Opereta je muzičko-scensko delo gde se dramska radnja prikazuje sviranjem, pevanjem, glumom i govorom.[1][2] Opereta je lakša od opere po svojoj muzici, veličini orkestra, dužini dela i po nominalnoj vrednosti po temi.[3] Osim kraće dužine, opereta je obično laganog i zabavnog karaktera.[4] Opereta je nastala iz francuskog oblika komične opere koja se zvala "Opera komik" sredinom 19. veka (1839. godine) u Parizu. Posle Pariza opereta ubrzo osvaja i Beč. Opereta je bila mnogo kraća od opere, sastavljena od jednog, do dva čina i najčešće komičnog, površnog, lascivnog i zabavnog sadržaja.[5] Kao tvorac operete se često pominje Žak Ofenbah mada je prvu operetu napisao Floriman Erve (pevač, kompozitor, dirigent, libretista i pozorišni slikar). Vrlo brzo je ovaj pozorišni žanr prihvatila i bečka publika, kojoj je u svom sugrađaninu Johanu Štrausu Mlađem našla najpopularinijeg predstavnika operete svih vremena. Njegova najpoznatija opereta je Slepi miš. U toku svog razvoja, od oko sto godina opereta se razvijala u dva velika muzička centra-Parizu i Beču. Prva opereta je izvedena u Parizu 1853. godine, a njen razvojni put završen je 1954. godine operetom Kalmana Arizona „Ledi“.

Publika u Teatru des Bufe-Parizijen, rodnom mestu opereta Žaka Ofenbaha (1860)
Kolumbija Rekordsova reklama za snimak Rite Montaner u produkciji La Calesera Franciska Alonsa, operete iz španskog žanra sarcuele.

„Opereta“ je italijanski deminutiv od „opera“ i prvobitno je korišćen za opisivanje kraćeg, možda manje ambicioznog dela od opere.[6] Opereta predstavlja alternativu operskim predstavama u pristupačnoj formi koja cilja drugačiju publiku. Opereta je postala prepoznatljiv oblik sredinom 19. veka u Francuskoj, a njena popularnost je dovela do razvoja mnogih nacionalnih stilova operete.[6] Posebni stilovi su se pojavili u zemljama uključujući Austrougarsku, Nemačku, Englesku, Španiju, Filipine, Meksiko, Kubu i Sjedinjene Države.[7] Prenošenjem operete između različitih zemalja, kulturni kosmopolitizam se pojavio u prethodnom veku.[8] Opereta je kao žanr izgubila naklonost 1930-ih i ustupila mesto modernom muzičkom pozorištu.[9] Važni kompozitori opereta su Johan Štraus, Žak Ofenbah, Franc Lehar i Fransisko Alonso.

Definicije uredi

Termin opereta nastaje sredinom osamnaestog veka u Italiji i prvi put je priznat kao samostalan žanr u Parizu oko 1850. godine.[3] Kastil-Blejzov Dictionnaire de la musique moderne moderne tvrdi da ovaj termin ima dugu istoriju i da je Mocart bio jedan od prvih ljudi koji je omalovažavajuće upotrebio reč opereta,[7] opisujući operete kao „određene dramatične abortuse, te minijaturne kompozicije pune smeća u kojima se nalaze samo hladne pesme i dvostihovi iz vodvilja“.[10] Definicija operete se menjala tokom vekova i kreće se u zavisnosti od istorije svake zemlje sa žanrom.[9] Često se koristi da se odnosi na komade koji podsećaju na Ofenbahove jednočinke u suprotnosti sa njegovim kompozicijama u punoj dužini, „opera-bufe“.[3] Ofenbah je izmislio ovu umetničku formu kao odgovor na represivne zakone francuske vlade u vezi sa inscenacijama dela koja su bila veća od jednog čina ili su sadržala više od četiri lika.[5]

 
Naslovna stranica Boccaccio, oder Der Prinz von Palermo (Bokačo, ili Princ od Palerma) Franca fon Supea iz 1879. Primer rane bečke operete.

Istorija uredi

Opereta je postala priznata kao muzički žanr oko 1850. godine u Parizu. Godine 1870. centar za operetu se pomerio u Beč kada je Pariz pao u ruke Prusa.[3] Forma operete je nastavila da se razvija tokom Prvog svetskog rata.[3]

Postoje neke zajedničke karakteristike među operetama koje su cvetale od sredine 1850-ih do ranih 1900-ih, počevši od francuske opere-bufe.[11] Oni sadrže govorne dijaloge isprepletene između muzičkih numera, a često su glavni likovi, kao i hor, pozvani da učestvuju, iako je muzika u velikoj meri izvedena iz operskih stilova 19. veka, sa naglaskom na melodijama koje se mogu pevati.[6] Opereta u dvadesetom veku je složenija i dostigla je svoj procvat u Austriji i Nemačkoj.[7]

Opereta je preteča modernog muzičkog teatra ili „mjuzikla“.[12] U prvim decenijama 20. veka, opereta je nastavila da postoji uporedo sa novijim mjuziklima, pri čemu je svaka muzička forma uticala na drugu.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Popović, Tanja (2007). Rečnik književnih termina. Beograd: Logos Art: Edicija. str. 494. ISBN 978-86-7360-064-2. 
  2. ^ „Opera, Operetta, or Musical Theatre? - Blog”. Opera Vivrà (na jeziku: engleski). 2013-10-19. Pristupljeno 2020-10-04. 
  3. ^ a b v g d Kennedy, Dennis, ur. (2005). „Operetta”. The Oxford Encyclopedia of Theatre and Performance. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-860174-6. 
  4. ^ Grout, Donald Jay; Williams, Hermine Weigel (2013). A Short History of Opera. Columbia University Press. str. 378. ISBN 978-0231507721. Pristupljeno 2. 5. 2015. 
  5. ^ a b „The beginner's guide to operetta | English National Opera” (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2020-10-04. 
  6. ^ a b v „Operetta”. In L. Root, Deane. Grove Music Online. Oxford Music Online. Oxford University Press. 
  7. ^ a b v Baranello, Micaela (2016). Operetta. doi:10.1093/obo/9780199757824-0171. 
  8. ^ Scott, Derek B. (29. 12. 2016). „Early Twentieth-Century Operetta from the German Stage: A Cosmopolitan Genre”. The Musical Quarterly: gdw009. doi:10.1093/musqtl/gdw009. 
  9. ^ a b Traubner, Richard (2004-06-01). Operetta. ISBN 9780203509029. doi:10.4324/9780203509029. 
  10. ^ Sorba, Carlotta (septembar 2006). „The origins of the entertainment industry: the operetta in late nineteenth-century Italy”. Journal of Modern Italian Studies. 11 (3): 282—302. S2CID 144059143. doi:10.1080/13545710600806730. 
  11. ^ Gänzl, Kurt. "Toperettas: the history of operetta in ten works", Bachtrack.com, 22 October 2019
  12. ^ Jones, John Bush (2003). Our Musicals, Ourselves. str. 10—11. ISBN 9780874519044. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi