Natpis na kosovskom kamenom stubu
Natpis na kosovskom kamenom stubu je zapis o Kosovskom boju 1389. godine, za koji se smatra da ga je sastavio sin i naslednik kneza Lazara, Stefan. Predstavlja pohvalnu pesmu napisanu u formi apostrofe i u njoj se vidi uticaj crkvene poezije, ali i daleki odjeci viteške epike[1].
Vreme nastanka i sadržaj i sadržajUredi
Natpis je bio uklesan u kamenom stubu, koji je posle Angorske bitke (1402)[1] bio postavljen na Gazimestanu, poprištu bitke. Danas se ovaj tekst nalazi uklesan na malom kamenom stubu, koji se nalazi uz Spomenik na Gazimestanu.
Tekst je upućen putniku namerniku, a njegov početak je preuzet iz antičkog epigrafa i glasi: „Čoveče koji srpskom zemljom stupaš“. U njemu se veličaju hrabrost i duhovnost kneza Lazara, koji predstavlja vrhunac ljudske duhovnosti. Njegovi ljudi blistaju kao zvezde svetle, kao zemlja cvetovima šarenim, odeveni zlatom i kamenjem dragim ukrašeni. Ovakav prikaz srpske vojske u Kosovskom boju, javiće se kasnije u narodnoj epici (u pesmi Car Lazar i carica Milica), ali i u modernoj poeziji (kod Rakića u pesmi Na Gazimestanu)[1].
Tekst glasi:
- „Čoveče koji srpskom zemljom stupaš,
- bilo da si došljak ili ovdašnji,
- ma ko da si i ma šta da si,
- kada dođeš na polje ovo,
- koje se zove Kosovo,
- po svemu ćeš ugledati puno kostiju mrtvih,
- te sa njima i kamenu prirodu,
- mene krstoznačnog kao steg,
- videćeš kako posred polja upravno stojim.
- Da ne promineš i da ne previdiš
- kao nešto zaludno i ništavno,
- no molim te, priđi i približi se meni, o ljubimi,
- i razmotri reči koje ti prenosim,
- i iz toga ćeš razumeti zbog kog uzroka
- i kako i zašto ja stojim ovde,
- jer istinu ti govorim,
- ništa manje od živoga,
- da ću vam izneti u suštini sve što se zbilo.
- Ovde negda bejaše veliki samodržac,
- čudo zemaljsko i riga srpski,
- zvani Lazar, knez veliki,
- pobožnosti nepokolebimi stub,
- dobrorazumlja pučina i mudrosti dubina,
- ognjeni um i zaštitnik stranaca,
- hranitelj gladnih i milovanje ništih,
- skrbnih milovanje i utešitelj,
- koji voli sve što hoće Hristos,
- kome ide sam po svojoj volji
- i sa svima svojim bezbrojnim mnoštvom,
- koliko je pod rukom njegovom.
- Muževi dobri, muževi hrabri,
- muževi, vaistinu, u reči i u delu
- koji se blistaju kao zvezde svetle,
- kao zemlja cvetovima šarenim,
- odeveni zlatom i kamenjem dragim ukrašeni,
- mnogi konji izabrani i zlatosedlani,
- svedivni i krasni konjanici njihovi.
- Sveplemenitih i slavnih
- kao kakav dobri pastir i zaštitnik,
- mudro privodi duhovne jaganjce
- da u Hristu dobro skončaju
- i prime mučenja venac
- i višnje slave učesnici budu.
- I tako složno veliko bezbrojno mnoštvo
- skupa s dobrim i velikim gospodinom,
- dobrom dušom i verom najtvrđom,
- kao na krasnu dvoranu i mnogomirisanu hranu
- na neprijatelja se ustremiše
- i pravu zmiju zgaziše
- i umrtviše divlju zver i velikog protivnika
- i nesitoga ada svejadca,
- velim Amurata i sina njegova,
- aspidin i gujin porod,
- štene lavovo i vasilskovo,
- pa sa njima i ne malo drugih.
- O čudesa Božijih sudbina,
- uhvaćen bi hrabri stradalac
- bezakonim agarenskim rukama
- i kraj stradanju dobro sam prima
- i mučenik Hristov postaje
- veliki knez Lazar.
- Ne poseče ga niko drugi, o ljubimi,
- do sama ruka toga ubice, sina Amuratova,
- I sve ovo rečeno svrši se
- leta 6897, indikta 12, meseca 15, u dan utorak,
- a čas je bio šesti ili sedmi,
- ne znam, Bog zna. ”
Vidi jošUredi
ReferenceUredi
- ^ a b v Deretić, Jovan (2007). Istorija srpske književnosti (četvrto izdanje). Beograd. ISBN 978-86-86003-45-4.
LiteraturaUredi
- Đorđić, Petar (1971). Istorija srpske ćirilice: Paleografsko-filološki prilozi (1. izd.). Beograd: Zavod za izdavanje udžbenika.
- Deretić, Jovan (2007). Istorija srpske književnosti (četvrto izdanje). Beograd. ISBN 978-86-86003-45-4.