Miloš Crnjanski

српски књижевник

Miloš Crnjanski (Čongrad,[1] 26. oktobar 1893Beograd, 30. novembar 1977)[2] bio je srpski književnik, novinar, prevodilac, kritičar i diplomata. Istakao se kao pesnik, pripovedač, romansijer i publicista. Jedan je od najznačajnijih stvaralaca srpske književnosti 20. veka. Ubrajan je među 100 najznamenitijih Srba.

Miloš Crnjanski
Miloš Crnjanski
Lični podaci
Datum rođenja(1893-10-26)26. oktobar 1893.
Mesto rođenjaČongrad, Austrougarska
Datum smrti30. novembar 1977.(1977-11-30) (84 god.)
Mesto smrtiBeograd, SFR Jugoslavija
ObrazovanjeUniverzitet u Beču
Univerzitet u Beogradu
Književni rad
Uticao naLjubomir Simović
Najvažnija delaDnevnik o Čarnojeviću
Seobe
Roman o Londonu
Lament nad Beogradom
NagradeNIN-ova nagrada
Disova nagrada

Biografija uredi

Crnjanski je rođen u siromašnoj građanskoj porodici. Otac Toma bio je niži činovnik (opštinski beležnik) koji je zbog svog temperamentnog zastupanja srpske manjinske politike „prognan” iz Banata, iz Ilandže (koju je Crnjanski nazivao Ilančom, po njenom starom nazivu) u Čongrad, koji je po Crnjanskom bio neka vrsta „tadašnjeg činovničkog Sibira”.[3] Majka mu se zvala Marina Vujić i bila je rodom iz Pančeva.[4] Crnjanski su stara sveštenička porodica u Ilandži, čije se parohovanje završava sa pop Jovanom, sinom pop Dimitrija.[5][6] Pre toga njegovi preci su živeli u Itebeju.[7] Mali Crnjanski je kršten u pravoslavnoj crkvi Svetog Nikole u Sentešu, u „srcu Mađarske”,[8] a kum je bio Rumun, Lerinc Pinće.[9]

Detinjstvo i školovanje uredi

Miloš Crnjanski je od 1896. godine odrastao u Temišvaru, u patrijarhalno-rodoljubivoj sredini koja će mu kult Srbije i njene prošlosti usaditi u dušu kao najdražu relikviju. Najdublje i najtrajnije senzacije svojih dečjih i dečačkih godina doživljavao je u tipično srpskim nacionalnim i verskim sadržajima: crkvena škola, ikona Svetoga Save, tamjan, pravoslavno srpsko groblje sa ritualom sahrane i zadušnica, večernje priče i pesme o Srbiji, hajdučiji i nabijanju na kolac. Odrastanje u srpskoj tradiciji je imalo veliki uticaj na Crnjanskog i njegove lične poglede u životu i radu.

Miloš Crnjanski je osnovnu školu završio u srpskoj veroispovednoj školi kod učitelja Dušana Berića u Temišvaru. Maturirao je u temišvarskoj gimnaziji kod katoličkih fratara pijarista. Po vlastitim rečima, bio je osrednji đak do očeve smrti, odnosno do petog razreda gimnazije, a tada se rešio „da ubuduće bude među prvima”, što je i ostvario. U leto 1912. odlazi u Opatiju, a potom se upisuje u riječku eksportnu akademiju. Igrao je fudbal u klubu „Viktorija” na Sušaku (istočni deo Rijeke).[3]

Godine 1913. upisao je studije medicine u Beču koje nikada nije završio.[10]

Prvu pesmu „Sudba” Crnjanski je objavio u somborskom dečjem listu „Golub” 1908. godine. A 1912. u sarajevskoj „Bosanskoj vili” štampana je njegova pesma „U početku beše sjaj”, poslata iz Bečkereka.[11]

Prvi svetski rat uredi

 
Crnjanski za vreme njegovog službovanja u austrougarskoj vojsci, 1914. godine

Vest o ubistvu austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda zatekla ga je u Beču. Na samom početku Prvog svetskog rata Crnjanski je doživeo odmazdu austrijskih vlasti zbog Principovih revolverskih hitaca u Sarajevu, ali umesto tamničkog odela obukli su mu uniformu austrougarskog vojnika i poslali ga na galicijski front da juriša na Ruse, gde je uskoro ranjen. Bio je inače vojnik redov austrougarske carske i kraljevske 29. regimente, sa sedištem u Velikom Bečkereku. Veći deo vremena od 1915. iz tih tragičnih ratnih dana Crnjanski provodi u samoći ratne bolnice u Beču, više uz miris jodoforma nego baruta, da bi se tek pred sam kraj rata obreo i na italijanskom frontu. U njegove uspomene neizbrisivo su se utisnuli prizori ratne pustoši. „... Front, bolnice, pa opet front, i ljubavi, svuda ljubavi, za hleb i za šećer, sve mokro, sve kiša i blato, magle umiranja” — to su bila viđenja života u kojima je sazrevao mladi Crnjanski.

Godine 1916, radi u Direkciji državnih železnica u Segedinu. Sledeće godine je vraćen u vojsku i prekomandovan u Komoran i Ostrogon. U Beču 1918. upisuje Eksportnu akademiju, što je bila davnašnja želja njegovog ujaka, koji umire„ malo pre toga”.[3]

Period između dva svetska rata uredi

Godine 1919. u Beogradu se upisuje na Univerzitet gde studira književnost i uređuje list „Dan”.

Crnjanski od tada živi kao povratnik koji se, kao nesrećni Homerov junak, posle duge odiseje vraća na svoju Itaku. Međutim, dok je Odisej znao da sačuva bodrost duha i životnu čvrstinu, Crnjanski se, sa čitavom svojom generacijom, vratio u razorenu domovinu sa umorom i rezignacijom. „U velikom haosu rata — govorio je mladi pesnik — bio sam nepokolebljiv u svojim tugama, zamišljenosti i mutnom osećanju samoće”. I u svojim ratnim i poratnim stihovima, ovaj umorni povratnik iskreno je pevao o svojoj rezignaciji i izgubljenim iluzijama. Iz tog potucanja po krvavim svetskim ratištima Crnjanski se vraća mislima o nužnosti rušenja lažnog mita o „večitim“ vrednostima građanske etike.

I u poeziji i u životu on živi kao sentimentalni anarhist i umoran defetist koji sa tugom posmatra relikvije svoje mladosti, sada poprskane krvlju i popljuvane u blatu. Osećao se tada pripadnikom naprednih društvenih snaga i glasno se izjašnjavao za socijalizam, ali njegovo buntovništvo iz tih godina bila je samo „krvava eksplozija” nekog nejasnog društvenog taloga donesenog iz rata.

Književno stvaranje Miloša Crnjanskog u tom periodu bilo je krupan doprinos naporu njegove generacije da se nađe nov jezik i izraz za nove teme i sadržaje. Govoreći o literarnom programu svoje pesničke generacije, on je pisao: „Kao neka sekta, posle tolikog vremena, dok je umetnost značila razbibrigu, donosimo nemir i prevrat, u reči, u osećaju, mišljenju. Ako ga još nismo izrazili, imamo ga neosporno o sebi. Iz masa, iz zemlje, iz vremena prešao je na nas. I ne dà se ugušiti… Prekinuli smo sa tradicijom, jer se bacamo strmoglavo u budućnost… lirika postaje strasna ispovest nove vere.” Potpuno novim stihom i sa puno emocionalne gorčine on je tada kazivao svoj bunt, opevao besmislenost rata, jetko negirao vidovdanske mitove i sarkastično ismevao zabludu o „zlatnom veku“ koji je obećavan čovečanstvu. Snagom svoje sugestivne pesničke reči on je mnoge vrednosti građanske ideologije pretvarao u ruševine, ali na tim ruševinama nije mogao niti umeo da vidi i započne novo. Crnjanski je i u stihu i u prozi tih poratnih godina bio snažan sve dok je u njemu živeo revolt na rat.

Godine 1920, upoznaje se sa Vidom Ružić sa kojom će se 1921. i venčati. Ona je bila ćerka nekadašnjeg ministra prosvete Dobrosava Ružića.[12] Iste godine Crnjanski sa Vidom odlazi u Pariz i Bretanju, a u povratku putuje po Italiji. Godine 1922. je bio nastavnik u pančevačkoj gimnaziji, iste godine je stekao diplomu na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Od 1923. do 1931. godine[13] profesor je IV beogradske gimnazije.

Saradnik uglednog lista „Politika”. Istovremeno, izdaje „Antologiju kineske lirike“ i novinar je u listu „Vreme“. 1927. u „Srpskom književnom glasniku” izlaze prvi nastavci njegovog romana „Seobe”.

Njegove novinarske putopisne reportaže realizovane između dva svetska rata sadrže estetske intencije u žanru.[14]

U septembru 1926. kao urednik časopisa „Naša krila” izazvao je na dvoboj Tadiju Sondermajera.[15][16]

U periodu 1928-1929. bio je ataše za kulturu pri Ambasadi Kraljevine Jugoslavije u Berlinu.[17] Na njegov poziv nemačku prestonicu posećuje njegov prijatelj književnik Veljko Petrović.

Godine 1930, za roman „Seobe” dobija nagradu Srpske akademije nauka. Sledećih godina putuje brodom po Sredozemnom moru i izveštava iz Španije.

Godine 1934. pokrenuo je list „Ideje” u kome je između ostalog pisao o Svetom Savi i srpstvu.[18] List je sledeće godine prestao da izlazi.

U časopisu „Vreme”, Crnjanski je 22. maja 1934. odgovorio Miroslavu Krleži na njegov članak kojim je replicirao na raniju kritiku Crnjanskog upućenog, kako je smatrao, lažnim pacifistima. Crnjanski je navodio da je Krleža lažni pacifista jer je podržavao austrijske vojne napore tokom Prvog svetskog rata, pseudomarksista, on je navodio da Krleža neadekvatno samom Crnjanskom pripisuje stavove koje izgovora lik iz njegovog romana, Miloš Crnjanski je pisao da Krleža nije čovek za fine analize intelekta a kao pisca ga karakteriše autorom zverskih dijaloga i romana manijaka.[19]

 
Svedočanstvo iz septembra 1927. sa potpisom Miloša Crnjanskog i njegov potpis sa razglednice upućene Slobodanu Jovanoviću iz Dubrovnika

Diplomatska služba, emigracija uredi

 
Crnjanski i članovi jugoslovenske ambasade u Italiji, Rim, 1939

U periodu između 1935. i 1941. radi u diplomatskoj službi u Berlinu i Rimu. Po izbijanju Španskog građanskog rata, Crnjanski je kao dopisnik lista Vreme izveštavao iz Frankovog štaba. Kao osoba koja nije imala lepo mišljenje o komunizmu i staljinizmu pokazivao je više simpatija prema trupama generala Franka, ali je u svojim tekstovima bio i te kako kritičan i prema toj zaraćenoj strani.[20] Posle Španije, kao dopisnik iz Rima, iskazivao je simpatije za neke aspekte Musolinijeve politike. posebno na bliskost Musolinijeve ideologije sa socijalističkim idejama. Takođe je ukazivao na dvoličnost nekih zapadnih zemalja koje su iako i same kolonijalne sile zamerale Italiji njen imperijalizam.[21]

Po izbijanju Drugog svetskog rata evakuisan je iz Rima i preko Madrida i Lisabona avgusta 1941. odlazi u London.

Drugi svetski rat i dugi niz poratnih godina Crnjanski je proveo u emigraciji u Londonu, gde 1951. uzima britansko državljanstvo.[22]

Kao protivnik Tita i komunističke ideologije ostaje u Londonu i živi u emigraciji. Ovde radi razne poslove. Knjigovođa je obućarske radnje Helstern na Bond stritu i raznosi knjige firme Hačards na londonskom Pikadiliju, dok njegova supruga šije lutke i haljine za robnu kuću Herods. Crnjanski usput stiče diplomu Londonskog univerziteta i diplomu za hotelijerstvo i menadžerstvo.

 
Pisma Crnjanskog upućena Gvidi Tartalji iz emigracije.[23]

Miloš Crnjanski je u Londonu bio član međunarodnog PEN-kluba koji mu obezbeđuje da se na mašini otkucaju njegovi romani.

Tokom života u emigraciji nikada nije u javnosti negativno govorio o komunističkom režimu ili novoformiranom državnom uređenju jer je smatrao da izdaja otadžbine predstavlja najveći greh i najveću sramotu.[24]

Odmah po okončanju Drugog svetskog rata bio je skrajnut (zajedno sa još nekim istaknutim srpskim piscima poput Dučića i Vinavera) iz sistema obrazovanja od strane komunističke vlasti, da bi tek 80-ih bilo predloženo vraćanje njegovih dela u jezgro nastavnog plana i programa.[25] Tada je Branko Ćopić izjavio da samo najbolji pisci treba da sačinjavaju jezgro, za razliku od kriterijuma posleratne vlasti kada su pisci bili preporučivani po nacionalnosti i "koji su bili poznati kao pisci samo njihovim porodicama".[26]

Povratak u Beograd uredi

 
Spomen ploča u Beogradu

Mogućnost povratka u republiku Jugoslaviju nagovestio mu je tokom jednog susreta u Londonu, poznanik iz mladosti, slikar - komunistički funkcioner Moša Pijade.[27]

Stručne i druge knjige objavljene u SFRJ predstavljale su Crnjanskog kao fašistu ili ljubitelja fašizma.[28]

U Jugoslaviju se vratio 1965. godine u društvu sa jugoslovenskim ambasadorom u Londonu, Srđom Pricom.[29] Po dolasku odrekao se britanskog državljanstva, koje je dobio nakon diplomiranja na londonskom Univerzitetu. Prvobitno je stanovao u beogradskom hotelu „Ekscelzior” u blizini Skupštine. U traganju za obalama svoga života, on je s radošću ugledao Beograd koji je u njegovoj nostalgiji blistao „kao kroz suze ljudski smeh”. U stihovima posvećenim Beogradu on je potresno i nadahnuto izrazio svoja osećanja povratnika sa duge životne odiseje:

U tebi nema besmisla i smrti
...
Ti i plač pretvaraš kao dažd u šarene duge.
...
A kad dođe čas, da mi se srce staro stiša,
tvoj će bagrem pasti na me kao kiša.
                                 (Lament nad Beogradom)

U Beogradu je preminuo 30. novembra 1977. godine i sahranjen „dostojanstveno ali ne i pompezno” u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

Prema želji iz testamenta Narodna biblioteka Srbije je 1979. godine primila zaostavštinu Miloša Crnjanskog.[30]

O njemu je Danilo Bećković napravio dokumentarni film „Crnjanski...”.[31]

Gorana Raičević je napisala monografiju na 767 strana Agon i melanholija. Život i delo Miloša Crnjanskog za koju je 2021. dobila Nagradu „Laza Kostić” i Nagradu „Nikola Milošević”.[32][33]

Obeležja književnog stvaralaštva uredi

Pronicljivo uočivši privid apsolutne prozirnosti u proznim i poetskim ostvarenjima Miloša Crnjanskog, i utkanost jednog drugog, skrivenog značenja u tim delima, Nikola Milošević je razvio čitavu studiju posvećenu piščevom stvaralaštvu.[34] Milošević je na primerima poznatih stihova i delova iz proznih ostvarenja pokazao povezanost melodijske, emotivne i filozofske komponente, pri čemu filozofska dimenzija stihova prevazilazi odgovarajuće prozne odnosno govorne iskaze. No, emotivna boja, melodioznost i filozofsko značenje stihova Crnjanskog „nisu poređani jedno kraj drugog kao slojevi zemljišta“, već između njih postoji duboka organska povezanost i prožimanje, dok filozofska dimenzija igra ulogu „organizatora pesničke strukture”, imajući za posledicu usporeni i slobodni ritam poetskog kazivanja kao adekvatan za pesnikovu filozofsku i emotivnu poruku. U većini dela Miloša Crnjanskog, pesničkim i proznim, isprepletani su tragično osećanje besmisla i uzaludnosti sa utešnom mišlju o kosmičkoj povezanosti stvari. U Seobama se uočava piščeva ideja o univerzalnoj uzaludnosti, iako skrivena iza specifičnog nacionalnog i istorijskog obeležja. Dva osnovna toka koja mogu da se prate u Seobama jesu istorijski i psihološki (jedan tok) , i meditativni i vrednosni (drugi tok). Različite likove i karaktere ujedinjuje isti filozofski rezultat koji ishodi i okončava u metafizičkom osećanju praznine, uzaludnosti čovekovog života i neizbežnosti smrti. Postoji veliki misaoni kontinuitet u literarnom stvaralaštvu Miloša Crnjanskog, pri čemu se iza istorijskog, psihološkog i kompozicionog toka književne strukture razvija i produbljuje istovetna metafizička vizija čoveka i sveta.

Crnjanski u sportu uredi

 
Miloš Crnjanski sa prijateljima u lovu

Intenzivno se bavio sportom: igrao je fudbal, veslao, jedrio, vežbao, mačevao, skijao, trenirao boks. Sa floretom u ruci, govorio je njegov učitelj mačevanja, imao je „brzinu ludaka“. Milorad Gaković Siki je pričao da je u svojoj školi boksa mnogo očekivao od Koče Popovića, ali „najtalentovaniji, za boksera, borca-takmičara ipak je bio Miloš Crnjanski“. [35] Malo je poznato da je Crnjanski izdejstvovao dozvolu da sa Viktorija kamenolom na Kantridi pretvori u fudbalsko igralište, kasnije čuveni stadion FK Rijeke.

Taj zadatak mu je poverila uprava kluba jer je direktor mađarskog preduzeća kome je kamenolom bio izdat u najam za potrebe izgradnje riječke luke, bio rođak. Na otvaranju je gostovao zagrebački NK Građanski. U intervjuu za „Sportistu” 1930. godine kaže da bi više voleo da zaigra za Jugoslaviju, no da dobije nagradu Akademije.

Iz tadašnjeg perioda po magiji igre izdvaja fudbalere „SK Jugoslavije”: Stevana Luburića, Dragana Jovanovića Ženu. U Četvrtoj beogradskoj gimnaziji njegovi učenici, a fudbaleri beogradske „Jugoslavije” bili su i Milutin Ivković (Milutinac), Momčilo Đokić (Moša), Branislav Hrnjiček (Hrnja) – reprezentativci, Petar Joksimović.[36][35] Crnjanski je igrao aktivno fudbal za SK "Pobedu" iz Pančeva. (U prilogu je objavljena službena verifikacija fudbalske registracije za FK Banat između ostalih i MILOŠA CRNjANSKOG - "Politika" 22. decembra 1922. g.)[37]

Nasleđe uredi

Nagrada „Miloš Crnjanski“ uredi

Nagrada se po zaveštanju osnivača Zadužbine Miloša Crnjanskog, Vidosave Crnjanski, dodeljuje dvogodišnje od 1981. Zadužbina Miloša Crnjanskog dobila je svoje prostorije 2013. godine.[38] Nagrada se dodeljuje na dan pesnikovog rođenja 26. oktobra.

Kulturni centar Vojvodine „Miloš Crnjanski“ uredi

Kulturni centar Vojvodine „Miloš Crnjanski“, sa sedištem u Novom Sadu, nastao je preimenovanjem Zavoda za kulturu Vojvodine. Pod novim nazivom deluje od 28. decembra 2018. godine, odlukom osnivača Skupštine Autonomne Pokrajine Vojvodine.

Postoji oratorijum „Apoteoza Crnjanskog” koji je premijerno izveden 21. decembra 2022. u Novom Sadu.[39]

Dela uredi

 
Miloš Crnjanski na slici Petra Omčikusa
 
Bista Miloša Crnjanskog na Kalemegdanu
 
Poštanska marka s likom Miloša Crnjanskog, deo serije maraka pod imenom „Velikani srpske književnosti” koju je izdala Srbijamarka, PTT Srbija, 2010. godine
 
Crnjanski na poštanskoj markici Srbije iz 2018

Crnjanski je objavio veliki broj dela sa raznim temama i sadržajima:

Poezija
Pripovetke, eseji i putopisna proza
  • Priče o muškom (1920)
  • Pisma iz Pariza (1921)
  • Naše plaže na Jadranu (1927)
  • Boka Kotorska (1927)
  • Tajna Albrehta Direra (1928)
  • Iris Berlina (1929)
  • Ljubav u Toskani (1930)
  • Knjiga o Nemačkoj (1931)
  • Sveti Sava (1934)[40]
Romani

Manje su poznata dva predratna romana Miloša Crnjanskog (preštampavana i posle rata) — Kap španske krvi[mrtva veza] i Suzni krokodil (nedovršen).[41] Njegovo učešće u stvaranju i objavljivanju kontroverznog romana „Podzemni klub“ (1921) je sporno, kao autor je potpisan Harald Johanson i postoje mišljenja da je u pitanju prevod ili pseudonim.[42] U poslednje vreme su sve vidljivija nastojanja da se dvotomno delo Crnjanskog Kod Hiperborejaca (1966), žanrovski teško odredivo, stavi u ravnopravan položaj sa ostalim njegovim velikim romanima. Sâm Crnjanski je za to delo rekao da je „i roman, i putopis, i memoari, i poezija, i pamflet”.[43] Rukopis prvog romana Miloša Crnjanskog — „Sin Don Kihotov” — nažalost je izgubljen. (Pisac ga je bio poslao časopisu „Brankovo kolo”.) Po „Romanu o Londonu” snimljena je 1988. istoimena mini serija.

Memoari

Embahade obuhvataju vreme od 1928. do 1945. godine, kada je pisac bio u poslanstvu u Berlinu, Rimu i Londonu. U prologu Crnjanski je naveo da su to njegove "beleške o nesreći našeg naroda, a nisu ni dnevnik, ni istorijat, ni studija, ni pamflet", već da su to uspomene pisca - očevica "o dobu koje je bilo puno nesreća, žalosti, strahota".

Drame
  • Maska (1918)
  • Konak (1958)
  • Nikola Tesla (1967)

Pored toga, objavio je nekoliko knjiga reportaža i dve antologije lirike istočnih naroda.

Firma Catena Mundi je izdala knjigu novinski članaka - Politički članci 1919-1939.

 
Nameštaj Miloša Crnjanskog

„Roman o Londonu” preveden je na više jezika među kojima su: francuski COBISS.SR 45830407, rumunski COBISS.SR 187531783, poljski COBISS.SR 112573196, mađarski COBISS.SR 72968967, češki COBISS.SR 15790604, ruski COBISS.SR 3545862, slovenački, makedonski, a prevod na engleski jezik je u pripremi za 2020. godinu.[44]

Izdanja sabranih i izabranih dela uredi

  • Sabrana dela, knjige I-II, Narodna prosveta, Beograd (1930)
  • Sabrana dela, knjige I-X, Prosveta, Beograd (1966): Seobe I-III, Poezija (Lirika Itake i komentari, Antologija kineske lirike, Pesme starog Japana, Lament nad Beogradom), Proza, Putopisi, Kod Hiperborejaca I-II, Drame (Maska, Konak, Tesla) i Eseji
  • Izabrana dela, knjige I-IV, Svjetlost/Naprijed/Prosveta, Beograd (1967):Pesme-Putopisi-Eseji, Dnevnik o Čarnojeviću i druge proze, Seobe I-II
  • Izabrana dela, knjige I-II, Matica srpska/Srpska književna zadruga, Beograd (1972): Lirika-Proza-Eseji, Serbia-Seobe-Lament nad Beogradom
  • Izabrana dela, jedan tom, Parnas Book, Valjevo (2007): Seobe-Roman o Londonu-Dnevnik o Čarnojeviću-Kod Hiperborejaca-Sveti Sava-Poezija-Crnjanski o nacionalsocijalizmu-Ideje Miloša Crnjanskog-Život i dela Miloša Crnjanskog
  • Sabrana dela, knjige I-XVI, Štampar Makarije, Beograd (2008): Roman o Londonu I-II, Seobe, Druga knjiga Seoba I-II, Lirika Itake i komentari, Knjiga o Mikelanđelu, Kod Hiperborejaca I-II, Drame, Eseji, Embahade 1-3, Embahade 4, Sveti Sava-Dnevnik o Čarnojeviću-Pripovedna proza, Politički spisi, Putopisi
  • Izabrana dela, jedan tom, Leo Commerce, Beograd (2011): Seobe-Roman o Londonu-Dnevnik o Čarnojeviću-Kod Hiperborejaca-Sveti Sava-Poezija-Crnjanski o nacionalsocijalizmu-Ideje Miloša Crnjanskog-Život i dela Miloša Crnjanskog

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ „Seoba” Crnjanskog u Čongradu („Politika”, 19. maj 2010), Pristupljeno 13. 4. 2013.
  2. ^ Jugoslovenski književni leksikon (2. izd.). Novi Sad: Matica srpska. 1984. str. 104. 
  3. ^ a b v Crnjanski o sebi - Komentari uz "Itaku", u: Miloš Crnjanski II, Srpska književnost u sto knjiga, knjiga 82, Matica srpska/Srpska književna zadruga, 1972.
  4. ^ Kicoš i ženskaroš („Večernje novosti”, 16. oktobar 2008)
  5. ^ „Srpski sion”, Karlovci 1897. godine
  6. ^ Ognjeslav Utješenovi-Ostrožinski: "Psalmi Davidovi", Beč 1868. godine
  7. ^ Poreklo i preci Miloša Crnjanskog (Poreklo, 11. septembar 2021)
  8. ^ „Politika”, Beograd 1923. godine
  9. ^ "Srpske nedeljne novine", Budimpešta 2013.
  10. ^ „Na današnji dan: Rođen Miloš Crnjanski - Poreklo”. www.poreklo.rs (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2021-10-29. 
  11. ^ „Bosanska vila”, Sarajevo 5/1912.
  12. ^ Vida Crnjanski (28. septembar 2016)
  13. ^ Miloš Crnjanski — Vikipedija, slobodna enciklopedija
  14. ^ Duvnjak Radić, Žaklina (2018). Estetika novinarske putopisne reportaže u međuratnoj srpskoj književnosti. Novi Sad: Filozofski fakultet, Univerzitet u Novom Sadu. str. 8. 
  15. ^ Kako je Crnjanski promašio Sondermajera („Večernje novosti“, 15. april 2015)
  16. ^ Dvoboj Miloša Crnjanskog u Vršcu, pristupljeno 14. septembra 2016.
  17. ^ Serbia, RTS, Radio televizija Srbije, Radio Television of. „Lik stvari koje će doći: Crnjanski i Berlin 1928. godine”. www.rts.rs. Pristupljeno 2021-06-08. 
  18. ^ Boško Obradović: Svetosavlje Miloša Crnjanskog („Pravoslavlje“, br. 930, 15. decembar 2005), Pristupljeno 13. 4. 2013.
  19. ^ Crnjanski, Miloš (2020). Srpsko stanovište. Beograd: Catena Mundi. str. 64—72. 
  20. ^ Milosavljević 2010, str. 429–436.
  21. ^ Milosavljević 2010.
  22. ^ Život bez računa („Večernje novosti”, 17. oktobar 2008)
  23. ^ Nalaze se u Udruženju za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat” u Beogradu. Zvaničan sajt https://adligat.rs/.
  24. ^ Perišić, Žaneta Đukić. „Crnjanski: Unutrašnja vatra kojoj se odoleti ne može”. Politika Online. Pristupljeno 2021-10-29. 
  25. ^ Cohen & Dragović-Soso 2008, str. 211.
  26. ^ Cohen & Dragović-Soso 2008, str. 210.
  27. ^ Milo Gligorijević: "Izlazak Srba", Beograd-Valjevo 1987.
  28. ^ Avramović, Zoran (2013). Rodoljupci i rodomrsci: Savremeni srpski patriotizam i nacionalno dezintegrativna misao i praksa. Beograd: Službeni Glasnik. str. 211. 
  29. ^ Nepoznato pismo Crnjanskog („Večernje novosti“, 14. avgust 2012), Pristupljeno 13. 4. 2013.
  30. ^ Ostavština Crnjanskog u Narodnoj biblioteci („Večernje novosti“, 20. septembar 2012), Pristupljeno 13. 4. 2013.
  31. ^ Crnjanski je idealan filmski junak („Politika”, 24. mart 2016)
  32. ^ Simić, Jovanka (30. 3. 2021). „Profesorka Gorana Raičević, autorka monografije o velikom srpskom piscu koja je nagrađena „Lazom Kostićem. Večernje novosti. Pristupljeno 2. 4. 2021. 
  33. ^ Simić, J. (4. 2. 2022). „NEVIDLjIVA VEZA DVOJICE VELIKANA: Gorana Raičević dobitnica "Nikole Miloševića" za knjigu o Crnjanskom”. Večernje novosti. Pristupljeno 5. 2. 2022. 
  34. ^ Milošević, Nikola: Filozofska dimenzija književnih dela Miloša Crnjanskog, u: Srpska književnost u književnoj kritici, knjiga 7 - Književnost između dva rata I, Nolit, Beograd, 1972.
  35. ^ a b Miloš Crnjanski-jedan od nas! - Moja Crvena Zvezda
  36. ^ Crnjanski, pisac, fudbaler, bokser, skijaš... | Fudbal | Novosti.rs
  37. ^ „Čitač knjiga”. Arhivirano iz originala 03. 01. 2022. g. Pristupljeno 23. 07. 2018. 
  38. ^ Zadužbina Miloša Crnjanskog dobila svoje prostorije („Večernje novosti”, 29. januar 2013), Pristupljeno 13. 4. 2013.
  39. ^ S., J. (20. 12. 2022). „APOTEOZA CRNjANSKOG: Premijera u Srpskom narodnom pozorištu”. Večernje novosti. Pristupljeno 22. 12. 2022. 
  40. ^ "Vreme", 21. dec. 1934
  41. ^ Prvi prevodi „Kapi španske krvi” Crnjanskog („Večernje novosti”, 19. septembar 2013)
  42. ^ Između Srbije i Sumatre („Večernje novosti”, 7. septembar 2013)
  43. ^ „Miloš Crnjanski - Život i Delo; Dela. Arhivirano iz originala 16. 3. 2016. g. Pristupljeno 16. 3. 2016. 
  44. ^ „Roman o Londonu” na engleskom („Politika”, 29. novembar 2018)

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi