Omer-paša Latas
Serdar Ekrem Omer-paša Latas[1] (Janja Gora, 24. septembar 1806 — Carigrad, 18. april 1871) je bio osmanski paša srpskog[2][3][4] porijekla, rodom iz Vojne krajine u Habsburškoj monarhiji.[5][6][7]
Omer-paša Latas | |
|---|---|
 Omer-paša Latas | |
| Datum rođenja | 24. septembar 1806. |
| Mesto rođenja | Janja Gora Austrijsko carstvo |
| Datum smrti | 18. april 1871. (64 god.) |
| Mesto smrti | Carigrad Osmansko carstvo |
Biografija uredi
Njegovo rođeno ime bilo je Mihailo, a znali su ga u mladosti kao "Mile Latas".[8] Rođen u 1806. godine Janjoj Gori kod Plaškog, koja se u to vrijeme nalazila u Austriji, kao sin nižeg oficira u austrijskoj vojsci. Učio je "Mićo" srednju "vojničku" školu u Gospiću, i tu ostao samo godinu dana, dok nije kao odličan učenik dobio besplatno mjesto pitomca u kadetskoj školi u Zadru. Kao vrlo mladog uzeše ga u vojsku; postao je kadet stražmešter u štapskoj pisarnici u Gospiću. Tek završivši kadetsku školu, zbog porodičnih problema (otac mu je bio kazneno penzionisan u vojsci zbog potkradanja, što ga je koštalo karijere), prebjegao je 1827. godine kod Kastelskog greblja[1] u Bosnu, i dospio u Glamoč, odakle je uskoro prešao u Banju Luku, mučeći se da zaradi za preživljavanje.
U Banjoj Luci je, po preporuci svog tadašnjeg gazde muslimana Hadži Alije Bojića, prešao na islam. Da bi se rešio austrijske potere zbog dezerterstva, Mićo se tako "poturčio", i nakon sunećenja uzeo novo ime Omer. Poslije dvije godine, uoči nemira u Bosni, otišao je "Omer efendija" sa pismom gazda Alijinim, u Vidin kod prijatelja. Tu ga je zapovjednik tvrđave Ibrahim-paša, uzeo za učitelja crtanja svojoj djeci i zadovoljan njegovim radom, preporučio ga u Carigradu. Omer se isticao crtežima i planovima i učinio se svom zaštitniku sposoban i kao takav koristan za predstojeće reforme turske vojske. Dočekao ga je u Carigradu veliki vezir Husref-paša, kojem se takođe svideo. S tom preporukom postao je najprije nastavnik tehničkog crtanja u carigradskoj vojnoj školi, a kasnije učitelj prestolonasljednika Abdul-Medžida i ubrzo (1838) pukovnik u carskoj vojsci.
Izvesno vreme proveo je u Srbiji[1], idući ka Vidinu, o čemu svedoči Jovan Đ. Avakumović u svojim beleškama.
„Ja sam, za prve vlade kneza Miloša, prešao u Srbiju kao austrijski vojni begunac. Primljen sam vrlo dobro, dobio sam za učitelja u Gruži. Ja bih tada i ostao da služim Srbiji i srpstvu, koliko bih umeo i mogao svojom spremom i znanjem. Nu, posle tog kratkog bavljenja u Srbiji, Austrija je zatražila da me Srbija izda Austriji... Kad me tako zatražila Austrija, knez Miloš pozvao me je u svoj dvor, u Kragujevac, i kazao mi: Sinko, ja ne mogu zbog tebe vojevati sa Austrijom, ali neću ni da te predam njoj jer sam obavešten da nisi krivac, kao što Austrija predstavlja, a i da si odgojen u duhu srpstva. Narediću mojim vlastima da ti olakšaju i izvrše prelaz u Tursku. Idi tamo i primi se službe. Turska je oskudna u ljudima; po tvojoj spremi i sposobnosti, siguran sam da ćeš daleko dogurati u turskoj službi...”.
Kada je na prijesto došao Abdul Medžid, Omer Latas je postao paša. Odličan vojnik, Omer-paša se istakao 1840. godine u Siriji protiv sultanovih odmetnika, 1842. kod gušenja bune u Albaniji, 1845. ponovo u Siriji i 1846. u Kurdistanu, uvijek u borbi s buntovnicima protiv centralne vlasti. Poslije tih uspjeha, još vrlo mlad, imenovan je za mušira. Godine 1848/49. sa Rusima je izvršio okupaciju dunavskih kneževina Vlaške i Moldavije.
Akcije u Bosni i Hercegovini uredi
Na području Balkana Omer-paša je ostao zapamćen po slamanju otpora bosanskog begovata. Protiv sultanovih reformi javila se u Bosni i Hercegovini jaka opozicija još od vremena Husejin-bega Gradaščevića. Jedno vrijeme se činilo da se stišala, ali je od revolucionarne 1848. godine buknula novom snagom.
Ustanak protiv Osmanlija izbio je 1849. godine u Bosanskoj Krajini, i bosanski vezir Tahir-paša nije uspio da ga savlada. Zatim su se javili slični pokreti i na drugim stranama, a među protivnicima reformi bio je i hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović. U maju 1850. godine, Sultan je poslao u Bosnu Omer-pašu, da uguši ustanak. Stigao je u avgustu iste godine i brzo i odlučno u krvi ugušio bunu, pohapsio glavne vođe, među njima i Ali-pašu, koga je ubio jedan stražar, 20. marta 1851. godine. Jedan stari beg je primetio za njega: "K'smet je tako htio, da mi toga sina naših krvnijeh neprijatelja gostoljubivo primimo i posinimo, pa da on poslije našu zemlju opusti i našu staru snagu zauvijek slomi."[9]
Pozatvarano je oko 1.000 najuglednijih aga i begova, a oko 400 ih je okovano poslato u Carigrad. Bosna je poslije toga bila smirena, a feudalni stav begova i aga zauvijek skršen. Stoga je Omer-paša Latas proglašen u Bosni za „đaurpašu“ i najvećeg neprijatelja domaćeg plemstva.
Vezir Omer-paša Latas, ne očekujući da će obnova bogomolje Glogovac biti odobrena, ljutio se zbog dobijene dozvole za obnovu, koja je stigla iz Carigrada. Naredio je da manastir može biti podignut na takvom mjestu odakle se neće čuti crkvena zvona, a da svetinja ne bude veća od krzna volovske kože. Po legendi, mještani su se dosjetili i od volovske kože napravili kanap (oputu), dobijajući time na dužini temelja crkve. Crkva je podignuta od vaganskog kamena u istoj klirusi male rijeke Glogovac, gdje je nekada postojao stari srednjovjekovni manastir.[10]
Druge akcije uredi
Godine 1852, kad su se sukobili Porta i knez Danilo, Omer-paši je povjereno vrhovno zapovjedništvo nad osmanskom vojskom. Osmanska armija je napala Crnu Goru, ali je daljnju akciju spriječilo posredovanje Austrije i Rusije 1853. godine.
Neposredno poslije toga, kada je izbio Krimski rat (u jesen 1853), Omer-paša je imenovan za zapovjednika turske vojske na dunavskoj liniji. Držao se vrlo dobro i dobio čin serdar-ekrema. Poslije ruskog povlačenja sa Dunava, Latas je u Krimskom ratu sarađivao sa engleskim i francuskim saveznicima pri opsadi Sevastopolja, a poslije u borbama na Kavkazu. Od 1857. do 1859. godine Omer-paša Latas je proveo kao zapovjednik u Mesopotamiji, gdje je ponovo gušio ustanke.
Zbog svoje oštrine bio je jedno vrijeme u nemilosti, ali je opet izbio na čelo 1861, kada je bio na pomolu rat s Crnom Gorom, povodom ustanka Luke Vukalovića. U tom ratu Omer-paša Latas je ponovo bio glavni zapovjednik i doveo Crnu Goru u veoma težak položaj iz koga se spasla opet samo zauzimanjem velikih sila. Posljednja vojnička misija Omer-paše bila je da uguši grčki ustanak na Kritu 1867. godine. Ovog puta on je vojnički završio svoj posao, ali nije mogao do kraja da sprovede blokadu zbog lošeg stanja osmanske flote i snabdijevanja. Stoga se 1868. godine sam povukao, i kasnije kao penzioner bavio po Evropi.
Književnost uredi
Nobelovac Ivo Andrić se u svom romanu „Omer-paša Latas“ bavi Omer-pašinim likom i djelom, s radnjom smještenom za vrijeme Latasovog ratovanja u Bosni i Hercegovini.[11]
Reference uredi
- ^ a b v "Bosanska vila", Sarajevo 1???
- ^ Okey 1986, str. 99.
- ^ Pavlowitch 2002, str. 49.
- ^ Takeyh & Gvosdev 2004, str. 82.
- ^ Sweetman 2001, str. 25.
- ^ The Ottoman Empire and Its Successors, 1801 -1927. CUP Archive. str. 141. GGKEY:5L37WGKCT4N.
- ^ „MuslimHeritage.com”. Arhivirano iz originala 27. 11. 2010. g. Pristupljeno 08. 12. 2009.
- ^ "Školski list", Novi Sad 1866. godine
- ^ "Bosanska vila", Sarajevo 1???; po uspomenama njegovog ličnog lekara dr J. Kečeta.
- ^ Srpsko kolo, br. 45, avgust 2019, Manastir Glogovac - čuvar pravoslavlja i tradicije Janja. Beograd. 2019. str. 18.
- ^ Omer Pasha Latas Arhivirano na sajtu Wayback Machine (1. oktobar 2010), Pristupljeno 17. 4. 2013.
Literatura uredi
- The Ottoman Empire and Its Successors, 1801 -1927. CUP Archive. str. 141. GGKEY:5L37WGKCT4N.
- Pavlowitch, Stevan K. (2002). Serbia: The History of an Idea. New York University Press. str. 49. ISBN 978-0-8147-6708-5.
- Takeyh, Ray; Gvosdev, Nikolas K. (2004). The Receding Shadow of the Prophet: The Rise and Fall of Radical Political Islam. Greenwood Publishing Group. str. 82. ISBN 978-0-275-97629-3.
- Sweetman, John (2001). The Crimean War. Osprey Publishing. str. 25. ISBN 978-1-84176-186-2.[mrtva veza]
- Okey, Robin (1986). Eastern Europe, 1740-1985: Feudalism to Communism. University of Minnesota Press. str. 99. ISBN 978-0-8166-1561-2.
