Međeđa (Kozarska Dubica)
Međeđa je naseljeno mjesto u opštini Kozarska Dubica, Republika Srpska, BiH. Prema popisu stanovništva iz 1991. u naselju je živjelo 808 stanovnika.
Međeđa | |
|---|---|
| Administrativni podaci | |
| Država | Bosna i Hercegovina |
| Entitet | Republika Srpska |
| Opština | Kozarska Dubica |
| Stanovništvo | |
| — 2013. | 808 |
| Geografske karakteristike | |
| Koordinate | 45° 12′ 16″ S; 16° 57′ 54″ I / 45.2044° S; 16.965° I |
| Vremenska zona | UTC+1 (CET), ljeti UTC+2 (CEST) |
  Međeđa Međeđa na karti Bosne i Hercegovine | |
Znamenite ličnosti
uredi- Filip Cepter, biznismen
- Zoran Lončar, političar
- Savo Lončar, političar
Geografija
urediSelo Međeđa nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Republike Srpske. Administrativno pripada opštini Kozarska Dubica i od nje je udaljeno 12 kilometara. Leži podno planine Prosara. Graniči se sa selom Donja Gradina. Podjeljena je na Gornju, Srednju i Donju Međeđu, i na zaseoke: Mlinarice, Rijeku, Švabe. Zemljište je ravničarsko i plodno. Klima umjerena, kontinentalna. Stanovništvo čine Srbi, pravoslavne vjeroispovijesti.[1]
Istorija
urediGodine 1909. otvorena je srpska osnovna škola u Međeđi. A Državna narodna škola radila je od 1918. godine. Zgradu škole podigla je srpska pravoslavna crkvena opština uz materijalnu pomoć braće Mirka i Vlajka Mataruge iz ovog sela. Prvi srpski narodni učitelj u ovoj školi bio je Vaskrsije Obradović. Spomenik stradalim mještanima sela Međađa podignut je 1986.
Drugi svjetski rat
urediNakon osnivanja NDH prve zločine u selu sprovodile su ustaške iz Hercegovine. Tokom juna 1941. godine ustaše su odnijele i uništili sve matične knjige rođenih, krštenih i vjenčanih iz crkve, a počela su i prva hapšenja. O Ilindanu 1941. ustaše su u Međeđi ubile tridesetak meštana. Ustaše su ubijene Srbe stavljali na improvizovane splavove gde su na jednoj dasci napisali: “Srbi putuju za Srbiju“.
| „ | Dušan Ćuvrk: “Mogao si cijeli dan sjediti i nikad nećeš doživjeti da ne prođe jedan leš Svom. Ne! Svaki dan su ubijali, non-stop! Na jednom drvenom splavu koji je bio poslat za Srbiju bila je neka zdjela zakovana ekserom za splav. Jedan čovjek kada je prišao da vidi šta je u njoj, vidio je dječije oči… pao je u nesvjest. Mnogi ljudi nisu smjeli da uzimaju leševe sa splavova, već su samo odgurivali splav da ide dalje…“ | ” |
Nakon pokolja u Drakseniću 14. januara 1942. ustaše su u dva navrata izvršile zločine u Međeđi. Ubijeno je ne manje od 150 osoba. Narednih nedjelja ustaše su nastavile napade i ubijali svakog na koga su nailazili. Tokom ofanzive na Kozari stradalo je više stotina stanovnika Međeđe. Nakon ofanzive povratnici u selo iz Slavonije bili su hapšeni i odvođeni u logore.
| „ | Slavko Đekanović: “Na dan 14. ili 15. jun 1942. naoružane ustaše su došle u Međeđu. Naredili su da se svi žitelji u roku od deset minuta spreme za put. Preko Bosanske Dubice otjerani smo u Bansku Dubicu, na jedno polje koje je bilo ograđeno bodljikavom žicom gdje smo proveli desetak dana. Nakon toga su ustaše žene i djecu odvele u selo Uštica, kraj Jasenovca… Tamo su ustaše masovno silovali djevojke i žene po više puta. To su činili i danju i noću. A njih 25 je od straha poludjelo…“ | ” |
| „ | Stojka (Trivić) Marčeta: “…Sa porodicom sam se vratila kući u svoje selo, gdje sam ostala dva-tri dana. Tada su Nijemci zajedno sa ustašama došli u selo, išli od kuće do kuće, istjerivali nas na silu iz kuća, a sve iza nas je ostalo. Protjerali su nas iz sela, mislim da je bio 12. juli 1941. godine, i smjestili u sabirni logor Cerovljani, Hrvatska Dubica. Ovdje su razdvojili zrele muškarce od žena i djece i njih smjestili da sjede na goloj livadi. Njima su mogla da priđu samo djeca, pa sam ovdje posljednji put vidjela oca i braću. Jednog dana došlo je puno kamiona, strpali su ih i otjerali. Nikada ih više nisam vidjela…“ | ” |
| „ | Dobrila Kukolj: “…Jednog dana su ih pokupili u kamione i odvezli. Poslije ovoga pod stražom i pješačenjem su nas proveli u selo Uštica. Tamo smo čekali nekoliko dana, nisu nas odmah pretjerali u Jasenovac. Kasnije smo saznali da nije bilo mjesta u logoru, jer su se tada pravile barake. Dobro se sjećam kada su nas sprovodili kroz selo Koštarica (naseljeno hrvatskim stanovništvom), kako su uzvikivali i lupali u kante govoreći: “Srbi, Srbi idite u logor, tamo vam je mjesto i tamo završite!”. Iz Uštice smo skelama prevezeni preko rijeke Save za Jasenovac. Dobro se sjećam kada su nas natjerali na Savu, moja pokojna strina Marija sa četvoro djece, moja majka sa nas troje, da je strina Marija rekla mojoj majci: “Ajde Savka, da prvo bacimo djecu u Savu i mi za njima, jer vidiš da nas vode pravo u smrt!”. Moja majka je odgovorila: “Nećemo, Marija, možda neko od nas i ostane živ!” I evo, ostala sam živa i danas postojim. …Pošto nije bilo mjesta, smješteni smo na čistoj livadi i pod vedro nebo gdje smo provodili i dane i noći. Jedne barake su bile sagrađene i u njima su bili već smješteni ljudi, a druge su dograđivane. Za ovo vrijeme boravka (početak jula, kraj oktobra) preživljavala sam sve strahote, za koje danas, kada razmišljam, ne mogu zamisliti da čovjek može da sprovodi nad ljudima. Bilo nas je na hiljade, hrana nikakva. Na polumlakoj vodi mješano je kukuruzno brašno, što znači da smo jeli prijesno. Djeca su oboljevala, dobijali proljeve i sve što je najgore. Ujutro bi stražari kupili mrtvu djecu i bacali ih u Savu…“ | ” |
| „ | Milica Borjanović: “Imala sam stariju sestru Maru, 23 godine su joj bile. Imala je dijete od devet mjeseci, koje su joj oduzeli u Jablancu. Prvo su oduzimali dječake od 13-15 godina, a poslije i sitnu djecu… Moja majka je bila spremna mene da preda, ali ja utečem. Nisam otišla sa tom djecom. Prvo su nas otjerali u Košturnicu, pa Jasenovac. Tamo me je jedan ustaša udario kada sam ulazila u vagon. Moju sestru Maru su ustaše odvojile od nas. Žene i djevojke sposobne za rad su odvajali. Kroz jedan mali prozorčić se popnem i vidim moju Maru voze ustaše u čamcu. To je bilo zadnji put da je vidim živu…“ | ” |
| „ | Dobrila Kukolj: “U ljeto 1942. bile su velike vrućine, od kojih je logorašima koža pucala. Mom mlađem brtu Bošku je koža toliko ispucala da su je ostali logoraši gulili i jeli, bila je velika glad. Tako je moj Boško i završio…“ | ” |
| „ | Milivoje Lukač: “Šest dana i šest noći je trajalo naše putovanje. Šesti dan pred zoru vidio sam da smo bili zaklopljeni sa obe strane. Niko nam nije davao vodu, pili smo mokraću, svoju ili tuđu… mene je to spasilo. Mnogi su umirali od žeđi. Više od 40% je umrlo u tom vagonu, Među njimaje bio i dečko iz mog sela Milinko Mandić. Njega su zbili u ćošak vagona… Neki su pokušali da jedu njegove butine, ali je suviše zaudaralo i počeli su da povraćaju.“ | ” |
Na Sretenje Gospodnje 1944. ustaške jedinice, sastavljene od muslimana iz Orahove, su ubile preko 200 mještana sela na lokaciji Šiminaš. U Gunjevcima je februara 1945. ubijeno sedamdesetak Međeđana. Međeđa je oslobođena krajem aprila 1945. što je uslovilo povratak preživelih na svoja ognjišta.
| „ | Danica Pane: “Narod se vratio u selo nakon rata. Mnogi su čistili bunare jer je trabala voda kao izvor života. Zvao sam Mirka Barudžiju pošto je on čistio dosta bunara u Međeđi. Sišao je na dno bunara i kratko se zadržao… Jedva izađe gore, prepoznao je glave leševa. Malo je sjeo i pao u nesvjest. Kada je došao sebi kaže da je na dnu vidio leš svoje majke Rose. Nije bilo druge nego da ga zatrpam…“ | ” |
Za vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske (1941-1945) iz sela je stradalo 1075 ljudi: od čega su njih 119 poginuli kao boraci, dok su ustaše ubile 956 ljudi. Na prostoru naselja i Mjesne zajednice Međeđa nalaze se četiri stratišta: 1) "Dvorište Lončara" - bivša tzv. "Ekonomija" koncentracionog logora Jasenovac u Gornjoj Međeđi, 2) Grobnica "Pod nasipom" - na istom prostoru tzv. "Ekonomije" 3) "Daničin bunar" 4) "Kecmanova kuća" u zaseoku Rijeka, oko 3 km južno od naselja Međeđa.[2] Tokom rata potpuno je ugašeno 46 ognjišta.[3]
Sport
urediMeđeđa je sjedište omladinskog fudbalskog kluba Ravan.
Stanovništvo
urediPrema popisu stanovnika iz 1879. koji je uradila Austrougarska selo Međeđa je imalo 116 kuća: muškaraca 296, žena 267 ukupno 563 stanovnika. Svi stanovnici su bili Srbi pravoslavne vjeroispovjesti. Prema Šematizmu pravoslavne mitropolije i arhidijaceze Dabro-bosanske iz 1882. selo Međeđa je imalo 155 kuća sa ukupno 843 stanovnika. Prema podacima prote Slavka Vujasinovića selo Međeđa je 1941. imalo preko 300 domova.
| Demografija[4] | ||
|---|---|---|
| Godina | Stanovnika | |
| 1879. | 563 | |
| 1910. | 1.262 | |
| 1921. | 1.506 | |
| 1948. | 778 | |
| 1953. | 804 | |
| 1961. | 867 | |
| 1971. | 888 | |
| 1981. | 823 | |
| 1991. | 808 | |
Vidi još
urediReference
uredi- ^ Tuleković, Tanja (2018). Knjiga iz tišine : ustaški zločin genocida u selu Međeđa, 1941-1945. godine (drugo dopunjeno izdanje). Jagodina: Gambit. str. 13. ISBN 9788676240630.
- ^ Tuleković, Tanja (2018). Knjiga iz tišine : ustaški zločin genocida u selu Međeđa, 1941-1945. godine (drugo dopunjeno izdanje). Jagodina: Gambit. str. 14. ISBN 9788676240630.
- ^ Kondić, D. (2012-07-16). „Izložba o tragičnoj sudbini sela Međeđa”. Nezavisne novine (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2022-05-12.
- ^ Savezni zavod za statistiku i evidenciju FNRJ i SFRJ: Popis stanovništva 1948, 1953, 1961, 1971, 1981. i 1991. godine.
