Novi zavet

Друга књига хришћанске Библије

Novi zavet je hrišćanski naziv za zbirku spisa koje hrišćani smatraju svetim.[note 1] To je novi savez Isusa koga hrišćani smatraju Hristom sa ljudima. Hrišćani veruju da su zbivanja i zagonetke Starog zaveta dobili u njemu svoju odgonetku i punoću.[1] U svetom pismu Novog zaveta jevanđelisti su opisali događaje od rođenja Isusa Hrista, pa sve do njegovog vaskrsenja iz mrtvih i vaznesenja. Opisan je i silazak Svetog duha na prve Hristove učenike, apostole i njihovo propovedanje njegovog imena i nauke. U njima je ukazano i na sve ono što će se dogoditi do drugog dolaska Hristovog i strašnog suda. Knjige Novog zaveta se sastoje iz četiri jevanđelja (gr. evangelion - dobra vest ili blaga vest), nekolicine apostolskih pisama i drugih dela. Novi zavet je na srpski preveo Vuk Stefanović Karadžić 1819. godine i objavio ga 1847. godine u Beču, pod naslovom Novi zavjet Gospoda našega Isusa Hrista.[2]

Novi zavet se sastoji od 27 knjiga, koje su napisali različiti autori u različito vreme. Među njima se nalaze jevanđelja, dela, poslanice ili pisma, i otkrovenje (proročanska objava). Najstariji spisi Novog zaveta su Pavlove poslanice, od kojih je Prva poslanica Solunjanima, napisana oko 50. godine, najstariji sačuvani hrišćanski spis.[3] Najstarije od četiri evanđelja je Markovo evanđelje, nastalo oko 68-70 godine. Dela apostolska govore o životu prve Crkve, a napisao ih je isti autor koji je napisao i Lukino jevanđelje, te ove dve knjige izvorno predstavljaju dva dela jednog istog dela.

Za razliku od Starog zaveta, koji pokriva dugogodišnju hronologiju stvaranja sveta i ranu istoriju Jevreja, Novi zavjet se zasniva na relativno uskom vremenskom periodu, uglavnom unutar 1. veka. Prva celovita lista novozavetnih knjiga obelodanjena je 367. godine u Uskršnjem pismu episkopa Atanasija Aleksandrijskog crkvama u Egiptu.[4]

Sadržaj Novog zaveta uredi

Jevanđelja uredi

Apostolski zapisi uredi

Dela apostolska opisuju silazak Svetog Duha na apostole. Time je započeo njihov rad na širenju Nauke Hristove, činjenje čuda u ime Hrista, i organizovanje crkve, ali i njihov progon, od strane Hristovih neprijatelja, kao i stradanje. U delima apostolskim se, takođe, opisuje i život prvih hrišćana i hrišćanskih opština. Apostolske poslanice predstavljaju objašnjenje osnovnih poruka sadržanih u Evanđeljima. Apokalipsa govori o borbi crkve protiv svih zveri sveta i pakla, i o krajnjem trijumfu Hrista nad tim zverskim silama tame.

Saborne poslanice uredi

Razvoj kanona Novog zaveta uredi

Razvoj kanona Novog zaveta je bio viševekovni proces tokom kojeg je između desetina evanđelja, i stotina drugih spisa koji su kružili ranohrišćanskim zajednicama, od strane hrišćanske crkve izabrano četiri kanonska jevanđelja i još nekoliko poslanica i drugih spisa koji danas čine Novi zavet hrišćanske Biblije.

Rasprave o kanonu trajale su vekovima. Prva dva veka hrišćanstva Biblija nije bila kanonizovana i mnogi apokrifni spisi su kružili hrišćanskim svetom. Markion je sredinom 2. veka prvi kodifikovao kanon Novog zaveta koji se sastojao od Pavlovih poslanica i Lukinog evanđelja.[5][6] Neki naučnici smatraju da je on prvi uveo u upotrebu pojam Zavet (lat. Testamentum).[7] Iako Crkva nije prihvatila Markionov kanon, ipak je uticao na nju da jasno formuliše sopstveni biblijski kanon.[8][9]

Zbirka hrišćanskih spisa koja je poznata kao Novi zavet uobličena je oko 180-200. godine.[10] Kompletan spisak od 27 knjiga Novog zaveta je najranije zabeležen kod Atanasija Aleksandrijskog 367. godine.[3]

Novozavetni rukopisi uredi

 
Papirus 46, koji sadrži II Pavlovu poslanicu Korinćanima.

Neki od najpoznatijih novozavetnih rukopisa su:

Američki naučnik Bart Ehrman koji se bavi proučavanjem slučajnih i namernih izmena u novozavetnim rukopisima tokom viševekovnog prepisivanja, izražava znatan kriticizam:

Mi ne samo da nemamo originale, nego nemamo ni prve prepise originala. A nemamo čak ni prepise prepisa originala, pa ni prepise prepisa prepisa originala. Mi samo imamo prepise koji su načinjeni mnogo kasnije, u najvećem broju slučajeva mnogo vekova kasnije. A svi ti prepisi se međusobno razlikuju na više hiljada mesta.[3]

Ehrman zaključuje da ima više razlika među postojećim rukopisima nego što ima reči u Novom zavetu.[3]

Tekstualna kritika uredi

Tekstolozi su sa relativnom pouzdanošću locirali nekoliko mesta u preživelim biblijskim rukopisima koja ne predstavljaju izvorni tekst Novog zaveta. Neki od takvih odlomaka iz evanđelja, za koje se danas prilično pouzdano zna da nisu izvorno pripadali Novom zavetu, postali su delovi Biblije popularni kod hrišćana vekovima.[3]

Takođe, osporeno je tradicionalno pripisivanje autorstva nekim biblijskim spisima. Kritički proučavaoci koriste izraz pseudo-Pavlova pisma za poslanice kojima autor nije bio apostol Pavle, u koje ubrajaju Timotiju I i II, Kološanima, Efežanima i Titu.[11]

Kritike uredi

Nemački filozof Fridrih Niče u svojoj knjizi Antihrist oštro kritikuje čitav sadržaj Novog zaveta:

U Novom zavetu postoje samo rđavi instinkti, hrabrosti nema, pa ni za te rđave instinkte. Sve je kukavičluk, zatvaranje očiju i samoobmana. Nakon čitanja Novog zaveta svaka knjiga izgleda čista.[12]

Vidi još uredi

Napomene uredi

  1. ^ stgrč. Ἡ Καινὴ Διαθήκη, transl. Hē Kainḕ Diathḗkē; lat. Novum Testamentum. See § Etymology.

Референце uredi

  1. ^ Kembridžova ilustrovana istorija religije (str. 238), Stylos, Novi Sad, 2006.
  2. ^ Бјелајац, Бранко. Свето писмо у Срба. 
  3. ^ а б в г д Bart Ehrman - Isus to nije rekao (scribd)
  4. ^ Religije sveta: budizam, hrišćanstvo, islam
  5. ^ Marcion (earlychristianwritings.com)
  6. ^ Markion (Mir slovareй)
  7. ^ Ferguson, Everett. "Factors leading to the Selection and Closure of the New Testament Canon," in The Canon Debate. eds. L. M. McDonald & J. A. Sanders (Hendrickson, 2002) pp. 308.
  8. ^ von Harnack, Adolf (1914). Origin of the New Testament. 
  9. ^ Harnack, Adolf von 1961. History of Dogma (Neil Buchanan, translating Harnack's Dogmengeschichte 1900), vol I, pp 267 – 313, vol II, pp 1 – 19
  10. ^ Elejn Pejgels - Poreklo Satane (scribd)
  11. ^ Elejn Pejgels - Gnostička evanđelja (scribd)
  12. ^ Friedrich Nietzsche – Antikrist

Литература uredi

Спољашње везе uredi

Razvoj i autorstvo uredi

Grčki uredi

Umetnost uredi