Opštežiće ili kenobitnost[1] (od grčke reči — κοινόβιον ili konvikt — kuća za zajednički život) je način monaškog života, čiji je tvorac početkom 4. veka bio Sv. Pahomije Veliki. Opštežiće je po shvatanju crkve idealna hrišćanska zajednica u kojoj nema deoba na tvoje i moje, već je sve podređeno duhu zajedništva i bratstva. U tom smislu vrlo je važne karakteristika opštežića poslušnost Igumanu, ljubav prema braći i gostoprimstvo. Sveti Teodor smatra da po svojoj suštini Crkva treba da bude zajednica u kojoj je opštežiće zastupljeno u potpunosti. Monaški način života u pravoslavnoj crkvi neprestano stremi ka ovom cilju.[2]

Ikona svetog Pahomija Velikog osnovača prve zajednice oko 320. godine, u kojoj se živelo po načalima opštežića
Sv.Vasilije Veliki je ovakav način monaškog života oblikovao u Pravilima monaškog života, koja i danas čine temelj Pravoslavnog monaštva.
Kao najsigurniji i najistaknutiji način života u Svetoj gori prihvaćeno je opštežiće, koje je danas zastupljeno u svim svetogorskim manastirima

Istorijat uredi

Prapočeci monaštva vezuju se za pustinjaka Sv. Antonija Velikog, rođenog u hrišćanskoj porodici u Egiptu, u selu Koma 251. godine. On je od svoje 18. godine, živeo u pustinji, i takvim načinom asketskog života života izazivao je divljenje kod vernika, i time privukao veliki broj ljudi koji su hteli da žive kao on. Iz grupe opšteživućih nastali su prvi monasi koji su živeli po principima asketskog učenja Sv. Antonija Velikog.

Osnivanje zajednice i njene karakteristike uredi

Jedan od učenika Sv. Antonija Velikog, Sv. Pahomije, takođe po rođenju Egipćanin, osnovao je oko 320. godine, prvu zajednicu monaha na istočnoj obali reke Nil, na ostrvu Taveni u gornjem Egiptu. On je skupio monahe u jedno zdanje na zajednički život (grč: κοινόβιον ili konvikt — kuću za zajednički život, a to je već bio manastir (grč: μοναστήριον, kuća usamljenika, kuća monaha). Na taj način je Sv. Pahomije Veliki postao je otac manastirskog monaštva; on prvi koji je stvorio opštežiće (ili kenobitnost) i daje monaškom životu kanonski oblik.

Monaški ustav Sv. Pahomija Velikog (348), po kome je monasima sve bilo zajedničko - stan, odeća, ishrana i rukodelje - ušao je u osnovu svih budućih monaških ustava. Pod njegovim rukovodstvom, u Tivaidi egipatskoj, stvorena je naročita monaška država, koja je okupljala oko 3.000 monaha i bila podeljena na 24 grupe manastira, od kojih je svaka imala svoga nastojatelja.

U ovakvom načinu života svi koji borave u crkvi na trpezi na poslušanjima stalno žive u svesti da kao pojedinačne individue nisu kompletne ličnosti već da ličnosti postaju tek u zajednici, u kojoj su svi među sobom i svi zajedno u Hristu. Zato je evharistija izvorište hrišćanskog postojanja i vere svakog pojedinca. U opštežiću nema mog i tvog već se sve deli zajednički, svakome prema potrebi sa stalnom svešću da je čovek na zemlji samo prolaznik koji ide ka Carstvu nebeskom predvođen Hristom, i da mu individualno posedovanja imovine, samo šteti u duhovnom životu.

Iako je život monaha kao zajednice u opštežiću bio isključen od dodira sa svetovnim društvom, monasi su se bavili ne samo manuelnim već i intelektualnim radom. Tako je nastalo kaligrafsko prepisivanjnj knjiga i ikonoslikarstvo kao poseban vid umetnosti — monaške umetnosti.[3][4]

Oni koji žive blagorazumno u opštežiću mogu se uporediti s kamenčićima, koji leže na morskoj obali. Talasi ih udaraju jedan o drugog i čine glatkima i okruglima. A osamljenik liči na ćoškast kamen koji leži u šumi i u njoj obrasta mahovinom. Bez ispravne pripreme osamljenost ne leči strasti, već ih samo uspavljuje; život ćeš provoditi bez koristi, ako pritom ne siđeš s uma.[5]

Širenje opštežića uredi

Opštežiće kao način monaškog života brzo se širio iz Egipta u Malu Aziju, nakon što je Sv. Pahomija u periodu od 357 do 358. godine posetio Sv. Vasilije Veliki. Naime on je po povratku u Malu Aziju osnovao monaško opštežiće, zajedno sa svojim bratom Sv. Grigorijem Niskim i prijateljem Sv. Grigorijem Bogoslovom. Kasnije je Sv. Vasilije Veliki ovakav način monaškog života oblikovao u Pravilima monaškog života, koja i danas čine temelj Pravoslavnog monaštva.

Opštežiće se iz Male Azije prenelo u Palestinu (osnivač opštežiteljnog života u Palestini bio je Sv. Teodosije Veliki), a odatle u ostale oblasti Istoka i Zapada Evrope. Opštežiteljni sistem monaškog života vremenom se razvio i prevladao otšelnički način monaškog života, jer je na izvestan način lakši.

Zbog svojih duhovnih karakteristika opštežiće, se kao način monaškog života, proširilo među sve Pravoslavne narode (Ruse, Srbe, Bugare, itd.) i u istom obliku održalo se do danas.

Opštežiće u Svetoj gori uredi

Kao najsigurniji i najistaknutiji način života u Svetoj gori prihvaćeno je opštežiće, koje je danas zastupljeno u svim svetogorskim manastirima. Kako na Svetoj gori način opštežića nije bio dovoljano precizno regulisan, pa se pored onih koji su živeli po načelima opštežića, često olako izdvajaju i monasi koji su želeli da žive ideoritmijski u skitu, još u vreme Svetog Save, i jedno i drugo izdvajanje na isposnički usamljenički podvig, zahtevalo je posebno odobrenje,kako bi se tim načinom života izbegle mnoge povezane opasnosti, prvenstveno duhovne, ali i zdravstvene prirode. Sveti Sava je zato opštežiće i ideoritmijski način života regulisao u svoja prva dva dela posvećena isposničkom (isihastičkom) i manstirskom načinu života: Karejski tipik i Hilandarski tipik.[6] Iako se sveti Sava u njima zalaže za kinovitski manastirski život, on smatra da samo manstirski sabor može odobriti isposnički (pustinjački) život tek retkim pojedincima nakon obuke kandidata za život u monaškoj poslušnosti i disciplini u zajednici, nakon procene sposobnosti kandidata za strogi monaški podvig. [7]

Takođe i sveti Atanasije savetuje igumane „da brinu da braćiji opštežiću” bude sve zajedničko, „da niko ne poseduje išta, čak da je to i igla, osim duše i tela, i da sve u ovom načinu života mora da pripada podjednako svoj duhovnoj deci, braći i ocima”.

Izvori uredi

  1. ^ Stefanović, Nenad Novak. „Najlepši manastiri sveta”. Politika Online. Pristupljeno 2021-08-06. 
  2. ^ Trifunović, Đorđe (1990). Azbučnik srpskih srednjovekovnih književnih pojmova (2. izd.). Beograd: Nolit. 
  3. ^ V. Đurić, Istorijske kompozicije u srpskom slikarstvu srednjeg veka i njihove književne paralele II, ZRVI 10 (1967) 121–148
  4. ^ B. Miljković, Žitija Svetog Save kao izvori za istoriju srednjovekovne umetnosti, Beograd 2008.
  5. ^ Pantelejmon arhim. Otac Jovan, život valaamskog starca. Novi Valaam. 1992. str. 25.
  6. ^ Domentijan, Žitije Svetog Save, prir. Lj. Juhas- Georgievska, T. Jovanović Beograd 2001.
  7. ^ Predrag Puzović, Uvođenje opštežića u Hilandaru 1933. godine. Istorijski časopis 45-46 (1998-1999)

Spoljašnje veze uredi