Merovinzi su dinastija franačkih kraljeva, koja je vladala Franačkom od 481. do 751. godine.[1][2] Oni se prvo pojavljuju kao „kraljevi Franaka“ u rimskoj vojsci severne Galije. Do 509. godine ujedinili su sve Franke i severne Galo-Rimljane pod svojom vlašću. Osvojili su veći deo Galije, porazivši Vizigote (507) i Burgunde (534), a takođe su proširili svoju vlast na Reciju (537). U Germaniji su svoje gospodstvo prihvatili Alemani, Bavarci i Saksonci. Merovinško carstvo je bilo najveća i najmoćnija država zapadne Evrope nakon raspada carstva Teodorika Velikog.

Dinastički naziv, srednjovekovni latinski Merovingi („Merovečovi sinovi“), potiče od neposvedočenog franačkog oblika, srodnog potvrđenom staroengleskom Merewīowing,[3] pri čemu je krajnje -ing tipičan germanski patronimski sufiks. Ime potiče od salijanskog kralja Meroveha, koga okružuju mnoge legende. Za razliku od anglosaksonskih kraljevskih genealogija, Merovinzi nikada nisu tvrdili da potiču od boga, niti postoje dokazi da su smatrani svetim.

Poreklo uredi

Merovinška dinastija duguje svoje ime Merovehu, vođi Salijskih Franaka od 447. do 458. godine. Merovinzi postaju poznati pod Hilderikom I posle njegove pobede nad Vizigotima, Saksoncima i Alemanima. Ponekad su ih nazivali dugokosi kraljevi, jer su nosili duge kose.

Fredegarova hronika iz 7. veka implicira da su Merovinzi potekli od morske zveri zvane kinotaur:

Priča se da je Hlodio, dok je jednog leta boravio na moru sa svojom suprugom, njegova supruga u podne otišla u more da se okupa, i našla ju je zver sa Neptuna, koja je ličila na kinotaura. Ona je zatrudnela, bilo od zveri ili od muža, i rodila je sina po imenu Meroveh, od koga su kraljevi Franka kasnije nazvani Merovinzi.[4]

U prošlosti, ova priča se smatrala autentičnim delom germanske mitologije i često je uzimana kao dokaz da je kraljevstvo Merovinga bilo sakralno i da je kraljevska dinastija natprirodnog porekla..[5] Danas se na to češće gleda kao na pokušaj da se objasni značenje imena Meroveč (morski bik): „Za razliku od anglosaksonskih vladara, Merovinzi — ako su i sami ikada priznali priču o kinotauru, što svakako nije sigurno — nisu tvrdili da potiču od boga“.[4]

Britanski egiptolog Flinders Petri je 1906. godine sugerisao da su Marvingi za koje je Ptolomej zapisao da žive u blizini Rajne bili preci dinastije Merovinga.[6]

Hlodoveh uredi

Hilderikov sin Hlodoveh I (481—511) bio je ujedno i najznačajniji vladar dinastije Merovinga. Ujedinio je većinu Galije severno od Loare posle pobede nad rimskim patricijem Sijagrijem, namesnikom dela Galije između Loare i Sene, i to u bici kod Soasona koja se odigrala 486. godine. Posle ove bitke Hlodoveh je zavladao oblašću Pariza. 510. godine je postao jedini vođa i Salijskih i Ripaurskih Franaka i na taj način ujedinitelj Franaka. Pobedio je Alemane 496. u bici kod Tolbijaka. Hlodoveh je prvi franački kralj koji je primio hrišćanstvo. Smatra se da je veliki uticaj na promenu vere imala njegova žena Klotilda, ćerka bugundskog vladara i hrišćanka. Hlodoveh je kršten 496. i u narednih deset godina još tri hiljade njegovih ratnika prelaze u hrišćanstvo čime je proces hristijanizacije Franaka uzeo maha. Krštenje samog Hlodoveha obavio je episkop Remsa Remigije, i to u tajnosti, jer su franački ratnici u početku bili nepoverljivi prema hrišćanskom Bogu.

Pobedio je Vizigotsko kraljevstvo Tuluza u bici kod Vujea 507. kada je život izgubio vizigotski kralj Alarik II.

Posle smrti Hlodoveha, carstvo je podeljeno između 4 sina, prema starom salijskom pravu. Oblasti koje su sinovi dobili nisu predstavljale kompaktne celine. Taj običaj se održao još 100 godina. Iako je vladalo više merovinških kraljeva, kraljevstvo je ostajalo jedinstveno, jer vlast je bila kolektivna.

Karakter uredi

 
Merovinški nakit

Merovinški kralj je bio odgovoran za raspodelu osvojenog blaga između svojih glavnih pristalica. Kada bi merovinški kralj umro, njegova imovina se delila na jednake delove naslednicima.

Kralj bi određivao vlastelu zaduženu za odbranu, administraciju i sudstvo. Trebalo je da grofovi snabdevaju vojsku, regrutuju ih i nagrađuju zemljom. Ta vojska bi dolazila na kraljev poziv. Postojala je godišnja nacionalna skupština vlastele i zapovednika, gde bi se određivala glavna politika ratnog dejstva.

Vojska bi proglašavala novog kralja dižući ga na štitu, što je predstavljalo antički običaj, gde je kralj bio vojni vođa, a ne šef države. Od kralja se očekivalo da se može finansijski sam održavati sa svog privatnog imanja. Ta očekivanja da se kralj sam održava postojala su sve do Stogodišnjeg rata.

Trgovina je opala padom Zapadnog rimskog carstva, pa su poljoprivredna imanja omogućavala najbolje samoodržanje. Preostalu međunarodnu trgovinu održavali su trgovci Bliskog istoka.

Zakon uredi

Zakon u doba Merovinga nije bio isti za sve. Za Salijske Franke je postojao Salijski zakon, a za Ripuarijske Franke drugi zakon. Po tome su Franci bili iza Vizigota i Burgundijaca, koji su prihvatili univezalno Rimsko pravo. Merovinški zakon je bio baziran na presedanima. Nije poznavao koncept kreiranja novog zakona, nego samo održanja tradicije.

Posle Klodviga uredi

Merovinško kraljevstvo je obuhvatalo celu Galiju bez Burgundije. Od prve podele 511. gotovo stalno je bilo u ratu, najčešće građanskom. Klodvigovi sinovi su održavali bratske veze tokom rata sa Burgundijcima, ali počeli su međusobne sukobe i ubistva naslednika. Konačno 558. Hlotar I ujedinjuje franačko kraljevstvo. Međutim umire tri godine kasnije 561, tako da se carstvo ponovo deli.

 
Merovinška nekropola

Ponovo su izbili sukobi između različitih frakcija, koji su trajali od 561—613. Neustrija i Austrazija i Burgundija-Franš-Konte predstavljale su tri velika dela Franačke. Frakcije koje vladaju Neustrijom obično bi ratovale sa frakcijama koje bi vladale Austrazijom. Postojali su tako kraljevi samo Neustrije i kraljevi samo Austrazije.

Klotar II uspeva da ujedini carstvo. Spojio je sva tri dela: Neustriju, Austraziju i Burgundiju. Carstvo je postalo slabije. Plemstvo je postalo mnogo jače, jer su dobili koncesije od kralja u zamenu za podršku. Tokom 6. veka franačko carstvo je bilo primer stabilne i značajne tvorevin zapadne Evrope, ali tokom 7. veka kraljevi prestaju igrati značajnu ulogu. Sve više dobijaju simboličnu ulogu. Majordom (glavni službenik kraljevskog dvora) postaje sve važnija funkcija, a kralj od njega treba odobrenje za akcije. Postojali su majordomi samo Neustrije i samo Austrazije.

Moćni Dagober I (629—639) zakratko je ponovo objedinio Franačko kraljevstvo. Proveo je mnogo vremena u ratničkim pohodima u stranim zemljama, kao što su Španija i slovenske teritorije na istoku. Sekularizacijom crkvenih imanja izazvao je nezadovoljstvo crkve, tako da Merovinzi ostaju i bez te podrške. Posle njega pojavljuju se kraljevi, koji su nazvani „kraljevi koji ništa ne rade“. U stvari samo zadnja dva kralja nisu radila ništa. Kraljevi bi dolazili na vlast i umirali mladi, tako da su praktično kraljevstvom vladali majordomi.

Pipin Mlađi postaje prvi majordom, koji vlada celim carstvom od 687. do 714. godine. Njegovi naslednici su isto majordomi, a kasnije postaju kraljevi. Od kasnijih kraljeva vredi spomenuti jače kraljeve kao što su Dagober II i Hilperik II, ali majordomi nastavljaju da vrše veliku vlast i u Neustriji i u Austraziji.

Karlo Martel spasava Evropu 732. uredi

Sin Pipina Mlađeg, Karlo Martel je vladao nekoliko godina bez kralja, iako sam sebe nije smatrao kraljem. Zaslužan je za odbranu Evrope od Islamske invazije. Spasio je Evropu pobedom nad Muslimanima u bici kod Poatjea 732. godine.

Pipin Mali svrgava Merovinge uredi

Kasnije njegov sin Pipin Mali postaje kralj 751. godine. Dobio je najpre podršku plemstva za promenu dinastije. Pomogao je papi u borbi protiv Lombarda, pa je tražio protivuslugu od pape da ga prizna za kralja. Poslednji merovinški kralj Hilderik III je zbačen. Ošišali su ga i poslali u manastir. Pipin Mali je prvi kralj iz dinastije Karolinga.

Da Vinčijev kod uredi

U knjizi „Sveta krv, sveti gral“ od M. Bajdženta, R. Lija i H. Linkolna spominje se u istorijskim izvorima potpuno neutemeljena teorija da su Merovinzi navodni potomci Isusa Hrista i Marije Magdalene. Ta teorija je osnov knjige Da Vinčijev kod.

Reference uredi

  1. ^ „Merovingian dynasty | Frankish dynasty”. Encyclopedia Britannica (na jeziku: engleski). Pristupljeno 22. 09. 2017. 
  2. ^ Pfister, Christian (1911). „Merovingians”. Ur.: Chisholm, Hugh. Encyclopædia Britannica (na jeziku: engleski). 18 (11 izd.). Cambridge University Press. str. 172—172. 
  3. ^ Babcock, Philip (ed). Webster's Third New International Dictionary of the English Language, Unabridged. Springfield, MA: Merriam-Webster, Inc., 1993: 1415
  4. ^ a b Wood, Ian N. (2003). „Deconstructing the Merovingian Family”. Ur.: Corradini, Richard; Diesenberger, Maximilian; Reimitz, Helmut. The Construction of Communities in the Early Middle Ages: Texts, Resources and Artefacts. Brill. str. 149—. ISBN 90-04-11862-4. 
  5. ^ Murray, A.C. (1998). „7. Post vocantur Merohingii: Fredegar, Merovech, and 'Sacral Kingship'. Ur.: Goffart, Walter; Goffart, Walter A. After Rome's Fall: Narrators and Sources of Early Medieval History : Essays Presented to Walter Goffart. University of Toronto Press. str. 121—152. ISBN 978-0-8020-0779-7. 
  6. ^ Flinders Petrie, W.M. (1906). „Migrations. (The Huxley Lecture for 1906)”. The Journal of the Anthropological Institute of Great Britain and Ireland. 36: 189—232 see p. 205. JSTOR 1193258. doi:10.2307/1193258. „Probably among this confederacy should be included the Marvingi* of Ptolemy, to the south of the Catti, ... who seem to have given the Merving family to rule the Franks 

Literatura uredi

  • Beyerle, F and R. Buchner: Lex Ribuaria in MGH, Hannover 1954.
  • Oman, Charles: The Dark Ages 476-918, London, 1908.
  • Wood, Ian: The Merovingian Kingdoms 450–751, New York: Longman Press, 1994.
  • Beyerle, F; Buchner, R. (1997) [1954]. Lex Ribvaria (na jeziku: latinski). Hannover: Hahnsche Buchhandlung. ISBN 9783775250528. OCLC 849259009. 
  • Effros, Bonnie (2010) [2002]. Caring for Body and Soul: Burial and the Afterlife in the Merovingian World. Penn State Press. ISBN 978-0-271-04532-0. 
  • Esders, Stefan, ur. (2019). The Merovingian Kingdoms and the Mediterranean World: Revisiting the Sources. et al. Bloomsbury Academic. 
  • Ewig, Eugen (2006). Die Merowinger und das Frankenreich [The Merovingians and the Frankish Empire]. Kohlhammer Urban-Taschenbücher (na jeziku: nemački). 392. W. Kohlhammer Verlag. ISBN 978-3-17-019473-1. 
  • Geary, Patrick J. (1988). Before France and Germany: The Creation and Transformation of the Merovingian World. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-504458-4. 
  • Kaiser, Reinhold (2004). Das römische Erbe und das Merowingerreich [The Roman Heritage and the Merovingian Empire]. Enzyklopädie deutscher Geschichte (na jeziku: nemački). 26. De Gruyter. ISBN 978-3-486-56722-9. 
  • Oman, Charles (1898). The Dark Ages, 476–918 (3rd izd.). Rivingtons. 
  • Rouche, Michel (1987). „Private life conquers State and Society”. Ur.: Ariès, Philippe; Veyne, Paul; Duby, Georges. From pagan Rome to Byzantium. A History of Private Life. 1 (5th izd.). Belknap Press of Harvard University Press. str. 419—. ISBN 978-0-674-39975-4. 
  • Werner, Karl Ferdinand (1989). Die Ursprünge Frankreichs bis zum Jahr 1000 [The origins of France up to the year 1000]. Geschichte Frankreichs (na jeziku: nemački). 1. Deutsche Verlags-Anstalt. ISBN 978-3-421-06451-6. 
  • Wood, Ian N. (1994). The Merovingian Kingdoms, 450–751. Longman. ISBN 978-0-582-49372-8. 
  • Bury, J. B. (Editor), The Cambridge Medieval History, Volume II: The Rise of the Saracens and the Foundation of the Western Empire, Cambridge University Press, Cambridge, 1913
  • Bury, J. B. (Editor), The Cambridge Medieval History, Volume III: Germany and the Western Empire, Cambridge University Press, Cambridge, 1924
  • Previte-Orton, C. W. (Editor), The Shorter Cambridge Medieval History, Volume I: The Later Roman Empire to the Twelfth Century, Cambridge University Press, Cambridge, 1952
  • Nelson, Janet L., Charles the Bald, Longman Press, 1992
  • Nelson, Janet L. (Translator), The Annals of St-Bertin, Manchester University Press, Manchester, 1991
  • Jamie Kreiner, “About the Bishop: The Episcopal Entourage and the Economy of Government in Post-Roman Gaul,” Speculum 86, no. 2 (2011):341
  • Michael McCormick, “New Light on the ‘Dark Ages,’” Past & Present, no. 177 (2002):41
  • Jo Ann McNamara, John E. Halborg, and E. Gordon Whatley, eds., Sainted Women of the Dark Ages, (Durham and London: Duke University Press, 1992), p.273
  • Alice Rio, Slavery After Rome, 500-1100, Slavery After Rome, 500-1100 (Oxford University Press, 2017), 19.
  • Alice Rio, “Self-Sale and Voluntary Entry into Unfreedom, 300-1100,” Journal of Social History, The Hidden History of Crime, Corruption, and States, 45, no. 3 (2012): 687.
  • Jamie Kreiner, “About the Bishop: The Episcopal Entourage and the Economy of Government in Post-Roman Gaul,” Speculum 86, no. 2 (2011):341
  • Lisa Kaaren Bailey, “Handmaids of God: Images of Service in the Lives of Merovingian Female Saints,” Journal of Religious History 43, no. 3 (2019): 362.
  • John Gillingham, “Women, Children and the Profits of War,” in Gender and Historiography, ed. Janet L. Nelson, Susan Reynolds, and Susan M. Johns, Studies in the Earlier Middle Ages in Honour of Pauline Stafford (University of London Press, 2012), 62,67.
  • Jo Ann McNamara, John E. Halborg, and E. Gordon Whatley, eds., Sainted Women of the Dark Ages, (Durham and London: Duke University Press, 1992),p.268-9
  • Lisa Kaaren Bailey, “Handmaids of God: Images of Service in the Lives of Merovingian Female Saints,” Journal of Religious History 43, no. 3 (2019): 362.

Spoljašnje veze uredi