Mihailo Vojvodić (Cetinje, 27. oktobar 1938) srpski je istoričar, redovni profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu i dopisni član SANU.[1]

Mihailo Vojvodić
Lični podaci
Datum rođenja(1938-10-27)27. oktobar 1938.(85 god.)
Mesto rođenjaCetinje, Kraljevina Jugoslavija

Biografija uredi

Osnovnu školu i gimnaziju završio je na Cetinju. Studirao je istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu (19561960). Bio je asistent na istom fakultetu na predmetu Opšta istorija novoga veka (od 1961). Magistarske studije završio je 1964. Doktorsku disertaciju Skadarska kriza 1913. godine odbranio je 1966.[1] Prošao je kroz sva nastavnička zvanja na fakultetu. Redovni profesor postao je 1980. godine. Proveo je godinu dana u Francuskoj (19641965) proučavajući ulogu informacije u modernoj istoriji i savremenom društvu. Bio je član i rukovodilac raznih organizacija i društava: sekretar Jugoslovenskog nacionalnog komiteta za istorijske nauke, upravnik Odeljenja za istoriju i dekan Filozofskog fakulteta u Beogradu, predsednik Naučnog veća Istorijskog instituta Crne Gore.

Oblast istraživanja uredi

Vojvodić se u svojim proučavanjima bavi XIX i XX veka pre svega jugoistočnom Evropom, međunarodnim odnosima Srbije i Crne Gore, razvitkom takozvanog Istočnog pitanja i u tim okvirima nacionalnom borbom srpskog naroda. Istraživao je u domaćim i inostranim arhivama. Najveći deo njegovih studija i rasprava tiče se odnosa Srbije prema različitim pokretima na Balkanu kao i susednim državama. Pri tome je na pojedina pitanja iz naše nacionalne istorije gledao kao na deo širih istorijskih procesa u jugoistočnoj Evropi i u okviru međunarodnih odnosa uopšte.

Delo uredi

Najznačajnije mu je delo Srbija u međunarodnim odnosima krajem XIX i početkom XX veka (1988). U njemu je izlkožio promene do kojih je došlo u politici Srbije krajem krajem XIX i početkom XX veka dovodeći ih u zavisnost od unutrašnjih odnosa, društvenih, političkih, ekonomskih i onih međunarodnih prilika obeleženih raznim interesima od kojih je umnogome zavisio politički, nacionalni i privredni razvitak jugoistočne Evrope. Izvestan broj radova posvetio je Balkanskim ratovima i njihovoj predistoriji. Iz te oblasti je i njegova doktorska teza. Zanimao se i za ulogu pojedinih ličnosti u politici Srbije naročito o ulozi Stojana Novakovića o čemu je objavio više studija. Bavi se i kritičkim objavljivanjem građe. Priredio je tri knjige dokumenata zvaničnog karaktera koji su iz dana u dan svedočili o zvaničnoj politici Srbije u godini koja je obeležena nastajanjem Balkanskog saveza i Prvim balkanskim ratom. (Dokumenta o spoljnoj politici Kraljevine Srbije 1903 — 1914, V (1912) 1-3). Zajedno sa svojim kolegama sa Opšte istorije novog veka priredio je zbirku dokumenata o naporima Srbije da dobije nezavisnost i proširi svoju teritoriju na završetku Istočne krize. (Srbija 1878), pri čemu je on sam za nju prikupio građu domaćeg porekla.

Izbor iz bibliografije uredi

Autor je sledećih knjiga:[2]

Priznanja i nagrade uredi

  • Nagrada Vukove zadužbine za nauku;[1]
  • Nagrada „Vladmir Ćorović“ za nauku;[1]
  • Povelja Univerziteta u Istočnom Sarajevu.[1]

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi

  1. ^ a b v g d „Mihailo Vojvodić”. sanu.ac.rs. Pristupljeno 29. 1. 2024. 
  2. ^ „Mihailo Vojvodić-autor”. plus.cobiss.net. Pristupljeno 29. 1. 2024.