 
  255. ^ Beare, N. A.; Taylor, T. E.; Harding, S. P.; Lewallen, S.; Molyneux, M. E. (2006). „Malarial retinopathy: A newly established diagnostic sign in severe malaria”. American Journal of Tropical Medicine and Hygiene. 75 (5): 790—797. PMC 2367432 . PMID 17123967. doi:10.4269/ajtmh.2006.75.790 . 
  256. ^ Ferri, F. F. (2009). „Chapter 332. Protozoal infections”. Ferri's Color Atlas and Text of Clinical Medicine. Elsevier Health Sciences. str. 1159. ISBN 978-1-4160-4919-7. 
  257. ^ Korenromp, E.; Williams, B.; de Vlas, S.; Gouws, E.; Gilks, C.; Ghys, P.; Nahlen, B. (2005). „Malaria attributable to the HIV-1 epidemic, sub-Saharan Africa”. Emerging Infectious Diseases. 11 (9): 1410—1419. PMC 3310631 . PMID 16229771. doi:10.3201/eid1109.050337. 
  258. ^ Beare, N. A.; Lewallen, S.; Taylor, T. E.; Molyneux, M. E. (2011). „Redefining cerebral malaria by including malaria retinopathy”. Future Microbiology. 6 (3): 349—355. PMC 3139111 . PMID 21449844. doi:10.2217/fmb.11.3. 
  259. ^ Davidson's Principles and Practice of Medicine/21st/351
  260. ^ Rijken, M. J.; McGready, R.; Boel, M. E.; Poespoprodjo, R.; Singh, N.; Syafruddin, D.; Rogerson, S.; Nosten, F. (2012). „Malaria in pregnancy in the Asia-Pacific region”. Lancet Infectious Diseases. 12 (1): 75—88. PMID 22192132. doi:10.1016/S1473-3099(11)70315-2. Arhivirano iz originala 23. 1. 2020. g. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  261. ^ a b v g d đ e ž z i j „5.1 Diagnosing Malaria (2015)”. WHO Guidelines for Malaria. World Health Organization. 13. 7. 2021. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  262. ^ WHO 2010, str. 35
  263. ^ WHO 2010, str. v
  264. ^ a b „Fact sheet about Malaria”. who.int. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  265. ^ Churcher, Thomas S.; Sinden, Robert E.; Edwards, Nick J.; Poulton, Ian D.; Rampling, Thomas W.; Brock, Patrick M.; Griffin, Jamie T.; Upton, Leanna M.; Zakutansky, Sara E.; Sala, Katarzyna A.; Angrisano, Fiona; Hill, Adrian V. S.; Blagborough, Andrew M. Wenger, Edward, ur. „Probability of Transmission of Malaria from Mosquito to Human Is Regulated by Mosquito Parasite Density in Naïve and Vaccinated Hosts”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  266. ^ Talapko, Jasminka; Škrlec, Ivana; Alebić, Tamara; Jukić, Melita; Včev, Aleksandar (2019). „Malaria: The Past and the Present”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  267. ^ „Malaria” (PDF). The First Ten Years of the World Health Organization. World Health Organization. 1958. str. 172—187. Arhivirano (PDF) iz originala 8. 7. 2011. g. 
  268. ^ Gallup, John Luke; Sachs, Jeffrey D. (2019). „The Economic Burden of Malaria”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  269. ^ Sabot, O.; Cohen, J. M.; Hsiang, M. S.; Kahn, J. G.; Basu, S.; Tang, L.; Zheng, B.; Gao, Q.; Zou, L.; Tatarsky, A.; Aboobakar, S.; Usas, J.; Barrett, S.; Cohen, J. L.; Jamison, D. T.; Feachem, R. G. (2010). „Costs and financial feasibility of malaria elimination”. Lancet. 376 (9752): 1604—1615. PMC 3044845 . PMID 21035839. doi:10.1016/S0140-6736(10)61355-4. 
  270. ^ White, Nicholas J. (19. 10. 2018). „Anaemia and malaria”. malariajournal.biomedcentral.com. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  271. ^ Athuman, M.; Kabanywanyi, A. M.; Rohwer, A. C. (januar 2015). „Intermittent preventive antimalarial treatment for children with anaemia”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 1 (1): CD010767. PMC 4447115 . PMID 25582096. doi:10.1002/14651858.CD010767.pub2. 
  272. ^ Maia, M. F.; Kliner, M.; Richardson, M.; Lengeler, C.; Moore, S. J.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (februar 2018). „Mosquito repellents for malaria prevention”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2018 (2): CD011595. PMC 5815492 . PMID 29405263. doi:10.1002/14651858.CD011595.pub2. 
  273. ^ a b v g d Fox, T.; Furnival-Adams, J.; Chaplin, M.; Napier, M.; Olanga, E. A. (oktobar 2022). „House modifications for preventing malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2022 (10): CD013398. PMC 9536247 . PMID 36200610. doi:10.1002/14651858.CD013398.pub4. 
  274. ^ Pryce, J.; Richardson, M.; Lengeler, C. (novembar 2018). „Insecticide-treated nets for preventing malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 11 (11): CD000363. PMC 6418392 . PMID 30398672. doi:10.1002/14651858.CD000363.pub3. 
  275. ^ Tanser, F. C.; Lengeler, C.; Sharp, B. L. (2010). Lengeler, C., ur. „Indoor residual spraying for preventing malaria”. Cochrane Database of Systematic Reviews. 2010 (4): CD006657. PMC 6532743 . PMID 20393950. doi:10.1002/14651858.CD006657.pub2. 
  276. ^ a b „Vector control”. who.int. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  277. ^ a b Raghavendra, K.; Barik, T. K.; Reddy, B. P.; Sharma, P.; Dash, A. P. (2011). „Malaria vector control: From past to future”. Parasitology Research. 108 (4): 757—779. PMID 21229263. S2CID 1422449. doi:10.1007/s00436-010-2232-0. 
  278. ^ Noor, A. M.; Mutheu, J. J.; Tatem, A. J.; Hay, S. I.; Snow, R. W. (2009). „Insecticide-treated net coverage in Africa: Mapping progress in 2000–07”. Lancet. 373 (9657): 58—67. PMC 2652031 . PMID 19019422. doi:10.1016/S0140-6736(08)61596-2. 
  279. ^ Schlagenhauf-Lawlor 2008, str. 215
  280. ^ Instructions for treatment and use of insecticide-treated mosquito nets (PDF). World Health Organization. 2002. str. 34. Arhivirano (PDF) iz originala 6. 7. 2015. g. 
  281. ^ Gamble, C.; Ekwaru, J. P.; ter Kuile, F. O.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (april 2006). „Insecticide-treated nets for preventing malaria in pregnancy”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2006 (2): CD003755. PMC 6532581 . PMID 16625591. doi:10.1002/14651858.CD003755.pub2. 
  282. ^ a b Gleave, K.; Lissenden, N.; Chaplin, M.; Choi, L.; Ranson, H. (maj 2021). „Piperonyl butoxide (PBO) combined with pyrethroids in insecticide-treated nets to prevent malaria in Africa”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 5 (5): CD012776. PMC 8142305 . PMID 34027998. doi:10.1002/14651858.CD012776.pub3. 
  283. ^ White, Nicholas J. (mart 2020). „Long-lasting insecticidal nets: Supply update” (PDF). unicef.org. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  284. ^ Enayati, A.; Hemingway, J. (2010). „Malaria management: Past, present, and future”. Annual Review of Entomology. 55: 569—591. PMID 19754246. doi:10.1146/annurev-ento-112408-085423. 
  285. ^ Indoor Residual Spraying: Use of Indoor Residual Spraying for Scaling Up Global Malaria Control and Elimination. WHO Position Statement (PDF) (Izveštaj). World Health Organization. 2006. Arhivirano (PDF) iz originala 2. 10. 2008. g. 
  286. ^ Pates, H.; Curtis, C. (2005). „Mosquito behaviour and vector control”. Annual Review of Entomology. 50: 53—70. PMID 15355233. doi:10.1146/annurev.ento.50.071803.130439 . 
  287. ^ a b Pryce, J.; Medley, N.; Choi, L. (januar 2022). „Indoor residual spraying for preventing malaria in communities using insecticide-treated nets”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 1 (1): CD012688. PMC 8763033 . PMID 35038163. doi:10.1002/14651858.CD012688.pub3. 
  288. ^ Tusting, L. S.; Ippolito, M. M.; Willey, B. A.; Kleinschmidt, I.; Dorsey, G.; Gosling, R. D.; Lindsay, S. W. (jun 2015). „The evidence for improving housing to reduce malaria: a systematic review and meta-analysis”. Malaria Journal. 14 (1): 209. PMC 4460721 . PMID 26055986. doi:10.1186/s12936-015-0724-1 . 
  289. ^ Webster, Joanne P.; Molyneux, David H.; Hotez, Peter J.; Fenwick, Alan (2014). „The contribution of mass drug administration to global health: past, present and future”. Philosophical Transactions of the Royal Society of London. Series B, Biological Sciences. 369 (1645): 20130434. ISSN 1471-2970. PMC 4024227 . PMID 24821920. doi:10.1098/rstb.2013.0434. 
  290. ^ de Souza, Dziedzom K.; Thomas, Rebecca; Bradley, John; Leyrat, Clemence; Boakye, Daniel A; Okebe, Joseph (29. 6. 2021). Cochrane Infectious Diseases Group, ur. „Ivermectin treatment in humans for reducing malaria transmission”. Cochrane Database of Systematic Reviews. 2021 (6): CD013117. PMC 8240090 . PMID 34184757. doi:10.1002/14651858.CD013117.pub2. 
  291. ^ Martello, E.; Yogeswaran, G.; Reithinger, R.; Leonardi-Bee, J. (novembar 2022). „Mosquito aquatic habitat modification and manipulation interventions to control malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2022 (11): CD008923. PMC 9651131 . PMID 36367444. doi:10.1002/14651858.CD008923.pub3. 
  292. ^ Enayati AA, Hemingway J, Garner P (2007). Enayati A, ur. „Electronic mosquito repellents for preventing mosquito bites and malaria infection”. Cochrane Database of Systematic Reviews. 2007 (2): CD005434. PMC 6532582 . PMID 17443590. doi:10.1002/14651858.CD005434.pub2. 
  293. ^ Pryce, J.; Choi, L.; Richardson, M.; Malone, D.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (novembar 2018). „Insecticide space spraying for preventing malaria transmission”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 11 (11): CD012689. PMC 6516806 . PMID 30388303. doi:10.1002/14651858.CD012689.pub2. 
  294. ^ Choi, L.; Majambere, S.; Wilson, A. L.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (avgust 2019). „Larviciding to prevent malaria transmission”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 8 (8): CD012736. PMC 6699674 . PMID 31425624. doi:10.1002/14651858.CD012736.pub2. 
  295. ^ Walshe, D. P.; Garner, P.; Adeel, A. A.; Pyke, G. H.; Burkot, T. R.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (novembar 2017). „Larvivorous fish for preventing malaria transmission”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2017 (12): CD008090. PMC 5741835 . PMID 29226959. doi:10.1002/14651858.CD008090.pub3. 
  296. ^ Lalloo, David G.; Hill, David R. (2019). „Preventing malaria in travellers”. ncbi.nlm.nih.gov. doi:10.1136/bmj.a153. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  297. ^ a b Tickell-Painter, M.; Maayan, N.; Saunders, R.; Pace, C.; Sinclair, D. (oktobar 2017). „Mefloquine for preventing malaria during travel to endemic areas”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2017 (10): CD006491. PMC 5686653 . PMID 29083100. doi:10.1002/14651858.CD006491.pub4. 
  298. ^ „Malaria Worldwide – How Can Malaria Cases and Deaths Be Reduced? – Drug resistance in the Malaria Endemic World”. Centers for Disease Control and Prevention. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  299. ^ a b Shah, M. P.; Hwang, J.; Choi, L.; Lindblade, K. A.; Kachur, S. P.; Desai, M. (septembar 2021). „Mass drug administration for malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2021 (9): CD008846. PMC 8479726 . PMID 34585740. doi:10.1002/14651858.CD008846.pub3. 
  300. ^ Freedman, D. O. (2008). „Clinical practice. Malaria prevention in short-term travelers”. New England Journal of Medicine. 359 (6): 603—612. PMID 18687641. doi:10.1056/NEJMcp0803572 . 
  301. ^ Fernando, S. D.; Rodrigo, C.; Rajapakse, S. (2011). „Chemoprophylaxis in malaria: Drugs, evidence of efficacy and costs”. Asian Pacific Journal of Tropical Medicine. 4 (4): 330—336. PMID 21771482. doi:10.1016/S1995-7645(11)60098-9 . 
  302. ^ Radeva-Petrova, D.; Kayentao, K.; ter Kuile, F. O.; Sinclair, D.; Garner, P. (oktobar 2014). „Drugs for preventing malaria in pregnant women in endemic areas: any drug regimen versus placebo or no treatment”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2014 (10): CD000169. PMC 4498495 . PMID 25300703. doi:10.1002/14651858.CD000169.pub3. 
  303. ^ Esu, E. B.; Oringanje, C.; Meremikwu, M. M. (jul 2021). „Intermittent preventive treatment for malaria in infants”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2021 (7): CD011525. PMC 8406727 . PMID 8406727. doi:10.1002/14651858.CD011525.pub3. 
  304. ^ Turschner, S.; Efferth, T (2009). „Drug resistance in Plasmodium: Natural products in the fight against malaria”. Mini Reviews in Medicinal Chemistry. 9 (2): 206—214. PMID 19200025. doi:10.2174/138955709787316074. 
  305. ^ González, R.; Pons-Duran, C.; Piqueras, M.; Aponte, J. J.; Ter Kuile, F. O.; Menéndez, C.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (novembar 2018). „Mefloquine for preventing malaria in pregnant women”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 11 (11): CD011444. PMC 6517148 . PMID 30480761. doi:10.1002/14651858.CD011444.pub3. 
  306. ^ Mathanga, D. P.; Uthman, O. A.; Chinkhumba, J.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (oktobar 2011). „Intermittent treatment regimens for malaria in HIV-positive pregnant women”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2011 (10): CD006689. PMC 6532702 . PMID 21975756. doi:10.1002/14651858.CD006689.pub2. 
  307. ^ Palmer, J. „WHO gives indoor use of DDT a clean bill of health for controlling malaria”. WHO. Arhivirano iz originala 22. 10. 2012. g. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  308. ^ El-Moamly, Amal A.; El-Sweify, Mohamed A. (17. 5. 2023). „Malaria vaccines: the 60-year journey of hope and final success—lessons learned and future prospects”. tropmedhealth.biomedcentral.com. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  309. ^ „Timeline: malaria vaccines through the ages”. pharmaceutical-technology.com. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  310. ^ Vanderberg, J. P (2009). „Reflections on early malaria vaccine studies, the first successful human malaria vaccination, and beyond”. Vaccine. 27 (1): 2—9. PMC 2637529 . PMID 18973784. doi:10.1016/j.vaccine.2008.10.028. 
  311. ^ „World Malaria Report 2013” (PDF). World Health Organization. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  312. ^ Walsh, F. (24. 7. 2015). „Malaria vaccine gets 'green light'. BBC News Online. Arhivirano iz originala 21. 12. 2016. g. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  313. ^ „Malaria eradication: benefits, future scenarios and feasibility. Executive summary of the report of the WHO Strategic Advisory Group on Malaria Eradication”. who.int. Arhivirano iz originala 23. 8. 2019. g. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  314. ^ Mendis, K. (septembar 2019). „Eliminating malaria should not be the end of vigilance”. Nature. 573 (7772): 7. Bibcode:2019Natur.573....7M. PMID 31485061. doi:10.1038/d41586-019-02598-1 . 
  315. ^ „Q&A on the malaria vaccine implementation programme (MVIP)”. WHO. World Health Organization. mart 2020. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  316. ^ Abuga, K. M.; Jones-Warner, W.; Hafalla, J. C. (februar 2021). „Immune responses to malaria pre-erythrocytic stages: Implications for vaccine development”. Parasite Immunology. 43 (2): e12795. PMC 7612353 . PMID 32981095. doi:10.1111/pim.12795. 
  317. ^ Hill, A. V (2011). „Vaccines against malaria”. Philosophical Transactions of the Royal Society B. 366 (1579): 2806—14. PMC 3146776 . PMID 21893544. doi:10.1098/rstb.2011.0091 . 
  318. ^ Crompton, P. D.; Pierce, S. K.; Miller, L. H. (2010). „Advances and challenges in malaria vaccine development”. Journal of Clinical Investigation. 120 (12): 4168—78. PMC 2994342 . PMID 21123952. doi:10.1172/JCI44423 . 
  319. ^ Graves, P.; Gelband, H. (2006). Graves, P. M., ur. „Vaccines for preventing malaria (blood-stage)”. Cochrane Database of Systematic Reviews. 2006 (4): CD006199. PMC 6532641 . PMID 17054281. doi:10.1002/14651858.CD006199 . 
  320. ^ Graves, P.; Gelband, H. (2006). Graves, P. M., ur. „Vaccines for preventing malaria (SPf66)”. Cochrane Database of Systematic Reviews. 2006 (2): CD005966. PMC 6532709 . PMID 16625647. doi:10.1002/14651858.CD005966 . 
  321. ^ „Malaria vaccine: WHO position paper-January 2016” (PDF). Relevé Épidémiologique Hebdomadaire. 91 (4): 33—51. januar 2016. PMID 26829826. Arhivirano iz originala (PDF) 23. 4. 2020. g. 
  322. ^ Datoo, M. S.; Natama, M. H.; Somé, A.; Traoré, O.; Rouamba, T.; Bellamy, D.; et al. (maj 2021). „Efficacy of a low-dose candidate malaria vaccine, R21 in adjuvant Matrix-M, with seasonal administration to children in Burkina Faso: a randomised controlled trial”. Lancet. 397 (10287): 1809—1818. PMC 8121760 . PMID 33964223. SSRN 3830681 . doi:10.1016/S0140-6736(21)00943-0. 
  323. ^ „Malaria vaccine becomes first to achieve WHO-specified 75% efficacy goal”. University of Oxford. 23. 4. 2021. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  324. ^ „BioNTech Initiates Phase 1 Clinical Trial for Malaria Vaccine Program BNT165”. investors.biontech.de. 23. 12. 2022. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  325. ^ „Safety and Immune Responses After Vaccination With an Investigational RNA-based Vaccine Against Malaria”. classic.clinicaltrials.gov. 14. 10. 2022. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  326. ^ „Home”. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  327. ^ „VacZine Analytics | Our products - MarketVIEW: Travel vaccines segment report”. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  328. ^ Lalloo, D. G.; Olukoya, P.; Olliaro, P. (2006). „Malaria in adolescence: Burden of disease, consequences, and opportunities for intervention”. Lancet Infectious Diseases. 6 (12): 780—793. PMID 17123898. doi:10.1016/S1473-3099(06)70655-7. 
  329. ^ Mehlhorn, H., ur. (2008). „Disease Control, Methods”. Encyclopedia of Parasitology (3 izd.). Springer. str. 362—366. ISBN 978-3-540-48997-9. 
  330. ^ Bardají, A.; Bassat, Q.; Alonso, P. L.; Menéndez, C. (2012). „Intermittent preventive treatment of malaria in pregnant women and infants: making best use of the available evidence”. Expert Opinion on Pharmacotherapy. 13 (12): 1719—1736. PMID 22775553. S2CID 25024561. doi:10.1517/14656566.2012.703651. 
  331. ^ Meremikwu, M. M.; Donegan, S.; Sinclair, D.; Esu, E.; Oringanje, C. (2012). Meremikwu, M. M., ur. „Intermittent preventive treatment for malaria in children living in areas with seasonal transmission”. Cochrane Database of Systematic Reviews. 2 (2): CD003756. PMC 6532713 . PMID 22336792. doi:10.1002/14651858.CD003756.pub4. 
  332. ^ Hanboonkunupakarn, B.; White, N. J. (februar 2022). „Advances and roadblocks in the treatment of malaria”. British Journal of Clinical Pharmacology. 88 (2): 374—382. PMC 9437935 . PMID 32656850. S2CID 220502723. doi:10.1111/bcp.14474. 
  333. ^ Greenwood, B. (1. 1. 2004). „Treatment of malaria with antimalarial”. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  334. ^ Meremikwu, M. M.; Odigwe, C. C.; Akudo Nwagbara, B.; Udoh, E. E. (2012). Meremikwu, M. M., ur. „Antipyretic measures for treating fever in malaria”. Cochrane Database of Systematic Reviews. 9 (9): CD002151. PMC 6532580 . PMID 22972057. doi:10.1002/14651858.CD002151.pub2. 
  335. ^ Sinclair, David; Okwundu, Charles I; Nagpal, Sukrti; Musekiwa, Alfred (maj 2013). „Home‐ or community‐based programmes for treating malaria”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  336. ^ Okwundu, C. I.; Nagpal, S.; Musekiwa, A.; Sinclair D. (maj 2013). „Home- or community-based programmes for treating malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2013 (5): CD009527. PMC 6532579 . PMID 23728693. doi:10.1002/14651858.CD009527.pub2. 
  337. ^ „Malaria - Diagnosis and treatment - Mayo Clinic”. mayoclinic.org. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  338. ^ McIntosh, H. M.; Olliaro, P.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (26. 4. 1999). „Artemisinin derivatives for treating uncomplicated malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 1999 (2): CD000256. PMC 6532741 . PMID 10796519. doi:10.1002/14651858.CD000256. 
  339. ^ Pousibet-Puerto, J.; Salas-Coronas, J.; Sánchez-Crespo, A.; Molina-Arrebola, M. A.; Soriano-Pérez, M. J.; Giménez-López, M. J.; et al. (jul 2016). „Impact of using artemisinin-based combination therapy (ACT) in the treatment of uncomplicated malaria from Plasmodium falciparum in a non-endemic zone”. Malaria Journal. 15 (1): 339. PMC 4930579 . PMID 27368160. S2CID 18043747. doi:10.1186/s12936-016-1408-1 . 
  340. ^ Kokwaro, G. (2009). „Ongoing challenges in the management of malaria”. Malaria Journal. 8 (Suppl 1): S2. PMC 2760237 . PMID 19818169. doi:10.1186/1475-2875-8-S1-S2 . 
  341. ^ Omari, A. A.; Gamble, C.; Garner, P.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (april 2006). „Artemether-lumefantrine (four-dose regimen) for treating uncomplicated falciparum malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2006 (2): CD005965. PMC 6532603 . PMID 16625646. doi:10.1002/14651858.CD005965. 
  342. ^ Omari, A. A.; Gamble, C.; Garner, P.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (oktobar 2005). „Artemether-lumefantrine (six-dose regimen) for treating uncomplicated falciparum malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2005 (4): CD005564. PMC 6532733 . PMID 16235412. doi:10.1002/14651858.CD005564. 
  343. ^ WHO 2010, str. 21
  344. ^ Keating, G. M. (2012). „Dihydroartemisinin/piperaquine: A review of its use in the treatment of uncomplicated Plasmodium falciparum malaria”. Drugs. 72 (7): 937—61. PMID 22515619. S2CID 209172100. doi:10.2165/11203910-000000000-00000. 
  345. ^ Sinclair, D.; Zani, B.; Donegan, S.; Olliaro, P.; Garner, P.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (jul 2009). „Artemisinin-based combination therapy for treating uncomplicated malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2009 (3): CD007483. PMC 6532584 . PMID 19588433. doi:10.1002/14651858.CD007483.pub2. 
  346. ^ Isba, R.; Zani, B.; Gathu, M.; Sinclair, D.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (februar 2015). „Artemisinin-naphthoquine for treating uncomplicated Plasmodium falciparum malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2015 (2): CD011547. PMC 4453860 . PMID 25702785. doi:10.1002/14651858.CD011547. 
  347. ^ Bukirwa, H.; Orton, L.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (oktobar 2005). „Artesunate plus mefloquine versus mefloquine for treating uncomplicated malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2005 (4): CD004531. PMC 6532646 . PMID 16235367. doi:10.1002/14651858.CD004531.pub2. 
  348. ^ Blanshard, A.; Hine, P. (januar 2021). „Atovaquone-proguanil for treating uncomplicated Plasmodium falciparum malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 1 (1): CD004529. PMC 8094970 . PMID 33459345. doi:10.1002/14651858.CD004529.pub3. 
  349. ^ van Eijk, A. M.; Terlouw, D. J.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (februar 2011). „Azithromycin for treating uncomplicated malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2011 (2): CD006688. PMC 6532599 . PMID 21328286. doi:10.1002/14651858.CD006688.pub2. 
  350. ^ McIntosh, H. M.; Jones, K. L.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (oktobar 2005). „Chloroquine or amodiaquine combined with sulfadoxine-pyrimethamine for treating uncomplicated malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2005 (4): CD000386. PMC 6532604 . PMID 16235276. doi:10.1002/14651858.CD000386.pub2. 
  351. ^ Amukoye, E.; Winstanley, P. A.; Watkins, W. M.; Snow, R. W.; Hatcher, J.; Mosobo, M.; et al. (oktobar 1997). „Chlorproguanil-dapsone: effective treatment for uncomplicated falciparum malaria”. Antimicrobial Agents and Chemotherapy. 41 (10): 2261—2264. PMC 164103 . PMID 9333058. doi:10.1128/AAC.41.10.2261. 
  352. ^ Bukirwa, H.; Garner, P.; Critchley, J.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (oktobar 2004). „Chlorproguanil-dapsone for treating uncomplicated malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2004 (4): CD004387. PMC 6532720 . PMID 15495106. doi:10.1002/14651858.CD004387.pub2. 
  353. ^ Graves, P. M.; Choi, L.; Gelband, H.; Garner, P.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (februar 2018). „Primaquine or other 8-aminoquinolines for reducing Plasmodium falciparum transmission”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2018 (2): CD008152. PMC 5815493 . PMID 29393511. doi:10.1002/14651858.CD008152.pub5. 
  354. ^ Bukirwa, H.; Critchley, J.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (januar 2006). „Sulfadoxine-pyrimethamine plus artesunate versus sulfadoxine-pyrimethamine plus amodiaquine for treating uncomplicated malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2006 (1): CD004966. PMC 6532706 . PMID 16437507. doi:10.1002/14651858.CD004966.pub2. 
  355. ^ Rodrigo, C.; Rajapakse, S.; Fernando, D. (septembar 2020). „Tafenoquine for preventing relapse in people with Plasmodium vivax malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 9 (9): CD010458. PMC 8094590 . PMID 32892362. doi:10.1002/14651858.CD010458.pub3. 
  356. ^ Markus, M. B. (maj 2023). „Putative Contribution of 8-Aminoquinolines to Preventing Recrudescence of Malaria”. Tropical Medicine and Infectious Disease. 8 (5): 278. PMC 10223033 . PMID 37235326. doi:10.3390/tropicalmed8050278 . 
  357. ^ Tarning, J. (mart 2016). „Treatment of Malaria in Pregnancy”. The New England Journal of Medicine. 374 (10): 981—982. PMID 26962733. doi:10.1056/NEJMe1601193 . 
  358. ^ Manyando, C.; Kayentao, K.; D'Alessandro, U.; Okafor, H. U.; Juma, E.; Hamed, K. (2011). „A systematic review of the safety and efficacy of artemether-lumefantrine against uncomplicated Plasmodium falciparum malaria during pregnancy”. Malaria Journal. 11: 141. PMC 3405476 . PMID 22548983. doi:10.1186/1475-2875-11-141 . 
  359. ^ Orton, L. C.; Omari, A. A.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (oktobar 2008). „Drugs for treating uncomplicated malaria in pregnant women”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2008 (4): CD004912. PMC 6532683 . PMID 18843672. doi:10.1002/14651858.CD004912.pub3. 
  360. ^ Kochar, D. K.; Saxena, V.; Singh, N.; Kochar, S. K.; Kumar, S. V.; Das, A. (januar 2005). Plasmodium vivax malaria”. Emerging Infectious Diseases. 11 (1): 132—14. PMC 3294370 . PMID 15705338. doi:10.3201/eid1101.040519. 
  361. ^ Pasvol, G. (2005). „The treatment of complicated and severe malaria”. British Medical Bulletin. 75-76: 29—47. PMID 16495509. doi:10.1093/bmb/ldh059 . 
  362. ^ „CDC - Malaria - Diagnosis & Treatment (United States) - Treatment (U.S.) - Artesunate dose 400 mg oral”. CDC-Centers for Disease Control and Prevention. 11. 4. 2022. Pristupljeno 5. 3. 2024. 
  363. ^ Sinclair D, Donegan S, Isba R, Lalloo DG (2012). Sinclair D, ur. „Artesunate versus quinine for treating severe malaria”. Cochrane Database of Systematic Reviews. 6 (6): CD005967. PMC 6532684 . PMID 22696354. doi:10.1002/14651858.CD005967.pub4. 
  364. ^ Kyu, H. H.; Fernández, E. (decembar 2009). „Artemisinin derivatives versus quinine for cerebral malaria in African children: a systematic review”. Bulletin of the World Health Organization. 87 (12): 896—904. PMC 2789363 . PMID 20454480. doi:10.2471/BLT.08.060327. Arhivirano iz originala 4. 3. 2016. g. 
  365. ^ McIntosh, H. M.; Olliaro, P.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (27. 7. 1998). „Artemisinin derivatives for treating severe malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 1998 (2): CD000527. PMC 6532607 . PMID 10796551. doi:10.1002/14651858.CD000527. 
  366. ^ Lesi, A.; Meremikwu, M.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (19. 7. 2004). „High first dose quinine regimen for treating severe malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2004 (3): CD003341. PMC 6532696 . PMID 15266481. doi:10.1002/14651858.CD003341.pub2. 
  367. ^ Eisenhut, M.; Omari, A. A.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (januar 2009). „Intrarectal quinine versus intravenous or intramuscular quinine for treating Plasmodium falciparum malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2009 (1): CD004009. PMC 6532585 . PMID 19160229. doi:10.1002/14651858.CD004009.pub3. 
  368. ^ Afolabi, B. B.; Okoromah, C. N.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (oktobar 2004). „Intramuscular arteether for treating severe malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2004 (4): CD004391. PMC 6532577 . PMID 15495107. doi:10.1002/14651858.CD004391.pub2. 
  369. ^ Okebe, J.; Eisenhut, M.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (maj 2014). „Pre-referral rectal artesunate for severe malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2014 (5): CD009964. PMC 4463986 . PMID 24869943. doi:10.1002/14651858.CD009964.pub2. 
  370. ^ De Buck, E.; Borra, V.; Carlson, J. N.; Zideman, D. A.; Singletary, E. M.; Djärv, T.; et al. (Cochrane Metabolic and Endocrine Disorders Group) (april 2019). „First aid glucose administration routes for symptomatic hypoglycaemia”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2019 (4): CD013283. PMC 6459163 . PMID 30973639. doi:10.1002/14651858.CD013283.pub2. 
  371. ^ Idro, R.; Marsh, K.; John, C. C.; Newton, C. R. (oktobar 2010). „Cerebral malaria: mechanisms of brain injury and strategies for improved neurocognitive outcome”. Pediatric Research. 68 (4): 267—274. PMC 3056312 . PMID 20606600. doi:10.1203/pdr.0b013e3181eee738. 
  372. ^ Okoromah, C. A.; Afolabi, B. B.; Wall, E. C.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (april 2011). „Mannitol and other osmotic diuretics as adjuncts for treating cerebral malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2011 (4): CD004615. PMC 4018680 . PMID 21491391. doi:10.1002/14651858.CD004615.pub3. 
  373. ^ Prasad, K.; Garner, P.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (26. 7. 1999). „Steroids for treating cerebral malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 1999 (2): CD000972. PMC 6532619 . PMID 10796562. doi:10.1002/14651858.CD000972. 
  374. ^ Meremikwu, M.; Marson, A. G.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (22. 4. 2002). „Routine anticonvulsants for treating cerebral malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2002 (2): CD002152. PMC 6532751 . PMID 12076440. doi:10.1002/14651858.CD002152. 
  375. ^ A Practical Handbook (third edition) Management Of Severe Malaria. World Health Organization. 2012. str. 43—44. ISBN 9789241548526. 
  376. ^ Meremikwu, M.; Smith, H. J.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (25. 10. 1999). „Blood transfusion for treating malarial anaemia”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 1999 (2): CD001475. PMC 6532690 . PMID 10796646. doi:10.1002/14651858.CD001475. 
  377. ^ Smith, H. J.; Meremikwu, M.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (22. 4. 2003). „Iron chelating agents for treating malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews (2): CD001474. PMC 6532667 . PMID 12804409. doi:10.1002/14651858.CD001474. 
  378. ^ „Lab-made antibody stops malaria”. Nat Biotechnol. 40 (9): 1304. septembar 2022. PMID 36085505. S2CID 252181345. doi:10.1038/s41587-022-01480-2. 
  379. ^ Sinha, S.; Medhi, B.; Sehgal, R. (2014). „Challenges of drug-resistant malaria”. Parasite. 21: 61. PMC 4234044 . PMID 25402734. doi:10.1051/parasite/2014059. 
  380. ^ O'Brien, C.; Henrich, P. P.; Passi, N.; Fidock, D. A (2011). „Recent clinical and molecular insights into emerging artemisinin resistance in Plasmodium falciparum. Current Opinion in Infectious Diseases. 24 (6): 570—577. PMC 3268008 . PMID 22001944. doi:10.1097/QCO.0b013e32834cd3ed. 
  381. ^ Fairhurst, R. M.; Nayyar, G. M.; Breman, J. G.; Hallett, R.; Vennerstrom, J. L.; Duong, S.; Ringwald, P.; Wellems, T. E.; Plowe, C. V.; Dondorp, A. M. (2012). „Artemisinin-resistant malaria: research challenges, opportunities, and public health implications”. American Journal of Tropical Medicine and Hygiene. 87 (2): 231—241. PMC 3414557 . PMID 22855752. doi:10.4269/ajtmh.2012.12-0025 . 
  382. ^ White, N. J. (2008). „Qinghaosu (artemisinin): The price of success”. Science. 320 (5874): 330—34. Bibcode:2008Sci...320..330W. PMID 18420924. S2CID 39014319. doi:10.1126/science.1155165. 
  383. ^ Wongsrichanalai, C.; Meshnick, S. R. (2008). „Declining artesunate-mefloquine efficacy against falciparum malaria on the Cambodia–Thailand border”. Emerging Infectious Diseases. 14 (5): 716—719. PMC 2600243 . PMID 18439351. doi:10.3201/eid1405.071601. 
  384. ^ Dondorp, A. M.; Yeung, S.; White, L.; Nguon, C.; Day, N. P.; Socheat, D.; von Seidlein, L. (2010). „Artemisinin resistance: Current status and scenarios for containment”. Nature Reviews Microbiology. 8 (4): 272—280. PMID 20208550. S2CID 39148119. doi:10.1038/nrmicro2331. 
  385. ^ World Health Organization (2013). „Q&A on artemisinin resistance”. WHO Malaria Publications. Arhivirano iz originala 20. 7. 2016. g. 
  386. ^ Briggs, H. (30. 7. 2014). „Call for 'radical action' on drug-resistant malaria”. BBC News. Pristupljeno 5. 3. 2024. 
  387. ^ Ashley, E. A.; Dhorda, M.; Fairhurst, R. M.; Amaratunga, C.; Lim, P.; Suon, S.; et al. (jul 2014). „Spread of artemisinin resistance in Plasmodium falciparum malaria”. The New England Journal of Medicine. 371 (5): 411—423. PMC 4143591 . PMID 25075834. doi:10.1056/NEJMoa1314981. 
  388. ^ Gallagher, J. (23. 7. 2019). „Resistant malaria spreading in South East Asia”. Pristupljeno 5. 3. 2024. 
  389. ^ Orton, L.; Barnish, G.; et al. (Cochrane Infectious Diseases Group) (april 2005). „Unit-dose packaged drugs for treating malaria”. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2005 (2): CD004614. PMC 6532754 . PMID 15846723. doi:10.1002/14651858.CD004614.pub2. 
  390. ^ „Frequently Asked Questions (FAQs): If I get malaria, will I have it for the rest of my life?”. US Centers for Disease Control and Prevention. 8. 2. 2010. Arhivirano iz originala 13. 5. 2012. g. Pristupljeno 5. 3. 2024. 
  391. ^ Trampuz, A.; Jereb, M.; Muzlovic, I.; Prabhu, R. (2003). „Clinical review: Severe malaria”. Critical Care. 7 (4): 315—323. PMC 270697 . PMID 12930555. doi:10.1186/cc2183 . 
  392. ^ a b v g Fernando, S. D.; Rodrigo, C.; Rajapakse, S. (2010). „The 'hidden' burden of malaria: Cognitive impairment following infection”. Malaria Journal. 9: 366. PMC 3018393 . PMID 21171998. doi:10.1186/1475-2875-9-366 . 
  393. ^ Riley, E. M.; Stewart, V. A. (2013). „Immune mechanisms in malaria: New insights in vaccine development”. Nature Medicine. 19 (2): 168—178. PMID 23389617. S2CID 8763732. doi:10.1038/nm.3083 . 
  394. ^ a b Idro, R.; Marsh, K.; John, C. C.; Newton, C. R. (2010). „Cerebral malaria: Mechanisms of brain injury and strategies for improved neuro-cognitive outcome”. Pediatric Research. 68 (4): 267—274. PMC 3056312 . PMID 20606600. doi:10.1203/PDR.0b013e3181eee738. 
  395. ^ Meade, M. S.; Emch, M. (2010). Medical Geography (3 izd.). Guilford Press. str. 120—123. ISBN 978-1-60623-016-9. 
  396. ^ Williams, L. L. (1963). „Malaria eradication in the United States”. American Journal of Public Health and the Nation's Health. 53 (1): 17—21. PMC 1253858 . PMID 14000898. doi:10.2105/AJPH.53.1.17. 
  397. ^ „Malaria Elimination Group description and list of elimination countries”. Arhivirano iz originala 27. 7. 2011. g. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  398. ^ Shretta, Rima; Liu, Jenny; Cotter, Chris; Cohen, Justin; Dolenz, Charlotte; Makomva, Kudzai; Newby, Gretchen; Ménard, Didier; Phillips, Allison; Tatarsky, Allison; Gosling, Roly; Feachem, Richard (24. 4. 2023). „Chapter 12: Malaria, Elimination and Eradication”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  399. ^ „Innovative funding, a key strategy in the fight against malaria”. who.int. 24. 4. 2023. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  400. ^ a b Gladwell, Malcolm (2. 7. 2001). „The Mosquito Killer”. The New Yorker. Arhivirano iz originala 16. 4. 2016. g. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  401. ^ „World Malaria Report” (PDF). World Health Organization. 2009. Arhivirano (PDF) iz originala 12. 1. 2010. g. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  402. ^ Tusting, Lucy S.; Thwing, Julie; Sinclair, David; Fillinger, Ulrike; Gimnig, John; Bonner, Kimberly E.; Bottomley, Christian; Lindsay, Steven W. (2013). „Mosquito larval source management for controlling malaria”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  403. ^ a b Duintjer Tebbens, R. J.; Thompson, K. M. (2009). „Priority Shifting and the Dynamics of Managing Eradicable Infectious Diseases”. Management Science. 55 (4): 650—663. doi:10.1287/mnsc.1080.0965. 
  404. ^ Mendis, K.; Rietveld, A.; Warsame, M.; Bosman, A.; Greenwood, B.; Wernsdorfer, W. H. (jul 2009). „From malaria control to eradication: The WHO perspective”. Tropical Medicine & International Health. 14 (7): 802—809. PMID 19497083. S2CID 31335358. doi:10.1111/j.1365-3156.2009.02287.x . 
  405. ^ a b v Sadasivaiah, S.; Tozan, Y.; Breman, J. G. (decembar 2007). „Dichlorodiphenyltrichloroethane (DDT) for indoor residual spraying in Africa: how can it be used for malaria control?”. The American Journal of Tropical Medicine and Hygiene. 77 (6 Suppl): 249—263. PMID 18165500. doi:10.4269/ajtmh.2007.77.249 . 
  406. ^ a b Harrison, Gordon A. (1978). Mosquitoes, Malaria, and Man: A History of the Hostilities Since 1880. Dutton. ISBN 978-0-525-16025-0. Arhivirano iz originala 19. 10. 2021. g. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  407. ^ a b Chapin, G.; Wasserstrom, R. (1981). „Agricultural production and malaria resurgence in Central America and India”. Nature. 293 (5829): 181—185. Bibcode:1981Natur.293..181C. PMID 7278974. S2CID 4346743. doi:10.1038/293181a0 . 
  408. ^ van den Berg, Henk (23. 10. 2008). „Global status of DDT and its alternatives for use in vector control to prevent disease” (PDF). Stockholm Convention on Persistent Organic Pollutants/United Nations Environment Programme. Arhivirano iz originala (PDF) 17. 12. 2010. g. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  409. ^ Feachem, R. G.; Sabot, O. J (jul 2007). „Global malaria control in the 21st century: a historic but fleeting opportunity”. JAMA. 297 (20): 2281—2284. PMID 17519417. doi:10.1001/jama.297.20.2281. 
  410. ^ Garrett, Laurie (1994). The Coming Plague: Newly Emerging Diseases in a World Out of Balance. Farrar, Straus and Giroux. str. 51. ISBN 978-1-4299-5327-6. Arhivirano iz originala 19. 10. 2021. g. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  411. ^ McNeil, Donald G. (27. 12. 2010). „Malaria: A Disease Close to Eradication Grows, Aided by Political Tumult in Sri Lanka”. The New York Times. Arhivirano iz originala 4. 1. 2017. g. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  412. ^ Karunaweera, N. D.; Galappaththy, G. N.; Wirth, D. F. (2014). „On the road to eliminate malaria in Sri Lanka: lessons from history, challenges, gaps in knowledge and research needs”. Malaria Journal. 13: 59. PMC 3943480 . PMID 24548783. doi:10.1186/1475-2875-13-59 . 
  413. ^ a b Nájera, J. A.; González-Silva, M.; Alonso, P. L. (januar 2011). „Some lessons for the future from the Global Malaria Eradication Programme (1955-1969)”. PLOS Medicine. 8 (1): e1000412. PMC 3026700 . PMID 21311585. doi:10.1371/journal.pmed.1000412 . 
  414. ^ Rogan, W. J.; Chen, A. (2005). „Health risks and benefits of bis(4-chlorophenyl)-1,1,1-trichloroethane (DDT)”. Lancet. 366 (9487): 763—773. PMID 16125595. S2CID 3762435. doi:10.1016/S0140-6736(05)67182-6. Arhivirano iz originala 17. 10. 2019. g. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  415. ^ a b Sato, S. (29. 1. 2021). Plasmodium—a brief introduction to the parasites causing human malaria and their basic biology”. Menu Journal of Physiological Anthropology. 40 (40): 1. PMC 7792015 . PMID 33413683. doi:10.1186/s40101-020-00251-9 . 
  416. ^ Enserink, M. (27. 8. 2019). „Is setting a deadline for eradicating malaria a good idea? Scientists are divided”. Science. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  417. ^ „Goal 3: Ensure healthy lives and promote well-being for all at all ages”. un.org. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  418. ^ Strom, S. (1. 4. 2011). „Mission Accomplished, Nonprofits Go Out of Business”. The New York Times. OCLC 292231852. Arhivirano iz originala 25. 12. 2011. g. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  419. ^ „25 April is World Malaria Day”. who.int. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  420. ^ „Fighting AIDS, Tuberculosis and Malaria”. The Global Fund. Arhivirano iz originala 5. 5. 2012. g. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  421. ^ Schoofs, M. (17. 7. 2008). „Clinton foundation sets up malaria-drug price plan”. Wall Street Journal. Arhivirano iz originala 19. 1. 2016. g. Pristupljeno 2012-05-14. 
  422. ^ „Executive summary and key points” (PDF). World Malaria Report 2013. World Health Organization. Arhivirano (PDF) iz originala 4. 3. 2016. g. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  423. ^ a b Fletcher, M. (11. 8. 2018). „Mutant mosquitoes: Can gene editing kill off malaria?” . The Telegraph. ISSN 0307-1235. Arhivirano iz originala 11. 1. 2022. g. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  424. ^ Radwick, D. (5. 10. 2016). „Can Malaria Be Eradicated?”. Council on Foreign Relations. Arhivirano iz originala 5. 10. 2016. g. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  425. ^ „Fact Sheet: World Malaria Report 2015”. 9. 12. 2015. Arhivirano iz originala 17. 12. 2015. g. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  426. ^ „Malaria eradication: benefits, future scenarios & feasibility”. who.int. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  427. ^ a b v g d „World Malaria Report 2020”. who.int. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  428. ^ „Zeroing in on malaria elimination”. who.int. 21. 4. 2021. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  429. ^ Ro, C. (26. 9. 2019). „The tiny kingdom fighting an epidemic”. BBC Future. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  430. ^ Gilmour, Beth; Alene, Kefyalew Addis; Clements, Archie (2022). „The prevalence of tuberculosis and malaria in minority indigenous populations of South- East Asia and the Western Pacific Region: a systematic review and meta-analysis”. who.int. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  431. ^ Chandler, C. I.; Beisel, U. (jul 2017). „The Anthropology of Malaria: Locating the Social” (PDF). Medical Anthropology. 36 (5): 411—421. PMID 28318308. S2CID 34612426. doi:10.1080/01459740.2017.1306858. 
  432. ^ „WHO certifies Paraguay malaria-free”. World Health Organization. 11. 6. 2018. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  433. ^ „Algeria and Argentina certified malaria-free by WHO”. who.int. 
  434. ^ „Eliminating malaria: 21 countries, a common goal”. who.int. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  435. ^ „From 30 million cases to zero: China is certified malaria-free by WHO”. who.int. 30. 6. 2021. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  436. ^ „WHO certifies Azerbaijan and Tajikistan as malaria-free”. World Health Organization. 29. 3. 2023. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  437. ^ „Belize certified malaria-free by WHO”. World Health Organization. 21. 6. 2023. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  438. ^ „Countries and territories certified malaria-free by WHO”. who.int. Pristupljeno 1. 3. 2024. 
  439. ^ „Who declares Cape Verde free of malaria”. World Health Organization. 21. 1. 2024. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  440. ^ Worrall, E.; Basu, S.; Hanson, K. (2005). „Is malaria a disease of poverty? A review of the literature”. Tropical Medicine & International Health. 10 (10): 1047—1059. PMID 16185240. doi:10.1111/j.1365-3156.2005.01476.x . 
  441. ^ Humphreys, M. (2001). Malaria: Poverty, Race, and Public Health in the United States. Johns Hopkins University Press. str. 256. ISBN 0-8018-6637-5. 
  442. ^ „The economic and social burden of malaria” (pdf). The Earth Institute. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  443. ^ Sachs, J.; Malaney, P. (2002). „The economic and social burden of malaria”. Nature. 415 (6872): 680—685. PMID 11832956. S2CID 618837. doi:10.1038/415680a. 
  444. ^ Samba, Ebrahim. „The Malaria Burden and Africa”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  445. ^ Roll Back Malaria WHO partnership (2003). „Economic costs of malaria” (PDF). WHO. Arhivirano iz originala (PDF) 29. 12. 2009. g. Pristupljeno 6. 3. 2023. 
  446. ^ Ricci, F. (2012). „Social implications of malaria and their relationships with poverty”. Mediterranean Journal of Hematology and Infectious Diseases. 4 (1): e2012048. PMC 3435125 . PMID 22973492. doi:10.4084/MJHID.2012.048. 
  447. ^ Lon, C. T.; Tsuyuoka, R.; Phanouvong, S.; Nivanna, N.; Socheat, D.; Sokhan, C.; Blum, N.; Christophel, E. M.; Smine, A. (2006). „Counterfeit and substandard antimalarial drugs in Cambodia”. Transactions of the Royal Society of Tropical Medicine and Hygiene. 100 (11): 1019—1024. PMID 16765399. doi:10.1016/j.trstmh.2006.01.003. 
  448. ^ Newton, P. N.; Fernández, F. M.; Plançon, A.; Mildenhall, D. C.; Green, M. D.; Ziyong, L.; Christophel, E. M.; Phanouvong, S.; Howells, S.; McIntosh, E.; Laurin, P.; Blum, N.; Hampton, C. Y.; Faure, K.; Nyadong, L.; Soong, C. W.; Santoso, B.; Zhiguang, W.; Newton, J.; Palmer, K. (2008). „A collaborative epidemiological investigation into the criminal fake artesunate trade in South East Asia”. PLOS Medicine. 5 (2): e32. PMC 2235893 . PMID 18271620. doi:10.1371/journal.pmed.0050032 . 
  449. ^ Newton, P. N.; Green, M. D.; Fernández, F. M.; Day, N. P.; White, N. J. (2006). „Counterfeit anti-infective drugs”. Lancet Infectious Diseases. 6 (9): 602—613. PMID 16931411. doi:10.1016/S1473-3099(06)70581-3. 
  450. ^ Parry, J. (2005). „WHO combats counterfeit malaria drugs in Asia”. British Medical Journal. 330 (7499): 1044. PMC 557259 . PMID 15879383. doi:10.1136/bmj.330.7499.1044-d. 
  451. ^ Gautam, C. S.; Utreja, A.; Singal, G. L (2009). „Spurious and counterfeit drugs: A growing industry in the developing world”. Postgraduate Medical Journal. 85 (1003): 251—256. PMID 19520877. S2CID 35470138. doi:10.1136/pgmj.2008.073213. 
  452. ^ Caudron, J. M.; Ford, N.; Henkens, M.; Macé, C.; Kidle-Monroe, R.; Pinel, J. (2008). „Substandard medicines in resource-poor settings: A problem that can no longer be ignored”. Tropical Medicine & International Health. 13 (8): 1062—1072. PMID 18631318. doi:10.1111/j.1365-3156.2008.02106.x . hdl:10144/37334. 
  453. ^ Nayyar, G. M.; Breman, J. G.; Newton, P. N.; Herrington, J. (2012). „Poor-quality antimalarial drugs in southeast Asia and sub-Saharan Africa”. Lancet Infectious Diseases. 12 (6): 488—496. PMID 22632187. doi:10.1016/S1473-3099(12)70064-6. 
  454. ^ Russell, P. F. (2009). „Communicable diseases Malaria”. Medical Department of the United States Army in World War II. U.S. Army Medical Department. Office of Medical History. Arhivirano iz originala 9. 10. 2012. g. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  455. ^ Melville, C. H. (1910). „The prevention of malaria in war”. Ur.: Ross, R. The Prevention of Malaria. New York: E.P. Dutton. str. 577. Arhivirano iz originala 12. 3. 2016. g. 
  456. ^ Bryant, B. J.; Knights, K. M. (2011). Pharmacology for Health Professionals. Elsevier Australia. str. 895. ISBN 9780729539296. 
  457. ^ Bray, R. S. (2004). Armies of Pestilence: The Effects of Pandemics on History. James Clarke. str. 102. ISBN 978-0-227-17240-7. 
  458. ^ Byrne, J. P. (2008). Encyclopedia of Pestilence, Pandemics, and Plagues: A-M. ABC-CLIO. str. 383. ISBN 978-0-313-34102-1. }
  459. ^ Greenwood, D.; Antimicrob Chemother, J. (1995). „Conflicts of interest: the genesis of synthetic antimalarial agents in peace and war”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  460. ^ Kakkilaya BS (14. 4. 2006). „History of Malaria During Wars”. Malariasite.com. Arhivirano iz originala 3. 4. 2012. g. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  461. ^ „The History of Malaria”. cdc.gov. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  462. ^ „CDC History”. cdc.gov. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  463. ^ Hall, B. F.; Fauci, A. S. (decembar 2009). „Malaria control, elimination, and eradication: the role of the evolving biomedical research agenda”. The Journal of Infectious Diseases. 200 (11): 1639—1643. PMID 19877843. doi:10.1086/646611 . 
  464. ^ „A research agenda for malaria eradication”. who.int. Arhivirano iz originala 7. 3. 2016. g. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  465. ^ Vargas Parada, Laura (2010). „The Apicoplast: An Organelle with a Green Past”. nature.com. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  466. ^ Verhoef, Julie M. J.; Meissner, Markus; Kooij, Taco W. A. (24. 8. 2021). Weiss, Louis M., ur. „Organelle Dynamics in Apicomplexan Parasites”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  467. ^ Kalanon, M.; McFadden, G. I. (2010). „Malaria, Plasmodium falciparum and its apicoplast”. Biochemical Society Transactions. 38 (3): 775—782. PMID 20491664. doi:10.1042/BST0380775. 
  468. ^ Müller, I. B.; Hyde, J. E.; Wrenger, C. (2010). „Vitamin B metabolism in Plasmodium falciparum as a source of drug targets”. Trends in Parasitology. 26 (1): 35—43. PMID 19939733. doi:10.1016/j.pt.2009.10.006. 
  469. ^ Du, Q.; Wang, H.; Xie, J. (2011). „Thiamin (vitamin B1) biosynthesis and regulation: A rich source of antimicrobial drug targets?”. International Journal of Biological Sciences. 7 (1): 41—52. PMC 3020362 . PMID 21234302. doi:10.7150/ijbs.7.41 . 
  470. ^ Biot, C.; Castro, W.; Botté, C. Y.; Navarro, M. (2012). „The therapeutic potential of metal-based antimalarial agents: Implications for the mechanism of action”. Dalton Transactions. 41 (21): 6335—6349. PMID 22362072. doi:10.1039/C2DT12247B. 
  471. ^ Roux, C.; Biot, C. (2012). „Ferrocene-based antimalarials”. Future Medicinal Chemistry. 4 (6): 783—797. PMID 22530641. doi:10.4155/fmc.12.26. 
  472. ^ Jiménez-Díaz, María Belén; Ebert, Daniel; Salinas, Yandira; Pradhan, Anupam; Lehane, Adele M.; Myrand-Lapierre, Marie-Eve; et al. (16. 12. 2014). „(+)-SJ733, a clinical candidate for malaria that acts through ATP4 to induce rapid host-mediated clearance of Plasmodium”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  473. ^ a b John, C. (8. 12. 2014). „New malaria drug unleashes an immune system assault on infected cells”. fiercebiotechresearch.com. Arhivirano iz originala 4. 4. 2016. g. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  474. ^ Singh, R.; Bhardwaj, V. K.; Purohit, R. (januar 2020). „Identification of a novel binding mechanism of Quinoline based molecules with lactate dehydrogenase of Plasmodium falciparum. Journal of Biomolecular Structure and Dynamics. 39 (1): 348—356. PMID 31903852. S2CID 209894772. doi:10.1080/07391102.2020.1711809. 
  475. ^ a b v g d Stanway, R. R.; Bushell, E.; Chiappino-Pepe, A.; Roques, M.; Sanderson, T.; Franke-Fayard, B.; Caldelari, R.; Golomingi, M.; Nyonda, M. (novembar 2019). „Genome-Scale Identification of Essential Metabolic Processes for Targeting the Plasmodium Liver Stage”. Cell. 179 (5): 1112—1128. PMC 6904910 . PMID 31730853. doi:10.1016/j.cell.2019.10.030 . 
  476. ^ Roy, M.; Rawat, A.; Kaushik, S.; Jyoti, A.; Srivastava, V. K. (avgust 2022). „Endogenous cysteine protease inhibitors in upmost pathogenic parasitic protozoa”. Microbiological Research. 261: 127061. PMID 35605309. S2CID 248741177. doi:10.1016/j.micres.2022.127061 . 
  477. ^ a b Wang, Sibao; Jacobs-Lorena, Marcelo (6. 2. 2013). „Genetic approaches to interfere with malaria transmission by vector mosquitoes”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  478. ^ Aultman, K. S.; Gottlieb, M.; Giovanni, M. Y.; Fauci, A. S. (2002). „Anopheles gambiae genome: completing the malaria triad”. Science. 298 (5591): 13. PMID 12364752. doi:10.1126/science.298.5591.13 . 
  479. ^ Ito, J.; Ghosh, A.; Moreira, L. A.; Wimmer, E. A.; Jacobs-Lorena, M. (2002). „Transgenic anopheline mosquitoes impaired in transmission of a malaria parasite”. Nature. 417 (6887): 452—55. Bibcode:2002Natur.417..452I. PMID 12024215. S2CID 4376984. doi:10.1038/417452a. 
  480. ^ Gantz, V. M.; Jasinskiene, N.; Tatarenkova, O.; Fazekas, A.; Macias, V. M.; Bier, E.; James, A. A. (decembar 2015). „Highly efficient Cas9-mediated gene drive for population modification of the malaria vector mosquito Anopheles stephensi”. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America. 112 (49): E6736—6743. Bibcode:2015PNAS..112E6736G. PMC 4679060 . PMID 26598698. doi:10.1073/pnas.1521077112 . 
  481. ^ „Malarial mosquitoes suppressed in experiments that mimic natural environments”. 28. 7. 2021. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  482. ^ Flam, F. (4. 2. 2016). „Fighting Zika Virus With Genetic Engineering”. Bloomberg. Arhivirano iz originala 6. 6. 2016. g. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  483. ^ a b Griffiths, E. C.; Fairlie-Clarke, K.; Allen, J. E.; Metcalf, C. J.; Graham, A. L. (decembar 2015). Ostfeld, R., ur. „Bottom-up regulation of malaria population dynamics in mice co-infected with lung-migratory nematodes” (PDF). Ecology Letters. 18 (12): 1387—1396. PMID 26477454. doi:10.1111/ele.12534. 
  484. ^ Hoeve, Marieke A.; Mylonas, Katie J.; Fairlie-Clarke, Karen J.; Mahajan, Simmi M.; Allen, Judith E.; Graham, Andrea L. (2009). „Plasmodium chabaudi limits early Nippostrongylus brasiliensis-induced pulmonary immune activation and Th2 polarization in co-infected mice”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  485. ^ Sakoguchi, Akihito; Arase, Hisashi (2022). „Mechanisms for Host Immune Evasion Mediated by Plasmodium falciparum-Infected Erythrocyte Surface Antigens”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  486. ^ Arshad, A. R.; Bashir, I.; Ijaz, F.; Loh, N.; Shukla, S.; Rehman, U. U.; Aftab, R. K (decembar 2020). „Is COVID-19 Fatality Rate Associated with Malaria Endemicity?”. Discoveries. 8 (4): e120. PMC 7749783 . PMID 33365386. doi:10.15190/d.2020.17 . 
  487. ^ Arshad, Abdul Rehman; Bashir, Imtiaz; Ijaz, Farhat; Loh, Nicholas; Shukla, Suraj; Rehman, Ubaid Ur; Aftab, Rana Khurram (11. 12. 2020). „~Is COVID-19 Fatality Rate Associated with Malaria Endemicity?”. ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  488. ^ Wang, Sibao; Dos-Santos, André L. A.; Huang, Wei; Liu, Kun Connie; Oshaghi, Mohammad Ali; Wei, Ge; Agre, Peter; Jacobs-Lorena, Marcelo (29. 9. 2017). „Driving mosquito refractoriness to Plasmodium falciparum with engineered symbiotic bacteria”. Science. 357 (6358): 1399—1402. Bibcode:2017Sci...357.1399W. ISSN 0036-8075. PMC 9793889 . PMID 28963255. doi:10.1126/science.aan5478. 
  489. ^ Servick, Kelly (28. 9. 2017). „The microbes in a mosquito's gut may help fight malaria”. Science. ISSN 0036-8075. doi:10.1126/science.aaq0811. 
  490. ^ Huang, Wei; Rodrigues, Janneth; Bilgo, Etienne; Tormo, José R.; Challenger, Joseph D.; De Cozar-Gallardo, Cristina; Pérez-Victoria, Ignacio; Reyes, Fernando; Castañeda-Casado, Pablo; Gnambani, Edounou Jacques; Hien, Domonbabele François de Sales; Konkobo, Maurice; Urones, Beatriz; Coppens, Isabelle; Mendoza-Losana, Alfonso (4. 8. 2023). „Delftia tsuruhatensis TC1 symbiont suppresses malaria transmission by anopheline mosquitoes”. Science. 381 (6657): 533—540. Bibcode:2023Sci...381..533H. ISSN 0036-8075. PMID 37535741. S2CID 260440907. doi:10.1126/science.adf8141. hdl:10044/1/105278 . 
  491. ^ Offord, Catherine (3. 8. 2023). „Microbe stops mosquitoes from harboring malaria parasite”. Science. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  492. ^ „Chance discovery helps fight against malaria”. BBC News. 4. 8. 2023. Pristupljeno 6. 3. 2024. 
  493. ^ „Facts about malaria”. European Centre for Disease Prevention and Control. 9. 6. 2017. Pristupljeno 16. 7. 2021. 
  494. ^ Brasil, P.; Zalis, M. G.; de Pina-Costa, A.; Siqueira, A. M.; Júnior, C. B.; Silva, S.; et al. (oktobar 2017). „Outbreak of human malaria caused by Plasmodium simium in the Atlantic Forest in Rio de Janeiro: a molecular epidemiological investigation”. The Lancet. Global Health. 5 (10): e1038—e1046. PMID 28867401. doi:10.1016/S2214-109X(17)30333-9 . 
  495. ^ Rich, S. M.; Ayala, F. J. (2006). „Evolutionary origins of human malaria parasites”. Ur.: Dronamraju, K. R.; Arese, P. Malaria: Genetic and Evolutionary Aspects. Emerging Infectious Diseases of the 21st Century. Springer. str. 125—146. ISBN 978-0-387-28294-7. doi:10.1007/0-387-28295-5_6. 
  496. ^ Ameri, M. (2010). „Laboratory diagnosis of malaria in nonhuman primates”. Veterinary Clinical Pathology. 39 (1): 5—19. PMID 20456124. doi:10.1111/j.1939-165X.2010.00217.x . 
  497. ^ Mlambo, G.; Kumar, N. (2008). „Transgenic rodent Plasmodium berghei parasites as tools for assessment of functional immunogenicity and optimization of human malaria vaccines”. Eukaryotic Cell. 7 (11): 1875—1879. PMC 2583535 . PMID 18806208. doi:10.1128/EC.00242-08. 
  498. ^ a b LaPointe, ~Dennis A.; Atkinson, Carter T.; Samuel, Michael D. (2012). „Ecology and conservation biology of avian malaria”. Annals of the New York Academy of Sciences. 1249 (1): 211—226. Bibcode:2012NYASA1249..211L. PMID 22320256. S2CID 1885904. doi:10.1111/j.1749-6632.2011.06431.x . 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi

Klasifikacija
Spoljašnji resursi
 Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).