Novonorveški jezik
Ninorsk (ISO 639-3: nno; u prijevodu novonorveški) po jednoj klasifikaciji jedan od nekadašnjih pet zapadnoskandinavskih jezika[1], [2] sjevernogermanske skupine koji u pismu koristi oko 10—20% stanovništva Norveške. Jedan je od dva člana norveškog makrojezika[3]. Nastao je sredinom 19. stoljeća na temelju starijih dijalekata a njegovom stvaranju doprinjeo je Ivar Andreas Aasen, autor značajnih djela poput Det norske folkesprog grammatik ili „Gramatika norveških dijalekata” (1848; Grammar of the Norwegian Dialects) i Ordbog over det norske folkesprog ili „Rječnik norveških dijalekata” (1850; Dictionary of the Norwegian Dialects). Naziv ninorsk prihvaćen je 1929. a do tada je nazivan landsmol (nacionalni jezik).
Razlike između bukmola i ninorska nisu prevelike. Prvi se oslanja na već dugo korišteni pravopis preuzet iz danskog jezika (a samim time ne predstavlja vjerodostojnu presliku norveškog načina izgovora), dok ninorsk pokušava istaknuti razlike između danskog i norveškog. Uprkos tome, bukmol i dalje preovladava u pisanom jeziku, dok u govoru, većina Norvežana govori dijalektima (koji su češće bliži ninorsku nego bukmolu), čak i u službenim situacijama.