Mikologija je biološka nauka čiji su predmet istraživanja gljive (grč. mykes - gljiva, i grč. logos- nauka). Mikologija je multidisciplinarna, jer proučava građu, metabolizam, biohemiju, ekologiju, evoluciju i sistematiku gljiva, oslanjajući se na metode i rezultate i drugih bioloških disciplina.

Calocera viscosa
Pečurke se smatraju nekom vrstom gljivičnog reproduktivnog organa.

Pregled uredi

Istorijski gledano, mikologija je bila grana botanike, jer iako su gljive evolutivno više povezane sa životinjama nego sa biljkama,[1] ovo nije bilo priznato sve do pre nekoliko decenija.[2] Pionirski mikolozi su bili Elijas Magnus Fries, Kristijan Hendrik Person, Anton de Bari, Elizabet Iton Morse, Luis Dejvid fon Šveinic.

Pjer Andrea Sakardo je razvio sistem za klasifikaciju nesavršenih gljiva prema boji i obliku spora, koji je postao primarni sistem korišćen pre klasifikacije DNK analizom. Najpoznatiji je po svom Silogu, koji je bio sveobuhvatan spisak svih imena koja su se koristila za pečurke. Silog je i dalje jedino delo ove vrste koje je sveobuhvatno za botaničko carstvo gljiva i relativno moderno.

Mnoge gljive proizvode toksine,[3] antibiotike[4] i druge sekundarne metabolite. Na primer, kosmopolitski (svetski) rod Fusarium i njihovi toksini povezani sa fatalnim izbijanjem alimentarne toksične aleukije kod ljudi opširno je proučavao Abraham Jof.[5]

Gljive su fundamentalne za život na zemlji u svojoj ulozi simbionta, npr. u obliku mikorize, simbionta insekata i lišajeva. Mnoge gljive su u stanju da razbiju složene organske biomolekule kao što je lignin, trajnija komponenta drveta, i zagađivače kao što su ksenobiotici, nafta i policiklični aromatični ugljovodonici. Razlaganjem ovih molekula, gljive igraju ključnu ulogu u globalnom ciklusu ugljenika.

Gljive i drugi organizmi tradicionalno prepoznati kao gljive, kao što su oomicete i miksomicete (sluzave plesni), često su ekonomski i društveno važni, jer neki uzrokuju bolesti životinja (uključujući ljude) i biljaka.[6]

Pored patogenih gljiva, mnoge vrste gljiva su veoma važne u suzbijanju biljnih bolesti izazvanih različitim patogenima. Na primer, vrste filamentoznih gljivica roda Trichoderma smatraju se jednim od najvažnijih agenasa biološke kontrole kao alternativa proizvodima na bazi hemikalija za efikasno upravljanje bolestima useva.[7]

Terenski sastanci radi pronalaženja interesantnih vrsta gljiva poznati su kao 'prepadi', nakon prvog takvog sastanka koji je organizovao terenski klub Vulhop naturalisti 1868. godine i pod nazivom "Prepad među gljivama"[8]

Neke gljive mogu izazvati bolest kod ljudi i drugih životinja. Studija o patogenim gljivama koje inficiraju životinje naziva se medicinska mikologija.[9]

Istorija mikologije uredi

Mikologija je dugo bila pod okriljem botanike, gljive su sve to vreme smatrane smatrane biljnim organizmima. Prisustvo hitina i specijalne karakteristike gljiva nisu bile dovoljno ubedljiv kontraargument stanovištu da su one biljke jer vode sesilan način života. Prvi mikolozi bili su Elijas Magnus Fries, Kristijan Hendrik Person, Anton de Bari i Luis Dejvid fon Šveinic. Razvoju mikologije naročito je zaslužan njihov veliki značaj kao parazita i eventualnog izvora novih antibiotika.

Smatra se da su ljudi počeli da sakupljaju pečurke kao hranu još u praistorijskim vremenima. O pečurkama je prvi put pisano u delima Euripida (480-406. p. n. e.). Grčki filozof Teofrast iz Eresosa (371-288. p. n. e.) je verovatno prvi pokušao da sistematski klasifikuje biljke; pečurke su se smatrale biljkama kojima nedostaju određeni organi. Kasnije je Plinije Stariji (23–79 godine) pisao o tartufima u svojoj enciklopediji Naturalis historia.[10] Reč mikologija potiče od starogrčke reči μύκης (mukēs), što znači „gljiva“ i sufiksa -λογία (-logia), što znači „proučavanje“.[11]

U srednjem veku je došlo do malog napretka u pogledu znanja o gljivama. Međutim, pronalazak štamparske mašine omogućio je autorima da razbiju sujeverja i pogrešna shvatanja o gljivama koje su ovekovečili klasični autori.[13]

Početak modernog doba mikologije počinje objavljivanjem dela Nova plantarum genera autora Pijera Antonia Mišelija iz 1737. godine.[14] Objavljeno u Firenci, ovo ključno delo je postavilo temelje za sistematsku klasifikaciju trava, mahovina i gljiva. On je proizveo još uvek aktuelna imena roda Polyporus P. Micheli[15] i Tuber P. Micheli,[16] oba datirana 1729. godine (iako su opisi kasnije izmenjeni kao nevažeći prema savremenim pravilima). Imajte na umu da kada se govori o naučnom nazivu roda, skraćenica autora se može naknadno dodati.

Osnivački nomenklaturista Karl Line uključio je gljive u svoj „binomni“ sistem imenovanja iz 1753. godine, gde svaka vrsta organizma ima ime od dve reči koje se sastoji od „roda“ i „vrste“ (dok su se do tada organizmi često označavali latiničnim frazama koje sadrže mnogo reči).[17] On je dao naučna imena, koja se i danas koriste, za brojne poznate taksone pečuraka, kao što su Boletus L.[18] i Agaricus L..[19] U tom periodu se smatralo da gljive pripadaju biljnom carstvu, te su one našle svoje mesto u njegovom remekdelu Species Plantarum, ali su njega mnogo više zanimale više biljke, tako da je na primer je u rod Agaricus grupisao sve škrgaste gljive koje imaju stabljiku.[20][21] Postoji mnogo hiljada takvih škrgastih vrsta, koje su kasnije podeljene na desetine različitih rodova i u svojoj savremenoj upotrebi rod Agaricus se odnosi samo na pečurke koje su blisko povezane sa običnom pečurkom, Agaricus bisporus (J.E. Lange) Imbach.[22] Primera radi, Line je dao naziv Agaricus deliciosus šafranskom mlečnom kapu, ali sadašnji naziv je Lactarius deliciosus (L.) Gray.[23] S druge strane, poljska gljiva Agaricus campestris L. zadržala je isto ime još od Lineovog objavljivanja.[24] Engleska reč „agaric“ se još uvek koristi za bilo koju škrgastu pečurku, što odgovara Linejevom smislu te reči.[22]

Termin mikologija i komplementarni termin mikolog prvi je upotrebio 1836. M.J. Berkli.[25]

Mikologija i otkrivanje lekova uredi

Vekovima su određene pečurke bile dokumentovane kao narodni lek u Kini, Japanu i Rusiji.[26] Iako je upotreba pečuraka u narodnoj medicini uglavnom usredsređena na azijski kontinent, dokumentovano je da ljudi u drugim delovima sveta poput Bliskog istoka, Poljske i Belorusije koriste pečurke u medicinske svrhe.[27]

Pečurke proizvode velike količine vitamina D kada su izložene ultraljubičastom (UV) svetlu.[28] Penicilin, ciklosporin, grizeofulvin, cefalosporin i psilocibin su primeri lekova koji su izolovani iz plesni ili drugih gljivica.[29][30]

References uredi

  1. ^ Hecht, Jeff. „Science: Animals and fungi closer than anyone expected”. New Scientist (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2020-06-18. 
  2. ^ Woese, Carl R.; Kandler, O; Wheelis, M (1990). „Towards a natural system of organisms: proposal for the domains Archaea, Bacteria, and Eucarya”. Proc Natl Acad Sci USA. 87 (12): 4576—9. Bibcode:1990PNAS...87.4576W. PMC 54159 . PMID 2112744. doi:10.1073/pnas.87.12.4576 . 
  3. ^ Ciegler, A., S. Kadis, and S. J. Ajl. "Microbial toxins. Vol. VI. Fungal toxins." Microbial toxins. Vol. VI. Fungal toxins. (1971).
  4. ^ Brian, P. W. (1951). „Antibiotics produced by fungi”. The Botanical Review. 17 (6): 357—430. ISSN 0006-8101. S2CID 7772971. doi:10.1007/BF02879038. 
  5. ^ E.g. Joffe, Abraham Z.; Yagen, Boris (1978). „Intoxication produced by toxic fungi Fusarium poae and F. sporotrichioides on chicks”. Toxicon. 16 (3): 263—273. ISSN 0041-0101. PMID 653754. doi:10.1016/0041-0101(78)90087-9. 
  6. ^ De Lucca, AJ (2007). „Harmful fungi in both agriculture and medicine.”. Revista iberoamericana de micologia. 24 (1): 3—13. ISSN 1130-1406. PMID 17592884. 
  7. ^ Ruano-Rosa, David; Prieto, Pilar; Rincón, Ana María; Gómez-Rodríguez, María Victoria; Valderrama, Raquel; Barroso, Juan Bautista; Mercado-Blanco, Jesús (2015-11-07). „Fate of Trichoderma harzianum in the olive rhizosphere: time course of the root colonization process and interaction with the fungal pathogen Verticillium dahliae” (PDF). BioControl (na jeziku: engleski). 61 (3): 269—282. ISSN 1386-6141. S2CID 12336349. doi:10.1007/s10526-015-9706-z. hdl:10261/157852 . 
  8. ^ Anon (1868). „A foray among the funguses”. Transactions of the Woolhope Naturalists' Field Club. Woolhope Naturalists' Field Club. 1868: 184—192. 
  9. ^ San-Blas G; Calderone RA, ur. (2008). Pathogenic Fungi. Caister Academic Press. ISBN 978-1-904455-32-5. 
  10. ^ Pliny the Elder. „Book 19, Chapter 11.” [Natural History]. www.perseus.tufts.edu. Pristupljeno 28. 2. 2021. 
  11. ^ HENRY (M.D.), Alexander (1861). A Glossary of Scientific Terms for general use (na jeziku: engleski). str. 131. 
  12. ^ De stirpium maxime earum quae in Germania nostra nascuntur, usitatis nomenclaturis. Strasbourg. In Ainsworth 1976, str. 13 quoting Buller, AHR. (1915). Micheli and the discovery of reproduction in fungi. Transactions of the royal Society of Canada, series 3 9: 1–25.
  13. ^ Ainsworth 1976, str. 13.
  14. ^ Ainsworth 1976, str. 4.
  15. ^ „the Polyporus P. Micheli page”. Index Fungorum. Royal Botanic Gardens Kew. Pristupljeno 2020-06-20. 
  16. ^ „the Tuber P. Micheli page”. Index Fungorum. Royal Botanic Gardens Kew. Pristupljeno 2020-06-20. 
  17. ^ Kibby, Geoffrey (2017). Mushrooms and Toadstools of Britain & Europe. Great Britain: Geoffrey Kibby. str. xiv—xv. ISBN 9780957209428. 
  18. ^ „the Boletus L. page”. Index Fungorum. Royal Botanic Gardens Kew. Pristupljeno 2020-06-20. 
  19. ^ „the Agaricus L. page”. Index Fungorum. Royal Botanic Gardens Kew. Pristupljeno 2020-06-20. 
  20. ^ Kiger, Robert W. „Index to Binomials Cited in the First Edition of Linnaeus' Species Plantarum. Hunt Institute for Botanical Documentation. Arhivirano iz originala 2018-07-12. g. Pristupljeno 2018-07-12.  Searching on the names Agaricus or Boletus, for instance, finds many mushroom species described by Linnaeus under those genera.
  21. ^ Linnaeus, Carl (1753). Species Plantarum: exhibentes plantas rite cognitas, ad genera relatas, cum differentiis specificis, nominibus trivialibus, synonymis selectis, locis natalibus, secundum systema sexuale digestas (na jeziku: latinski) (1st izd.). Stockholm: Impensis Laurentii Salvii.  The entries for fungi start with Agaricus on page 1171 of volume 2.
  22. ^ a b Læssøe, H.; Petersen, Jens (2019). Fungi of Temperate Europe. Princeton University Press. str. 500. ISBN 9780691180373.  Page 8 defines the word "agaric" and page 500 gives the modern definition of Agaricus.
  23. ^ „the Agaricus deliciosus L. page”. Species Fungorum. Royal Botanic Gardens Kew. Pristupljeno 2020-06-22. 
  24. ^ „the Agaricus campestris L. page”. Species Fungorum. Royal Botanic Gardens Kew. Pristupljeno 2020-06-22. 
  25. ^ Ainsworth 1976, str. 2.
  26. ^ Smith JE, Rowan NJ, Sullivan R (maj 2002). „Medicinal Mushrooms: Their therapeutic properties and current medical usage with special emphasis on cancer treatments”. Cancer Research UK. str. 5. Arhivirano iz originala 2009-08-31. g. 
  27. ^ MIa, Shashkina; Shashkin, P. N.; Sergeev, A. V. (oktobar 2006). „[Chemical and medicobiological properties of Chaga (review)]”. Farmatsevtychnyĭ Zhurnal. 40 (10): 560—568. S2CID 22139534. doi:10.1007/s11094-006-0194-4. 
  28. ^ Cardwell, Glenn; Bornman, Janet F.; James, Anthony P.; Black, Lucinda J. (2018-10-13). „A Review of Mushrooms as a Potential Source of Dietary Vitamin D”. Nutrients. 10 (10): 1498. ISSN 2072-6643. PMC 6213178 . PMID 30322118. doi:10.3390/nu10101498 . 
  29. ^ „Fungal Bioactive Metabolites of Pharmacological Relevance | Frontiers Research Topic”. www.frontiersin.org. Pristupljeno 2021-02-01. 
  30. ^ „Aspergillus alliaceus - an overview | ScienceDirect Topics”. www.sciencedirect.com. Pristupljeno 2021-02-01. 

Reference uredi

Spoljašnje veze uredi