Oratorijum (crkveni lat. oratorium, prostor za molitvu, od lat. orare, moliti se) je ime za narativno-dramsku muzičku formu koju izvodi više solo glasova, praćenih horom i orkestrom. Oratorijumi obično imaju religijski siže i poruku.

Tipično trajanje oratorijuma je 40-50 minuta, a tekst ima 350-450 stihova. Rani oratorijumi su bili dvodelni. Najveću popularnost doživeli su u Italiji 17. veka. Kasnije su se pojavili oratorijumi sa svetovnim temama[1] (Monteverdi, Hendl).

Oratorijum i opera uredi

Za razliku od opere, oratorijumi se izvode u koncertnoj, a ne scenskoj formi. Radnja se publici predstavlja tekstom i muzikom. Druga razlika je u tome što se opera bavi širokim dijapazonom tema, dok se oratorijumi uglavnom bave duhovnim temama. Oratorijumi se tradicionalno izvode u crkvama i srodnim zdanjima, što je za operu retkost. Opera i oratorijum su kroz istoriju razmenjivali uticaje. Recimo, oratorijumi su od opere preuzeli da kapo arije, a posrednik je bio Alesandro Skarlati.

Struktura uredi

Oratorijumi obično sadrže:

  • Instrumentalnu uvertiru
  • Arije za vokalne soliste
  • Recitativ, obično služi da objasni radnju
  • Horske arije, koje su često monumentalne i komponovane tako da izazivaju utisak Božije slave. Karakteristični instrumenti koji prate ove arije su timpani i trube.

Oratorijum je vokalno-instrumentalno delo većeg obima, obično pisano za vokalne soliste, hor i orkestar (ali i u drugim varijantama). U njemu se prikazuje određena dramska radnja, ali bez pomoći pozornice, tj. scenskog izvođenja (to je njegova glavna razlika od opere). Oratorijumi su u svom početku bili isključivo duhovni, ali kasnije se čak i u sve većem broju javljaju i svetovni oratorijumi.

Oratorijum se pojavio u Rimu na početku 17. veka. Počeci mu leže u duhovnim vežbama sveštenika Filipa Nerija koji je okupljao vernike u prostoriji za molitvu (oratoriumu) u rimskim crkvama ital. S. Girolamo della Carita i ital. S. Maria in Vallicella. U jeku protivreformacijskih stremljenja na tim su se vežbama čitali odlomci iz Svetog pisma, održavale propovedi i pevale jednostavne duhovne pesme (često samo jednoglasne).

Slične duhovne vežbe počele su se zatim održavati i po ostalim italijanskim gradovima pa su tako Nerijevi saradnici 1575. godine utemeljili Kongregaciju oratorijuma (članovi su se zvali oratorijanci ili filipini). U muzičkom delu vežbi Neri je ponekad uzimao poznate svetovne kompozicije i podmetao im nove, duhovne tekstove. U početku su se takve pesme – delovi duhovnih vežbi – pevale na delimično improvizovan način, uz učestvovanje svih prisutnih vernika.

Kasnije su ih školovani muzičari počeli obrađivati, poput bliskih saradnika sv. Filipa Nerija, i to kompozitori Palestrina i Animucio, te je tako muzički deo Nerijevih duhovnih vežbi poprimio oblike duhovnog koncerta. Tako se pred vernike putem muzike počela iznositi i određena dramska radnja i to najčešće kakav događaj iz Biblije. Budući da nije bilo scenske radnje, trebalo je slušaocima ispričati delove između nastupa pojedinih likova, a to je činio poseban solista nazivan testo. Hor je nastupao u ulogama naroda i u meditativnim delovima. Sve ovo navedeno bio je zapravo prelaz iz jednostavne pesme – laude prema oratorijumu. Treba naglasiti da je ovaj oblik oratorijuma nastajao odmah na narodnom jeziku, tj. na italijanskom, te se naziva ital. oratorio volgare.

Drugi oblik oratorijuma, tzv. oratorio latino sličan je po strukturi prethodnom, ali ne i po postanku. Ovaj oblik oratorijuma razvio se direktno iz pasije i polifonih moteta. Takođe latinski oratorijum je imao isključivo latinski tekst i to u prozi, izvodio se uglavnom u crkvama i to često kao slobodni deo liturgije.

Za prvi pravi (razvijeni) oratorijum smatra se oratorijum kompozitora Cavalieria pod nazivom Rappresentazione di Anima e di Corpo – „Razdvajanje duše i tela“ iz 1600. godine izveden u Rimu. Najznačajniji kompozitori tog prvog perioda su Skarlati, Karisimi, Vitori i dr. U XVIII veku oratorijum prelazi granice Italije i razvija se u Francuskoj (M. A. Charpentier), te u Nemačkoj i Austriji gde su ga s oduševljenjem prihvatili katolički krugovi za razliku od protestantskih kojima su bile milije pasije i kantate. U XVIII nastaju i danas najpoznatiji oratorijum poput Mesije, Jude Makabejca, Izraela u Egiptu Hendla i dr. Svakako da je hor br. 42 iz Hendelovog oratorijuma Mesija, čuvena „Aleluja“ postao jedan od najprepoznatljivijih oratorijumskih, ali i uopšte duhovnih horova u svetskoj muzičkoj literaturi.

Poznati oratorijumi uredi

Reference uredi

  1. ^ Kovačević, Krešimir, ur. (1977). „Oratorij”. MUZIČKA enciklopedija. 3, Or-Ž (2 izd.). str. 1.