Narodni pokret za oslobođenje Angole
Narodni pokret za oslobođenje Angole — Partija rada (port. Movimento Popular de Libertação de Angola - Partido do Trabalho) je partija na vlasti u Angoli od njene nezavisnosti od Portugalije 1975. godine. Članovi MPLA borili su se protiv portugalske kolonijalne armije u Angolskom ratu za nezavisnost (1961—1975), a posle toga su postigli pobedu i protiv pokreta UNITA i FNLA u Angolskom građanskom ratu (1975—2002).
Narodni pokret za oslobođenje Angole — Partija rada Movimento Popular de Libertação de Angola - Partido do Trabalho | |
---|---|
Predsednik | Žoao Lorenco |
Osnivači | Agostinjo Neto Viraito Da Kruz |
Prvi sekretar | Paulo Kasoma |
Dugogodišnji predsednik | Žoze Eduardo dos Santos (1979—2017) |
Osnovana | 10. decembar 1956. god. |
Sedište | Luanda Angola |
Mladi ogranak | Omladina MPLA |
Ideologija | Demokratski socijalizam Ranije: (marksizam-lenjinizam) (1977—1991) |
Politička pozicija | Levica |
Međunarodno članstvo | Socijalistička internacionala |
Parlament Angole | 124 / 220 |
Zastava stranke | |
Veb-sajt | |
mpla |
Osnivanje uredi
Angolska komunistička partija (PCA) i Partija ujedinjene borbe za Afrikance u Angoli (PLUA) su se, 1. decembra 1956. godine, ujedinile u Narodni pokret za oslobođenje Angole. Generalni sekretar MPLA postao je Viriato da Kruz, dotadašnji predsednik PCA.[1][2] Kasnije su se MPLA-u priključili još neki manji oslobodilački pokreti.
Oružano krilo MPLA su bile Vojne snage za oslobođenje Angole (FAPLA). Borci FAPLA kasnije su postali regularna armija Angole.
Godine 1960, MPLA i PAIGC, oslobodilački pokret Gvineje Bisao i Zelenortskih ostrva, udružili su snage u borbi protiv Portugalske imperije u Africi. Kasnije su im se pridružili mozambički FRELIMO i MLSTP iz Sao Tome i Prinsipea.
Nezavisnost i građanski rat uredi
Nakon Revolucije karanfila u Lisabonu 1974. godine, na vlast u Portugaliji došla je vojna vlada koja je pristala dati nezavisnost Angoli. Tri oslobodilačka pokreta (MPLA, FNLA i UNITA) su prvobitno bili u koaliciji, koja se ubrzo raspala.
Južna Afrika, SAD i Zair finansirali su FNLA i UNITA, a Kuba i Sovjetski Savez MPLA. Do novembra 1980, MPLA je skoro u potpunosti pobedila snage UNITA-e.
Angola je proglasila nezavisnost 11. novembra 1975, a prvi predsednik postao je vođa MPLA, Agostinjo Neto. Nakon Netove smrti 1979, predsednik Angole postao je Žoze Eduardo dos Santos.
Godine 1977, MPLA je prihvatila marksizam-lenjinizam kao partijsku ideologiju. Nakon unutarpartijskih previranja, članovi MPLA priklonili su se socijalstičkom, a odbacili komunistički model. Uprkos tome, Angola je ostala saveznik Istočnog bloka. Kubanske trupe su i dalje bile pristune u zemlji, budući da je pokret UNITA još uvek dejstvovao protiv MPLA.
Građanski rat je trajao do 2002. godine, kada je vođa UNITA-e, Žonas Savimbi, ubijen.
Godine 1983, MPLA je svojem nazivu pridodao sufiks Partija rada.
Istorija izbora uredi
Izbori | # glasova | % od važećih | # poslanika | Vlada |
---|---|---|---|---|
1992 | 2,124,126 | 53.7% | 129 / 220
|
vladajući |
2008 | 5,266,216 | 81.6% | 191 / 220
|
vladajući[3] |
2012 | 4,135,503 | 71.8% | 175 / 220
|
vladajući |
2017 | 4,907,057 | 61.1% | 150 / 220
|
vladajući |
2022 | 3,209,429 | 51.1% | 124 / 220
|
vladajući |
Partijske organizacije uredi
Masovne organizacije, koje deluju unutar MPLA, su Organizacija žena Angole (port. Organização da Mulher Angolana), Nacionalna unija radnika Angole (port. União Nacional dos Trabalhadores Angolanos), Organizacija pionira Agostinja Neta (port. Organização dos Pioneiros de Agostinho Neto) i Omladina MPLA (port. Juventude do MPLA).
Vidi još uredi
Reference uredi
- ^ Africa Year Book and Who's who. 1977. str. 238.
- ^ Tvedten 1997, str. 29.
- ^ "Angolan ruling party gains about 82% of votes in legislative race", Xinhua, September 17, 2008.
Literatura uredi
- Tvedten, Inge (1997). Angola: Struggle for Peace and Reconstruction. str. 29.
- Africa Year Book and Who's who. Africa Journal Limited. 1977.