Napoleon III Bonaparta

председник (1848—52) и цар (1852—70) Француске

Napoleon III Bonaparta (franc. Charles Louis Napoleon Bonaparte; Pariz, 20. april 1808Čizelherst, 9. januar 1873) bio je francuski političar, državnik i vladar. Bio je predsednik Druge francuske republike (1848—1852) i car Drugog francuskog carstva (1852—1870).

Napoleon III Bonaparta
Lični podaci
Datum rođenja(1808-04-20)20. april 1808.
Mesto rođenjaPariz, Prvo francusko carstvo
Datum smrti9. januar 1873.(1873-01-09) (64 god.)
Mesto smrtiČizelherst, Ujedinjeno Kraljevstvo
Porodica
SupružnikEvgenija od Francuske
PotomstvoNapoléon, Prince Imperial, Eugène Bure, Alexandre Bure
RoditeljiLuj Bonaparta
Hortenzija de Boarne
DinastijaBonaparta
PrethodnikLuj Ežen-Kavenjak

Potpis

Biografija uredi

Rođen je u noći između 19. i 20. aprila 1808. u Parizu kao sin Luja Bonaparte, a nećak Napoleona I.[1][2][3] Majka mu je bila Hortenza de Beuanaris, kćerka Jozefine, Napoleonove žene, iz njenog prvog braka. Živeo je u izgnanstvu nakon pada bonapartističkog režima 1815.[4]

Godine 1839. napisao je knjigu Les idées Napolépniennes i bio umešan u dva neuspešna svrgavanja burbonske monarhije 1836. i 1840. godine.

Nakon pobede revolucije 1848. vratio se u Francusku i iskorištavajući veštom demagogijom političko-društvene prilike, postigao je da bude velikom većinom izabran za predsednika republike.

Dana 2. decembra 1851. godine pripremio je uspešan državni udar na osnovu kojeg se sledeće godine posle dva referenduma, proglasio carem. Do 1860. godine vladao je apsolutistički, zatim sa izvesnim popuštanjem. Politički sistem tako nastalog Drugog carstva u Francuskoj zasnivao se u pravnom pogledu na prerađenom Ustavu Druge republike, koji je usvojen decembra 1851. godine. Po ovom Ustavu svaka kontrola narodnog predstavništva nad izvršnom vlašću bila je isključena. Zakonodavna skupština ne samo što nije imala pravo da donosi i ukida zakone već nije smela ni da ih predlaže. Njoj je jedino bilo dozvoljeno da zakone koje donosi vlada dobronamerno analizira i donosi o njima konstruktivne sugestije. Ova skupština nije mogla izabrati ni svog predsednika, već je i njega postavljao Napoleon III. Jedino car je mogao sazvati Zakonodavnu skupštinu, koji ju je takođe po svojoj volji raspuštao kad je hteo i raspisivao izbore. Skupština se nije pitala ni kod objave rata, ni kod zaključivanja mira, niti je imala uticaja na postavljanje službenika, sve je ove odluke donosio isključivo Napoleon III. Monarhija Napoleona III je ugušila sve političke stranke osim svoje (stranka 2. decembra), ukinula je demokratske slobode, povećala je birokratsko-politički aparat, ukinula je mesne samouprave, na sve znatnije funkcije u državi dovela je svoje činovnike, katoličkom kleru dala je povlastice, a štampu je onemogućavala goneći je za najmanji znak neposlušnosti ili nezavisnosti. Car i njegova žena Eugenija iz Španije, kao i grupica njihovih ljudi radili su šta su hteli, ponašali su se poput zloglasnih istočnjačkih despota.

Razvoj privrede uredi

 
car Napoleon III

Ipak pored svih navedenih kriza kroz koje je prolazilo tadašnje francusko društvo u ovom periodu dolazi do naglog privrednog uspona. Režim Drugog carstva odgovarao je razvoju kapitalizma, zato su ga i podržavali široki slojevi industrijske i finansijske buržoazije. Velikom brzinom razvija se saobraćajna mreža u zemlji. Mreža železničkih komunikacija proširila se sa 3.500 km na 18.000 km, izgrađeno je nekoliko velikih puteva, a popravljeno je i modernizovano oko 300.000 km seoskih puteva. Proširuje se mreža plovnih kanala, tako pomorski saobraćaj doživljava snažan napredak. Osnivaju se nove prekookeanske kompanije, proširuju se velike luke, a u plovidbi se uvodi više parobroda, pa se njihov broj penje na 522. Industrija se velikom brzinom mehanizuje. Novčana ulaganja u industrijske pogone su za petnaest godina udvostručena. Snažno raste metalurgijska proizvodnja, izgrađuje se veći broj visokih peći koje koriste koks kao gorivo. Čitav privredni polet zaokružen je velikim prilivom novčanih sredstava na francusko tržište. Do toga dolazi zahvaljujući povoljnom spoljnotrgovinskom bilansu i brzom rastu francuskog izvoza, čija se vrednost povećava sa 2,5 na 8 milijardi franaka godišnje.[5]

Porast bogatstva nije značio i povećanje blagostanja svih stanovnika Francuske, pa ni izjednačavanje ekonomskih razlika između društvenih slojeva. Dobar deo proletarijata živeo je i dalje u krajnje bednim uslovima. Da bi ublažila nezadovoljstvo radnika vlada je izvodila javne radove, osnovala je neke socijalne ustanove, podržala je osnivanje većeg broja humanitarnih ustanova za pomoć sirotinji, bolesnicima i starcima, podsticala je razvoj kapitalističke privrede, naročito trgovine, industrije i bankarstva.

Prilikom izbora carska vlada je sasvim otvoreno, bez ustezanja i prikrivanja, uzimala sebi pravo da pritiskom na birače utiče na njihovo glasanje. Uprkos tome na skupštinskim izborima godine 1857. republikanci su dobili 665.000 glasova što im je dalo 8 poslanika u parlamentu i predstavljalo je priličan uspeh.

Pokušaj atentata uredi

Januara 1858. godine italijanski republikanac Feliče Orsini izvršio je bombaški napad na cara i caricu. Tom prilikom poginulo je 8 osoba, a 148 je ranjeno. Orsini je izjavio da je želeo da kazni Napoleona III što je izdao svoju karbonarsku prošlost i digao ruke od italijanskog ujedinjenja. Ovaj događaj prouzrokovao je dalje progone republikanaca i pojačavanje policijskih mera za očuvanje poslušnosti stanovništva.[6]

Spoljna politika uredi

 
Napoleon III i njegova supruga Eugenija primaju ambasadora Sijama 27. juna 1861. godine

Napoleon III je vodio agresivnu spoljnu politiku, najviše radi širenja državnih granica i zbog sticanja prestiža i kolonijalnog osvajanja. Ipak on se ponosito prikazivao kao pobornik i zaštitnik principa nacionalnosti i samostalnosti malih evropskih naroda. Nekim svojim diplomatskim akcijama, a u slučaju Italije i vojnim, dao je dosta doprinosa u odbrani prava ugroženih naroda. Tako je pomogao pri ujedinjenju rumunskih kneževina i odbrani Srbije i Crne Gore od turskih pretnji i dao je podršku poljskim ustanicima. Zajedno sa Pijemontom, Ujedinjenim Kraljevstvom i Turskom učestvovao je u krimskom ratu protiv Rusije od 1854. do 1856. Godine 1855. francuski general Fedreb nametnuo je francusku vlast Senegalu u Africi. Zatim su se Francuzi pridružili Britancima u Drugom opijumskom ratu koji protiv Kine. Tada su Francuzi uspeli sebi da izdejstvuju političke i trgovinske povlastice u ovoj zemlji.

Godine 1859. Napoleon III je uspešno vodio i rat u Italiji u borbi za oslobođenje od Austrije. Posebnu simpatiju Napoleon III je imao prema pijemontskoj kraljevini i njenom premijeru Bencu Kavuru sa kojim je dogovorio i otpočeo rat protiv Austrije, ipak kada je trebalo rat dovesti do kraja i ujediniti Italiju, on je posustao i zaključio je mir sa Bečom.

Francuska je takođe uz pomoć Maksimilijana Habzburškog pokušala da upostavi kolonijalnu vlast nad Meksikom godine 1862. ali u tom ratu nije uspela da ostvari cilj.

Za vreme vladavine Napoleona III započinje francusko kolonijalno prodiranje u Indokinu. Napadom na tvrđavu Anam izdejstvovano je ustupanje Kočinkine Francuskoj godine 1862, a naredne godine stečen je protektorat nad Kambodžom. I u Sijamu je Francuska dobila trgovačke povlastice.

Svoj poslednji rat Napoleon III vodio je protiv Pruske koji je objavio 19. jula 1870. godine posle poznatog skandala nazvanog emska depeša. Neprijateljstva između armija otpočela su 2. avgusta 1870. a trajala su do 1. februara 1871. godine. Ipak Napoleon nije učestvovao u ratu do kraja. On je 1. septembra 1870. godine istakao belu zastavu na tvrđavi Sedan koju su Prusi opkolili, narednog dana je potpisana kapitulacija ovog grada, a car Napoleon III je postao pruski zarobljenik.

Na tu je vest u Parizu proglašena Treća republika.

Car Napoleon III je umro u izgnanstvu u Velikoj Britaniji.

Porodično stablo uredi

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
16. Sebastiano Nicolo Buonaparte
 
 
 
 
 
 
 
17. Maria-Anna Tusilo di Bocognano
 
 
 
 
 
 
 
18. Giuseppe Maria Paravicini
 
 
 
 
 
 
 
9. Maria-Saveria Paravicini
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
19. Maria Angela Salineri
 
 
 
 
 
 
 
20. Giovanni Agostino Ramolino
 
 
 
 
 
 
 
10. Giovanni Geronimo Ramolino
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
21. Angela Maria Peri
 
 
 
 
 
 
 
22. Giuseppe Maria Pietrasanta
 
 
 
 
 
 
 
11. Angela Maria Pietrasanta
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
23. Maria Josefina Malerba
 
 
 
 
 
 
 
1. Napoleon III BonapartaBuonaparte]]
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
24. Claude de Beauharnais, Comte des Roches-Baritaud
 
 
 
 
 
 
 
12. François de Beauharnais, Marquess de la La Ferté-Beauharnais
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
25. Renée Hardouineau de La Laudanière
 
 
 
 
 
 
 
26. François Jacques Pyvart, Seigneur de Chastullé
 
 
 
 
 
 
 
13. Marie Henriette Pyvart de Chastullé
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
27. Jeanne Hardouineau de La Laudanière
 
 
 
 
 
 
 
28. Gaspard Joseph Tascher de la Pagerie
 
 
 
 
 
 
 
14. Joseph-Gaspard Tascher, Chevalier, Seigneur de La Pagerie
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
29. Françoise Bourreau de la Chevalerie
 
 
 
 
 
 
 
30. Joseph François des Vergers de Sanois
 
 
 
 
 
 
 
15. Rose-Claire des Vergers de Sanois
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
31. Catherine Marie Brown
 
 
 
 
 
 

Porodica uredi

Supružnik uredi

ime slika datum rođenja datum smrti
Evgenija od Francuske
 
5. maj 1826. 11. jul 1920.

Deca uredi

ime slika datum rođenja datum smrti supružnik
Napoleon Ežen od Francuske
 
16. mart 1856. 1. jun 1879. nije se ženio; poginuo nesrećnim slučajem u mladosti

Reference uredi

  1. ^ Séguin 1990, str. 21–24.
  2. ^ Milza 2006, str. 15.
  3. ^ Bresler 1999, str. 37. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFBresler1999 (help)
  4. ^ „Napoléon III, empereur des Français (1808-1873)”. napoleon.org (na jeziku: francuski). Pristupljeno 15. 1. 2022. 
  5. ^ „Napoléon III (1808 - 1873) - Un empereur à la fibre sociale - Herodote.net”. www.herodote.net. Pristupljeno 15. 1. 2022. 
  6. ^ „Les attentats politiques au XIXe siècle | Histoire et analyse d'images et oeuvres”. histoire-image.org (na jeziku: francuski). Pristupljeno 15. 1. 2022. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi