Osećanje krivice

осећање кривице

Osećanje krivice je neprijatno osećanje koje se javlja kada se stvarno ili samo u mislima prekrši neka moralna norma. Predstavlja subjektivnu, bolnu ocenu tog događaja kao moralno neispravnog, a sebe samog kao nedostojnog ili grešnog. Osećanje krivice ima ulogu moćnog unutrašnjeg regulatora moralnog ponašanja ljudi.[1] Nesvesno osećanje krivice manifestuje se kao potreba za kaznom, neuroza sudbine, moralni mazohizam, melanholija.

Botanička bašta Glazgova. Kible Plejs. Edvin Rosko Malins – Kain ili Moja kazna je veća nego što mogu da podnesem (Postanak 4:13), oko 1899.

Krivica je važan faktor u održavanju simptoma opsesivno-kompulzivnog poremećaja.[2]

Psihologija uredi

Krivica i povezani uzroci, prednosti i mane su uobičajene teme u psihologiji i psihijatriji. Na specijalizovanom i na običnom jeziku, krivica je afektivno stanje u kojem neko doživljava konflikt zbog toga što je učinio nešto za šta veruje da nije trebalo da uradi (ili obrnuto, da nije uradio nešto za šta veruje da je trebalo da uradi). To izaziva osećaj koji ne nestaje lako, vođen 'savešću'. Sigmund Frojd je ovo opisao kao rezultat borbe između ega i superega – roditeljskog utiskivanja. Frojd je odbacio ulogu Boga kao kažnjavača u vremenima bolesti ili nagrađivača u vreme zdravlja. Dok je uklanjao jedan izvor krivice sa pacijenata, opisao je drugi. To je bila nesvesna sila unutar pojedinca koja je doprinela bolesti, Frojd je zapravo počeo da smatra „prepreku nesvesnog osećaja krivice... kao najmoćniju od svih prepreka oporavku.“[3] Za kasnijeg analitičara krivice, Žaka Lakana, krivica je bila neizbežni pratilac označavajućeg subjekta koji je priznavao normalnost u obliku simboličkog poretka.[4]

Alis Miler tvrdi da „mnogi ljudi celog života pate od ovog opresivnog osećaja krivice, osećaja da nisu ispunili očekivanja svojih roditelja.... nijedan argument ne može da prevaziđe ovo osećanje krivice, jer oni imaju svoje početke u životu najranijeg perioda, i iz toga izvode svoj intenzitet."[5] Ovo može biti povezano sa onim što je Les Parot nazvao „bolešću lažne krivice ... U korenu lažne krivice je ideja da ono što osećate mora biti istina.”[6]

Filozof Martin Buber je podvukao razliku između frojdovskog pojma krivice, zasnovane na unutrašnjim sukobima, i egzistencijalne krivice, zasnovane na stvarnoj šteti učinjenoj drugima.[7]

Krivica je često povezana sa anksioznošću. U maniji, prema Oto Feničelu, pacijent uspeva da primeni na krivicu „odbrambeni mehanizam poricanja prekomernom kompenzacijom... ponovo glumi osobu bez osećanja krivice.“[8]

U psihološkim istraživanjima, krivica se može meriti korišćenjem upitnika, kao što je skala diferencijalnih emocija (Izardova DES) ili holandski instrument za merenje krivice.[9]

Odbrane uredi

Prema psihoanalitičkoj teoriji, odbrana od osećanja krivice može postati najvažniji aspekt nečije ličnosti.[10] Metode koje se mogu koristiti za izbegavanje krivice su višestruke. To uključuje:

  • Potiskivanje, koje superego i ego obično koriste protiv instinktivnih impulsa, ali povremeno protiv samog superega/savesti.[11] Ako odbrana ne uspe, onda (u povratku potisnutih) neko može početi da se oseća krivim godinama kasnije za radnje koje su u to vreme olako počinjene.[12]
  • Projekcija je još jedno odbrambeno sredstvo sa širokom primenom. To može imati oblik okrivljavanja žrtve: žrtvi nečije nesreće ili lođe sreće može se ponuditi kritika, prema teoriji da žrtva može biti kriva što je privukla neprijateljstvo druge osobe.[13] Alternativno, ne krivica, već sama osuđujuća agencija, može se projektovati na druge ljude, u nadi da će oni na nečija dela gledati povoljnije nego na sopstvenu savest (proces koji se oslanja na referentne ideje).[14]
  • Deljenje osećanja krivice, a samim tim i manje usamljenosti sa krivicom, motivirajuća je snaga u umetnosti i u pričanju šala; a takođe je moguće „pozajmiti“ osećaj krivice od nekoga ko se smatra krivim, i time ublažiti svoju krivicu.[15]
  • Samopovređivanje se može koristiti kao alternativa za kompenzaciju objektu nečijeg prestupa – možda u obliku da se ne dozvoljavanja sebi da se uživa u mogućnostima koje su otvorene, ili u dobrobitima koje osobi pripadaju, kao rezultat nekompenzovanog osećanja krivice.[16]

Bihevioralni odgovori uredi

Sklonost krivici je pouzdano povezana sa moralnim karakterom.[17] Slično tome, osećanje krivice može da podstakne kasnije vrlinsko ponašanje. Ljudi koji se osećaju krivim su skloniji da budu uzdržani,[18] izbegavaju samozadovoljavanje[19] i pokazuju manje predrasuda.[20] Smatra se da osećanje krivice podstiče reparativno ponašanje kako bi se ublažile negativne emocije koje izaziva. Čini se da se ljudi upuštaju u ciljano i specifično reparativno ponašanje prema osobama kojima su naneli nepravdu ili ih uvredili.[21]

Nedostatak krivice kod psihopata uredi

Pojedinci sa visokim nivoom psihopatije nemaju istinski osećaj krivice ili kajanja za štetu koju su možda naneli drugima. Umesto toga, oni racionalizuju svoje ponašanje, okrivljuju nekog drugog ili to potpuno poriču.[22] Ljudi sa psihopatijom imaju tendenciju da budu štetni za sebe i druge. Imaju malo sposobnosti da planiraju unapred za budućnost. Pojedinac sa psihopatijom nikada neće biti kriv jer će učiniti sve što je potrebno da bi za sebe imao koristi bez rezerve. Osoba koja ne oseća krivicu ili kajanje ne bi imala razloga da smatra da je kriva za nešto što je uradila sa namerom da povredi drugu osobu. Za osobu sa visokom psihopatijom, njeni postupci se uvek mogu racionalizovati tako da su krive druge osobe.[23] Psiholozi to vide kao deo nedostatka moralnog rasuđivanja (u poređenju sa većinom ljudi), nesposobnosti da se procene situacije u moralnom okviru i nesposobnosti da se razviju emocionalne veze sa drugim ljudima zbog nedostatka empatije.

Uzroci uredi

Evolucione teorije uredi

Neki evolucioni psiholozi teoretišu da su krivica i stid pomogli u održavanju korisnih odnosa,[24][25] kao što je recipročni altruizam.[26]

Reference uredi

  1. ^ Compare: „Archived copy”. Arhivirano iz originala 2. 5. 2008. g. Pristupljeno 2008-01-01.  "In psychology, what is "guilt," and what are the stages of guilt development?". eNotes.com. 2006. 31 December 2007: 'Let's begin with a working definition of guilt. Guilt is "an emotional state produced by thoughts that we have not lived up to our ideal self and could have done otherwise".' Retrieved 2017-12-03.
  2. ^ Leslie J. Shapiro, LICSW. „Pathological guilt: A persistent yet overlooked treatment factor in obsessive-compulsive disorder —”. Aacp.com. Arhivirano iz originala 1. 12. 2012. g. Pristupljeno 27. 11. 2012. 
  3. ^ Freud, Sigmund (1991). Dickson, Albert, ur. On Metapsychology: The Theory of Psychoanalysis : 'Beyond the Pleasure Principle, The Ego and the Id' and Other Works. Essex, East Sussex, England: Gardners Books. str. 390–1. ISBN 978-0140138016. 
  4. ^ Belsey, Catherine (2008). Shakespeare in Theory and Practice. Edinburgh, Scotland: Edinburgh University Press. str. 25. ISBN 978-0748633012. 
  5. ^ Miller, Alice (1995). The Drama of Being a Child. London, England: Time Warner UK. str. 99—100. ISBN 978-1860491016. 
  6. ^ Parrott, str. 158–9
  7. ^ Buber, Martin (maj 1957). „Guilt and guilt feelings”. Psychiatry. 20 (2): 114—29. PMID 13441838. doi:10.1080/00332747.1957.11023082. 
  8. ^ Otto Fenichel, The Psychoanalytic Theory of Neurosis (London 1946) pp. 409–10
  9. ^ Van Laarhoven, H; et al. (2012). „Comparison of attitudes of guilt and forgiveness in cancer patients without evidence of disease and advanced cancer patients in a palliative care setting”. Cancer Nursing. 35 (6): 483—492. PMID 22336967. S2CID 34898552. doi:10.1097/NCC.0b013e318243fb30. 
  10. ^ Otto Fenichel The Psychoanalytic Theory of Neurosis (1946) p. 496
  11. ^ Sigmund Freud, On Metapsychology (PFL 11)p. 393
  12. ^ Eric Berne, A Layman's Guide to Psychiatry and Psychoanalysis (Penguin 1976) p. 191
  13. ^ The Pursuit of Health, June Bingham & Norman Tamarkin, M.D., Walker Press
  14. ^ Otto Fenichel, The Psychoanalytic Theory of Neurosis (1946) p. 165 and p. 293
  15. ^ Otto Fenichel, The Psychoanalytic Theory of Neurosis (1946) pp. 165–6 and p. 496
  16. ^ Nelissen, R. M. A.; Zeelenberg, M. (2009). „When guilt evokes self-punishment: Evidence for the existence of a dobby effect”. Emotion. 9 (1): 118—122. PMID 19186924. doi:10.1037/a0014540. 
  17. ^ Cohen, Taya R.; Panter, A. T.; Turan, Nazli (oktobar 2012). „Guilt Proneness and Moral Character”. Current Directions in Psychological Science. 21 (5): 355—359. S2CID 146370931. doi:10.1177/0963721412454874. 
  18. ^ Giner-Sorolla, Roger (2001). „Guilty pleasures and grim necessities: Affective attitudes in dilemmas of self-control.”. Journal of Personality and Social Psychology. 80 (2): 206—221. PMID 11220441. doi:10.1037/0022-3514.80.2.206. 
  19. ^ Zemack-Rugar, Yael; Bettman, James R.; Fitzsimons, Gavan J. (2007). „The effects of nonconsciously priming emotion concepts on behavior.”. Journal of Personality and Social Psychology. 93 (6): 927—939. PMID 18072846. doi:10.1037/0022-3514.93.6.927. 
  20. ^ Amodio, David M.; Devine, Patricia G.; Harmon-Jones, Eddie (jun 2007). „A Dynamic Model of Guilt: Implications for Motivation and Self-Regulation in the Context of Prejudice”. Psychological Science. 18 (6): 524—530. PMID 17576266. S2CID 15468026. doi:10.1111/j.1467-9280.2007.01933.x. 
  21. ^ Cryder, Cynthia E.; Springer, Stephen; Morewedge, Carey K. (maj 2012). „Guilty Feelings, Targeted Actions”. Personality and Social Psychology Bulletin. 38 (5): 607—618. PMC 4886498 . PMID 22337764. doi:10.1177/0146167211435796. 
  22. ^ Widiger, Thomas A.; Lynam, Donald R. (2002). „Psychopathy and the five-factor model of personality”. Ur.: Millon, Theodore; Simonsen, Erik; Birket-Smith, Morten; Davis, Roger D. Psychopathy: Antisocial, Criminal, and Violent Behavior. Guilford Press. str. 171—187. ISBN 978-1-57230-864-0. 
  23. ^ Neumann, Craig S.; Kosson, David S.; Forth, Adelle E.; Hare, Robert D. (jun 2006). „Factor structure of the Hare Psychopathy Checklist: Youth Version (PCL: YV) in incarcerated adolescents.”. Psychological Assessment. 18 (2): 142—154. PMID 16768590. doi:10.1037/1040-3590.18.2.142. 
  24. ^ Sznycer, Daniel; Tooby, John; Cosmides, Leda; Porat, Roni; Shalvi, Shaul; Halperin, Eran (8. 3. 2016). „Shame closely tracks the threat of devaluation by others, even across cultures”. Proceedings of the National Academy of Sciences. 113 (10): 2625—2630. Bibcode:2016PNAS..113.2625S. PMC 4790975 . PMID 26903649. doi:10.1073/pnas.1514699113 . 
  25. ^ Sznycer, Daniel; Xygalatas, Dimitris; Agey, Elizabeth; Alami, Sarah; An, Xiao-Fen; Ananyeva, Kristina I.; Atkinson, Quentin D.; Broitman, Bernardo R.; Conte, Thomas J.; Flores, Carola; Fukushima, Shintaro; Hitokoto, Hidefumi; Kharitonov, Alexander N.; Onyishi, Charity N.; Onyishi, Ike E.; Romero, Pedro P.; Schrock, Joshua M.; Snodgrass, J. Josh; Sugiyama, Lawrence S.; Takemura, Kosuke; Townsend, Cathryn; Zhuang, Jin-Ying; Aktipis, C. Athena; Cronk, Lee; Cosmides, Leda; Tooby, John (25. 9. 2018). „Cross-cultural invariances in the architecture of shame”. Proceedings of the National Academy of Sciences. 115 (39): 9702—9707. Bibcode:2018PNAS..115.9702S. PMC 6166838 . PMID 30201711. S2CID 52183009. doi:10.1073/pnas.1805016115 . 
  26. ^ Pallanti, Stefano; Quercioli, Leonardo (avgust 2000). „Shame and Psychopathology”. CNS Spectrums. 5 (8): 28—43. PMID 18192938. S2CID 23493449. doi:10.1017/s1092852900007525. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi